FRANCUSKO-HRVATSKE KULTURNE VEZE

Iako je teško sažeti dugotrajne odnose između Francuske i Hrvatske koji se protežu od ranog srednjeg vijeka, u ovom članku nastoji se dočarati bogatstvo kulturnih i društvenih razmjena koje su te dvije zemlje uspostavile. Podsjećamo na ulogu hrvatskih humanista u Francuskoj te francuskih avanturista i književnika u Hrvatskoj te na današnje vrijeme u kojem obje strane ulažu veliki trud u međusobnoj suradnji. Kroz tu temu vodi Sabine Florence Fabijanec, povjesničarka iz Zavoda za povijesne znanosti HAZU.

Političke, kulturne i društvene razmjene između Francuske i Hrvatske dugotrajni su proces koji počinje u ranom srednjem vijeku. Iako su povremeno odnosi bili burni, ukupno gledano donosili su i jednoj i drugoj zemlji mnogo bogatstva. Valja se pritom osvrnuti na dvojezično izdanje Hrvatska/Francuska. Stoljetne povijesne i kulturne veze (urednik Dražen Katunarić, Zagreb, 1995) u kojemu su, sažeto i pregledno, predstavljene temeljne sastavnice iz događajima i ljudima bogatih višestoljetnih komunikacija ovih dvaju naroda.

Riječ »la cravate« hrvatskog podrijetla (prema hrvatskim plaćenicima vojske Ljudevita XIV. u 17. stoljeću) ili riječ »muštarda« (iz moutarde u Bourgogni, koji je uveo jedan francuski Napoleonov vojnik i čija se tradicija nastavlja u Samoboru), tek su anegdotski primjeri posljedica takvih razmjena u svakodnevnom životu. Mnogo je važnija činjenica da su se u 17. stoljeću francuski kraljevi pri krunjenju u reimskoj katedrali zaklinjali na hrvatskom misalu iz 14. st. pisanom na glagoljici (kojemu je pridodan i rukopis na ćirilici iz 11. stoljeća). Taj misal je donio lotarinški vojvoda i nadbiskup Reimsa vrativši se s poslanstva iz Carigrada, gdje ga je dobio na poklon od sultana. Uputno je, dakle, pregledati prirodu tih odnosa u prošlosti, a zatim se osvrnuti na današnje oblike razmjene preko institucija u obje zemlje i njihova doprinosa boljitku kulturne zbilje.

Hrvatsko-francuski utjecaji tijekom povijesti i danas

Odnosi između Francuske i Hrvatske protežu se još od 9. stoljeća, kada je Karlo Veliki pripojio većinu hrvatskih teritorija svojem carstvu 812. u Aachenu. Carstvo je imalo utjecaja na kulturnom planu osnivanjem benediktinskih i cistercitskih samostana od 10. do 12. stoljeća, kao i u arhitektonskom oblikovanju crkava, poput crkve sv. Spasa na vrilu rijeke Cetine ili crkve sv. Mihaela pokraj Stona iz 11. stoljeća, građenih u stilu Westwerka. Najstariji francuski rukopis o Hrvatskoj datira iz 11. stoljeća, kada kapelan tuluškoga grofa Raymonda IV, ujedno i službeni povjesničar prve križarske vojne, Raymond d’Arguiliersa, opisuje zemlju tijekom svog putovanja u djelu Historia Francorum qui ceperunt Jerusalem, zvanom još i Liber. Nadalje, povodom opsade Zadra 1204. godine, križar Geoffroi de Villehardouin u svojoj kronici zvanoj La conquete de Constantinople opaža da je Zadar »jedan od najutvrđenijih gradova na svijetu, okružen čvrstim bedemima i visokim kulama (...) da se ne može naći ljepših, ni jačih ni bogatijih«. Tri stoljeća poslije, Georges Lengherand putujući hrvatskim Jadranom 1485. godine, smatra Zadar vrlo zabavnim i ugodnim gradom, koji mu je puno draži od Dubrovnika (Voyage de Georges Lengherand, mayeur de Mons en Haynaut, a Venise, Rome, Jérusalem, Mont Sinai et le Kayre, 1485–1486).

Tijekom cijelog srednjeg vijeka dolaze hrvatski studenti na francuska sveučilišta te se poslije studija vraćaju predavati u Zagreb, Split i Dubrovnik, dok dio njih ostaje u Francuskoj i pridonosi razvoju znanosti i umjetnosti. Među najpoznatije Hrvate zasigurno se ubraja Herman Dalmatinac, rodom Istranin (oko 1110 — nakon1154), jedan od prethodnika intelektualnih i znanstvenih veza Hrvata s Francuzima, za kojeg je deveti opat samostana Clunya i njegov osnivač Pierre le Vénérable rekao da je suptilan i dosjetljiv student, i vrhunski poznavatelj arapskog i latinskog jezika, te koji je svojim djelima uveo među Zapadnjacima nove predodžbe o islamu — u suradnji s Englezom Robertom of Kettonom — o Arapima i Alahu, i koji je još objavio mnogo drugih djela o Toulousu, Béziersu i dr.; Stjepan Babonić, pariški student 1220-ih godina i potom zagrebački biskup (Stjepan II, 1227–1247); Juraj iz Slavonije, hrvatski glagoljaš koji se 1378. godine ubraja među siromašne studente Sorbone, no poslije postaje magistar es arts 1385. godine, predsjednik suda časti 1399. god. i posebni izaslanik Pariškog sveučilišta kod kraljice Elizabete Bavarske 1401. godine; blaženi Augustin Kažotić, trogirski dominikanac i zagrebački biskup (1303–1322), koji završava svoje teološke studije na Pariškom sveučilištu, a za kojeg talijanski povjesničar Galvano Fiamma piše da se »proslavio mnogim čudesima« (Cronaca maggiore dell’Ordine domenicano).

Da je s druge strane francuska kultura bila prisutna u hrvatskim krajevima od srednjega vijeka, očituje se na različite načine: u 11. stoljeću samostan sv. Petra u Selu posjeduje bakreni križ izrađen u Limogesu, poznatom središtu porculanske i keramičke proizvodnje, a u 14. stoljeću imućni zadarski suknar i erudit Mihovil pokojnog Petra iz ondašnjeg najvažnijeg grada istočne jadranske obale — Zadra posjeduje u svojoj privatnoj knjižnici dva primjerka djela Brunetta Latinija Thesaurus pisana na francuskom jeziku, francuski ep Liber destructionis Troie trubadura Benoîta de Saint-Maurea, jedno izdanje Livre d’Enanchet koje se pripisuje Seneki, te druga djela napisana na francuskom, ali neidentificirana.

Iako sam ne boravi u Francuskoj, renesansni humanist, »plemeniti građanin Splita u Iliriku (...) vrlo učene ličnosti i zadivljujućeg pijeteta« (prema Francuzu Paulu Dumontu), Marko Marulić (1450–1524) svojim djelima pobuđuje veliku pozornost diljem Europe, te tako i u Francuskoj u kojoj su prevedeni njegovi Nauk Kristov i Institucija. Prevoditelj Institucije, navedeni Dumont, predstavlja knjigu kao »riznicu znamenitih djela i svjedočanstava svetih i slavnih ljudi Staroga i Novoga zavjeta koji mogu poslužiti kao primjeri za čestito i sveto življenje«. Kada u 17. stoljeću kraljevski konjanici Hrvatske pukovnije zadivljuju Francusku, filozof Doujat proučava njihov jezik, a slavni povjesničar Du Cange proučava njihovu povijest, dok je erudit Amelot de la Houssaiye zatvoren u zloglasnoj Bastiji zbog svog prijevoda na francuski knjige Minuccia o Veneciji i o uskocima nakon optužbe Signorije da je subverzivni djelatnik.

Za vrijeme prosvjetiteljstva francuski jezik postaje udomaćen diljem Europe. Moli#reovi kazališni komadi izvođeni su i obrađivani u Zagrebu i u Dubrovniku. Nekolicina putnika iz francuske provincije promatra i opisuje, sa znanstvenom pozornošću koja pripada tom razdoblju, svečanu ljepotu Dioklecijanove palače, snagu jadranskih oluja, ali i pomanjkanje šarma i neprilične kostime Dubrovčanki. Neki Francuzi trajno se doseljavaju u Hrvatsku, poput Marca Bruere-Desrivauxa, sina jednog konzula, koji dolazi u Dubrovnik 1772. godine i koji postaje pjesnik i gorljivi branitelj hrvatskoga jezika pod poznatijim imenom Marko Bruerović. S druge strane, dio hrvatske elite, koji je htio izbjeći bečku konzervativnu premoć i mletački utjecaj, sve se više približavao ako ne idejnim načelima Francuske, koji su smatrani previše liberalnim, ono barem francuskom jeziku koji postaje pomodan. Od 1763. dubrovačka mladež s užitkom čita Voltaireov komično-satirični ep Djevica Orleanska i zna ga napamet, dok se konzervativni članovi Senata zgražaju. U Hrvatskom zagorju se očituje prodor novih svjetonazora kroz renoviranje dvoraca po francuskim modelima. Istodobno, hrvatski se znanstvenici probijaju u francusku javnost: najpoznatiji je isusovac Ruđer Bošković (1711–1787), kojeg je Ljudevit XV. imenovao ravnateljem optičkih znanosti u pomorstvu 1773. godine i koji postaje francuskim državljaninom. Dubrovački benediktinski književnik Anselm Bandur (1675–1743) objavio je svoje prve knjige u Parizu 1705. i 1712. godine (Imperium Orientale), a i umro je u Parizu. Za vrijeme Napoléona Bonapartea istaknuti hrvatski vojnik Juraj Matutinović dobiva najveće priznanje — Legiju časti.

Sa svoje strane Francuzi se ponajprije zanimaju za proučavanje izvorne narodne baštine Hrvatske i Bosne. Tako politički dužnosnik »u Iliriji« i književnik Charles Nodier daje prevesti Baladu o Hasanaginici i Đ orđićevu Krijesnicu, dočim Mérimé uspijeva prevariti francuske književne kritičare svojim pastišem Gusla. Mnogo djelotvornije, glasoviti maršal Marmont, autor Memoara vojvode od Raguse, bira najinteligentnije hrvatske mladiće kako bi ih, uz državnu potporu, slao na školovanje u Francusku, u grad Châlons.

Nakon revolucionarne 1848. godine brojni hrvatski pisci i kritičari poglavito se upravljaju francuskim književnim uzorima. Sve veći broj pisaca poznaje francuski jezik, a najugledniji predstavnik svoga razdoblja u književnosti August Šenoa (1838–1881), glavni urednik Pozora od 1866. godine, hvali francusku književnost te potiče hrvatske pisce da je slijede. Za vrijeme svog boravka u Francuskoj kipar Ivan Meštrović je postao učenik i sprijateljio se s najvećim francuskim kiparom Augustom Rodinom te je, na primjer, napisao rad »Nekoliko uspomena o Rodinu« 1937. godine u prvim Annales de l’Institut français de Zagreb.

S druge strane, također u doba revolucionarne 1848. francuski markiz de Pimodan suborac je bana Josipa Jelačića. Sam ban je zadivio francuske vojnike, među kojima i maršala Bugeauda, te su se onodobne francuske revije zauzimale za njega. Philarete Charles ga opisuje kao snagu sjedinjenu s dobrotom, bistrinu udruženu s milošću i čovječnost s autoritetom. Unatoč porazu iz 1870. i dalje se mogu naći Francuzi koji putuju po Hrvatskoj. Među njima književnik Louis de la Rocque, Šenoin prijatelj, opisuje kako je »grad Zagreb muzej lijepih žena«. Upravo su u Francuskoj (u Le Monde illustré 1879. i 1880. godine) prevedena Šenoina djela Zlatarevo zlato i Diogeneš, samo nekoliko godina nakon njihove objave, dočim nekoliko francuskih časopisa s početka 19. stoljeća, poput Revue du Nord i Revue de Paris, pokazuju zanimanje za hrvatski književni pokret.

Početkom 20. stoljeća mnogobrojni su hrvatski intelektualci i umjetnici u Gradu svjetla, poput Antuna Gustava Matoša (od 1899. do 1904), Iva Vojnovića (1857-1929), koji nakon Prvog svjetskog rata odlazi u Nicu u kojoj živi do 1922, Janka Polića Kamova (1886-1910), Tina Ujevića (1891-1955), koji tvrdi 1919. godine da je svladao francuski bolje od francuskih filologa, te slikara Vlahe Bukovca, koji uz potporu biskupa Strossmayera dobiva stipendiju za Pariz, a nagrađen je Grand Prixom u Salon de Paris. Navedeni umjetnici se sastaju 1920-ih godina u istaknutom Café du Dôme. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata doprinos Hrvata francuskom pokretu otpora bio je velik te se svakako očituje u pobuni hrvatskih vojnika 13. pionirskog bataljuna 13. SS divizije »Croatia« u Villefranche-de-Rouergueu 1943. godine (događaj o kojemu je HRT snimio dokumentarni film povodom 50. obljetnice). Godine 1944. u Hrvatskoj je bio isti broj članova pokreta otpora kao u Francuskoj koja je devet puta naseljenija.

Među Francuzima koji borave u Hrvatskoj početkom 20. stoljeća dva puta gostuje najistaknutija kazališna glumica s kraja 19. stoljeća Sarah Bernhardt (u Zagrebu 1899. i 1909. godine). U tom razdoblju dolaze i drugi glasoviti glumci, kao trupa Coquelina iz kazališta De la Gaîté 1904. te Suzane Despres. Direktor kazališta Théâtre des Champs-Elysées Jacques Hébert poziva zagrebačko kazalište da igra Krležinu Golgotu u režiji Branka Gavelle u Parizu 1922. godine. Godine 1925. slikar Ljubo Babić nagrađen je prvom nagradom na Godišnjoj izložbi dekorativnih umjetnosti u Parizu za svoju scenografiju Shakespeareova komada Na tri kralja.

U vrijeme jugoslavenske države organizirane su brojne hrvatske katoličke misije za iseljene Hrvate. U Francuskoj su u to vrijeme Hrvati bili pod budnom pratnjom tajnih službi, što se najbolje očituje 1966. godine kada glavni urednik Hrvatske revije Vinko Nikolić — s francuskim državljanstvom — nastoji objaviti taj književni časopis u Parizu. Beograd to smatra napadom na jugoslavensku središnju i kulturnu politiku te se žali francuskim vlastima, nakon čega je Nikolić izbačen iz Francuske, dočim je pripremljeni broj Revije uništila policija u tiskari 1967. godine. Dramatičnija je bila sudbina poznatog političkog aktivista Brune Bušića, koji je emigrirao u Francusku nakon Hrvatskog proljeća i kojeg je u Parizu ubila UDBA. Pokopan je na slavnom pariškom groblju Pere Lachaiseu.

Danas francuska zajednica u Hrvatskoj broji oko 500 pripadnika, dok je oko 30 000 Hrvata u Francuskoj, uglavnom u pariškoj regiji.

Hrvatska djelatnost u Francuskoj

Jedan od temelja okupljanja Hrvata u Parizu je Hrvatska katolička misija, smještena u istočnom dijelu grada (Porte de Bagnolet), u čijim prostorijama se organiziraju predavanja, izložbe i bogoslužje. Osnivana su i raznovrsna druga društva.

Godine 1991. je osnovana AMCA (Almae Matris Croaticae Alumni), francusko društvo bivših studenata hrvatskih sveučilišta, kojem je pokojni Mirko Grmek, sveučilišni profesor medicine, bio predsjednik. Društvo broji oko 200 članova, a svake godine u suradnji s Francuskim veleposlanstvom u Zagrebu dodjeljuje desetak stipendija za jezični tečaj u Parizu i poziva goste na predavanja o književnosti, kulturi i znanosti u Hrvatskoj. Između ostalih, nedavno je predavanje održao i Miroslav Radman, profesor na Medicinskom fakultetu Necker-Enfants Malades (Sveučilište Paris V) i član Académie française (od listopada 2002. godine) — o biološkim i kulturnim bolestima i bioetici, a povjesničar Miro Kovač govorio je (rujan 2002) o stvaranju Jugoslavije nakon Prvoga svjetskog rata i hrvatskom pitanju. Društvo je osnovalo i reviju Cahiers croates (Hrvatske bilježnice), čije izdavanje sufinanciraju francusko i hrvatsko ministarstvo kulture, a izdaje i informativni bilten o svojim planiranim djelatnostima.

Od 1992. djeluje i Međunarodni kongres Hrvata radi udruživanja svih hrvatskih društava i ustanova izvan matične zemlje u svrhu bolje prezentacije zajedničkih interesa, zatim predstavljanje kulturne tradicije i baštine. Kongres svakog ponedjeljka izdaje prilog »Večernjeg lista« za inozemstvo »Dom i Svijet«.

U hrvatskoj školi »Bartol Kašić« od 1976. održavaju se satovi hrvatskog jezika i vjeronauk na hrvatskom. Takvu djelatnost počeo je o. Vladimir Horvat u spomenutoj misiji, a o. Božidar Nagy uspostavio je dopunsku školu za hrvatski u rujnu 1990. godine, koju priznaje i subvencionira Ministarstvo prosvjete i športa Republike Hrvatske te koja pokriva područje Pariza i cijele Francuske. Osim jezičnih predavanja, održavaju se razne kulturne manifestacije i susreti. Godine 1973. osnovano je i sportsko društvo mladih nogometaša iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Izvan institucionalnih okvira i Hrvatsko veleposlanstvo u Parizu — koje je počelo djelovati 1992. godine, a tek deset godina poslije riješilo pitanje nasljedstva (većeg) prostora bivšeg Jugoslavenskog veleposlanstva te sada može lakše djelovati — pomaže u organizaciji mnogih drugih događaja. Hrvatska je uspostavila diplomatsku misiju pri UNESCO-u u Parizu 1995, gdje redovito organizira predavanja, okrugle stolove i izložbe, posvećene ponajprije hrvatskoj kulturnoj i prirodnoj baštini (o Splitu, Dubrovniku, Istri, Vukovaru i slično) a koja se nalazi pod zaštitom navedene organizacije. U prostorijama UNESCO-a je u ožujku 2000. godine bilo promovirano francusko izdanje enciklopedije HAZU Hrvatska i Europa (prvi svezak), uz nazočnost recenzenta, poznatog povjesničara Jacquesa Le Goffa, filozofa Alaina Finkelkrauta i spisateljice Louise Lambrichs. Taj prvorazredni kulturni događaj ujedno je bio prigoda da se oda počast nedavno preminulom hrvatskom znanstveniku u Francuskoj Mirku Draženu Grmeku.

Godine 1996. AMCA je organizirala veliku izložbu o suvremenom hrvatskom slikarstvu u vijećnici 6. gradskog okruga Pariza u kojoj su sudjelovali poznati hrvatski umjetnici iz Hrvatske i Francuske. Na poticaj Hrvatskog veleposlanstva na Marché de la Poésie (»pjesničkom sajmu«) 2001. godine nastupili su hrvatski autori Sibila Petlevski i Krešimir Bagić, a sljedeće godine u prostorijama La Conciergerie u sklopu 4. proljeća pjesnika, čitale su se pjesme hrvatskih autora (Radovana Ivšića, Hrvoja Pejakovića, Vesne Parun i dr.) s prijevodom na francuski. Istodobno su bile izložene njihove zbirke poezije objavljene na francuskom te je predstavljena djelatnost hrvatskih izdavačkih kuća. U istoj 2002. godini akademik August Kovačec, glavni urednik Hrvatske enciklopedije i dr. Duško Štefanović održali su predavanje o razvoju i stanju leksikografske znanosti u Hrvatskoj. Hrvatski lektorat na sveučilištu Paris-IV Sorbonne organizirao je također od ožujka do svibnja retrospektivu hrvatskog filma, te gostovanje i predavanje poznatog hrvatskog glumca Relje Bašića, a u proljeće 2001. predavanje književnika Mire Gavrana o književnosti u Hrvata.

Među najzanimljivije projekte znanstvene suradnje svakako se ubraja francusko-hrvatska arheološka misija u Saloni, u kojoj sudjeluju francuske institucije (Paris-IV, CNRS) te Arheološki muzej u Splitu. U sklopu suradnje objavljeno je nekoliko radova u Ecole Française de Rome, a ravnatelj splitskog Arheološkog muzeja Emilio Marin u nekoliko je navrata predstavio rezultate istraživanja u Institut de France (Académie française).

Pri Veleposlanstvu RH u Parizu djeluje kulturni savjetnik. Njegova je uloga u prvom redu poticanje programa suradnje i promoviranje hrvatske kulture i jezika. U tom smislu djeluje nekoliko hrvatskih lektora: jedan na sveučilištu Paris-IV Sorbonne, jedan u Institutu za učenje orijentalnih jezika (INALCO) i po jedan na sveučilištima Toulousea, Clermond-Ferranda, Grenobla i Lyona. S druge strane, u Hrvatskoj djeluju dva francuska lektora (Zagreb i Zadar), koje također zajedno financiraju hrvatsko Ministarstvo prosvjete i francusko Ministarstvo vanjskih poslova. Osim već spomenute retrospektive hrvatskog filma na sveučilištu Paris-IV, treba istaknuti da je održano niz predavanja o hrvatskom jeziku i kulturi u svibnju i lipnju 2001, među kojima ističemo predavanje jednog od najvećih živućih hrvatskih pjesnika Radovana Ivšića na INALCO-u. Zadranka Katarina Livljanić predaje srednjovjekovnu muzikologiju na sveučilištu Paris-IV Sorbonne i vodi međunarodni ženski vokalni ansambl Dialogos, koji gostuje diljem svijeta izvodeći i srednjovjekovne glagoljaške napjeve Dalmacije, kao i djela hrvatskih i talijanskih polifoničara, a nekoliko svojih CD-a objavili su i na francuskom tržištu.

Hrvatska je književnost u Francuskoj malo prisutna, za sada su hrvatski autori nedovoljno prevedeni. Još 1970-ih objavljeno je u francuskom prijevodu nekoliko Krležinih romana i jedna antologija hrvatskog pjesništva (izdavač Seghers), a od novih izdanja izdvajaju se zbirke poezije Hrvoja Pejakovića i Zvonka Makovića, kao i Mediteranski brevijar Predraga Matvejevića. U studenome 2002. održana je promocija prijevoda Marulićeve Judite u francuskoj Medijateci.

Još jedan zanimljiv oblik suradnje uspostavljen je između Cité Internationale des Arts u Parizu i HDLU (Hrvatskog društva likovnih umjetnika). Hrvatskim umjetnicima stavljen je na uporabu jedan atelijer s izložbenim prostorom u kojem na kraju svog boravka mogu izložiti svoje radove. U travnju i svibnju 2001. godine organizirana je velika retrospektiva radova hrvatskih umjetnika-stipendista koji su boravili u Cité Internationale od 1991. do 2001. Projekt je sufinanciralo hrvatsko Ministarstvo kulture.

Zahvaljujući hrvatskom Ministarstvu kulture Hrvati su aktivno sudjelovali na projektu velike izložbe o Anžuvincima 2000. godine u Fontevrauxu, u kojoj su sudjelovali pripadnici svih zemalja kojima je nekoć vladala anžuvinska dinastija (Francuska, Mađarska, Italija i Hrvatska). Zbog velike važnosti za Hrvatsku otvorenju hrvatske izložbe bio je nazočan i predsjednik Republike Hrvatske Stipe Mesić. Vrijedno je spomenuti da je predviđena organizacija reprezentativne izložbe o hrvatskoj renesansnoj umjetnosti koja bi se trebala održati u Francuskoj 2004. godine.

Francuska djelatnost u Hrvatskoj

Djelovanje Francuskog veleposlanstva u Hrvatskoj razgranano je kroz različite institucije čije je postojanje prethodilo samoj diplomatskoj službi. Godine 2002. obilježena je 80. obljetnica postojanja Francuskog instituta u Zagrebu.

Francuski institut u Zagrebu — Institut Français de Zagreb (IFZ)

Godine 1921. osnovano je zagrebačko društvo Cercle français, predvođeno prvim francuskim lektorom u Hrvatskoj i slavistom Raymondom Warnierom. U početku je jedna soba Sveučilišne knjižnice okupljalište Francuza i frankofila. Zagrebačke gospođe i gospoda dolazili su usavršiti svoja znanja kroz konverzaciju s Francuzima i tako se stvorio dotični »krug«, odnosno Le Cercle. Godine 1922. se osniva francuska čitaonica, a od 1927. se organiziraju predavanja i tečajevi francuskog jezika i književnosti s dodatnim ljetnim tečajevima u Hrvatskoj i Francuskoj. Postalo je pomodno dolaziti na takva predavanja, a priređivane su i male zabave, domjenci te mali koncerti. Naime, tridesetih godina prošlog stoljeća u Zagrebu se od stranih jezika prvenstveno govorilo njemački, dočim engleski gotovo da i nije postojao. Njemački i francuski bili su obvezni strani jezici u gimnazijama prema odredbama Ministarstva prosvjete, a kroz to vrijeme Institut je imao značajnu ulogu u unapređenju francuskog jezika u Hrvatskoj.

Nakon dvije selidbe u Sveučilišnu knjižnicu i u Narodne novine, 1930. se Cercle — i čitaonica — ponovno svečano sele u Novinarski dom u Savsku ulicu te službeno dobiva naziv Društvo prijatelja Francuske. Naposljetku, Institut se 1935. godine zadnji put seli, i to u Preradovićevu 40, gdje je smješten i danas.

Institut cijelo vrijeme organizira brojna događanja. Održavaju se konferencije (A. Lichtenberger, A. Hermant, G. Mourey 1922–1923, gđica Smrekar od 1923. do 1925), zatim »moderne kozerije« od R. Warniera o suvremenim intelektualnim pokretima. U svibnju 1960. dolazi slavni francuski filozof Jean-Paul Sartre na poziv Društva književnika. Podupire se dolazak francuskih umjetnika organiziranjem koncerata (Blanche Selva i Alfred Cortot dolaze u prvoj godini osnutka društva), izložbi (u svibnju 1930. je velika izložba »Franceska savremena umjetnost« u Novinarskom domu sa slikarima tzv. pariške škole: Matisse, Braque, Picasso, Bouquet i Dufy), te kazališnih priredbi (1959. dolazi glasoviti glumac Gérard Philippe, a u lipnju 1960. glumica Madeleine Renaud i pantomimičar Jean-Louis Barrault).

Institut je tada organizirao dodjelu nagrade za najbolje učenike na kraju školske godine, Palmares, za svaku sekciju, te su nagrađeni dobivali velike crvene knjige koje su budile radoznalost i veselje. Godine 1933–1934. Institut je dodijelio i ljetne stipendije za najbolje učenike. Nekoliko učenika bi za dodjelu diploma priredilo recitacije i male predstave. Glasoviti redatelj Habunek preuzeo bi najbolje i najzainteresiranije učenike za francusku književnost i priredio s njima male predstave u sklopu kazališne družine Instituta La compagnie des jeunes. Studio théâtral de l’Institut français de Zagreb, te su, primjerice 1940. godine igrali Racinove Parničare. Među mladim glumcima je bio Mladen Škiljan, budući redatelj HNK, Kosta Spaić, budući redatelj HNK i Gavelle, te kipar Kosta Angeli Radovani kao kostimograf.

Ljetne škole su bile prije svega namijenjene nastavnicima iz cijele Hrvatske, iako su u nekim slučajevima otvarane i učenicima. Među profesorima škole nalazili su se prof. Guberina i prof. Batušić, budući začetnici Francuske alijanse. U malom gradu, gdje bi polaznike smjestili, cijeli je hotel govorio francuski. Za turiste koji su boravili na moru organizirano je jedno predavanje tjedno u Splitu na kojem su profesori izlagali teme poput »Stoljeće Louisa XV.«, »Carska Francuska i Ragusa«, »Charles Nodier i Ilirija« i sl.

Godine 1937. pedagog Jean Dayre osniva časopis Annales de l’Institut français de Zagreb, jedinstveni primjer izdavanja radova u francuskim institutima svijeta. Od 1937. do 1947. izlazi devet brojeva u kojima surađuje 40 autora sa 124 članka, te kronologije, bibliografije i nekrologije. Nakon kratke pauze, Annales ponovno izlaze s deset brojeva od 1952. do 1971, a u njima piše 51 autor u 81 članku. Zadnji broj, za godine 1977–1982, posvećen je Ruđeru Boškoviću uz sudjelovanje 33 autora. Među brojnim istaknutim autorima osobito se zapažaju radovi povjesničara Stjepana Antoljaka i Grge Novaka, Jurja Tadića, Josipa Luetića i Georgesa Castellana, zatim povjesničara umjetnosti Cvite Fiskovića i Duška Kečkemeta, povjesničara prava Luje Margetića, jezikoslovaca Ivane Batušić, Valentina Putanca i Željka Klaića, te kipara Ivana Meštrovića, književnika Miroslava Krleže (čije su neke pjesme prevedene na francuski), Vladimira Nazora, Antuna G. Matoša i Ive Andrića, arhitekta Ante Marinovića-Uzelca, esejista Predraga Matvejevića, doktora Mirka Grmeka i profesorice francuske književnosti Gabrijele Vidan. S više od 40 radova osnivač Francuskog instituta Rudolf Maixner također je zaslužan kao i Jean Dayre koji je u posebnom izdanju Annales objavio Memoare generala Neustädtera u dva sveska. Dayre je i koautor (s R. Maixnerom i M. Deanovićem) izdanja Hrvatsko-srpsko-francuskog rječnika.

Posljednjih deset godina, od 1991. do 2001. godine, Francuski institut je nastojao djelovati na svim područjima znanosti i umjetnosti. U organizaciji Instituta održalo se 76 konferencija, među kojima i jedna međunarodnih razmjera posvećena kazališnom teoretičaru Antoninu Artaudu, održano je devet simpozija, među kojima su četiri bila međunarodna, te 125 izložbi, od kojih je osam bilo posvećeno hrvatskim umjetnicima. Korisnici i ljubitelji Instituta mogli su uživati u projekcijama više od 358 francuskih filmova, u dvorani MM (poput projekta »100 francuskih filmova«), u retrospektivi francuskih filmova u Motovunu, i u sklopu Tjedna europskog filma u Zagrebu i Splitu. U dvorani Instituta i u MM-u predstavljeno je više od 200 dokumentarnih TV emisija, filmova, videosnimki, neki od njih u sklopu Tjedna dokumentarnog filma. Od 1994. je prikazano 48 animiranih filmova, od kojih su brojni bili prikazani povodom Animafesta, međunarodnog festivala animiranog filma.

Scenski su nastupi zavidan prilog Instituta hrvatskoj javnosti. U proteklih deset godina održano je više od 140 koncerata iz svih glazbenih područja. Tijekom 2000. godine slavio se 75. rođendan Ive Maleca brojnim koncertima, a iste godine počinje manifestacija Fete/Faite de la Musique, svakog 21. lipnja, kao događaj otvorenog i javnog tipa na cesti, po uzoru na istu svečanost osnovanu u Francuskoj utemeljenu u vrijeme ministra kulture Jacka Langa 1982. godine. Institut redovito pomaže dolazak francuskih izvođača na sudjelovanje na Bijenalu suvremene glazbe, a unutar te manifestacije francuski su glazbenici organizirali »Master-class-eve« za studente Glazbene akademije. Organizirani su i koncerti hrvatskih glazbenika koji izvode francuske skladatelje, poput Lovre Pogorelića s večeri Debussyja. Iako manjih razmjera, Institut je priredio 24 večeri francuskih šansona na kojima su pjevala i dva hrvatska izvođača.

Institut je, nadalje, omogućio gostovanja 43 plesna sastava, od kojih su neki sudjelovali na Međunarodnom festivalu suvremenog plesa, dok je francuska koreografkinja i plesačica Kilina Kremona vodila vrlo aktivne radionice suvremenog plesa i osnovala grupu Athena. Od 48 prikazanih kazališnih predstava tri su izveli Hrvati, a brojne su prikazane u sklopu Eurokaza, te na Puppet International Festivalu.

Iako trenutačno Institut više nema izdavačku djelatnost, sudjeluje u promoviranju francuskih knjiga putem predstavljanja, književnih večeri i sudjelovanja na Salonu knjige te na Le livre en fete (proslavljena knjiga), projektu koji je pokrenut 2001. godine.

Izvan učestalijih događanja Institut je pokrenuo i neke specijalne priredbe. Od 1992. je opskrbljen računalnim uređajima i CD-romovima koje stavlja na raspolaganje korisnicima. Godine 1997. organizira Tjedan francuske gastronomije, a 1999. godine pokreće se projekt »Dani frankofonije« (22. ožujka), s besplatnim priključenjem na Internet iduće godine, koji od 2001. prerasta u trajanjem duži »Tjedan«. Iste godine Institut sudjeluje u projektu »Mjesec muzeja« i u »Noći gutača reklama«.

Francuska knjižnica/čitaonica/medijateka

Francuski institut u Zagrebu je 1922. otvorio Čitaonicu i Knjižnicu u svom sjedištu (Sveučilišna knjižnica, Marulićev trg). Čitaonica ima razne novine, brojne časopise, kataloge francuskih knjižara i praktične obavijesti o životu suvremene Francuske. Knjižnica je podijeljena na sekcije: Književnost, Filozofija, Umjetnost, Povijest i Zemljopis, Znanost, a sadrži i Glazbeni odjel. Svaki član ima na raspolaganju posudbu knjiga, kao i mogućnost pretplate na francuske novine i časopise te kupnje knjiga.

U vrijeme otvorenja Društva prijatelja Francuske u Novinarskom domu 1930, čitaonica je raspolagala s 8000 svezaka francuskih novina, periodike, knjiga, školskih udžbenika, sveučilišnih dokumenata te zbirkom dijapozitiva i gramofonskih ploča pohranjenih u glazbenoj dvorani.

Francuska čitaonica je svečano otvorena 26. lipnja 1946. na uglu Preradovićeve i Tesline ulice uz nazočnost potpredsjednika Vlade dr. Rade Pribićevića i francuskog konzula Mauricea Rivoirea. Prva voditeljica te čitaonice bila je Parižanka Marcelle Tomić. Valja znati da je IFZ preko svoje knjižnice donedavno darivao djela francuskih autora hrvatskim institucijama poput Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Zadru, NSK i Francuskoj alijansi i to iz svoga budžeta predviđenog za nabavu knjiga (do 30%).

U ožujku 2001. čitaonica i knjižnica su ujedinjene pod zajedničkim nazivom Medijateka u Preradovićevoj 5. Od tada se korisnicima nude informacije o suvremenoj Francuskoj, izravan pristup zbirkama, besplatno pretraživanje građe, posudba svih dokumenata (pisanih, audiovizualnih i elektroničkih), izravan pristup Internetu (uz naplatu), mogućnost izravnog gledanja programa francuske TV te program kulturnih događanja Francuskog instituta u Zagrebu. Posjeduje 20 000 knjiga (plus 600 naslova za mlade), 50 naslova periodike, 500 videokaseta, 900 CD-a, 100 CD-ROM-ova, 50 DVD-a, te 30 dokumentarnih izložbi. Tematske zbirke pokrivaju 18 različitih područja: društvene znanosti, metode učenja francuskog jezika, književnost, glazbu, strip i dr. U godini 2001/2002. u Medijateku je bilo upisano oko 1400 korisnika.

Taj multimedijalni i dokumentacijski prostor u pravom smislu promovira francusku kulturu i civilizaciju, ne samo građom koju posjeduje već i događajima koji se redovito održavaju u prostoru Medijateke (predavanja, promocije, izložbe i dr.).

Bureau de Coopération Linguistique et Educative (BCLE)

Ured za jezičnu i prosvjetnu suradnju (BCLE) osnovan je 1992. i djeluje u sklopu Francuskog veleposlanstva i Kulturnog centra. Njegova je uloga djelovanje na buđenju zanimanja za francuski jezik, podupiranje Alijanse i ostalih frankofonih udruga, organiziranje školskih natječaja, pospješivanje ulaska hrvatskih kandidata na francuska sveučilišta, imenovanje lektora na filozofske fakultete u Zagrebu i u Zadru te dodjela stipendija.

Godine 1997. pozvani su profesori Sveučilišnog centra za nastavu novinarstva (CUEJ) iz Strasbourga u Zagreb gdje su održali predavanja, vodili pregovore o suradnji Sveučilišta Lyon-III i Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu. U rujnu iste godine organiziran je seminar za hrvatske nastavnike francuskog jezika u Imotskom. Iduće godine pokrenuta je, u dogovoru sa HRT-om, televizijska emisija na francuskom za mlade, te je organizirano državno natjecanje u vrijeme Svjetskog nogometnog prvenstva u Francuskoj, u kojemu su tri pobjednika dobila za nagradu boravak u Francuskoj i ulaznice za finalni susret. BCLE je 2000. godine sklopio sporazum između Sveučilišta Paris-II Panthéon-Assas i Sveučilišta u Zagrebu glede sveučilišnog poslijediplomskog stručnog studija (tzv. Europski studij), radi osposobljavanja hrvatskih stručnjaka (tzv. Assistants-Europe) za posrednički posao između europskih institucija i Hrvatske sa svrhom približavanja temeljima europske integracije. Uvjeti za kandidaturu su diploma četverogodišnjeg studija i dobro poznavanje francuskog jezika.

Ured blisko surađuje i sa HRT-om. Godine 1999. je potpisan ugovor o školovanju hrvatskih novinara na francuskoj Višoj školi novinarstva iz Lillea, prema kojem mladi novinari HRT-a idu u Francusku. Do sada je poslano na kraći boravak osam sudionika (nažalost za 2002–2003. godinu ni jedan kandidat nije udovoljio kriterije znanja francuskog). Istodobno nekoliko francuskih stručnjaka dolazi voditi radionice (oko dvanaest televizijskih i jednu o radiodrami) u Zagreb. Nadalje, u proljeće 2002. godine HRT je potpisao ugovor s Canal France International, koji emitira satelitski program, što omogućuje nabavku rasporeda programa i skripata unaprijed, a koji se potom prevode i emitiraju u obrazovnom i dječjem programu te kao strane serije.

Stipendije francuske vlade dodijeljene putem BCLE-a su raznovrsne: kratke stipendije (1–3 mjeseca) i duge (9–18 mjeseca), a namijenjene su apsolventima, stručnjacima, nastavnicima francuskog jezika i državnim službenicima. Ovisno o potrebama, stipendisti su poslani u različita središta (Lill, Grenoble, St. Etienne, Vichy i drugdje). Jedan podatak je u tom pogledu vrijedan pozornosti, naime s otprilike 300 do 350 dodijeljenih stipendija u deset godina postojanja BCLE-a, Francuska je treća zemlja po broju dodijeljenih stipendija hrvatskim građanima, prema podacima hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova.

Francuska alijansa — l’Alliance Française u Zagrebu

Povijest osnutka Francuske alijanse seže u 1952. godinu kada jugoslavensko Ministarstvo prosvjete zabranjuje strancima predavati njihov materinski jezik. Zabranjeno je, dakle, Talijanima, Nijemcima i Francuzima držanje nastave stranih jezika.

Te iste 1952. godine akademik Guberina, profesor francuske fonetike i stilistike i osnivač SUVAG-a — osniva Hrvatsko-francusko društvo u Zagrebu, kao podružnicu središnjeg Društva Jugoslavija–Francuska u Beogradu, a zatim se osnivaju i ogranci u Splitu i u Dubrovniku. Društvo prijatelja Francuske u Zagrebu je djelovalo samostalno i organiziralo tečajeve francuskog jezika. Sva društva činila su Savez društava. Godišnje skupštine održavale su se naizmjence u glavnim gradovima republika. No, s obzirom na to da je Francusko veleposlanstvo bilo smješteno u Beogradu, ponajprije je Društvo u Beogradu imalo izravne odnose s Francuzima i s Francuskom alijansom u Parizu.

U listopadu 1990. godine održana je Godišnja skupština svih društava u Jugoslaviji u Sarajevu, a bilo je i zagrebačko izaslanstvo (prof. Ivana Batušić kao predsjednica Društva, prof. Vita Klaić kao ravnateljica škole te prof. Gabrijela Vidan, kao potpredsjednica i prof. Željko Klaić kao glavni tajnik). Zbog različitih nesuglasica i nesporazuma došlo je do prekida Skupštine, te je tako sarajevska godišnja skupština bila posljednja.

Kulturni ataše Francuskog veleposlanstva Patrice Champion, doputovao je u Zagreb u veljači 1991. godine te se tom prigodom zauzeo da Društvo u Zagrebu dobije godišnju subvenciju francuske vlade, što je iste godine i uspješno realizirano. Od te godine Društvo redovito dobiva godišnju subvenciju.

Francuski kulturni ataše je pokazao i dodatni znak dobre volje kada je ponudio hrvatskom Društvu da se upravo u Zagrebu osnuje prva Francuska alijansa u Jugoslaviji. Dakle, novi Statut Alijanse izglasan je u listopadu 1991. godine i otad se Društvo zove Francuska alijansa te je izravno povezano s Alijansom u Parizu. Napomenimo da su Francuzi visoko vrednovali hrvatske djelatnike dodijelivši prof. Ivani Batušić najveću francusku titulu — Legije časti (La Légion d’Honneur), a da je prof. Vita Klaić imenovana Vitezom nacionalnog reda (Chevalier de l’Ordre national du mérite) za sve zasluge učinjene za francusku kulturu i jezik u Hrvatskoj.

Cilj je Društva, odnosno Francuske alijanse, prije svega propagiranje učenja francuskog jezika, francuske kulture, književnosti i civilizacije, bez obzira na politička i vjerska uvjerenja (što je bilo posebice naglašeno u 1950-im godinama). Alijansa djeluje samostalno te izravno održava odnose sa sjedištem u Parizu. Budući da je Hrvatska mala zemlja, zagrebačka se Alijansa usuglasila s Francuskim institutom u podjeli obveza: naime, Institut ima prvenstvenu ulogu upoznati javnost s francuskom kulturom kroz predavanja, projekcije filmova i održavanje umjetničkih predstava, dočim je Alijansi dodijeljena uloga podučavanja francuskoga jezika. Napomenimo da u slučaju kada u zemljama ne postoji Alijansa, kao što je to slučaj u Austriji i u Njemačkoj, tada Institut preuzima brigu o nastavi francuskog jezika.

Naglasak Alijanse je prije svega na učenju francuskog jezika, i to od najmlađih naraštaja. Ondašnje Društvo, odnosno prof. Guberina, bio je, naime, prvi koji je osnovao vrtić na stranom jeziku, francuskom, u Zagrebu, pa sada Alijansa nastavlja tradiciju i nudi malim učenicima od 3,5 do 6 godina četverosatni svakodnevni program od 9 do 13 sati te okuplja oko četrdesetak mališana.

Alijansa ima dvanaest stalnih i desetak honorarnih zaposlenika te oko 700 učenika svih dobi (bez vrtića). Održava nastavu francuskog jezika od početnih do najnaprednijih tečajeva, te tečajeva konverzacije s izvornim govornicima.

Uz tečajeve, Alijansa obogaćuje svoju djelatnost različitim događajima i radionicama. Svake godine se održava proslava Božića s dolaskom francuskog Djeda Božićnjaka u vrtić, te kostimirano prijepodne u vrijeme karnevala, a predškolska se djeca vode na projekcije francuskih animiranih filmova i na lutkarske predstave u Francuski institut. Na Fašnik svi učenici mogu cjelodnevno uživati u palačinkama, kao dio francuske tradicije zadnjeg dana prije posta. Aktivno surađujući s Institutom, Alijansa redovito poziva svoje polaznike na organizirana predavanja ili kulturne večeri i predstave IFZ-a.

Kao trajne popratne aktivnosti mogu se još pribrojiti i tiskanje novina Le Cercle, zatim Le Petit Journal de l’Alliance française, u kojima sudjeluju članovi Alijanse svojim crtežima, opaskama i komentarima na zadane teme. U tim novinama sadržani su intervjui, zabavne razbibrige, izvještaji o putovanjima i prikazi francuskih pokrajina. Među zadanim temama bilo je, primjerice, iznošenje dojmova mladih polaznika o svom učenju stranog jezika u 2001. godini a u povodu svjetske godine jezika, dočim su mališani crtali svoje doživljaje boja. Također se održava radionica šansone, koju vodi profesionalna operna pjevačica i kazališna radionica s izvornim govornicima, koja svake godine razveseli publiku u prigodnim događajima, kao što je godišnja skupština, tjedan frankofonije ili u samostalnom izvođenju. Splitska Alijansa je zaslužna za organizaciju natječaja francuske šansone, koji se održava svake godine. Tom natječaju mogu pristupiti svi zainteresirani određene dobi, a pobjednik(ica) je nagrađen(a) najčešće putovanjem u Francusku. Nadalje, svakog proljeća Francuska alijansa iz Pariza organizira europsko natjecanje u poznavanju francuskog jezika za sve gimnazijalce od 17 do 18 godina na jednu do dvije teme po izboru. Na primjer godine 1995. tema je bila izreka Jeana Cocteaua: »Mladost ne zna što želi, ali ona to želi«. Nagrada za najbolji rad je putovanje u Pariz, dok se ostalim sudionicima dodjeljuju knjige (nastavak tradicije iz daleke 1930. godine) ili prigodne majice koje poklanja IFZ.

U Hrvatskoj se zasad samo u zagrebačkoj Alijansi može položiti ispit francuskog jezika za strance, kojim se stječe međunarodna diploma o znanju francuskog jezika, popularno zvana DELF i DALF (Diplome Elémentaire de Langue Française et Diplôme Approfondi de Langue Française). Te diplome je francuska vlada promovirala u svibnju 1985. godine. Nakon tri godine je donesena odluka da je kandidat koji položi DALF oslobođen polaganja inače obvezatnog ispita iz jezika prije upisa na bilo koje francusko sveučilište. Svjedodžbe o polaganju mogu poslužiti kao službeni dokaz o odgovarajućem znanju jezika, a DALF se sve češće traži kao uvjet za upis u međunarodna središta za poslijediplomske studije u Europi. Okvirno gledano da bi se moglo pristupiti na ispit DALF-a potrebno je barem 1000 sati učenja francuskog jezika.

Putovanja su inače privlačni dio popratne djelatnosti Alijanse te se gotovo svakog proljeća organizira tematsko putovanje po francuskim pokrajinama (Normandija, Burgonja, Provansa, Périgord itd.) za odrasle. Time se spaja ugodan doživljaj s korisnim iskustvom jer se putnici izravno susreću s govornim jezikom i s raznolikim aspektima francuske kulture (degustacija vina i sireva, posjeti muzejima i spomenicima kulturne baštine, organizacija večera i dr.). Za mlađe polaznike (od 10 do 14 god.), Alijansa organizira ljetne boravke u »Colonie de vacances« u Francuskoj, gdje provode praznike s malim Francuzima. Nadalje, za polaznike od 14 godina na dalje, Alijansa organizira učenje francuskog jezika pri Katoličkom sveučilištu u Angersu (Centre International d’Etudes Français).

Postoje, dakako, i izvanredna događanja u kojima aktivno sudjeluju članovi Francuske alijanse. Naime, povodom 200. godišnjice Francuske revolucije, Pariška je alijansa slala veliku dokumentaciju o tom događaju s popratnom zbirkom ondašnjih pjesama i recitacija, što je tridesetak mladih članova od 7 do 15 godina iskoristilo za održavanje velike proslave 1989. u ZeKaeMu. Pritom je iskazana i odlična suradnja s francuskim lektorima među kojima se istaknuo i kasniji ravnatelj Instituta Robert Horn. Polaznici Alijanse sudjelovali su 22. ožujka 2001. u predstavi koja se održavala u sklopu Dana frankofonije u Multimedijskom prostoru. Proslavi 80. obljetnice postojanja Francuskog instituta pridružila se Alijansa sa svojom 50. obljetnicom te se u Gavelli održala velika priredba u ožujku 2002. godine, cjelovečernja predstava u kojoj je sudjelovalo četrdesetak članova alijanse, od najmlađih do odraslih, uz skečeve, pjesme i videoprogram za najviše francuske dužnosnike, među kojima je bio i francuski veleposlanik Francis Béranger.

Razgovor s Olivierom Brochetom, savjetnikom za suradnju i kulturnu djelatnost te ravnateljem Francuskog instituta

HR: Gospodine Brochet, željela bih Vas najprije pitati što je zadaća savjetnika za suradnju i kulturnu djelatnost i koja je potrebna naobrazba za postizanje i obavljanje tog položaja?

Izvana se često drži da je služba savjetnika za suradnju i kulturne djelatnosti funkcija kulturnog savjetnika: to je zapravo sažimanje pravog naslova koji naravno nije cjelina onoga što radimo. Ime, odnosno naslov savjetnika za suradnju je u prvom redu prva odgovornost koju obnašam unutar Francuskog veleposlanstva. U Odjelu za suradnju zaduženi smo za usmjeravanje i uspostavljanje svih suradničkih projekata, na svim područjima odnosa između Francuske i Hrvatske. Sam sektor je vrlo udaljen od kulture, jer su glavne osi naše suradnje u Hrvatskoj one za jačanje veza na području administracije, kako bi se pomoglo hrvatskoj administraciji da obavi reforme koje je pokrenula za svoj ulazak u Europsku uniju. Francuska, kao i njezini partneri iz EU-a, pomaže Hrvatsku da se za to pripremi te vodi, dakle, puno akcija za obrazovanje službenika, igra posredničku ulogu uspostavljanjem odnosa između hrvatskih i francuskih državnih službenika radi savjetovanja, a organizira i seminare. To je važan ogranak naše djelatnosti za suradnju.

Sljedeća djelatnost u sklopu suradnje je vezana, naravno, uz kulturni prostor, a to je suradnja u području jezika u svrhu poticanja uporabe i razvoja francuskog jezika u Hrvatskoj. Kao što vam je poznato, situacija se, pogotovo u školskom sustavu, jako pogoršala posljednjih deset godina te radimo s hrvatskim Ministarstvom prosvjete i Ministarstvom znanosti — u vezi sa sveučilišnom nastavom — na oživljavanju te poduke, kako bi se osigurala kvalitetna predavanja mladim Hrvatima glede učenja francuskog jezika koji je neophodan za ulazak u EU. Bilo bi potpuno iluzorno misliti da se može u cijelosti naći svoje mjesto unutar EU-a sa znanjem samo engleskog jezika. Svakako je potrebno da ljudi znaju engleski, ali treba znati barem još jedan drugi jezik, bilo njemački, talijanski ili francuski, s time da francuski ima tu prednost jer je ne samo važan jezik unutar EU-a — to je drugi jezik po broju govornika — nego je i jezik otvoren prema svijetu, prema zemljama frankofonije, prema Sredozemlju, što posebice zanima Hrvatsku. To je dakle druga djelatnost, lingvistička.

Treći dio naše suradnje tiče se znanosti i sveučilišta. To se odnosi na razvoj suradnje između hrvatskih i francuskih sveučilištaraca i znanstvenika na zajedničkim projektima te na pripremi za budućnost formiranjem mladih studenata, mladih hrvatskih znanstvenika, kako bi ih se moglo slati u Francusku i dodijeliti im stipendije. Imamo podosta stipendija koje nudimo svake godine; neke su kratkoročne, a neke duže. Prema brojkama hrvatskog Ministarstva znanosti čini se da je Francuska treća zemlja po ponudi stipendija hrvatskim studentima nakon Sjedinjenih Država i Mađarske, što je dakle značajno. To također pretpostavlja i cijelu lingvističku akciju koju vodimo kao pripremnu, jer ako ljudi ne govore minimalno francuski teško im je dodijeliti stipendiju — i to je, dakle, važno. Stipendije i učenje francuskog se ne odnose samo na studente francuskog jezika, nego i na druge struke. To je važno i za liječnike, za ljude koji se bave rukovodećim poslovima ili bilo kojom drugom djelatnošću, jer radimo na svim područjima.

Sva ta tri ogranka djelatnosti nadalje se razvijaju prema sektorima, kao što su administracija, sudstvo, kao i obrazovanje za europska pitanja, poljoprivredu, zdravstvo i dr. Upravo smo pokrenuli s Ministarstvom poljoprivrede jedan program koji držim vrlo zanimljivim, dočim na području visokog obrazovanja u zdravstvu sada radimo na uspostavi suradnje između Škole narodnog zdravlja »Andrija Štampar« i Nacionalne škole javnog zdravlja iz Rennesa. Mogao bih tako nanizati primjere, što sada ne smatram potrebnim, nego želim pokazati da moja zadaća dodiruje i mnogo drugih aspekata osim užeg kulturnog područja.

Kulturna djelatnost je drugi dio mojih ovlaštenja, ali ona se odvija ponajprije preko Francuskog instituta kojem sam istodobno na čelu, iako tu imam, naravno, kao i u drugim sektorima, svoje suradnike koji se brinu o svakodnevnim zadacima. Činjenica da obnašam dvostruku funkciju, i savjetnika za suradnju i kulturne djelatnosti i ravnatelja Instituta, proizlazi zapravo iz težnje da se pridoda malo više kohezije našoj cjelokupnoj akciji. Zapravo, kulturni dio je donekle vidljiva strana sante leda, kroz njega se najprirodnije i najneposrednije prepoznaje Francuska. To je bitan dio za davanje realnije slike, posebice one suvremene francuske stvarnosti. Kao i u mnogim drugim državama i ovdje u Hrvatskoj imamo mnogo posla kako bismo pokazali kako je slika koju ljudi imaju o Francuskoj često malo zastarjela. S jedne strane to je adut, jer Francuska raspolaže, naravno, jakim kulturnim i tradicionalnim pretpostavkama, bilo u glazbi, slikarstvu ili u bilo kojem drugom području. No, istina je također da se ta kulturna slika zaustavlja na pedesetim i šezdesetim godinama. Naš zadatak, jedna od bitnih zadaća koja je povjerena svim Francuskim institutima u svijetu, upravo je ta da se svijet upozna s kulturnom stvarnošću Francuske. Francuska ima vrlo dinamičan kulturni život i širom je otvorena prema svijetu — suprotno onome što se ponekad čuje na naš račun. Vjerujem kako je grad poput Pariza, ali i gradovi iz provincije, kozmopolitski grad otvoren mnoštvu utjecaja, u koji dolaze umjetnici, mladi umjetnici, sa svih strana svijeta. To su svjetska središta u kojima se odvija kulturno vrenje, kao primjerice na području današnje glazbe. Sve to mi se čini bitno naznačiti jer nije dosta poznato.

HR: Možete li nam ukratko reći koji je potreban profil i obrazovanje za obavljanje Vaše dužnosti i koje su bile Vaše osobne motivacije za obavljanje te dužnosti, te zašto baš u Hrvatskoj?

U osnovi ne postoji jedinstveni profil za obavljanje funkcije savjetnika za suradnju i kulturne djelatnosti. Ministarstvo vanjskih poslova zapošljava ljude koji često dolaze izvana, dakle iz drugih ministarstava, iz kulture, obrazovanja — mnogo kulturnih savjetnika su nastavnici po profesiji — ali Ministarstvo također zapošljava svoje vlastite diplomate za različite zadatke u Odjelu za suradnju i sve više i više potiče diplomate da se školuju za rad u tom Odjelu, jer je to bitna djelatnost na području diplomatičkih odnosa. U mom slučaju ispada da sam diplomat. Imam zapravo dvostruko obrazovanje. Prvo sam bio nastavnik, jer sam završio povijest te položio stručni ispit i predavao pet godina. Nakon tih pet godina ponovno sam studirao na Nacionalnoj školi za administraciju (ENA) koju sam završio. Nakon ENA odlučio sam se za Quai d’Orsay ŠMinistarstvo vanjskih poslovaš. Ušao sam u Ministarstvu 1996. godine i tamo obavljao političke funkcije pet godina. U početku sam se bavio s odnosima između Francuske i Južne Afrike, zatim sam tri godine radio u Odjelu za multilateralnu politiku, koja se svodi na vanjsku politiku i zajedničku sigurnost. Nakon tih pet godina provedenih u Parizu imao sam želju za konkretnim odgovornostima na području stvaranja projekata, vođenja ekipa, računanja budžeta i sl. Zato sam zatražio od kadrovske službe da me postavi na neki položaj unutar Odjela za suradnju. S obzirom na to da se to podudaralo sa željom Ministarstva da školuje svoje diplomate za to, moja je molba bila dobro prihvaćena. A što se tiče Hrvatske, kadrovske su smjene zapravo uvijek pomalo iznenađujuće provođene, jer se iz godine u godinu zapravo ne zna koje će se mjesto osloboditi, no, Hrvatsku sam stavio među svoje prve prijedloge, jer je to bila zemlja koju nisam poznavao izravno nego tek neizravno, iz vremena kada sam radio u Odjelu za vanjsku politiku i zajedničku sigurnost, kada smo trebali pratiti cijelu političku situaciju u jugoistočnoj Europi kao važan zadatak unutar diplomatske djelatnosti EU-a. Poznavao sam, dakle, političku situaciju na papiru, poznavao sam napore EU da pridonese razvoju i stabiliziranju područja te me je dakle jako zanimalo doći na to područje, posebice u Hrvatsku, da vidim na terenu što se može napraviti, kako se može pokušati sa sredstvima koja su na raspolaganju napokon primijeniti ideje koje smo dosad prvenstveno vidjeli na papiru.

HR: Spomenuli ste kako ste povjesničar po struci. Što bi ste nam mogli reći glede odnosa Francuske i Hrvatske u prošlosti?

Teško je to reći u nekoliko riječi. Svakako su ti odnosi stari. Datiraju od kada je Hrvatska bila samostalna zemlja, a zatim su se ti odnosi nastavljali i kada Hrvatska nije više bila samostalna država nego u sklopu neke veće cjeline; tu se naravno misli i na Anžuvince, razdoblje koje je sada dobro poznato i koje se obilježilo i u Francuskoj, budući da je u Fontevrauxu organizirana velika izložba na kojoj je hrvatski doprinos, umjetnički i znanstveni, bio osobito zapažen. Mislim da su za mnogo Francuza te veze bile otkriće jer su zaboravljene. Poslije naravno poznajemo malu pričicu o hrvatskoj pukovniji Louisa XIV. koja je možda dala ime kravati, no, i ako zanemarimo tu anegdotu, ona pokazuje postojanje trajnih veza između tih dviju zemalja, ili barem između tih dviju naroda više nego država. A nakon toga, nisam specijalist za francusko-hrvatske povijesne veze, no čini mi se da su u 19. stoljeću prvenstveno kulturni odnosi bili jaki: znameniti Hrvati su došli u Francusku, jer su tamo naišli na međunarodno i kulturno isijavanje kojeg poznajemo te su pleli mnogostruke veze na području književnosti, znanosti i sl. A bitno je da se to i danas nastavlja. Imamo jake hrvatske pojedince koji već dugo žive u Francuskoj, to su intelektualci ili istraživači vrhunskog imena koji također pridonose tim vezama. Poteškoća zapravo leži u tome što, kao što znate, u povijesnim vezama između tih dviju zemalja postoji svakako fenomen obima i vlastite težine zemlje, tako da u slučaju Hrvatske, koja dugo nije bila samostalna država nego utopljena u Austro-Ugarsku cjelinu — ili mletačku na obali — zatim u sklopu jugoslavenske cjeline, tako da barem na političkom planu, a time i povijesnom, to nisu bili odnosi države s državom. Tada je Francuska imala svoju svjetsku politiku i svoju europsku politiku u kojoj Hrvatska kao takva nije naravno zauzela prvorazredno mjesto. Ali vjerujem da je zapravo najvažnija ta trajna veza na kulturnom području. Dobro, ovo su samo površne opaske, ali je teško o tome pričati ukratko. Ja jesam povjesničar po obrazovanju, ali nisam povjesničar tog dijela Europe.

HR: Koje je bilo vaše područje?

Specijalizirao sam se za francusku povijest s kraja Drugog Carstva i posebice sam proučavao studentske pokrete u Parizu. Studirao sam dakle druge stvari pa nisam veliki stručnjak za Srednju Europu — to je nešto što tek sada otkrivam na licu mjesta s velikim zanimanjem, no dosad to nije bilo predmet mojih istraživanja.

HR: Vratimo se vašoj sadašnjoj funkciji. Kako su djelovanje vašeg centra za suradnju primili Hrvati i koji su vaši glavni partneri?

Vjerujem da je ono jako dobro primljeno, jer kada se radi o suradnji, hrvatske vlasti imaju jasan vremenski plan, vrlo precizan plan rada koji cilja na pridruživanje EU-u. U tom kontekstu francuski prijedlozi, kao i ostalih partnera iz EU-a, za pomoć Hrvatskoj da ide što brže u svojim reformama — to su teške reforme za provoditi — svakako se susreću s prihvaćanjem. Mislim da je u drugim područjima — izvan administrativne suradnje — prihvaćanje podjednako jer je Hrvatska proživjela teških deset godina — ovdje je bio rat, zatim post-ratna obnova — tako da vjerujem da kod dosta Hrvata, u intelektualnim i umjetničkim krugovima, postoji jasna želja za razmjenom, za ponovnom uspostavom veza sa cijelim svijetom, osobito sa zemljama EU-a, posebice s Francuskom s kojom Hrvatska ima vrlo stare kulturne veze. Dakle, vjerujem da nailazimo na vrlo povoljan prijem. Uostalom ne možemo uvijek odgovarati na sve, jer nažalost nemamo sredstava za odgovor na sve molbe, imamo više molbi nego ponuda.

S administrativne strane naši su partneri, naravno, ministarstva s kojima izravno radimo, poput Ministarstva za europske integracije, koje je za nas ono ministarstvo koje nam pomaže da se pomalo orijentiramo, da vidimo koje su potrebe hrvatske strane, ali i ostala ministarstva. Glede znanosti i sveučilišta, naravno, izravno radimo sa sveučilištima i fakultetima, ali i s rektorima i profesorima. Na kulturnom planu, pak, nastojimo pronaći partnere koji imaju volje raditi, bilo da se radi o ustanovama smještenim u Zagrebu ili u gradovima izvan njega jer se ne želimo držati samo Zagreba, želimo djelovati na području cijele Hrvatske te tako primamo prijedloge i iz drugih mjesta. Također puno surađujemo s festivalima sudjelujući u ostvarivanju njihovih programa, povezujući ih s umjetničkim družbama, s predstavama, dakle sa svim što im možemo predložiti i za koje možemo pomoći da dolaze ovamo. Mi smo dakle svojevrsna snaga za prijedloge, Institut kao posrednik, kao što i je Odjel za suradnju. Te ustanove su ovdje da bi povezale ljude, malo pomogle i »podmazivale karike«, malo dijelile novce, malo kontakte — to je zapravo naša misija.

A glede sadašnje kulturne slike Francuske, kao što znate, obilježili smo tijekom 2002. godine 80. obljetnicu Francuskog instituta u Zagrebu, koji je među takvim najstarijim institutima u svijetu (treći ili četvrti) i najstarija strana ustanova u Zagrebu. Tom prigodom smo, naravno, održali visokokvalitetan program tijekom cijele godine, a prije svega smo htjeli dati prigodu Hrvatima da predstave svoje projekte vezane uz francusko-hrvatske kulturne veze. Uspjeli smo osigurati dodatna sredstva kako bismo pomogli pri financiranju tih projekata. Doduše godina još nije gotova, no na temelju dosad izrečenih komentara i jednih i drugih, članaka objavljenih u tisku i sl., naš rad je izrazito povoljno ocijenjen i mnogo ljudi je na kraju otkrilo u kolikoj su mjeri zapravo naše povijesne i kulturne veze stare.

Zahvaljujući gospodinu Brochetu na razgovoru i informacijama o njegovoj djelatnosti htjela bih zahvaliti i svima osobama koji su mi pruženim podacima i ispravcima omogućili sintetizirati temu o hrvatsko-francuskim odnosima. To su: Jasna Bas, Ivana Batušić, Ivan Bilić, Sanja Hoić, Vita Klaić, Ivo Milinović, Branka Sugja i Franjo Šanjek.

Sabine Florence Fabijanec