EU (BEZ) ALTERNATIVE?

Globalizacija i integracije kao alibi nepostojećoj vanjskoj politici

U okviru tekuće rasprave o različitim aspektima globalizacije donosimo prilog o dosadašnjem smjeru i mogućnostima hrvatske vanjske politike. Autor kritički intoniranog osvrta je politolog Branko Salaj, svojedobno i sam hrvatski diplomat.

Dvije mantre koje već godinama odzvanjaju hrvatskom političkom pozornicom mnogo govore o njezinoj nezrelosti. Prva je da u doba globalizacije Hrvatska ima samo jednu mogućnost, čim brže uključivanje u europsko integriranje. Druga je mantra da je ključ ulaska u Europsku uniju i Sjevernoatlantski savez u hrvatskim rukama — Europa će Hrvatsku prihvatiti ispuni li zahtjeve Unije. Namjera je ovoga osvrta pokazati da su obje postavke neutemeljene u stvarnosti i obojene vanjskopolitičkim eskapizmom, kojim se pred domaćim javnim mnijenjem prikriva neshvaćanje realnosti u zadanome diplomatskom okružju i naravi globalizacijskih i integrativnih procesa pa time i nepostojanje osnovice za ozbiljan vlastiti vanjskopolitički program.

Eurointegriranje kao instrument samozavaravanja

U doba velikih integrativnih kretanja ulazak u Europsku uniju može europskoj zemlji kao što je Hrvatska biti najnormalnija, a možda i najisplativija, opcija, ali nije, niti može biti, i jedina mogućnost. Tvrdnja o nepostojanju alternative toliko je opasna za jednu zemlju da bi, kada bi bila točna, morala stajati u središtu kritičke pozornosti javnog mnijenja. Naime, zemlja s jednom opcijom zemlja je bez mogućnosti izbora, bez pregovaračkih argumenata, zemlja pod prisilom, u krajnjoj liniji kolonija.

Posebna opasnost takva pristupa jest u tome što Europska unija ni jednim konkretnim činom — za razliku od povremenih verbalnih uvjeravanja namijenjenih hrvatskoj javnosti — nije na djelu posvjedočila da doista računa s individualnim hrvatskim članstvom. Naprotiv, u bezbroj prilika tijekom posljednjih 12 godina pokazala je da u Hrvatskoj u prvom redu vidi instrument za sređivanje stanja na Balkanu a da (»Zapadni«) Balkan smatra izrazito nespremnim za puno članstvo u EU. Svaki put kada bi Hrvatska zatražila kakav sitni diplomatski quid pro quo — kao npr. da se u preambuli Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) spomene da Hrvatska u tom ugovoru vidi prvi korak prema članstvu u Uniji — EU se dosljedno oglušivala.

Ništa nije nepromjenjivo, pa tako ni spomenuto stajalište EU, to više što nekim važnim članicama Unije današnji status Hrvatske dugoročno i geostrateški vjerojatno ne odgovara. Međutim, dok je europska pozicija ovakva kakva jest, »strateški cilj« Republike Hrvatske završava u slijepoj ulici pa krize i razočaranja, koja se pojavljuju u pokušajima ostvarenja toga samozadanoga nerealnog cilja, u narodu samo učvršćuju osjećaj pesimizma i defetizma. Treba, dakle, prihvatiti jednostavnu — i za mnoge sigurno bolnu — činjenicu: sve dok je Hrvatskoj namijenjena vrlo specifična balkanska uloga, ona ne bi bila primljena u EU čak i da se nekim čudom preko noći pretvori u jednu Švedsku ili Švicarsku.

Utoliko je ispraznija i pogubnija tvrdnja da je ključ ulaska u EU u brzoj i nekritičkoj provedbi svega što EU zahtijeva. Naime, ako su prioriteti EU primarno usmjereni na sređivanje Balkana i promoviranje vlastitih interesa a ne na prihvaćanje Hrvatske, onda će i europski zahtjevi prema Hrvatskoj biti sračunati — i povremeno revidirani — tako da se njezine ambicije učlanjivanja što dulje drže na laganoj vatri.1

U tom pogledu EU raspolaže gotovo neograničenim mogućnostima jer su pregovaračke snage dviju strana krajnje asimetrične a Hrvatska je i prihvaćanjem SSP-a preuzela znatno veće političke obveze (pa i učinila veće gospodarske ustupke: poljoprivreda, prodaja nekretnina itd.) prema EU od glavnine država u krugu već pozvanih ili kandidiranih za ulazak u Uniju. Kada i ako Hrvatska ispuni formalne zahtjeve na razini zakonodavstva, preustroja i sl. EU može uostalom vrlo jednostavno otvoriti novi krug zahtjeva, pitanjem koliko je od brda ozakonjenih propisa i reformi doista provedeno u praksi.

Osim formalnih ugovornih obveza Hrvatskoj su upućeni i dalekosežni političko-strukturni zahtjevi koji zadiru u uvjete povratka (srpskih) izbjeglica, manjinska prava, organizaciju i vlasništvo televizije, funkcioniranje pravnog sustava i odnose s haškim Tribunalom. Ne mogu se isključiti ni novi zahtjevi, koji se prema dosadašnjem predlošku vremena mogu zaoštravati i postupno preusmjeravati na rješenja od kojih su neka Uniji nepoznata čak ni u vlastitoj demokratskoj kući.

Tako je npr. nešto što je počelo kao projekt sigurnog povratka raznih izbjeglih narodnih skupina u svoja prebivališta — npr. Hrvati natrag u Bosnu, Srbi natrag u Hrvatsku — brzo preraslo u unilateralni pritisak na Hrvatsku, dok se međunarodna zajednica i dalje pokazuje nezainteresiranom da osigura hrvatsko-katolički i muslimanski povratak u Bosnu, poglavito u Republiku Srpsku. Nešto što je počelo kao pritisak EU da se manjinama ubrzano omogući zastupljenost u tijelima lokalne samouprave odmah nakon obavljenog popisa pučanstva, preraslo je u neposredno miješanje u unutarnje političke rasprave o sastavu Hrvatskog sabora, iako je zemljama Europske unije i demokratskog svijeta uopće nepoznata institucija posebne manjinske zastupljenosti na parlamentarnoj razini.

Nešto što je počelo kao zahtjev da Hrvatska poslušno provede svaki zahtjev haškog sudišta, pa i onaj koji eventualno odudara od zasada međunarodnog prava, izrodilo se u prijetnje i grubo petljanje u predmet pod sudskom raspravom, kada je Hrvatska u primjeru generala Bobetka pokušala procesualno razjasniti svoja prava u okviru pravila samoga Tribunala. Na hrvatsku primjedbu da se sustavnim individualnim optužnicama na visokoj razini pokušava stvoriti dojam da su Glavni stožer HV-a i hrvatsko državno vodstvo planirali ratne zločine, najbahatije je — iako navodni sponzor hrvatskog pristupa EU — reagirala Velika Britanija, dakle upravo ona zemlja čija je vlada tijekom rata svjetskoj javnosti smišljeno prodavala tezu da u bivšoj Jugoslaviji nije riječ o velikosrpskoj agresiji, nego o građanskom ratu za koji su svi podjednako krivi.2

Sve se to uklapa u već spomenuto odbijanje EU da potvrdi hrvatsku kandidaturu za puno članstvo i da Hrvatskoj precizira što se od nje očekuje u prostoru i vremenu. U takvim je okolnostima naravno izvan svake pameti predlagati da Hrvatska, u procijepu između ograničenih resursa i imperativa da uhvati korak s tehnološkim razvojem posljednjih dvadesetak godina, priušti sebi raskoš birokratskog prepisivanja i ozakonjivanja za nju uglavnom nerelevantnih propisa. Ako se Hrvatska, kako se često tvrdi, reformira radi sebe same a ne radi neke apstraktne prilagodbe maglovitoj budućnosti, onda ona to mora pokazati u davanju prednosti onim nacionalnim zadaćama koje će povećati gospodarsku djelatnost, unijeti više pravne sigurnosti i smanjiti korupciju te poboljšati prosvjetu.

Priželjkivanja kao realni projekti...

Međutim, službena hrvatska strana nastavlja, već odavna utabanom stazom eksploatiranja mita o pristupu Europi kao prokušanom laksativu za unutarnje reforme i analgetiku za prikrivanje promašaja u vanjskoj politici. Pritom iskorišćuje neiskustvo nacije o značenju i dometima vlastite suverenosti i služi se agitpropovskim modelom utvrđivanja jednoumlja. Odavna uhodanom tehnikom zamjena teza domaćoj se javnosti vlastita priželjkivanja prodaju kao realni projekti a pasivnost u sučeljavanju sa stranim interesima prikazuje kao nešto za malu zemlju potpuno normalno.

Tako npr. Ministarstvo za europske integracije već dvije godine provodi ispitivanja javnog mnijenja, koja bi, uz pomoć nerealnih sugestija suptilno ugrađenih u pitanja, trebala iskazati narodno eurofilstvo bez premca u Srednjoj i Istočnoj Europi.3 Takvim mitologiziranjem integrativnih procesa sprečava se svaki pokušaj ozbiljnije parlamentarne i ine rasprave o prednostima i rizicima integriranja i o raznim mogućnostima, koje u tom pogledu stoje na raspolaganju čak i jednoj maloj zemlji kao što je Hrvatska. S druge se strane učvršćuje teza da najvažniji neprijeporni rezultat ispitivanja, a to je veliko neznanje građanstva i birača o EU, ne zahtijeva — zbog već postojeće plebiscitarne potpore integracijama — prosvjetni napor da se protumači bit različitih mogućnosti (i odricanja, koja narod očekuju u svakoj od njih). Informiranje se svodi na kampanje više-manje mehaničkih prikaza o strukturama EU, čiji nas topli zagrljaj, eto, željno čeka iza ugla.

Preko medija pravi se snažan pritisak na javno mnijenje i političare da krivo postavljene teze i crno-bijeli pristup integracijskoj problematici prihvate kao neupitan politički credo. Niz se novinarskih pera stavio u službu kampanje kojom se već spomenute mantre o otvorenom i individualnome hrvatskom putu u EU ponavljaju kao jasne istine. Kao dokaz im služe povremene neobvezujuće medijske izjave, koje europski dužnosnici i neki lokalni diplomatski predstavnici upućuju hrvatskoj javnosti, čija je glad za Europom dobro poznata Bruxellesu. Pri tome se prešućuju česte ograde, koje čak i takve izjave lišavaju pravog značenja. Neke vrlo autentične i službene dokumente, koji jasno govore o stvarnim europskim namjerama, pogađa medijska šutnja ništa manja od onih iz komunističkog vremena.

...i grobna tišina o stvarnosti

Nitko se u hrvatskim medijima nije potrudio provjeriti i osvrnuti na podatke iznesene početkom svibnja 2002. o službenom dokumentu Europske komisije, u kojem se među ostalim naglašava potreba da se »državama uključenima u Štzv. Zagrebački procesš pokaže da kao kolektiv imaju očigledno poseban odnos s EU... Važno je da EU drži u pokretu proces kao cjelinu a ne samo kao pojedinačne bilateralne odnose... ŠTrebaš kolektivno povezati zemlje u političke obveze potrebne da bi se približili Šop. BSš europskoj integraciji«... Ša Zagrebački proces shvatiti kaoš »politički forum na visokoj razini u kojemu će EU definirati, što želi da regija ostvari u smislu specifičnih političkih rezultata koji se odnose na EU, te razmatrati napredak«. Tu kolektivnu narav odnosa spram EU i kolektivne, zajedničke obveze tzv. Zapadnog Balkana bruxelleski bi birokrati željeli pretočiti i u »racionalnije« oblike političkog dijaloga s individualnim kandidatima pa predlažu da se bilateralni susreti zamijene (zajedničkim) ministarskim sastancima... a da se i radni sastanci europske Trojke Šs državama procesaš održavaju skupno umjesto pojedinačno.4

Na sličan je način gotovo općenito prešućena vijest iz Sarajeva (Večernji list, 29. 11. 2002), da bi se ondje na poticaj predsjednika Grčke (trenutačnog predsjedatelja EU), Italije i Austrije vjerojatno sredinom ožujka 2003. trebala održati konferencija predsjednika zemalja jugoistočne Europe, koja bi raspravljala o idejama nekoliko oporbenih njemačkih kršćansko-demokratskih zastupnika (Lamers et cons.) o stvaranju regionalne Unije po uzoru na EU. Takva bi asocijacija imala zajedničko predsjedništvo, koje bi među ostalim radilo na stvaranju zajedničkog tržišta i nagovaranju Europske unije da je primi u jedinstveno članstvo. Ni jedna zemlja ne bi bila prisiljena na članstvo u Uniji jugoistočne Europe, ali bi samo njezini članovi mogli kandidirati za ulazak u EU, što bi dodalo još jednu prepreku mogućim kandidatima iz te regije.

Nitko se u hrvatskim medijima nije na to osvrnuo niti potrudio da dođe do službenoga hrvatskog stajališta, a još manje zapitao koje to snage u EU nastavljaju gurati Lamersovu inicijativu samo devet mjeseci nakon što je službeno potvrđeno da je njemačka vlada ne podupire, jer smatra da treba prihvatiti i mišljenje država u regiji, a ono je negativno (Vjesnik, 7. 4. 2002). Nitko se nije zapitao kako predsjednik jedne Austrije može u svojem kabinetu supotpisati takvu inicijativu a gotovo istodobno prigodom službenoga hrvatskog posjeta Beču davati javnosti izjave o potpori ulasku Hrvatske u EU.

Jedino je u takvoj medijskoj »zavjeri šutnje« mogla iznenaditi izjava — poslije nemušto prerađivana — grčkog predsjedavatelja Europskog vijeća ministra vanjskih poslova u uglednim njemačkim novinama da se »i u Grčkoj uvijek iznova ponavljaju ideje o balkanskoj federaciji. EU nam omogućuje izrabiti viziju iz prošlosti za buduću stabilnost regije«.5

Pogubna tradicija jednoumlja u podložničkoj izvedenici

U znaku jednoumlja o jedinoj vanjskopolitičkoj opciji stranački je establišment u Saboru potkraj 2002. čak dogovorio da ulazak u Europsku uniju upiše u zajedničku deklaraciju kao »strateški cilj vanjske politike«. Ta je rijetka manifestacija na žalost krivo usmjerenog političkog jedinstva navela predsjednika države da je odmah zatim u božićnom intervjuu (Novi list, 24. 12. 2002) iskritizira, ali ne zbog nesuvislosti cilja već zbog nekih predlagatelja, koji su »verbalno za konsenzus za ulazak u EU-a, Šališ u stvari priželjkuju izoliranu Hrvatsku u kojoj i dalje mogu pljačkati«.

Drugim riječima, nije dovoljna samo formalna potpora politički nametnutim tezama, jer su one nešto više i finije od običnih poštapalica — nakon što su promovirane u nadređenu kategoriju neupitnih moralnih vrednota, gotovo na razini vjerskih otajstava, njihovu kreposnu narav ne treba posebno dokazivati, u njih se jednostavno vjeruje. Tko god ih ne prepoznaje kao takve, isključuje se iz zajednice »pomazanih«, a posebno iz medijske matice, te se obilježava kao politički gubavac ili čak — a na to se svodi izjava predsjednika države — egoist s kriminalnim pobudama.

Možda je umjesno podsjetiti da ni riječi istočnjačkih mantri nemaju neki određeni sadržaj, već se samim njihovim ustrajnim ponavljanjem čovjek uzdiže na višu razinu duhovne osviještenosti. Moguće je, dakle, da oni koji po medijima i raznim javnim tribinama, ali i s najviših državnih funkcija, neumorno i neargumentirano recikliraju priče o isključivoj hrvatskoj odgovornosti za realizam puta u Europsku uniju, i o bespogovornoj podložnosti zahtjevima koje Unija pri tome postavlja, znadu nešto što izmiče razumu običnih smrtnika. Ipak, uz dužno poštovanje hinduističkog i budističkog spiritualizma, pojavu je ipak lakše protumačiti kao izraz iz prošlosti namrlog nam podložničkog odnosa »prema gore« i odbijanje ozbiljnog razgovora o bilo kakvu ozbiljnijem kritičkom razmišljanju »odozdo« o nametnutom političkom »dnevnom redu«.

Teško je npr. zamisliti zapadnu zemlju u kojoj bi uvaženi akademik i prije član najviših političkih tijela za svoju zemlju de facto predlagao protektorat jer »nemamo ni kapaciteta ni performansi da sredimo stanje u društvu u dogledno vrijeme. Jedini izlaz vidim u tome da nas međunarodna zajednica primi u svoj zagrljaj i da kopiramo ono što je u zapadnoj Europi već dostignuto i postignuto«.6 Europa valjda jedva čeka da otvori ambulantu za balkanske bolesnike! Teško je zamisliti diplomatskog dopisnika dnevnika sa zvučnim imenom i usto, ironično a možda i znakovito, u vlasništvu države, koji bi, kritizirajući Vladu, došao do zaključka da »zbog pogrešnih poteza Hrvatskoj sada, nažalost, treba još jedna optužnica kako bi povratila svoj međunarodni kredibilitet«.7

Naravno, neki predstavnici Europske unije svojim pritiscima i ponašanjem u stilu kolonijalnih gospodara vrlo smišljeno održavaju na životu taj mentalni sklop jer bi za tzv. međunarodnu zajednicu bilo izrazito nezgodno da i javnosti regije spoznaju ono što je samoj toj zajednici već neko vrijeme kristalno jasno, naime da je kralj iz antologijske Andersenove priče — gol. Velike su sile uglavnom uvidjele da politika diktata i neposrednog upravljanja balkanskim područjem ne daje trajnih rezultata, ali trebaju vremena da na uobičajen način — u miru svojih kabineta — džentlmenski poslože kockice i pokušaju uskladiti druga rješenja za rupu, koja sve više zjapi na zemljovidu Europe.

U međuvremenu je u Hrvatskoj nevjerica nekih političkih krugova u sposobnost vlastite zemlje toliko uzela maha da se sve više pozivaju na strane zahtjeve čak i kad treba provesti najobičnije proračunske zahvate, a kamoli kad su u pitanju neophodni duboki reformski zahvati u društveno i državno tkivo. Tako npr. u trenutku kada je jedan od rijetkih pozitivnih rezultata vođene gospodarske politike, da Hrvatska raspolaže razmjerno solidnim deviznim rezervama, i kada domaći ekonomisti vrlo dobro znadu što zemlji treba, Vlada traži od Međunarodnoga monetarnog fonda nepotreban standby kredit, samo da bi Fondu dala mogućnost da joj postavlja uvjete. Pa za tu uslugu i plaća — četvrt milijuna dolara naknade!

Oslanjanje na strane zahtjeve kao poluge u unutarnjim prepucavanjima Vlade s raznim interesnim skupinama ne može se vjerodostojno braniti potrebom osiguranja međunarodnog povjerenja, jer je svakome iole upućenom jasno da se to povjerenje u prvom redu ostvaruje širokim kapilarnim sustavom suvremenoga kapitalizma i otvorenih komunikacija. Istodobno pak skrivanje iza stranih autoriteta i moći degradira vlastiti osjećaj odgovornosti i jača stari mentalni sklop kojem su inventivnost i inicijativnost mrski pojmovi.

Preostaje pitanje da li — kako se često tvrdi — globalizacija svjetskoga gospodarstva i političke moći bitno mijenja položaj malih zemalja, sili ih na napuštanje tradicionalnih sadržaja suverenosti i upućuje ih na integriranje. Analiza dosadašnjih vanjskopolitičkih mogućnosti male zemlje pokazat će da ih Hrvatska vrlo često nije iskoristila, ili se ponašala suprotno iskustvima drugih, a sada mutnim pozivanjem na globalizacijske trendove pokušava opravdati što se tako i dalje ponaša.

Obrisi vanjskopolitičke doktrine male zemlje

Male je zemlje u njihovim odnosima sa svijetom oduvijek sputavala njihova veličina. Velika se politika odvijala daleko iznad njihovih glava a mali su igrači samo marginalno mogli utjecati na dnevni red po kojem su veliki sređivali svoje račune. Zato se i na probleme gledalo sasvim različitim dioptrijama. Nešto što je za malu zemlju bilo izvanredno važno, velika bi zemlja uglavnom doživljavala tek kao sporedan detalj svoje opće strategije pri rješavanju kojega joj je najvažnije učiniti sve da ne postane presedan u drugim prilikama i na drugim područjima.

Asimetričan odnos ne znači servilnost ni u fazi afirmacije

No mnoge su male zemlje pokazale da veličina ne mora uvijek stajati na putu uspješnosti. Trajna nazočnost na zadanome geopolitičkom prostoru, jednostavnije donošenje odluka i relativna homogenost interesa njihovih građana samo su neke od pregovaračkih prednosti, koje malima znadu poslužiti u odnosu na velike. Same velesile nerijetko zaključuju da im nije u interesu da svu svoju silu i utjecaj izrabe za postizanje maksimalnog dobitka na kratak rok, već mudrost upravljanja svojom interesnom sferom iskazuju prihvaćanjem samoodrživih, kompromisnih rješenja. Složenost i razuđenost vlastitih interesa potiču ih naime povremeno da prihvate ishode koji se u bitnome uklapaju u njihove strateške postavke, ali su i dovoljno prihvatljivi maloj zemlji, da bi ih ona poduprla bez naknadnih prisila i pritisaka.

Sve se to odnosi na iskustva onih malih zemalja koje su se stabilizirale i zauzele jasno definirano mjesto u međunarodnom okružju. Na tom putu mlada zemlja često mora proći prethodnu čeličnu kupku u moru međunarodne moći i interesa, u kojoj se utvrđuje njezina specifična težina. U toj će — za današnji položaj Hrvatske posebno zanimljivoj — fazi dominantna velesila (ili velesile ako rade u dosluhu) učiniti što je u njezinoj moći da omekša pregovaračku poziciju male zemlje, posebice procjenjuje li da ima posla s neiskusnim i slabim novodošljakom. S jedne će strane pokušati impresionirati malu zemlju vlastitom jakošću i odlučnošću a s druge će kod nje same poticati osjećaj nemoći, izloženosti i defetizma, jačati njezine unutarnje podjele, učvršćivati osjećaj ovisnosti i neizbježnosti upravo onakva ugovornog raspleta kakva velesila želi. A to je čim veća dominacija, katkad sve do kolonijalnog zasužnjivanja, ako mala zemlja to prihvaća.

Stoga je mlada zemlja u fazi svoje afirmacije posebno ranjiva. Ona je tada izrazito inferiorna u pogledu resursa, iskustava i širine djelovanja što na nju usmjeruje dominantna velesila, nesputana još neutvrđenim pravilima igre. Mala bi zemlja mogla pokušati nadoknaditi te slabosti suradnjom s nekom drugom velesilom, ali podjela interesnih sfera često odvraća velesile da se upleću u sfere drugih, ako im to nije dio kakva posebnog strategema.

Osobito je problematičan položaj male zemlje koja stupi u dalekosežan ugovorni odnos s regionalno dominantnom velesilom, a da pritom nije razriješila osnovna pitanja svojega položaja, već je državnopravno postala »čardakom ni na nebu ni na zemlji«. Velesila je time sebi otvorila diplomatski prostor za dodatna »omekšavanja« raznim pritiscima i uvjetovanjima uz istodobno pozivanje na već utvrđene i uglavnom jednosmjerne ugovorne obveze. To je situacija Hrvatske danas.

Sporazumom o stabilizaciji i priključivanju dominantna velesila (EU) ograničila je na razne načine mogućnosti Hrvatske da vodi neovisnu vanjsku politiku. U zamjenu Hrvatska nije dobila ništa više od onoga što su dobile i sporazumima nevezane zemlje »Zapadnog Balkana«, naime maglovit status »potencijalnoga kandidata« i djelomično, uglavnom simbolično, otvaranje europskog tržišta.

Utjecaj Unije na hrvatsku političku javnost i medije u međuvremenu je toliko povećan da nitko i ne spominje da je npr. nedefiniranost statusa npr. Hrvatske inače u diplomatskom smislu dvosjekli mač. Time što nekoga ne prihvati kao kandidata a još manje kao punopravnog člana Europska unija u svojoj interesnoj sferi svjesno preuzima rizik stvaranja sive zone, što u nekim situacijama privlači pozornost takmaca.

Diplomatska je povijest puna takvih primjera. Sjedinjene Države — veće tržište od EU — intenzivno raspravljaju o ugovorima o slobodnoj trgovini s nizom država po svijetu, uključujući i neželjenog EU-kandidata Tursku. Nije slučajnost da nam Rusija u posljednje vrijeme na razne načine iskazuje prijateljstvo i pokušava ojačati gospodarske i druge veze. Nije nezanimljiv ni interes zemalja Jugoistočne Azije, trećeg člana globalne trijade (uz Europu i SAD), koje bi moglo zanimati stvaranje logističkog centra u blizini Srednje Europe, kao što su npr. luke u Rijeci i Pločama, i jednostavan pristup sada već prilično velikoj regionalnoj zoni slobodne trgovine (koliko god je EU inače blokira restrikcijama u Sporazumima o stabilizaciji i pridruživanju).

Ni velesile nisu monoliti

Druga je mogućnost male zemlje da se afirmira stvarno, a ne samo protokolarno: to može postići traži li saveznike i prijatelje među političkim, kulturnim ili gospodarskim čimbenicima raznih velesila, prije svega one dominantne. S pmoću njih može u njihovu javnom mnijenju stvarati veće razumijevanje za svoju poziciju i utjecati na zahtjeve koji joj se upućuju. Najčešće je doduše riječ o marginalnim učincima, jer službene strukture i politika velesila snažno utječu na javno mnijenje vlastitih zemalja. Ipak, hrvatska iskustva u medijskom dijelu Domovinskog rata pokazuju da mala zemlja može tim putem postići znatne uspjehe ako je njezina pozicija — i vlastita društvena praksa — vjerodostojno u skladu s bitnim društvenim vrednotama velesila.

Uostalom, maloj je zemlji i u drugim prilikama i unutar drugih strategija važno poštovati i jačati ljudska i građanska prava i medijske slobode te braniti načela pravne države, ne samo zato što su ona bitan i koristan dio demokratskog sustava nego i zato što je na međunarodnom planu u posebnom interesu malih zemalja da se mogu pozvati na općeprihvaćena pravna pravila. Bitno je, međutim, shvatiti da ih u odmjeri snaga na međunarodnom terenu velesile rabe u prvom redu kao sredstva političkoga promidžbenog pritiska ili da prikriju druge motive pritisaka. Ni jedna od njih nije naime bez velikih grijeha u tom pogledu, ne samo povijesno nego i u najbližoj prošlosti i sadašnjosti, ali činjenica da zbog toga nisu prozivane samo je mjera asimetrije moći, koja mora biti polazište svake realistične raščlambe.

Normalna diplomatska pozicija: čvrsta pripadnost bloku ili nesvrstanost

Treća i najzahtjevnija mogućnost male zemlje jest da na osnovi vlastite pameti i iskustva predvidi glavne značajke pregovaračkog scenarija prije nego što se u njemu nađe. Njezino se diplomatsko djelovanje dugoročno usmjeruje na praćenje i raščlambu odnosa među velesilama te izgradnju vlastite vjerodostojnosti, naravno uz uporno medijsko projiciranje svojih pozicija zasnovanih na vlastitim strateškim prioritetima i procjenama mogućeg prostora za pregovore s jačim partnerom.

Velesila tada znade da ima ozbiljnog sugovornika, koji uživa čvrstu potporu u vlastitoj političkoj javnosti, s kojim je moguće razmjerno brzo postići učinkovit sporazum; tada neće olako podleći napasti da zakulisno manipulira medijima i javnošću male zemlje. Taj je recept ponašanja na žalost teško primjenjiv na zemlju koja je tek u fazi afirmacije. On naime zahtijeva vrlo odgovorne i sposobne političare, diplomate i medije te politički odgojenu javnost pa ga nije realno očekivati prije nego što mlada država profunkcionira normalno.

Jednostavna diplomatska abeceda upućuje tako na zaključak da se suverenost manjih država-nacija znatno razlikuje od suverenosti velikih sila i da je ta razlika osobito dramatična u početnom razdoblju afirmacije male države. Suverenost je male zemlje oduvijek relativna kategorija, čiji sadržaj u znatnoj mjeri ovisi o njezinoj snalažljivosti, pameti i iskustvu u raščlambi strateških opcija i pronalaženju prijatelja, saveznika i partnera. Da bi te odlike mogle doći do izražaja, mala zemlja mora imati ili moćne zaštitnike/saveznike ili provoditi vanjsku politiku koja joj u prilagodbi međunarodnom »dnevnom redu« ostavlja najveći mogući prostor vlastitog izbora.

Da bi bila vjerodostojna — jer joj upravo vjerodostojnost mora biti najvažnijom odlikom — ta prilagodba mora biti konzistentna i transparentna, uz jasno definiranje donje granice izdržljivosti, ispod koje nacija neće ići ni pod cijenu velikih odricanja. U perspektivi asimetrije moći spram velesile/a, mala država mora pri tome izbjegavati da kratkoročno taktizira, »farba« i lisiči jer će veliki tomu brzo doskočiti. Za malu je zemlju pogubno zlorabiti vanjskopolitičke teme u domaće strančarske svrhe i pridavati vlastitoj zemlji međunarodnu ulogu i značenje koje ona nema (npr. tema »strateškog partnera«, tako draga našemu političkom rječniku), odnosno prešućivati bitne činjenice o vanjskom položaju zemlje pred domaćom javnošću. Svaku će takvu pojavu velesila lako okrenuti u svoju korist i u sredstvo pritiska i ucjene, koristeći se svojom političkom moći i medijskom dominacijom.

Stvaranje države Izrael može poslužiti kao ilustracija važnosti alternative i fleksibilnosti u savezništvima pri afirmiranju odnosno ostvarivanju početnih strateških ciljeva male zemlje. Napore cionističkog pokreta da slomi britanski protektorat nad Palestinom, Sovjetski je Savez poslije Drugoga svjetskog rata podupro oružjem i brzim diplomatskim priznanjem, nadajući se da će tako stvoriti mostobran na strateški važnom Bliskom istoku. No opstojnost novostvorene države i kasnija ključna i dalekosežna američka potpora su osigurani tek kada je Harry S. Truman u završnici predsjedničkih izbora 1948. obećao američko priznanje židovske države, osiguravši tako elektorske glasove važne države New York, čiji mu je guverner bio protukandidat.

Hrvatske su mogućnosti naravno u mnogo čemu skromnije od izraelskih, ali je umjesno upitati se zašto je vanjskopolitičko pozicioniranje Hrvatske nakon izborene neovisnosti većim dijelom u suprotnosti s onim što mala zemlja mora poštovati ako si želi osigurati ulogu kakva-takva subjekta u međunarodnom okružju. Bilo bi npr. normalno da Hrvatska, ako nije vezana čvrstim i sigurnim savezništvom, bude otvorena prema raznim mogućim usmjerenjima svoje vanjske politike, osim jugoslavenskog integriranja protiv kojega se strateški odredila, pa da — npr. uz iskazanu želju da uđe u EU kad za to budu zreli uvjeti — u ocjeni optimalnosti sustavno uzima u obzir realizam svake mogućnosti.

Umjesto toga, Hrvatska tijekom dugog niza godina kao svoj nadređeni cilj propovijeda ulazak u euroatlantske integracije, u koje ju od samoga početka nitko ne zove i koje mogu biti samo jedno od mogućih sredstava da ostvari neki viši cilj, npr. da se ojača vanjskopolitička sigurnost države i njezinih građana, osigura dostupnost novim tehnologijama i konkurentnost gospodarstva i sl. Uostalom, i Europska unija i NATO uvelike mijenjaju svoje prvobitno značenje pa ni odnos prema njima ne može biti na razini aksioma, već ga uvijek iznova treba realno prosuđivati.

Bez obzira na to o kojem se pristupu vanjskoj politici radilo, važno je na vrijeme uočiti promjene u međunarodnom sustavu moći i u načinima na koji se ta moć iskazuje. Zato je vrijedan pozornosti i kritičke prosudbe argument koji polazi od ograničenja diktiranih snažnim globalizacijskim i integracijskim trendovima u svijetu i zaključuje da mala zemlja ne može sama odgovoriti tako velikim izazovima. Ako se mala zemlja do sada možda i mogla zamisliti kao samosvojna jedinica s dozom suverenosti koju je uspjela izboriti, nismo li sada, pitaju se neki, primorani na radikalni prekid s tim razdobljem i na uključivanje u svjetsku podjelu rada i odgovornosti preko »naravnih« integracijskih partnera, tj. velesile u čijoj se interesnoj sferi nalazimo?

U završnom dijelu ovoga osvrta naglasak je na prosudbi da su tehnologije doista učinile kuglu zemaljsku »malim mjestom« s novim problemima i novom podjelom moći te da taj proces još ni izdaleka nije završen. On u svakoj zemlji dovodi do dubokih socijalnih, gospodarskih i političkih promjena. Borba za prevlast na međunarodnoj areni, koja u krajnjoj liniji određuje prostor slobodnog odlučivanja nacija i pojedinaca, vodi se na djelomice novim područjima i s novim sredstvima, ali ne umanjuje nego u nekim svojim oblicima čak zaoštrava razliku između slobodnih nacija — uza sva već spomenuta ograničenja njihove suverenosti — i onih drugih, podložnih.

Smisao globalizacije i integracija

Tijekom druge polovice 20. stoljeća došlo je u svijetu do prave tehnološke revolucije koja se odrazila na tvarnu povezanost i međuovisnost svijeta, na usmjerenje gospodarskog razvitka, podjelu moći te na vrijednosne zasade unutar državnih zajednica i njihove međusobne odnose. Jesu li te promjene potpuno promijenile položaj malih zemalja? Jesu li one u novim prilikama prisiljene integrirati se u veće zajednice ili im je to možda u interesu? Raščlambe u ovom završnom razmatranju upućuju na zaključak da se moć u novom svijetu dobrim dijelom izražava na stari, pak čak i grublji, način pa je potreba malih da se zaštite kakvom-takvom suverenošću još veća nego prije.

Za malu je državu pogubno iz zapažanja o medijskoj i informatičkoj globalizaciji izvlačiti neargumentirane brzoplete zaključke da svijest o vlastitoj samosvojnosti pripada prošlosti. Male države i dalje, a možda čak i više nego prije, imaju razloga pokušati racionalno birati između integriranja ili balansiranja između blokova moći.

Tvarna globalna međuovisnost ali i suverena odgovornost za blizi okoliš

Već je dulje vremena očito da prodor novih tehnologija na raznim područjima jača tvarnu globalnu povezanost i međuovisnost.8 Narušavanje globalnog ekosustava: ekstenzivno iskorišćivanje energetskih zaliha, onečišćenja zraka i podzemnih voda i sve ozbiljniji manjak pitke vode, učinak staklenika, ozonska rupa, zloporaba genetskog inženjeringa i dr. mogu se učinkovito spriječiti samo univerzalnim prihvaćanjem i poštovanjem određenih norma ponašanja i eksploatacije. S pomoću njih može se korigirati i preusmjeravati djelovanje prije svega onih kratkoročnih tržišnih snaga kojima su nove tehnologije dale tolik prostor i zamah da prijete katastrofalnim posljedicama mnogo prije nego što samo tržište iznjedri protusnage i osigura novu ravnotežu.

Proces normiranja i korigiranja napreduje, međutim, teškom mukom jer je svjetska zajednica, kao sustav gospodarske, vojne i političke moći, vrlo razjedinjena. Velesile prilaze tom problemu isključivo u dioptriji uskih vlastitih interesa pa se pregovarački proces uglavnom vrti oko njihova balansiranja, umjesto traženja optimalnih globalnih rješenja. Sve je to i samom pojmu globalizacije u znatnoj mjeri dalo negativan prizvuk pa smo često svjedoci ogorčenih prosvjeda protiv svjetskih moćnika, koje se optužuje kao sukrivce za takav razvitak.9

U toj je igri mala zemlja samo nemoćni promatrač — možda bi se moglo ustvrditi da bi joj kao formalno uključenoj u interesnu sferu određene velesile trebalo biti lakše postaviti neku svoju prioritetnu kockicu na međunarodni pregovarački stol, ali su izgledi za to minimalni. No nisu sve opasnosti samo globalnog značenja. U mnogo slučajeva mala zemlja pruža idealan okvir da se uoče i spriječe ekološke opasnosti i pomognu inicijative udruga angažiranih građana. Mala država ne može smanjiti globalnu atmosfersku zasićenost ugljičnim dioksidom i zagrijavanje atmosfere, ali njezina državna uprava može, ako je sposobna, zaštititi relativnu čistoću zraka i voda u blizom fizičkom okolišu brže i efikasnije nego kada se odluka o tome mora donijeti u nekoj većoj međunarodnoj aglomeraciji.

Informatički monopoli

Nove tehnologije komunikacija i informatike poseban su slučaj u globalizacijskom trendu, koji su u određenoj mjeri one same i pokrenule. Te tehnologije doista ne poznaju granice — golem broj informacija prolazi dnevno kroz velika računala, koja mogu biti smještena bilo gdje na planetu, a udaljenosti nisu više nikakav problem u trenutačnom prijenosu vijesti iz najrazličitijih dijelova svijeta. To uvelike otežava, a često i onemogućuje, ambicije suverenih država da reguliraju protok informacija (pa čak i da utvrde svoju pravnu nadležnost) na način kako to čine npr. s tiskovinama i audiovizualnim medijima. Drugi primjer globalizacije jesu sustavi stacionarnih satelita, koji okružuju Zemlju i djeluju kao važni čvorovi komunikacija, precizne navigacije, kartografije itd. a time i važnih vojnih i obavještajnih informacija.

Činjenica da ti sustavi ne poznaju državnih granica ne znači da su oni kozmopolitski oslobođeni dinamike odmjere snaga i moći na međunarodnom planu. Velika je većina tih sustava u američkom vlasništvu ili pod vrlo strogim američkim nadzorom a to se često i praktično očituje u ograničenjima korištenja za neameričke korisnike. Tako se npr. ti korisnici moraju zadovoljiti satelitskim snimkama uglavnom slabije rezolucije nego Amerikanci a isto pravilo vrijedi i za navigacijsku preciznost američke satelitske GPS mreže. Osim toga, Amerikanci su sebi zadržavali pravo da u određenim trenucima čak i zatvore ili ometaju signale drugim korisnicima. Zato velesile koje imaju ozbiljnih ambicija da se gospodarski i politički odmjeravaju sa SAD-om čine velike napore da osposobe vlastite slične i paralelne sustave, tako su npr. Europa, Japan i Kina, a prije naravno i vojni takmac Rusija, postavili svoje vlastite satelitske mreže. Kada se takva alternativa pojavi, SAD obično poboljšava usluge na svojim postojećim postrojenjima i razvija nove tehnologije, pa se tako stvara konkurencija na makrorazini velesila.

Uopće nije sigurno da se mala zemlja na periferiji velesile može koristiti spomenutim globalnim uslugama bolje kakvoće ili po povoljnijim uvjetima ako se nađe unutar (monopola) dotične velesile nego što bi ih mogla dobiti koristeći se konkurencijom među sustavima. Formalno uključivanje u velesilu (konkretno, u hrvatskom slučaju, puno članstvo u EU) znači izbor u kojem se mala zemlja eventualno svjesno odriče takvih mogućnosti i bira stranu u globalnoj utakmici da bi postigla određene učinke na drugim područjima.10

Sličan je slučaj i na informatičkom području. Tu je dominacija ne samo SAD-a nego i njegova stvarnog monopolnog poduzeća na području softvera (Microsoft), tako velika da je čak i druge velesile moraju prihvatiti više-manje poslušno. U istoj je kategoriji i organizacija Interneta, toga usputnog čeda američkih investicija u vojnu tehnologiju, kao i obavještajno-prislušni sustavi tipa Echelon i drugi, koji supersili omogućuju praktički neometan uvid u tekuće komuniciranje i pristup informacijama pohranjenima na individualnim računalima cijeloga svijeta, fizičko kretanje osoba i predmeta a za desetak godina, ugradnjom npr. mikroskopskih nanočipova, i mogućnost kontrole psihofizičkog statusa pojedinaca.

Ni na ovom području integriranje ne osigurava maloj zemlji veću sigurnost ili bolje izglede, kakvoću ili cijenu — ono je važno, dapače imperativno, za velesile koje okrupnjavanjem pomoću strateških alijansi žele osigurati podlogu za velike investicije i rizike u globalnoj makrokonkurenciji i borbi za gospodarsku i političku prevlast u makroregijama svijeta.

Integriranje kao instrument borbe za gospodarsku prevlast

Nove su tehnologije tijekom druge polovice 20. stoljeća, i u ubrzanom taktu posljednjih dva i pol desetljeća, izazvale pravu revoluciju u industrijaliziranim zemljama i u svjetskom gospodarstvu uopće. Na tržište je došao velik broj novih proizvoda, koji se pod pritiskom velikih tehnoloških pomaka i drastičnog pada troškova proizvodnje, a donekle i distribucije, brzo zamjenjuju još novijima. Značajan dio znanja i iskustva radne snage gotovo je preko noći zastario a automatizacija i prijelaz na kupnju komponenti i gotovih proizvoda iz zemalja s jeftinom radnom snagom uvelike su povećali trajnu nezaposlenost. Tako je zastario raniji recept kompenziranja konjunkturnih ciklusa javnim izdatcima.

Nove su tehnologije pooštrile zahtjeve za stručnu, statusnu i geografsku fleksibilnost radne snage a poduzeća su u borbi za očuvanjem konkurentnosti pojačale lov na troškove i otvaranje prostora za nove ideje i inovacije, sve više se decentralizirajući u samostalne rezultatne centre. Kako je informatika istodobno omogućila preciznu vremensku usklađenost proizvodnog procesa, proizvodnja je komponenti u velikoj mjeri dodijeljena podređenim ugovornim partnerima, s jednostavnom administracijom i malim pretenzijama na dobit, a uvelike je prebačena i u zemlje s jeftinom radnom snagom.

Svojom su se novom konkurentnosti velika poduzeća koristila za širenje na strana tržišta te su kupnjom drugih poduzeća prerastala u transnacionalne konglomerate, pri čemu se povećala i uloga financijskih mešetara i međunarodnih financijskih transakcija, nad kojima nacionalne države imaju malen ili nikakav nadzor. Sve su te promjene u zapadnim društvima naravno dovele i do značajnih socijalnih promjena.

Uglavnom je napuštena koncepcija društva blagostanja u kojem država među ostalim funkcionira kao korektor i opslužitelj tržišnih snaga i organizator transfera kupovne moći slabijim kategorijama. Pojedinac-građanin morao je preuzeti najveći dio odgovornosti za vlastiti razvitak i budućnost u trenutku kada su za to bile potrebne posebno velike prilagodbene žrtve i maksimalna fleksibilnost. Država se tako sve više našla u procijepu ranijih očekivanja građana o razini socijalnih i drugih usluga s jedne strane i pritiska da smanjenjem poreznog pritiska snizi proizvodne troškove s druge. To je dovelo do privatiziranja sve većeg broja javnih službi i državnih monopola i poduzeća, nepovjerenja u politički sustav uopće i političare posebice itd.

Prodor novih tehnologija ojačao je tako ulogu kapitala u odnosu na rad i na svojega korektora državu, što se uostalom iskazuje i u znatnoj preraspodjeli dohotka između kapitala i rada. Integriranje je u tome složenom procesu samo indirektno rezultat međunarodne podjele rada. Veća tržišta finalnih industrijskih proizvoda stvaraju se kao podloga daljnjih proizvodnih i distribucijskih ušteda a u znatnoj mjeri i kao zaštita poljoprivredne i strateške sirovinske proizvodnje. Europsko integriranje, koje se u javnosti u znatnoj mjeri popularizira kao plemenito djelo povijesne pomirbe, ima od samoga početka i svoju gospodarsku srž (počela je kao Zajednica čelika i ugljena!). Gospodarska je logika s vremenom postajala sve važnija a najjasnije se očituje u snažnom protekcionizmu onih gospodarskih grana u koje se iz socijalnih ili strateških razloga ulaže proračunski novac. To je pozadina teških carinskih sukoba s drugim gospodarskim velesilama, poglavito Sjedinjenim Državama, i kritike koju upućuju nerazvijene zemlje, posebno one koje bivše europske kolonijalne velesile nisu posebno zaštitile pri stvaranju Unije.

Realna perspektiva eurointegriranja

Velik interes srednjoeruopskih i istočnoeuropskih zemalja za ulazak u EU temelji se vjerojatno u prvom redu na očekivanju da će se i na njih primijeniti dosadašnji sustav potpora poljoprivredi i nerazvijenim područjima Unije. Ako se već spomenuti trendovi promjena u svjetskom gospodarstvu radikalno ne izmijene, tih će potpora, međutim, biti sve manje (treća najveća ekonomija na svijetu, Njemačka, bit će npr. proračunski prisiljena na osjetno napuštanje svojega modela »socijalno svjesnog tržišta« i uloge dežurnog financijaša u stvaranju i preobrazbi Unije).

Članstvo u EU osiguravat će, dakle, u prvom redu mogućnost konkuriranja na tržištu finalnih proizvoda, a u tom pogledu bit će potpuno odlučujuća spremnost zapadnoga kapitala da investira u razvitak proizvoda, vrhunsku proizvodnu tehnologiju i marketing novih članica. Činjenica je naime da su one u današnjem trenutku u velikoj mjeri nekonkurentne, što se najbolje očitovalo u lakoći kojom je EU od početka 2001. skinula svoje uvozne carine državama bivše Jugoslavije i Albaniji (naravno i dalje strogo kvotirajući poneke malobrojne proizvode koje zapadno tržište traži, npr. baby beef).

U prilog ulasku Hrvatske u EU govori da bi nazočnost na velikom i relativno bogatom tržištu mogao biti znatan gospodarski argument u privlačenju investicija potrebnih da se nadvlada tehnološka zaostalost. U tome, međutim, nema automatizma — snalažljiva će zemlja privući takva ulaganja i izvan toga integracijskoga kruga ako ima pameti i znanja da sredi tržišne veze i da probudi i usmjeri svoju stvaralačku energiju. Jer, čak i da EU iz nekog razloga odjednom prestane s razvitkom današnjih trgovačkih odnosa s jugoistokom Europe, na svjetskom bi tržištu i dalje postojale druge mogućnosti.

Integriranje kao sigurnosni problem

Na kraju priče, kada se zbroje zapažanja s raznih područja, jasno je da eurointegriranje Hrvatskoj može donijeti neke prednosti, ali i zadati dosta problema. To je mogućnost koju treba procijeniti kao cjelovit paket u usporedbi s drugim realnim opcijama. U takvoj procjeni mlada i još uvijek nedovoljno afirmirana država mora pokloniti posebnu pozornost sigurnosnim aspektima. Već i letimičan pogled na zemljovid otkriva da se upravo na tom području krije i glavni interes EU.

Ako je svijet u gospodarskom, kulturnom, socijalnom i drugim pogledima još uvijek jako amorfan, njime nesumnjivo još od početka 1990-ih vojno vlada jedna sila, Sjedinjene Države. Ta se premoć očituje u golemom vojnom proračunu, koji je veći od onoga u ostatku svijeta ukupno, u vojnoj nazočnosti u svim važnijim dijelovima svijeta i u neupitnoj dominaciji blizoga svemirskog okruženja. Podupire je vrhunska vojna tehnologija (čija najvažnija dostignuća uostalom nerado dijeli čak i s najbližim saveznicima), tehnički neusporedivo najbolje obavještajne mreže i golema logistička premoć. Ratove, iz kojih se nije izvukla previše uspješno (Koreja) ili ih je izgubila (Vijetnam), iskoristila je kao skupa iskustva, iz kojih je postupno izniknula nova koncepcija rata. Dominaciji u zraku i na moru dodana je potpuna informatička i komunikacijska dominacija a uloga pješaštva, osim djelatnosti komandosa, svedena na zaposjedanje i kontrolu područja. Možda najvažnija je sposobnost SAD-a da spriječi rat ondje gdje ga ne želi — rat je kao najzaoštreniji oblik međunarodnog sukoba time zapravo rezerviran za svjetskoga hegemona.

Nakon implozije Sovjetskog Saveza najvažniji je američki obrambeni savez, onaj sa Zapadnom Europom — NATO — izgubio svoj prvobitni smisao a oko njegova novog usmjerenja partneri s obiju strana Atlantika nikako se ne uspijevaju dogovoriti. Dok se u europskome krugu iskazuje ambicija da se stvori zajednička interventna snaga koja bi se koristila američkom obavještajnom i logističkom infrastrukturom, Amerikancima je najveća briga kako doći do pješaštva kojem bi mogli povjeriti pacifikaciju i čuvanje osvojenog teritorija. U međuvremenu male zemlje Srednje i Istočne Europe hrle u organizaciju koja u njihovu mentalnom sklopu još uvijek znači pripadnost zapadnomu sigurnosnom krugu.

EU se već dugo ne uspijeva sporazumjeti oko zajedničke sigurnosne i obrambene politike pa je svakako čin hrabrosti da je Unija kao laboratorij, u kojem bi se ta politika trebala iznjedriti i isprobati, izabrala upravo ono područje na kojem su se njezine velesile u povijesti dugo i ogorčeno sukobljavale. Poučan je pokušaj primjene vojne formule bilo iskrcavanje u BiH 1994. engleskih i francuskih snaga za brzo djelovanje, brojnijih i znatno teže naoružanih od onih UN-ovih snaga čije su povlačenje trebale osigurati. Taj je pokušaj završio u europskoj pat-poziciji, sve dok Amerikanci nisu zračnim udarima pokazali gdje stoje i dok Hrvatska vojska nije operacijom Oluja stvorila nov prostor za pregovore s velikosrpskim agresorima.

Duge rasprave koje se već godinama vode o operacijama u BiH, Kosovu i Makedoniji pokazuju, međutim, da je Europa još uvijek daleko od jedinstvene i odgovorne političke koncepcije na tom području. Unatoč europskoj vojnoj razjedinjenosti i odsutnosti jedinstvenih strateških koncepcija, Hrvatska bi svojim pristupom u veću zajednicu EU možda ipak bila nešto sigurnija u svojem geopolitičkom okružju. No u krajnjoj liniji ta sigurnost u prvom redu ovisi o američkim jamstvima a prije svega o spremnosti vlastitog pučanstva da svoju domovinu brani, makar i vrlo jednostavnom tehnologijom. Mnogo je primjera da i u ovo doba visoke tehnologije ta spremnost i takva tehnologija mogu biti učinkoviti u specifičnim uvjetima obrane vlastitoga doma i zemlje.

Branko Salaj

1 Izvješće Europske stabilizacijske inicijative ESI početkom studenog 2002 (Western Balkans 2002 — Western Balkans 2004 — Assistance, cohesion and the new boundaries of Europe), supotpisano od ljudi kao što su bivši predsjednik Finske Ahtisaari i bivši švedski premijer Carl Bildt, nemilosrdno je u svojoj kritici politike EU spram zemalja regije, za koju smatra da stvara sve veći jaz spram ostatka Europe: »Čak i SSP-i, proizvodi pregovora između vlada i Europske komisije, odražavaju vanjske prioritete i uglavnom prelaze šutke preko pitanja socijalne i gospodarske kohezije ili razvitka«.

2 Vidi npr. bogatu dokumentaciju u Brendan Simms: Unfinest Hour. Britain and the Destruction of Bosnia, Allen Lane, 2001,462 s.

3 Detaljnija raščlamba u mom članku »Lov u mutnome ili blaženo hrvatsko neznanje«, Vjesnik (25. 2. 2002)

4 »Novo iz Bruxellesa: Hrvatska individualno čak ni u razgovorima pri finom diplomatskom stolu«, Vjesnik (10. 5. 2002)

5 Jorgos Papandreou, Süddeutsche Zeitung, 31. 12. 2002.

6 Dušan Bilandžić u Jutarnjem listu, 9. 11. 2002.

7 Bruno Lopandić, Vjesnik, 31. 12. 2002.

8 Već prije više od 30 godina bilo je npr. jasno da posljedice tehnološkog razvitka bacaju u zapećak ideološku prtljagu tadašnje blokovske podjele. Pri tome je barem pisac ovih redaka nazirao veliku opasnost u golemim mogućnostima kontrole kojima će raspolagati diktatori nedemokratskog bloka, a u budućnost zapadnog bloka ugradio perspektivu »društva blagostanja« i socijalne solidarnosti. Ispostavilo se, međutim, da je međunarodnim sredstvima kontrole ovladala trenutačno potpuno dominirajuća supersila demokratskog ustroja, a da se njezina dominacija u znatnoj mjeri iskazuje i u ideološkom povratku nekim ranijim predlošcima kapitalističkog društva. Vidi Branko Salaj: Hrvatska u izboru između tehnologija i ideologija, 2. simpozij Hrvatske revije, srpanj 1971, Hrvatski razgovori o slobodi, München-Barcelona, 1972, str. 383-393.

9 Popularan sažetak problematike dao je dr. Neven Šimac u »Izazovi i zamke globalizacije«, UDD/Napredak, Zagreb, 2001.

10 Slične izbore rade uostalom sve zemlje, velike i male, svaka na svoj način, svaka koristeći se svojim prednostima i minimirajući svoje manjke. Za male zemlje, koje razmišljaju o strategiji laviranja između velesila, poučno je npr. ponašanje iskusne Velike Britanije u samom klubu velesila. Stara kolonijalna velevlast u novim se okolnostima nakon početnog skanjivanja uključila u Europsku uniju, u kojoj načelno podupire proširenja, koja stvaraju amorfnije članstvo i mogućnosti internih koalicija protiv gospodarski moćnijih suparnika, ali kao svoju bitnu vezu i dalje njeguje partnerstvo sa svjetskim hegemonom SAD-om i s ostatcima svojega bivšeg imperija.