MISIONAR NA GORNJEM NILU

Prilog za još jedno poglavlje hrvatske afrikanistike

Damir Zorić

Postojanje hrvatske afrikanistike čini se samorazumljivim na isti način kao i postojanje orijentalistike ili amerikanistike. No, manje je jasno što se to razumije i zna kada mislimo da znamo kako postoji hrvatska afrikanistika. I postoji li uopće? Na to pitanje u etnografskoj rubrici odgovara etnolog, svojedobno diplomat, Damir Zorić.

Za razliku od orijentalistike ili amerikanistike, naša je afrikanistika zastala na tek nekoliko početnih poglavlja i nije se razvijala toliko da bi izgradila vlastiti znanstvenoistraživački identitet. Donekle je to i razumljivo. Povijesna mijena nije bila sklona nastojanjima nekih europskih država, u čijem sastavu ili pod čijim je utjecajem bila i Hrvatska, u širenju njihovih političkih, gospodarskih, vojnih i kulturnih interesnih područja u Africi. Time je znatno bila ograničena i mogućnost naših putnika, istraživača i misionara da putuju u Afriku. Tako je naša afrikanistika nužno zaostajala, a naša je orijentalistika i amerikanistika napredovala na čvrstim i raznovrsnim pretpostavkama. Stoljećima prisutno hrvatsko zanimanje za Orijent temeljeno je, vjerojatno, kako na zajedničkom indoeuropskom ishodištu jezika i kultura tako i na povijesnoj izloženosti istočnim ratovima, migracijama, ali i trgovini koja je obilježila cijelu jednu europsku epohu. U tek minulom stoljeću razumljiva je i afirmacija amerikanistike. S jedne strane zbog izrazite hrvatske migracije i brojne dijaspore u Americi te, s druge strane, zbog sve izraženijeg trenda amerikanizacije svijeta, pri čemu niti Hrvatska nije zaobiđena. Time se može objasniti i izrazita prednost angloameričkih tema u odnosu na latinoameričke, iako je i u Južnoj Americi izrazita nazočnost hrvatskog iseljeništva. Potpuno je opravdano Darko Trošelj zaključio o marginalnom položaju afrikanistike u nas:

»kako na našim sveučilištima nema katedre za afrikanistiku, a afrička se književnost tek djelimice predaje na nekim katedrama, proučavanje Afrike i njezine književnosti prepušteno je uglavnom entuzijazmu i izvaninstitucionalnom djelovanju. Tako se može steći dojam da je proučavanje Afrike na marginama interesa našega društva.« (Trošelj, 1990: 451)

Zapravo je hrvatska afrikanistika ostala na prvim i fundamentalnim poglavljima koja su svojim poduhvatima ispisali istraživači i putnici Dragutin Lerman i braća Mirko i Stjepan Seljan. Naime, u drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća kolonijalne karte između velikih europskih država već su bile podijeljene. Rijetka preostala, još nedirnuta područja duboko su u unutrašnjosti Afrike. Novoprobuđena zanimanja u misaonom sustavu europskih humanističkih znanosti (evolucionizam, postanak čovjeka, razvoj obitelji, povijest religije), te politički, gospodarski i strateški interesi, nužno su uz vojnike, birokrate ili inženjere iz Europe u Afriku također privlačili i različite istraživače — etnologe, lingviste, sociologe. Dakako i misionare.

Lerman — prvo poglavlje hrvatske afrikanistike

Dragutin Lerman prvi je hrvatski istraživač u Africi. Rodio se u Požegi 1863. godine. U Belgiji se pridružio ekspediciji britanskog istraživača Henrya Mortona Stanleya, koji je potaknut od tadašnjeg belgijskog kralja Leopolda II, u sklopu Međunarodnog afričkog društva organizirao ekspediciju u onodobni Gornji Kongo. Prvi put Lerman je bio u Kongu od 1882. do 1885. Potom je 1888. ponovno otišao u Kongo i tamo boravio do 1890. Potom je još dva puta Lerman boravio u Kongu, od 1892. do 1894. te 1896. Tada se, u svojoj 33 godini ali narušena zdravlja i u nesređenim obiteljskim prilikama, vraća u domovinu. Nakon poslovnog i obiteljskog sloma u rodnoj Požegi odlazi živjeti u Kreševo u Bosni gdje se bavi proučavanjem ruda. Umro je 1918. godine i pokopan je na groblju franjevačkog samostana u Kreševu. Važno je napomenuti da je za razliku od tada dominantnih evolucionističkih i europocentričnih gledanja koja su na crnu plemensku kulturu često gledala kao na izraz zaostalosti i inferiornosti, Lerman na crnu Afriku gledao sa simpatijom, svjestan potrebe vlastite inkulturacije u novu kulturu koju je držao jednakovrijednom kao i svaku drugu kulturu. Čini se da je na njega osobito utjecala filozofska i duhovna misao afro-američkog mislioca Edwarda W. Blydena, kojega je u Africi i susretao te iz njegova djela »Kršćanstvo, islam i crnačka rasa« »velikom nasladom učio štovati običaje i forme koje dr. Blyden proponira«. Savjeti tog zagovornika panafričkoga nacionalizma, kako svjedoči Lerman, bili su »na uhar« njegova afričkoga iskustva. Njegov suvremenik, misionar i istraživač George Grenfell napisao je za Lermana da je jedan od najhumanijih upravitelja belgijske administracije u Kongu. Iza njega su ostala i brojna pisma iz Afrike. Pisao je svome poticatelju, dobrotvoru i prijatelju Juliju Kempfu a također i biskupu J. J. Strossmayeru. Njegovi dnevnici živa su i vjerodostojna slika afričkoga tradicijskoga života na koncu 19. stoljeća. Aleksandra Lazarević, koja je za tisak priredila Lermanovu rukopisnu ostavštinu, ističe:

»Zapisi u dnevniku neposredno dotiču: geografiju, etnologiju, antropologiju, muzeologiju i kulturnu povijest«. (Lazarević, 1989: 20)

Potaknut objavljenim Lermanovim rukopisima Tomo Vinšćak zaključuje:

»Sabrana arhivska i muzejska građa pokriva sve važnije pojave afričke tradicijske kulture. Njegove bilješke odlikuju se sustavnošću: opisuje tipove naselja, način gradnje i inventar u kolibama, zatim odjeću, nakit i vrste ukrašavanja, pa oružje, hranu, piće, voće te donosi kulinarske recepte. Zauzimao se da se konflikti s domaćim stanovništvom rješavaju nenasilno, razumijevanjem, a ne oružjem. Osuđivao je kanibalizam i trgovinu robljem kao sramotan čin.« (Vinšćak, 1990: 387)

Lerman je bio veliki sabirač etnografskih predmeta urođeničkih kultura. U Etnografskom muzeju u Zagrebu danas se čuvaju Lermanove zbirke s otprilike 500 predmeta iz najrazličitijih područja afričkih tradicijskih kultura. Tom zbirkom Lerman je, prema zaključku A. Lazarević:

»položio temelj izvanevropskoj etnologiji u nas« (Lazarević, 1989: 24).

Ali Lerman nije samo Hrvatskoj približavao Afriku. On je svoju domovinu nastojao zabilježiti u Africi. Već iskusan istraživač, obnašatelj visokih upravnih dužnosti (generalni povjerenik istočnog Kwanga), Lerman je na jednom svom istraživanju na rijeci Kwilu otkrio velike slapove koje je nazvao slapovima Zrinskih. Manje je znano da Lerman nije bio jedini Hrvat u Stanleyevoj službi. Put Afrike bili su u istoj ekspediciji otputovali i Napoleon Lukšić, August von Schaumann te Janko pl. Mikić Bojkamenski.

Lukšića je Lerman upoznao u Karlovcu nakon što mu je propala prvotna zamisao da otputuje u Ameriku i on ga je, čini se, zagrijao za put u Afriku. No, odmah nakon dolaska na crni kontinent Lukšić je, shrvan napadima groznice, oduzeo sebi život. Schaumann, također teško bolestan, preminuo je na brodu pri povratku kući. Mikić Bojkamenski ostao je dulje u Africi pa je 1884. predvodio jednu ekspediciju u predio Djoue na kojoj ga je pratio i Lerman. (Lazarević, 1989: 12-16, Lerman, 1989: 79).

Braća Seljan

Braća Mirko i Stjepan (Stevo) Seljan iz Karlovca druga su dvojica naših istraživača, spisatelja i sabirača važnih za povijest afričkih istraživanja. Bez ustezanja se može kazati da su njih dvojica, nakon Lermanova prvog, ispisali drugo veliko poglavlje hrvatske afrikanistike. Mirko Seljan rođen je 1871. a Stjepan 1875. Već 1899. stigli su u Etiopiju, onodobnu Abesiniju. Za to njihovo opredjeljenje bio je presudan prethodni Mirkov boravak u Rusiji gdje se upoznao s ruskim nastojanjima oko širenja njihova utjecaja u pravoslavnom svijetu. U Adis Abebi, na dvoru cara Menelika II, braća Seljan isprva su vojni instruktori dvorske garde. Ubrzo odlaze u južnu pokrajinu, prema Rudolfovu jezeru. Tu je Mirko Seljan ubrzo postavljen na dužnost pokrajinskog guvernera a brat mu postaje zamjenik. Tu, u područjima ratobornih crnačkih plemena Olamci, Turkana, Kure, Bako i drugih, nastaju i njihovi prvi etnografski opisi domorodačkih naroda nigridne i nilotske narodnosne (plemenske) skupine. Također, »po prirodi«, izradili su i prvi zemljovid južne pokrajine općenito zvane Turkana. Istodobno Seljani prikupljaju različite etnografske predmete. Svoju misiju završavaju 1902. i vraćaju se kući u namjeri da se pridruže nekim drugim afričkim ekspedicijama. Svoju etiopsku zbirku odjeće, nakita, oružja, konjaničke opreme, liturgijskih predmeta i drugoga, ukupno 133 predmeta, poklanjaju zagrebačkom Narodnom muzeju. To je, zajedno s Lermanovom donacijom, temelj jedne od najboljih zbirki autentične afričke tradicijske kulture a čuva se u Etnografskom muzeju u Zagrebu. Aleksandra Lazarević, koja je priredila i rukopisnu i drugu ostavštinu braće Seljan, za njihovu ostavštinu ističe:

»Ostavština braće Seljan pripada muzeologiji i arhivistici, ali tematski njihova su istraživanja multidisciplinarna i pripadaju geografiji, hidriografiji, kartografiji, antropogeografiji i u velikoj mjeri etnologiji i antropologiji — podrazumijeva se biološka i kulturna antropologija.« (Lazarević, 1991: 15)

Već iduće godine braća Seljan nalaze se u Južnoj Americi gdje osnivaju i vode svoju »Mision cientifica Croata«. U toj je misiji surađivalo i nekoliko drugih Hrvata. Za vrijeme djelovanja misije postojala je živa veza i suradnja s brojnim partnerima i čitateljstvom iz hrvatske dijaspore na sjevernoameričkom kontinentu. I na zelenom kontinentu Seljani su poduzeli brojna istraživanja (Mato Grosso, Peru, Paragvaj, itd.) Sabirali su etnografski vrijedne predmete, crtali zemljovide područja koja su istraživali, donoseći i brojne etnografske opise urođeničkih naroda. I svoju južnoameričku zbirku od oko 240 predmeta poklonili su tadašnjem Narodnom muzeju u Zagrebu. Mirko Seljan poginuo je 1913. za vrijeme jedne od svojih brojih ekspedicija, dok je Stevo umro 1936. (Lazarević, 1977, Lazarević, 1991)

Kohnen i drugi misionari

Već nakon ovog kraćeg prikaza hrvatskih istraživača u Africi i njihove ostavštine čini se kako je bilo moguće zasnovati hrvatsku afrikanistiku. No, nakon te trojice s konca 19. i početka 20. stoljeća, nastaje praznina o hrvatskoj nazočnosti u Africi. Stoga se nameće zaključak o tek dva poglavlja hrvatske afrikanistike. Ostavština Lermana i braće Seljana svojim su opsegom i raznovrsnošću te kakvoćom doista dva, i to fundamentalna poglavlja hrvatske afrikanistike. Ali praznina nakon tih prvih poglavlja ukazuje se još većom no što je stvarno, budući da se o Lermanu i Seljanima zna dosta a o njihovim nasljednicima, ako ih je i bilo, zna se malo, gotovo ništa. Nekoliko putnika iz Hrvatske u Afriku nije ostavilo dublji trag u hrvatskoj historiografiji. Afričkim se pjesništvom bavio Petar Grgec (Grgec, 1940, Trošelj, 1990: 451). Spomena je vrijedan i zanimljiv, iako zaboravljen, putopis Frana Mažuranića, čovjeka nemirnog i lutalačkog duha (Mažuranić, 1927, Trošelj, 1990: 451).

Početkom 20. stoljeća sve je snažnija misijska djelatnost Crkve. Pape su svojim enciklikama poticali širenje i snaženje misijskog pokreta. Tako primjerice Benedikt XV. u enciklici Maximum illud (1919), Pio XI. enciklikom Rerum Ecclesiae (1926) te Pio XII. enciklikama Mystici Corporis (1943), Evangeli praecones (1951) i, osobito važnom za misije u Africi, Fidei donum (1957). Misionari, pak, koji su u to vrijeme odlazili iz Hrvatske u svijet, pa i u Afriku, čak i kada su ostavljali traga na kulturnom planu, zaboravljani su. No, o jednom od njih iz Afrike zadnjih se godina ipak počelo pisati. To je misionar Bernardo Kohnen (Zorić, 1990: 97-124). Rođenjem je Nijemac iz okolice Hannovera. Kao dječak, početkom 20. st., s roditeljima dolazi u Bosnu. Pohađao je isusovačko malo sjemenište i gimnaziju u Travniku. Odatle, kao uostalom i brojni drugi iz Travnika, (Zorić, 1990. A: 361: 383, Zorić, 1986: 118-132) odlazi u misije. Pristupa kongregaciji Sinovi Presvetog Srca (Filis Cordi Sacristimis, FSC), redu sa sjedištem u Veroni, a posvećenog afričkim misijama. Kohnen je tridesetak godina djelovao među Šilucima, a kraća razdoblja i među drugim nilotskim plemenima (Denka, Nuer, itd). Šiluci su u to vrijeme (danas djelomice u južnom Sudanu, kao kršćanska manjina) bili jedna od najizoliranijih plemenskih skupina koja se tvrdokorno držala svoje urođeničke kulture, vjerovanja i načina života. Budući da su živjeli u vrlo nepristupačnim predjelima i s malo dodira s Europljanima, njihov je jezik drugima bio malo i slabo poznat. No naš »otac Šiluk«, kako su urođenici zvali svoga misionara, trideset je godina posvetio radu s urođenicima. Za sebe je govorio da mukotrpno sije s nadom da će drugi nakon njega ubirati plodove. Kohnenov rad na rječnicima, gramatikama i svetopisamskim i liturgijskim knjigama na šilučkom jeziku sigurno je još jedno poglavlje hrvatske afrikanistike. Nakon Lermana i braće Seljan, Kohnenu pripada treće poglavlje. Iako rođenjem Nijemac, Kohnen je odgojen među Hrvatima, govorio je i pisao hrvatski. Dapače, u svojim pismima u domovinu (u Bosnu i u Hrvatsku) on piše »o našem misijskom pokretu«. Jednom zgodom je pohvalio Šiluke kod kojih nema teških psovki kao, kako je naveo, »u našem narodu«. Potpuno je sigurno da je prije mogao pomisliti na ružnu osobinu Hrvata negoli Nijemaca. Osim toga, kada se potkraj života razbolio, Kohnen se vraća u Bosnu, potom u Zagreb. Na kraju odlazi na skrb u Rim gdje umire 1937. K tome o njemu nema tragova u njemačkim leksikonima ili enciklopedijama dok je u nas, u katoličkoj misijskoj periodici, objavljeno mnogo njegovih priloga. Također, Kohnen je predmete koje je sabirao u Africi slao u Zagreb. Nekoliko njih sačuvano je u Etnografskom muzeju u Zagrebu. Za veći dio predmeta Kohnenove zbirke poslanih za Etnografski muzej Družbe Isusove nakon utrnuća te ustanove ne zna se. No ono što Kohnenu daje posebno mjesto među afrikanistima, ne samo hrvatskim nego uopće, jest njegov rad na temeljnim djelima šilučke pismenosti. Kohnen je otac šilučke književnosti. On je na poticaj kolonijalnih vlasti sastavljao prve rječnike šilučkoga jezika, pisao gramatike i prevodio svetopisamske knjige na šilučki. Pisac Kohnenova nekrologa zabilježio je kako su njegova šilučka djela, nastajala na poticaj i narudžbe kolonijalnih (tada belgijskih) vlasti, bila obasuta pohvalama engleske znanstvene javnosti. To bi mogli biti putokazi na putu prema pronalaženju Kohnenovih djela — knjižnice i arhivi u Sudanu, Engleskoj i Belgiji. U nas je Kohnen objavio mnogo priloga o običajima i vjerovanjima Šiluka, ali i drugih nigridnih nilotskih plemena. Pisao je o načinu njihova života, lova, njihovu mentalitetu, poslovicama te pučkom pjesništvu (Zorić, 1990).

Stjepan Mlakić

Donedavno Mlakić je bio nepoznata osoba u hrvatskoj afrikanističkoj literaturi. Tek usputno spomenut je u prilozima o etnografskoj djelatnosti Kohnena te isusovačkih misionara (Zorić, 1990: 98). U prikazu njihovih afričkih donacija zagrebačkom Etnografskom muzeju Družbe Isusove, te Etnografskom muzeju, još su Mlakićevi suvremenici isticali vrijednost etnografskih predmeta koje je Mlakić slao iz Afrike. Ali poslije o Mlakiću, kao ni odrugim misionarima, više nije bilo spomena. Štoviše, u kasnijim prikazima misionarskih zbirki nije se više spominjalo Mlakića iako su njegovi predmeti bili zastupljeni na izložbi (Lazarević, Radauš-Ribarić, 1967). No, nedavno je Muhidin Džanko pišući o hrvatskim putopiscima iz BiH do konca Drugoga svjetskog rata, vrlo visoko vrednovao putopis Stjepana Mlakića s njegova puta iz Bosne u Afriku. Džankov prilog, doduše, nije cjelovit, niti to još može biti, jer tek trebaju slijediti biobibliografski prikazi Mlakićeva djelovanja kako bi ono moglo biti potpunije prikazano. Potpuno opravdano o dosadašnjem Mlakićevu zapostavljanju Džanko je zaključio:

»Životna i književna sudbina Stjepana Mlakića najogledniji je i najizrazitiji primjer nemara hrvatskoga naroda i napose njegovih nacionalno-kulturnih institucija spram velikana vlastite nacije i njezine povijesti i kulture. Ovaj skromni i nadasve rodoljubivi i čestiti misionar bio je prvi Hrvat koji je imenovan prefektom jedne misijske pokrajine u Africi, ali je za čitava svojega života i misijskoga rada uvijek strasno ljubio svoju domovinu i njezino hrvatsko pučanstvo. Njegova misionarska pisma što ih je odašiljao iz Centralnoga Nila svojemu bratu Andriji i novinskoj redakciji sarajevskoga »Katoličkog svijeta« predstavljaju najljepše putopisne epistole u cjelokupnoj hrvatskoj katoličkoj književnosti. Njegov izuzetni opis sudanske pustinje zasigurno zavređuje mjesto u svakoj antologiji hrvatske putopisne proze...«. Stoga Džanko zaključuje da Mlakić »zavređuje svoje mjesto u galeriji znamenitih i zaslužnih Hrvata« (Džanko, 1999: 92-93).

Stjepan Mlakić rođen je u Fojnici 1884. godine. U tom području Mlakića ima i danas i pripadaju autohtonoj hrvatskoj lozi srednjobosanskih Hrvata. U svojim pismima iz Afrike Mlakić često spominje i pozdravlja svoju rodbinu u Bugojnu. Uz brata Andriju, također svećenika, župnika u Gradačcu i u Golom brdu kod Bugojna, imao je i brata Nikolu (Niku), koji je također bio svećenik i župnik u Šamcu. Čini se da je Stjepan ranije škole i svećeničku pripravu te gimnaziju pohađao u Travniku kod isusovaca. U jednom svom pismu, zahvaljujući za primljenu knjigu Travnička spomenica, piše kako su mu »oživjele tolike uspomene«, a u drugim pismima spominje također neke isusovce iz travničke gimnazije, a raspituje se i za proces Petru Barbariću. To doista potvrđuje navod iz knjige o obljetnici te zaslužne škole »Zlatni jubilej«, gdje se Stjepana Mlakića iz Fojnice navodi kao 99 maturanta gimnazije u školskoj godini 1903. U kasnijim godištima kao maturanti navode se i njegova braća Andrija i Nikola (Uzelac, 1997: 71, 72, 78). U istoj ustanovi školovao se i Kohnen, s kojim je bio u istim misijama u Africi, a pripadao je i istome misijskome redu Sinova Presvetoga Srca, posvećenog radu u afričkim misijama. Suradnju s isusovcima nastavljao je i u Africi, jer je upravo njima u domovini slao prikupljene predmete a također i pismene priloge za njihovu misijsku periodiku. Više škole Mlakić je pohađao u Tirolu, tada još u Austriji, u samostanu u Millandu, i to u vrijeme Prvoga svjetskog rata, čijim ishodom Milland pripada Italiji. Njegova pisma svjedoče da je za studija posebice pratio knjige iz područja askeze i morala. Nakon četverogodišnjeg studija u Tirolu (1915–1919) kraće vrijeme priprema se u Veroni i Rimu za misije u Africi kamo i odlazi 1920. Već dvije godine poslije postaje apostolskim administratorom vikarijata u Kartumu. Kao i Kohnen i Mlakić djeluje među Šilucima i Nuerima. Već 1933. predložen je za crkvenog poglavara šilučkih misija no, budući da nije bio Talijan, u veronskoj središnjici nisu prihvatili njegovo imenovanje sve do 1940. godine kada dobiva imenovanje sa sjedištem u Jubi u južnom Sudanu (Gornji Nil). U međuvremenu je 1937. boravio u domovini. Cijelo vrijeme svog rada u misijama pisao je braći Andriji i Nikoli te brojnim drugima svjedočeći o prilikama u misijama. Njegovi publicistički prilozi, koji su najčešće bili zapravo redigirana pisma braći, izlaze u onovremenoj periodici — u Zagrebu Katoličke misije, Misijski kalendar, Glasnik Srca Isusova i Marijina; u Sarajevu Vrhbosna i Katolički tjednik te, čini se, u još nekim drugim (Jugoslavija, Nedjelja).

Etnografska zbirka

Tridesetih godina prošloga stoljeća u nekoliko navrata poklanjani su Etnografskom muzeju u Zagrebu različiti etnografski predmeti iz Bengalije i Sudana. U domovinu su ih slali isusovci misionari braća Antun i Josip Vizjak te Pavao Mesarić iz Bengalije kao i Bernardo Kohnen i Stjepan Mlakić iz Sudana. Već 1930. tadašnji direktor muzeja Vladimir Tkalčić spominje

»zbirku oruđa i oružja plemena Šiluk (Afrika) od Družbe Isusovaca iz Zagreba« (Tkalčić, 1930: 142).

Tkalčićev navod samo je djelimice točan — isusovci su mogli pokloniti predmete muzeju, ali oni ih nisu prikupili u Africi, jer tamo nisu niti bili. Tamo su bili suradnici misijske središnjice u Zagrebu (koju su u to vrijeme vodili isusovci u Zagrebu), oci Mlakić i Kohnen. Uz njih dvojicu, u istim misijama, gdje je tragično preminuo, djelovao je još jedan naš misionar — Serafin Tvrtković, rođen u Salakovoj kuli kod Konjica. Njegov kratki putopisni prikaz putovanja u srednjoafričke misije, objavljen 1929. u zagrebačkim Katoličkim misijama (Džanko, 1999: 85), također uvrštava u svoj pregled. Pogibiju Serafina Tvrtkovića opisuje Mlakić u svom pismu od 30. 8. 1938. bratu Nikoli:

»O. Serafin Tvrtković 11. 7. 38. Žalosno poginuo. U jutro je pošao iz »Lira« svoje postaje na motociklu s bratom laikom, koga je poveo do katekumenata, da nadzire gradnju kolibe; ostavivši brata laika, htjede uskim putem opet stići na glavnu cestu, da ide u Gulu na sjednicu kod biskupa, kamo je bio pozvan sa ostalim misionarima. Na raskršću bila je visoka trava s obje strane put i izašav jedva na glavnu cestu uhvati ga teretni auto, razbi motocikl i njemu smrska glavu. Biskup je došao na sprovod i plakao je gledajući ga onako iznakažena. Osim biskupa bilo je na sprovodu 12 misionara, civilne oblasti i mnogo vjernika crnaca. Naši se misionari čudili, da su se crnci sami od sebe zgrnuli, ispovijedali se i pričešćivali za pokoj duše našeg Serafina, a na pogrebu su malo i veliko plakali. Pokoj mu lijepoj duši.«

Kasnije, 1967, opisujući izložbu »Daleki svjetovi naših putnika i pomoraca«, u kojoj su bili i predmeti koje su prikupili naši misionari, autorice Jelka Radauš-Ribarić i Aleksandra Lazarević spominju još jednu misionarsku donaciju ovom muzeju. Bilo je to 1931, a za muzej zbirku je pribavio isusovac Tomo Marković od svojih suradnika misionara u Indiji i Africi (Zorić, 1990. A: 380-381). Time je zapravo otkriven i utvrđen put misionarskih donacija od Sudana i Bengalije do Etnografskog muzeja u Zagrebu.

Tomo Marković (Zorić, 1990. A: 371), iako u to vrijeme nije bio u misijama, vodio je brigu o prikupljenim zbirkama. On je školovan etnolog, suradnik profesora Milovana Gavazzija koji je opet bio suradnik Etnografskog muzeja i njegova direktora Tkalčića. Ipak, među darovateljima muzeja Mlakića se ne spominje, nego samo Kohnena. Ali da je i Mlakić bio sabirač potvrđuje Markovićev navod iz opisa isusovačke misionarske zbirke (muzeja) u Zagrebu. Isusovci su, naime, koncem dvadesetih utemeljili vlastiti misijski Etnografski muzej u Zagrebu, vjerojatno po uzoru na Museo etnologico Lateranese u Rimu ili Museo missioni Africane u Veroni. Tu bi mogao biti trag Kohnenova i Mlakićeva djelovanja budući da su obojica pripadali kongregaciji sa sjedištem u Veroni. Temelje prvih zbirki, prema Markoviću, dali su Antun Vizjak iz Bengalije, te Bernardo Kohnen s Gornjega Nila, koji je

»pokazao djelom velik ukus etnologa i poslao nam lijepi broj etnološki vrijednih predmeta«.

Kineski dio zbirke poslao je fra Vlado Horvat iz Kine. Opisujući dalje, Marković navodi kako su po zidovima raspoređene urođeničke hasure i tri velika kožna štita:

»jedan od krokodilske kože, drugi od kože potočnoga konja, treći, također od kože, dar oca Mlakića, vlasništvo urođeničkog poglavice s ostacima lavlje krvi«.

To je dakle izravan dokaz da je i Stjepan Mlakić sabirao etnografske predmete u gornjonilskoj Africi te ih slao u Zagreb. Koncem tridesetih isusovački misijski muzej u Zagrebu zatvoren je. Nesigurnu daljnju sudbinu zbirke podijelili su i Mlakićevi pokloni. No, njegova pisma braći pohranjena su u Etnografskom muzeju. To su uradila njegova braća Andrija i Nikola, kojima su pisma i bila pisana ili, što je vjerojatnije, su to učinili iz misijske središnjice u Zagrebu, gdje su iz njihovih pisama ekcerptirali (etnografske) zanimljivosti i objavljivali ih u misijskoj periodici. Tko god to bio morao je vjerovati da su pisma prilog poznavanju životnog djela jednog zaslužnog i za budućnost zanimljivog čovjeka.

Mlakićeva pisma

Mlakićeva pisma braći spominjana su još 1990. No dosad nisu obrađivana (Zorić, 1990: 98, Zorić, 1990. A: 377). Novi je poticaj za prikaz tih pisama visoko vrednovanje Mlakićeva pisanja iz Afrike Muhidina Džanka.

Prvih je 7 pisama pisano u Tirolu, gdje je Mlakić studirao, bratu Andriji u Bosnu. Najstarije je datirano 13. 2. 1915. a posljednje, poslano u Millandu u Tirolu, datirano je 27. 3. 1919. U njima izvješćuje brata o prilikama oko sebe, ali očito pazeći na vojnu cenzuru. Na jednom je pismu čak uočljiv cenzorov trag. Na jednoj karti iz 1916. Mlakić piše bratu kako sve češće dolazi »u dodir s našim bolesnim vojnicima«.

»U zadnje vrijeme imao sam dosta prigode razgovarati se s ljudima iz naših krajeva, no iz Fojnice još nikoga do sada nijesam zatekao. Radi moje brade mnogi su me isprva držali raskolničkim svećenikom, a jedan musliman, kad me iznenada vidio pred sobom (a valjda nije opazio talara a imao sam uz to zimsku kabanicu) reče mi: O dobri naš zakonošo! Čude se »Kud Vas je bacilo čak u Tirolsku?«, »Kako to, da nijeste zaboravili hrvatski?«, itd. Jedan musliman ne veli »Nijemci« i »njemački« nego »Dajčci« i »dajčski«.

Uz to Mlakić zahvaljuje bratu za poslane cigarete (»Ljubuški«), šljivovicu i sl. Daje mu odgojne upute za katehezu. Preporuča i neke, po njegovu sudu, vrijedne knjige (Solovjev, Zimmerman, von Eltz, Mutz) iz područja kršćanske duhovnosti, askeze i morala. »Bolje Ti je, da ovu knjigu nabaviš, no da meni koji put pošalješ duhana«, pisao je u pismu od 22. III. 1915. Također piše da redovito prima časopis »Vrhbosna«. Napominje u svom posljednjem pismu iz Tirola, »naravno ako mir bude sklopljen«, da se potom »Tvoj Stijepo na lađi vozi u Afriku«.

Prije same Afrike Mlakić je neko vrijeme proveo u Veroni, u središtu svoje kongregacije, pripremajući se za rad u misijama. O tome svjedoče dva njegova pisma (1. VI. i 14. VI. 1920) u kojima navodi da se priprema učeći talijanski (u Tirolu je govorio njemački), te da će u misijama morati uz jedan urođenički jezik naučiti još i arapski i engleski jezik. Piše također da mu je pater Kohnen javio da mu je odobren dolazak u misije. Na put prema Africi krenuo je Mlakić u kolovozu 1920. I to preko Rima i Napulja, što opisuje u nedatiranom pismu. Na brodu od Brindisija do Kaira putovao je sa skupinom od »oko 180 Židova iz Galicije koji su se selili u Palestinu.«

»U Kairu smo vidjeli piramide, zoološki vrt, citadelu i muzej. Dne 9. IX iz Kaira krenusmo put Khartouma. Put vodi sve niz Nil, tu i tamo spomenici iz starih egipatskih vremena.«

Potom navodi vrlo zanimljiv podatak:

»Blizu mjesta Korosko je selo Ibrim, gdje su jednom od jednog sultana bili naseljeni bosanski muslimani«.

U Kartum je Mlakić stigao 14. IX. 1920. U daljnim pismima navodi da je bio upravitelj misionarske škole ili, kako u šali piše bratu, »mudir medrese«. U različitim pismima Mlakić je volio braći uputiti kao pošalicu kakvu frazu bosansko-muslimanskoga idioma. Ponekad spominje neke neimenovane, ali njegovu bratu očito poznate, »begu« i »dervu«. Štoviše, u pismu 26. III. 1926. raspitujući se za njih poručuje:

»Reci im da sam se ovdje naučio dobro selame dijeliti, pa dadne li Bog da se s njima jednom sastanem, dostojno ću ih pozdraviti po njihovu zakonu i obredu«.

Njegova pisma odaju čovjeka vedre naravi koji je sebe zbog čestih i dugačkih putovanja znao nazivati »missionarius vagabundus«. Kada je 1928. dobio premještaj iz vikarijata u Kartumu u misiju u Yoyuyang, jednostavno i s olakšanjem je to prihvatio i opisao u pismu od 14. 4. 1928.

»Dakle lijep premještaj: iz »Slonove surle« (Khartoum) u »Krokodilov pojas« (Yoyuyang). Ja se ovdje osjećam kao kod kuće, daleko bolje nego u Khartoumu, gdje je posla dosta i previše i uz to tolike razne brige za druge: radi mog oduljeg boravka u Khartoumu i radi raznih služba imao sam toliko suvišnih briga n. pr. jedan traži mjesto, službu itd. Pa moli od mene preporuku, drugi traži preporuku za svoju trgovinu itd. Sada sam miran; imam svoje crnčiće; počeli smo sakupljati i neke odrasle katekumene: muževe i žene, a blagoslov i uspjeh očekujemo od Boga«.

Multikulturalnost rodne Bosne zatekao je i u središnjoj Africi. »U školi ima i katolika i nekatolika, pokrštenih crnaca, Arapa, Kopta itd.« Za potrebe poučavanja tražio je od brata knjige iz pučke škole te životopis Vladimira Solovljeva. Kasnije će tražiti i Solovljevu knjigu »Rusija i opća Crkva«, zatim rasprave zagrebačkog profesora Stjepana Zimmermana o Kantu i neoskolastici (izd. 1920), itd. Od tiska primao je već spominjanu Vrhbosnu, Hrvatske pučke novine, Nedjelju te Katolički tjednik. Kako su nakon Prvog rata kolonijalni posjedi mijenjali gospodare, tako su misionari iz njemačkih područja napuštali svoje misije pa je bilo dosta premještaja po postajama. Mlakić redovito navodi kako se nada upućivanju »dublje u Afriku«. U pismu od 3. III. 1921. navodi kako je od franjevačkih seminarista primio novčani dar te da su čitali njegov dopis u časopisu »Jugoslavija«. Ali navodi »ja nijesam poslao »Jugoslaviji« nikakva dopisa; možda si Ti iz mojih dopisnica što sastavio.« Očito Mlakiću je bilo stalo da ono što se objavljuje bude dobro napisano. Stoga je na marginama svoga putopisnog prikaza puta od Napulja do Kartuma upozorio:

»N B! Što sam na posjetnici pisao, da ako hoćeš ovaj list gdjegod objelodaniš, mislim, da nije zgodno, jer pišem u hitnji i bez reda«.

U međuvremenu je upravljao vikarijatom u Kartumu, no to ga nije osobito privlačilo. Tim prije što je u golemom području ionako malom broju katolika teško mogao pomagati s uvijek praznom blagajnom. Tako navodi da ga pater Kohnen moli platna kako bi dječacima mogao skrojiti haljetke no, žali se Mlakić, on toj potrebi ne može odgovoriti. Pišući 24. X. 1924. bratu Andriji iz Yoynyanga navodi kako je došao s još jednim mlađim misionarom zamijeniti patera Kohnena kojem se zdravlje pogoršalo, pa je premješten u Tongu »gdje je za njega zrak bolji«. Mlakić opisuje težak život u misijskoj postaji:

»Naša je postaja kao na jednom otoku, s jedne strane rijeka Bahr el Ghazal a sa tri strane močvare; sada je rijeka velika, trava velika, pa je teško ići u obližnja urođenička sela a još teže radi visoke trave naći i uloviti koju gazelu ili antilopu, da imamo mesa; koji put zakoljemo koju kozu, koji put se ulovi što. Crnci u ovom kraju zovu se Nuer, osim udanih žena svi idu posve goli; kokoši ne imaju, da kupujemo jaja; od drugih plemena kupuju samo orozove, da se kite njihovim perjem; mnoge su im krave radi pošasti pomrle; i ako imaju mlijeko na prodaju, ne kupujemo ga, jer prije nego muzu krave, operu svoje ruke i posude za mlijeko u goveđoj urini pa mlijeko zaudara. To isto čine i Šiluci.«

Nakon početnih godina Mlakićeva rada u Sudanu, gdje je uglavnom obavljao administrativne poslove u Kartumu, naš je misionar premješten, kako je to i priželjkivao, »dublje u Afriku«, gdje je radio uglavnom među Nuerima. Dakle iz područja s arapskom većinom otišao je među plemena nigridne, srednjoafričke skupine. Nakon arapskog, kojeg je prema vlastitom pismu naučio isprva samo natucati a potom cjelovitije, Mlakić je bio prisiljen svladavati i nuerske govore. No, 1938. slijedio je, dekretom Propagande u Rimu, novi premještaj. Mlakiću je, nakon što je 1937. boravio kod kuće i u Sarajevu, određeno mjesto apostolskog prefekta u Bahr el Gabel sa sjedištem u Jubi. Sam je Mlakić u pismu Andriji 28. II. 1938. svoje novo područje opisao ovako:

»Juba je glavni grad provincije a leži malo na sjeveru od mjesta Rejaf (Redžaf); prefektura graniči nešto i sa Rudolfovim jezerom; zove se Bahr el Gebel (Džaabal) t.j. Gorska Rijeka; tako Arapi zovu Nil od Albertova jezera do Khartouma; a od Khartouma do Egipta zovu ga Bahr el Abiad t.j. Bijela Rijeka. Kako čujem prefektura ima pet raznih plemena sa pet različitih jezika; engleski jezik će mi služiti u razgovoru sa misionarima i izobraženijim katehistima, a arapski jezik će mi služiti u Jubi i na putovanjima, jer se uvijek nađe gdjekoja osoba, koja zna arapski«.

U istom pismu objasnio je i svoj položaj:

»Ja sam samo obični svećenik (a ne biskup) s biskupskom vlašću, izuzev davanja viših redova i posvećivanja svetih ulja, pa kad se ili zahvalim ili radi godina ne mognem više obilaziti i služiti prefekturu, onda sam opet jednostavni Pater«.

Tek dvije godine kasnije, u pismu Andriji, pisanom u Jubi 15. 3. 1940, Mlakić je odgovorio kako je došlo do imenovanja:

»Evo, da ti odgovorim na Tvoje upite i vijesti. Propaganda odredila da se šilučke i nuerska misija preda misionarima iz Mill Hilla koji su preuzeli te misije već u studenom 1938. i da ovdje bude prefektom jedan koji nije talijanske narodnosti. 1933. mene, premda su me svi šilučki misionari predložili, iz Verone ne htjedoše predložiti za crkvenog poglavara šilučkih misija, jer nijesam talij. narodnosti, a sada moradoše. Tako Ti ide na ovome svijetu.«

Mlakić je volio svoje Nuere i s njima ostao povezan i nakon premještaja. Nueri kršćani također su bili vezani za svoga misionara. Prilike u novoj sredini opisuje Mlakić u pismu 22. 3. 1939, za obilaska postaje Isoke:

»Prekjučer dođoh ovdje u Isoke, gdje ću krizmati oko 110 djece. Škola muška i ženska imaju dosta djece. I djevojčice idu u crkvu u redu i junački stupaju u vojničkom maršu, dvije djevojke naprijed sa bubnjevima... Ovi su crnci posve različiti u svemu od mojih Nuera; no zanimljivo je, da gdjekoja riječ ima zajednički korijen. Jednom, poštom primio sam 23 pisma od mojih Nuera (školske djece, katehista i odraslih Nuera). Mnoga mjesta ne imaju goveda, jer od muhe tse-tse (ona od spavajuće bolesti) ubija, pa je u nekim postajama ujutro samo crna kava. Ovdje u Toriku i u postaji Palotaki imaju potok s vječnom vodom. U Palotaki voda tjera mlin i malu pilanu, imaju nasad kafe; doista smo u Yoinyayu bili velika sirotinja izuzev voća i mlijeka.«

Stjepan Mlakić bio je vrlo privržen svojoj braći, obitelji i prijateljima u rodnome kraju. Muhidin Džanko je to patetično istaknuo tvrdnjom da je Mlakić »skromni i nadasve rodoljubivi i čestiti misionar... Čitava svojega života i misijskoga rada uvijek strasno ljubio svoju domovinu i njezino hrvatsko pučanstvo« (Džanko, 1999: 93). Doista, u pismima braći Mlakić se redovito raspituje za mnoge poznate, rodbinu, ne samo u Fojnici nego i u Bugojnu (Pavlovići i Domaćinovići), po Sarajevu i drugdje u BiH. Slao je mnogo pisama i drugima, prije svega dobročiniteljima, a također i fotografija. Bratu Andriji u pismima bi uvijek izručivao pozdrave za neke neimenovane, ali njima dvojici očito znane i drage osobe, uvijek ističući »memento«, kao da podsjeća na neku, samo njima dvojici znanu tajnu.

Kada je početkom četrdesete godine nabavio radioprijamnik, tražio je neka mu se naznači »duljina« (frekvencija) Ljubljane, Zagreba i Beograda. Bio je zadovoljan kada je doznao da je 1939. došlo do nagodbe o uspostavi Banovine Hrvatske:

»Od srca me veseli da je došlo do sporazuma između Srba i Hrvata«.

No ubrzo se raspitivao i o razgraničenju:

»Još ništa ne znam glede područja nove banovine hrvatske; kuda spadaju Fojnica i Sarajevo? Niko — prema njegovu listu — ostaje brat Hrvat, a jesi li Ti postao bratom Srbinom? Bogu hvala, da je došlo do jedinstva.«

Zanimljivo je da je Mlakić u svojim postajama nastojao uzgojiti raslinje iz sjemenja koje su mu slala braća ili ga je sam donio po povratku iz Bosne 1937. Poticaj za to dobio je od patera Kohnena još u početku svoga misijskoga rada. 8. 4. 1923. piše iz Kartuma:

»U našim postajama u Lulu i Tongi uspjevaju bujno bosanske maune što ih je P. Kohnen od Banjaluke prije mnogo godina naručio. Duge su do 30 cm i bez konca no takve su i u Bosni; ovdje se nijesu ni poboljšale ni pogoršale«.

O svojim prvim pokušajima presađivanja bosanske flore u Afriku Stjepan je izvijestio u pismu od 26. 3. 1924.

»Mili brate, ...Sijem sjeme, što si mi ga poslao; tvrdoglave bukve ne će ni da se pomole; omorike i borovi niču, ali ih jedu mravi etc. i na koncu, ono što preostane od mravi, pokrepa. Vidim da sam slab sijač.« No nije posustajao, kako je naveo, »praviti pokuse sa sjemenjem«, pa je u pismu od 3. III. 1928. zatražio još sjemenja:

»Bogu hvala, sada smo izvan pogibelji radi buntovnih Nuera. Molio bih Te da mi spremiš sjemenja: bukova (ono trouglasto bukovo sjemenje možda nije pravo sjemenje), borova, omorikova, smrekova, za tim žirova. Ovdje ću kušati, da li se može sa tim sjemenjem šta dobiti. Ovdašnje drveće je samo trnovo drveće bez ploda koji bi se mogao jesti, stabla su kvrgava i herava, pa za gradnju ne vrijede ništa.« U svojim pismima, u rasponu od gotovo dvadeset godina, Mlakić je dokumentirao svoj misionarski put u Africi — od uglavnom arapskog Kartuma do područja gornjonilotskih crnačkih plemena. Sam je u pismu braći Andriji i Nikoli iz Malakala 7. 2. 1938. uz Nuere, s kojima je najviše radio i čiji je jezik znao, te Šiluke, naveo još i pripadnike plemena Bari, Madi, Kreš, Aioli i Niamniam. Svjedoči također da je s pripadnicima tih plemena, čije jezike nije znao (osim nuerskog), komunicirao na arapskom, kojeg je također govorio. U više svojih pisama nastojao je prenoseći pojedine zgode prikazati afričke prilike i mentalitet svoje pastve. Tako je, primjerice, pišući 13. 5. 1939. iz Jube naveo i ovo:

»Ovdje su crnci pisari poslali molbu vladi za povišenje plaće, pa su je motivirali: »Zar smo mi tako jeftini ko japanska roba?« Pisao sam i Niki ovo: U Tongi misijonar izvan crkve saopći Šilucima smrt pape Pija XI. Prvo pitanje je bilo: »Tko ga je zadavio?« Siromašni crnci misle da cijeli svijet radi po šilučkom sistemu, t.j. njihov kralj biva uvijek zadavljen od jednog princa pretendenta, da je i papa morao biti zadavljen od kakvog pretendenta.«

Moguće je zaključiti da je Mlakić dobro upoznao psihologiju urođenika a također i rivalitet Šiluka i Nuera. U pismu od 7. 2. 1938. opisuje jednu zgodu koja to dobro pokazuje:

»Dođe mi četvero školske djece iz Yoinyaya na praznike i da me vide, pa sada na večer imam dosta razgovora, jer sa Šilucima ne mogu razgovarati. Moj sluga Nuer je sada u sto neprilika. Nuerska školska djeca, što su kod mene probudiše u njemu »Heimwek« za Yoiuyayom, pa sad ne zna, što bi učinio. Veli mi, da bi rado išao u Yoiuyay ali opet gledajući mene sama među Šilucima ne da mu se da ide i da me ostavi sama usred tih Šiluka, pa da se samo sam razgovaram sa papirom (knjigom). Ovdje ima dosta Nuera pogana, pa se čude, kako znam nuerski; slušao sam, kako im jedan Nuer odgovori na to čuđenje: »Sada svi Turci (t.j. stranci) naučiše nuerski«. Uzeo sam kroz nekoliko dana nekoliko radnika Nuera da mi očiste dvorište. Kad je cijeli naš komad bio čist, jedan Nuer reče: Eto, sada je sve čisto kao u Youiyangu«.

Uz taj dar nijansiranog opažanja i jezgrovitog izražavanja o nijansama etnopsiholoških profila, Mlakić je bio izvrstan putopisac što je već dobro uočio Džanko. Njegovi prikazi odlikuju se vrlo izoštrenim osjećajem da kroz detalje jezgrovito izrazi dublje značajke okružja i stvarnosti kroz koje je putovao. Zorno to pokazuje njegov opis pustinje za koji Džanko navodi da spada u »najljepše putopisne epistole u cjelokupnoj hrvatskoj katoličkoj književnosti«:

»Kad pustinja govori...

Nil u sjevernom Sudanu jest kao modra nit, koja se provlači kroz veliku pustinju! Uz ovu nit vide se mjestimice u pješčanom moru zeleni otoci palminih gajeva i obrađenih polja... U pustinji vlada sveta šutnja. Danju je pali nemilice i prži sunce, a po noći je puna vedrine s utkanim zvijezdama, koje svijetle u hramu svudašnjosti Božje kao bezbrojna vječna svjetla. U njoj se čovjek osjeća malenim, a ujedno veoma blizu svudašnjem, neizmjernom i sveznajućem Bogu. Pustinja je jedno veliko poglavlje poglavlje knjige-prirode te izvorne nepatvorene Božje knjige o svakom postanku.

Pustinja je zapečaćena knjiga povijesti. Njezin pijesak čuva i sakriva kulturne ostatke raznih pokoljenja. Njezina mrtva pustoš i tišina gledale su, kako se sele arapska plemena, prolaze tolike karavane robova, putuju trgovci, bore se vojnici da osvoje nove krajeve, žive pustinjaci da spase i usavrše vlastitu dušu. O pustinji vele da je neplodna, ali ona je ipak majkom velikih misli... Rijetko sam kada vidio u pustinji pravu fatamorganu, ali sam često gledao prividna jezera u kojima se je zrcalila sjena beduina i deva, koji su prolazili. Zanimljiva je to pojava kao što je u našim sudovima uvijek zanimljiva i pogubna prividnost, kad se u njoj zrcale istina i zbilja. Egipatski felah zove ova jezera bahr-el-šejtan tj. Vražje more.« (Mlakić, 1938: 245-246, Džanko: 1999: 93)

Uz prenošenje svojih afričkih iskustava u domovinu, Mlakić je ustrajno pratio zbivanja u starom kraju. Primao je tisak, pratio radiopostaje, čak nastojao uzgojiti bosanske biljne vrste u Africi. Njegov dom u prefekturi bio je, kako sam navodi, »misionarski i misijski han«, budući da su k njemu navraćali drugi misionari i putnici, kao i kolonijalni administrativci i časnici. Naveo je kako mu u takvim susretima i razgovorima dobro dođe to što govori njemački, talijanski, engleski i arapski, a žalio je što ne zna još i francuski. Poglavar jedne od postaja u njegovoj pefekturi bio je, kako navodi Mlakić pišući o svom obilasku misije Isoke 22. 3. 1939, »o. Lovro Spagnolo, učenjak, pisac znanstvenih djela glede etnologije i lingvistike; ima oko 50 godina; no on više voli misijski obični rad nego slavno ime naučenjaka«. Očito je dakle da je Mlakić imao doticaja i razgovora i s onima koji su s »učenjačkog« aspekta promatrali etnokulturnu stvarnost među crnačkim plemenima u porječju Gornjega Nila (Nilotima).

Zaključak

Pisma misionara Stjepana Mlakića iz područja Gornjega Nila dvadesetak godina slana braći Andriji i Nikoli u Bosnu višestruko su vrijedan dokumentarni materijal. Ponajprije ta su pisma prvorazredan dokumentarni prikaz misionarskog djelovanja i postignuća koja je ostvario Mlakić. Također predstavljaju dokumentarnu građu za povijest pojedinih mjesta i etničkih zajednica, plemena i naroda među kojima je Mlakić djelovao ili o kojima je pisao. Konačno, ta pisma, upotpunjena već i kraćim izvidima u već prije poznatu djelatnost našega misionara, kako sabiračku tako i putopisnu, opravdavaju zaključak o još jednom poglavlju hrvatske afrikanistike. Naime, kako je već na početku rečeno, nakon prvih poglavlja naše afrikanistike, koja su ispunili Lerman te braća Seljan, imali smo veliku historiografsku prazninu. No, nakon prvih prikaza djelatnosti dvojice naših misionara iz Bosne, prvo Bernarda Kohnena, koji je djelovao među Šilucima, te Stjepana Mlakića, misionara među Nuerima — može se s pravom zaključiti da su upravo ta dva misionara nedugo nakon prvih poglavlja (konac 19. i početak 20. st.) ispisali i sljedeće (treće) poglavlje hrvatske afrikanistike (od dvadesetih godina 20. st. do početka Drugog svjetskog rata). Uz njih dvojicu i treći naš misionar iz Bosne i Hercegovine u Sudanu — tragično preminuli Serafin Tvrtković, svojim se prilogom (Tvrtković, 1929: 158, Džanko, 1999: 85) uvrstio u novo poglavlje hrvatske afrikanistike. Mlakićeva pisma braći nezaobilazan su prilog tom poglavlju koje zavređuje još istraživačke pozornosti.

Literatura

Džanko, 1999.

Muhidin Džanko, Hrvatski katolički putopisi iz BiH pisani na hrvatskome jeziku od 1842. do 1945. (II. dio), u Motrišta, glasilo Matice hrvatske u Mostaru, 14, Mostar 1999. str. 92-93

Grgec, 1940.

Petar Grgec, Na izvorima poezije, Zagreb 1940.

Lazarević, 1977.

Aleksandra-Sanja Lazarević, Život i djelo braće Seljan, Zagreb 1977.

Lazarević, 1989.

Aleksandra-Sanja Lazarević: Dragutin Lerman, Afrički dnevnik, 1989.

Lazarević 1991.

Aleksandra-Sanja Lazarević, Braća Seljan na crnom i zelenom kontinentu, Zagreb 1991.

Lerman, 1989.

Dragutin Lerman, Afrički dnevnik, priredila A. S. Lazarević, Zagreb 1989.

Mažuranić, 1927.

Fran Mažuranić, Od zore do mraka, Zagreb 1927.

Mlakić, 1938.

Odlikovanje Hrvat. Misionara O. Stjepana Mlakića, Katolički svijet, 11, Sarajevo 1938. str. 245, 246

Radauš-Ribarić, Lazarević, 1967.

Jelka Radauš-Ribarić, Aleksandra-Sanja Lazarević, Daleki svjetovi naših putnika i pomoraca, Katalog izložbe u Etnografskom muzeju u Zagrebu, Zagreb 1967.

Tkalčić, 1930.

Vladimir Tkalčić, Etnografski muzej u Zagrebu, Narodna starina, Časopis za historiju i etnografiju južnih Slavena, IX, Zagreb 1930.

Trošelj, 1990.

Darko Trošelj: Afrika, u Hrvatske Indije, Most — The Bridge, Journal of Croatian Literature, 4, 1990. Zagreb, str. 451-455

Tvrtković, 1929.

Serafin Tvrtković, Moji utisci s puta u Centralnu Afriku, Katoličke misije, 10, Zagreb 1929. str. 15

Uzelac, 1997.

Želimir Uzelac, Zlatni jubilej Nadbiskupskog sjemeništa i Nadbiskupske velike gimnazije u Travniku 6-10. listopada 1932. Travnik 1997.

Vinšćak, 1990.

Tomo Vinšćak, Putokaz istraživačima (nekoliko riječi uz Lermanov Afrički dnevnik), u Hrvatske Indije, Most — The Bridge, Journal of Croatian Literature, 4, 1990. Zagreb, str. 385-387

Zorić, 1986.

Damir Zorić, Prinos poznavanju etnografske djelatnosti hrvatskih isusovaca, u Vrela i prinosi, Zbornik za povijest isusovačkoga reda u hrvatskim krajevima, Fontes et Studia, Historiae Societatis Iesu in Finibus Croatorum, 16, Zagreb 1986. str. 118-132

Zorić, 1990.

Damir Zorić, Bernardo Kohnen — misionar, etnolog i jezikoslovac među Šilucima, u Studia Ethnologica, 2, Zagreb 1990. str. 97-124

Zorić, 1990.

Damir Zorić, Neobična energija i ljubav, Etnološki prinosi isusovačkih misionara u Indiji, u Hrvatske Indije, Most — The Bridge, Journal of Croatian Literature, 4, 1990. Zagreb, str. 361-383