Jasna Zanić Nardini
Brendan Simms:
Unfinest Hour — Britain and the Destruction of Bosnia.
Allen Lane, The Penguin Press., London, 2001.
Raspad bivše Jugoslavije poljuljao je europsku sigurnost žešće no ijedan drugi događaj od vremena Drugog svjetskog rata. Tijekom sukoba u Hrvatskoj, a potom Bosni, takozvana međunarodna zajednica pokazala je začuđujuću nedoraslost u gašenju ratnog požara koji je gutao nedužne civile. Jedan od najvažnijih međunarodnih igrača na bivšem jugoslavenskom prostoru cijelo to vrijeme bila je Britanija. Njezina je diplomacija pritom igrala vrlo dvojbenu ulogu, tretirajući Slobodana Miloševića ne kao glavni problem, već kao dio rješenja; ne kao glavni izvor rata, nego kao jamca budućeg postignutog mira. Britansku politiku tijekom tog razdoblja, posebice u vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, nesmiljeno je raščlanio dr. Brendan Simms u svojoj studiji »Najneslavnija ura — Britanija i uništenje Bosne« (»Unfinest Hour — Britain and the Destruction of Bosnia«, izdavač Penguin Group), koja je potkraj 2001. objavljena u Londonu.
U svome djelu Simms oštro šiba pragmatizam britanske konzervativne vlade i njezinih ministara koji su rano povukli znak jednakosti između napadača i žrtve. Tijekom ratova u Hrvatskoj i Bosni, britanski političari te ljeniji dio londonskih novinara uporno su ponavljali mantru kako Zapad tu ne može ništa, sve dok »zaraćene strane« jednostavno »inzistiraju na tome da ubijaju jedni druge«. Jedna »zaraćena strana«, ona srpska, bila je, dakako, naoružana do zuba, dok su ostale bile isprva gotovo goloruke. Zato je i embargo na izvoz oružja u BiH mogao ići na ruke samo dobro naoružanoj jugoslavensko-srpskoj strani.
Simms opisuje kako su se za vrijeme bosanske krize, tijekom tri dugačke godine, od 1992. do 1995, Britanci u Vijeću sigurnosti i NATO-u dosljedno opirali uporabi zračne sile, kako su britanski mirovni posrednici i diplomati bili spremni činiti ustupke Srbima te raditi pritiske na vladu u Sarajevu, te kako su se svim silama upinjali da sabotiraju različite američke planove za vojnu intervenciju. Autor se pita kako je bilo moguće da su kultivirane, obrazovane i iskusne osobe — poput tadašnjeg šefa Foreign Officea Douglasa Hurda, britanskog ministra obrane Malcolma Rifkinda ili mirovnog posrednika Davida Owena — mogle toliko promašiti u Bosni. On smatra da su njihove procjene bile krive. Pomanjkanje volje da se vojno intervenira za račun napadnute, slabije strane on, pak, naziva »konzervativnim pesimizmom« (koji se hrani na površno povučenim paralelama sa Sjevernom Irskom ili Vijetnamom). Riječ je, drugim riječima, o krajnje skeptičnom stavu koji glasi — ne isplati se angažirati u sukobima poput bosanskog jer, navodno, ionako nije moguće bitno utjecati na tijek povijesti.
Za londonsku diplomatsku skepsu krivi su dijelom i različiti »eksperti« koji su autoritativno tvrdili da bi za intervenciju u BiH bilo potrebno 500 000 vojnika. Upravo takvu procjenu iznio je, uz ostale, i Douglas Hogg dok je bio niži ministar u Ministarstvu obrane u Londonu. U optjecaju su paralelno bile i potpuno drukčije analize koje su pokazivale da snage bosanskih Srba nisu nikava teško pobjediva sila, nego slabo disciplinirani i loše uvježbani oportunisti čija se vojna taktika svodi na topničko gađanje sa sigurne udaljenosti i masakriranje civila koji ne pobjegnu pred takvim terorom. No, za takve je analize službeni London imao mnogo manje sluha. Kroz Simmsovo djelo provlači se i galerija britanskih srbofila, poput konzervativnog zastupnika sir Petera Tapsella, koji je u svibnju 1995. izjavio da su Srbi »jedna od najžešćih, najhrabrijih i najdomoljubnijih rasa na svijetu,« a Velika Srbija je »san koji nikada neće umrijeti.«
Na jednom mjestu Simms citira izvadak iz knjige »Predrasude i šljivovica« (»Prejudice and Plum Brandy«) Aleca Russela, britanskog novinara koji je izvještavao iz zaraćene bivše Jugoslavije. Na samom početku rata u Bosni, Russel je u Beogradu večerao s jednim britanskim diplomatom koji je isticao samo nepodopštine Hrvata i Muslimana, ignorirajući činjenicu da je Bosnu najviše destabilizirala srpska agresija. »Što je taj diplomat više pričao,« zaključuje Russel, »to sam vjerojatnijom počeo smatrati prevladavajuću teoriju zavjere, po kojoj je Foreign Office još na početku sukoba donio svjesnu odluku da podupre Srbe.«
Među zanimljivije Simmsove izvore spada i neobjavljeni rukopis pod naslovom »Zašto su britanski veleposlanici u Beogradu nastrojeni prosrpski«, iz pera sir Reginalda Hibberta, umirovljenog bivšeg visokog britanskog diplomata. Taj nekadašnji veleposlanik u Parizu navodi da su Britanija i Foreign Office »bili povijesno skloni Jugoslaviji, te Srbiji kao dominantnom dijelu Jugoslavije«.
Osim toga, tvrdi on, britanski su diplomati »znali Beograd, jedva su poznavali Zagreb, gotovo nisu imali pojma što je Sarajevo, a za Prištinu nikada nisu čuli.« U Londonu je, prema Hibbvertovu tumačenju, prevladavalo mišljenje da »Jugoslavija, a unutar Jugoslavije Srbija, drži ključ stabilnosti (tj. status quo) na Balkanu.« Osobita zanimljivost Simmsove knjige su brojna takva dosad neobjavljena svjedočanstva, među koja spada i ono iz ustiju Jamesa Wolseya, direktora CIA-e. On je izjavio kako je uvijek smatrao »da postoji neki blagi odjek povijesti, da su Srbi bili dobri saveznici protiv fašista u ratu.«
Elementima srbofilije treba dodati dozu predrasuda prema Hrvatima i Muslimanima kao, tobožnjim automatskim suradnicima nacista u Drugom svjetskom ratu — uz često ignoriranje partizanskog pokreta i njegove snage, posebice u Hrvatskoj, kao i četničkog kolaboracionizma u Srbiji. »Ako ste Hrvat, sjećate se da vam se otac borio na strani Nijemaca«, napisao je tako britanski konzervativni zastupnik Nicholas Budgen. Što se pak tiče britanskih časnika u Bosni, po ocjeni UNPROFOR-ovog glasnogovornika Michaela Williamsa (koji je i sam Britanac), bili su »u cjelini nastrojeni jako pro-srpski, a mislim da su bili prisutni i jaki elementi protumuslimanskih i protukatoličkih predrasuda.«
Iz Simmsove analize izlazi da su pozitivne i negativne predrasude prema određenim protagonistima bosanskog rata samo začin, dok su osnovni krivac za pogrešnu politku prema BiH krivo donesene prosudbe ljudi proput Rifkinda i Hurda. Do krive politike prema Bosni nije došlo stoga što je zakazao njihov moral, već njihova moć prosuđivanja, glasi jedna od osnovnih teza knjige »Najsramnija ura«. No, već na temelju obilnog materijala prikupljenog u njoj, jednako bi se uspješno mogla braniti i drukčija, blago modificirana teza. Ona glasi da su povijesne simpatije prema Srbiji, povezane s određenim predrasudama prema drugim narodima i narodnostima bivše Jugoslavije (te strah od jačanja njemačkog utjecaja, posebice u Hrvatskoj) — bile presudne u donošenju vrlo spornih prosudbi.
Brendan Simms nalazi određenu, kako tvrdi, »srbofiliju« i među britanskim časnicima u Bosni. Brojni svjedoci na koje se poziva navode kako je jedan razlog za to mogao biti afinitet Britanaca prema profesionalno ustrojenoj jugoslavenskoj vojsci nasuprot improviziranim bošnjačkim snagama. Određenog traga ostavilo je i obvezno štivo za unproforce — klasični putopis »Crno janje i sivi sokol« Rebecce West (Riječ je o knjizi prvi put objavljenoj 1942, u kojoj britanska autorica veliča Srbe na račun drugih jugoslavenskih naroda).
Britanski general sir Michael Rose, zapovjednik UNPROFOR-a od siječnja 1994. do siječnja 1995. i sam je prema Bošnjacima gajio određenu skepsu. No glavni razlog zašto je UNPROFOR pod Roseovom zapovjednom palicom bio popustljiv prema Srbima u Bosni Simms pronalazi drugdje. General Rose, tvrdi autor, jednostavno nije bio vojno dorastao svom zadatku u BiH, jer se njegovo prijašnje iskustvo pješaštvenog zapovjednika na taktičkoj razini pokazalo nedovoljnim.
Rose se upuštao samo u sporadične zračne napade na manje srpske ciljeve, kao što su pojedinačni tenkovi ili topovski položaji. Njih je bilo teško čak i locirati, a kamo li uništiti. Tu je činjenicu poslije nudio kao dokaz nedjelotvornosti zračne sile. Nasuprot tome, Roseov nasljednik, britanski general Rupert Smith »imao je i vojno iskustvo i potrebnu prosudbu«. Za vrijeme Zaljevskog rata upravljao je cijelom oklopnom divizijom i razumio se u konvencionalno ratovanje. Smith je zaključio da se enklave u Bosni mogu obraniti jedino žestokim zračnim udarima na zapovjedne i kontrolne centre srpske vojske. Njegova su gledišta bila više u suglasju sa shvaćanjima Amerike nego li s prevladavajućom doktrinom Londona.
Koristeći se odsutnošću generala Janviera i bez konzultacija s nadležnima iz UN-a, Smith je u kolovozu 1995. udario po srpskom topništvu oko Sarajeva, po srpskim skladištima oružja, komunikacijskim centrima i mostovima. Zapadni novinari — kako je to poslije u svom ratnom dnevniku zapisao izvjestitelj BBC-a Martin Bell — sve su to promatrali »s osjećajem strahopoštovanja i udivljenja.« Koristeći se rasulom u kojem su se našli Srbi, hrvatske i bošnjačke snage udarile su na nekoliko fronti. Tako su Srbi bombama natjerani za pregovarački stol — premda su protivnici vojne akcije godinama tvrdili da to nije moguće. Iako smatran najdarovitijim višim časnikom svog naraštaja, Rupert Smith poslije nije postao načelnik britanskog vojnog stožera. Može se samo nagađati je li razlog za to bila njegova samoinicijativnost u Bosni.
Odlaskom konzervativaca, te dolaskom laburista na vlast 1997, britanska politika u bivšoj Jugoslaviji promijenila se iz temelja. Novi premijer Tony Blair i njegov ministar vanjskih poslova Robin Cook bili su, prema sjećanju tadašnjeg glasnogovornika State Departmenta Jamesa Rubina, »dah svježeg zraka«. Bez Blaira i Britanaca NATO ne bi uspio sačuvati jedinstvo potrebno da se dobije rat na Kosovu, smatra Rubin. Takva politika na kraju je dovela do pada Miloševića u Beogradu — sve to bez pola milijuna četa o kojima su u Londonu prije fantazirali protivnici vojne intervencije. Kako je zorno pokazalo Kosovo (a nakon izlaska Simmsove knjige i rat u Afganistanu), vojna intervencija može se uspješno obaviti iz zraka, te za nju nisu nužno potrebne stotine tisuća vojnika.
Dolazak Blaira na vlast vjerojatno je spriječio da jaz što je zbog Bosne izbio između Britanije i Amerike postane fatalan i nepremostiv. Kako zorno ilustrira Simmsova knjiga, Britanci prije ne samo što su odlučili da ne žele intervenirati u BiH (kao ni ranije u Hrvatskoj), nego su se potom svim silama borili protiv toga da to pokuša netko drugi, posebice ne Amerikanci. Zbog toga je, tvrdi Simms, »Britanija odigrala osobito katastrofalnu ulogu u razaranju Bosne.« Ni američka administracija nije u Bosni bila bezgrešna, ali kada je od sredine devedesetih Washington počeo zagovarati dizanje embarga na izvoz oružja i zračne udare protiv Srba, London se silno ukopao protiv toga. U jednom svom izvješću za UN poljski političar Tadeusz Mazowiecki je napisao da je »svaki put kada se pojavila prilika za djelotvorne akcije odvraćanja Srba,« intervenirao »određeni zapadni državnik da to spriječi«. Ime tog državnika je — Douglas Hurd.
Zbog Bosne su odnosi Washingtona i Londona u jednom trenutku pali na najniže grane od sueske krize, a razdor se počeo pojavljivati i unutar NATO-a. Iz razloga koji do danas nisu potpuno jasni Amerikancima, London je zbog Bosne bio spreman riskirati odnose s njima, svojim najvažnijim i najjačim partnerom. »Bizarno, premda se činilo kako ne postoji nikakav britanski nacionalni interes u tome da se Bosance spašava od agresije i etničkog čišćenja, izgledalo je kako postoji velika rezerva političke volje i motivacije za sprečavanje Amerikanaca da to učine«, tvrdi Simms. Na kraju su Amerikanci prestali voditi računa o britanskim primjedbama i krenuli u zračnu kampanju, koja je Srbe u Bosni brzo natjerala u bijeg. Na ruku im je pritom išao i dolazak generala Ruperta Smitha na čelo UNPROFOR-a. Osim intelektualnim propustom da se projekt Velike Srbije jasno i na vrijeme identificira kao glavni činilac destabilizacije u bivšoj Jugoslaviji, britanska politika u Bosni bila je obilježena i nedostatkom političke volje. U kritično vrijeme bosanskog rata, Britanci su imali lidera slabe političke volje, Johna Majora. Majorova tada već umirovljena prethodnica Margaret Thatcher zagovarala je energični obračun s izazivačima agresije, ali establishment ju je nadglasao i marginalizirao.
O ratu u Bosni napisana je već cijela mala biblioteka, no Simmsova knjiga je prva iscrpna studija o utjecaju britanske politike na taj sukob. To je zapravo studija o blefu srpskih političara koji su uspjeli uvjeriti Zapad u svoju tobožnju nepobjedivost. No skupa sa Srbima blefirali su i Britanci, od Hurda i Rifkinda do »povjesničara u vojarnama i etnografa u parlamentu i tisku«, od kojih »nitko nije imao ni najblaže veze o tome što priča.« Simmsova je knjiga tek prva verzija događaja, sastavljena na temelju materijala koji je dosad bio dostupan: objavljenih članaka, knjiga, te razgovora obavljenih s ključnim svjedocima s obje strane Atlantika. Autoru, naravno, nisu bili dostupni službeni dokumenti britanske vlade. Na njihovo će objavljivanje trebati čekati trideset godina, koliko iznosi britanski rok o zastarijevanju službenih tajni. Vlasti čak i tada mogu izuzeti od objavljivanja sve dokumente koje smatraju osjetljivima. No iz trenutačno raspoloživog materijala Simms je satkao vrlo uvjerljivu i živu analizu događaja iz vrlo bliske prošlosti, prepuštajući na mnogim mjestima komentar očevicima na čije se iskaze poziva. Knjiga je popraćena dobrom bibliografijom te iscrpnim fusnotama koje označavaju porijeklo svakog od brojnih citata.
Definitivna verzija priče o britanskoj politici u Bosni znat će se tek kada se otvore trezori sa službenim dokumentima. Nekih od glavnih protagonista tada vjerojatno više neće biti na sceni. Jednom od ključnih, Douglasu Hurdu, moglo bi se možda dogoditi da mu, kako je netko prorekao, na nadgrobnom spomeniku bude zapisana — Bosna.
Klikni za povratak