DOLAZAK UGARSKOGA KRALJA

Zdravka Jelaska Marijan

Promjene na prijestolju tijekom prošlosti nisu uvijek bile samo smjene ličnosti vladara. Neke su donosile udruživanja i razdruživanja više država. Značenja takvih događaja mogla su obilježiti povijest nekog naroda za niz sljedećih stoljeća, a na oblikovanje predodžbe o tim događajima često su utjecali kasniji odnosi i zbivanja. Povodom devetstote obljetnice krunidbe Kolomana Arpadovića u Biogradu na moru, Zdravka Jelaska Marijan, asistentica u Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu, prije profesorica u Trgovačkoj školi u Splitu, prikazuje kako je smjena razdoblja narodnih vladara i dinastije Arpadovića na hrvatskom prijestolju predstavljana u udžbenicima povijesti korištenima na tlu današnje Republike Hrvatske od kraja Prvoga svjetskog rata do danas.

Fotografije preuzete iz knjige A. Mijatovića »Iz riznice hrvatske povijesti i kulture« (Školska knjiga, Zagreb, 1996)

Zbivanja vezana uz uspostavu hrvatsko-ugarske državne zajednice mnogo su puta preispitivana u radovima hrvatskih povjesničara. U oblikovanju predodžbe o tim događajima i njihovu značenju u široj javnosti veći su utjecaj od znanstvenih radova imali udžbenici povijesti, mediji i usmena predaja. Stoga je zanimljivo pogledati kako su zbivanja oko uspostave hrvatsko-ugarske državne zajednice te položaj hrvatskih zemalja unutar nje predstavljani u udžbenicima povijesti korištenima na današnjem teritoriju Republike Hrvatske od godine 1918. do danas.

Udžbenici povijesti između mijena i stalnosti

Ovome je prostoru 20. stoljeće donijelo niz promjena država i vlasti. Općenita je predodžba kako se s tim mijenama u potpunosti mijenjaju i udžbenici povijesti, što je samo donekle točno. Ako se izuzmu novija zbivanja, oni se mnogo više mijenjaju u skladu s istraživanjima i novijim rezultatima povijesne znanosti. U svojemu desetogodišnjem radu u prosvjeti često sam se susretala sa stajalištem: Vi povjesničari stalno mijenjate prošlost. Ali zapravo se ne mijenja prošlost, već naša spoznaja o njoj sa svakim daljnjim detaljnijim istraživanjem. Slično kao i udžbenici prirodnih nastavnih predmeta koji se mijenjaju s temeljitijim znanstvenim istraživanjima živih bića i svijeta koji nas okružuje. Iako se s promjenama vlasti i država u pravilu pojave novi udžbenici, njihov je sadržaj rijetko kad potpuno drukčiji. Na to upućuje i činjenica kako se autori udžbenika nisu nužno mijenjali s promjenama država. Dva su posebno dugovječna autora udžbenika povijesti u kojima je obrađena hrvatska povijest srednjega vijeka Živko Jakić u prvoj polovici 20. stoljeća i Ivo Makek u drugoj polovici 20. stoljeća. U ovom su članku obuhvaćeni Jakićevi udžbenici za niže razrede srednjih škola Povijest Srba, Hrvata i Slovenaca (Zagreb, 1926), Povijest Srba, Hrvata i Slovenaca s obzirom na opću historiju I. dio (Zagreb, 1929), Povijest Jugoslavije s općom historijom (Zagreb, 1935) i Povijest hrvatskoga naroda sa svjetskom poviješću (Zagreb, 1941). Ta četiri udžbenika korištena u razredima niže gimnazije i drugih srednjih škola u doba Kraljevine SHS, odnosno Kraljevine Jugoslavije, i Nezavisne Države Hrvatske daju dobru sliku u kojoj su mjeri stručni pisci udžbenika rijetki i predragocjeni da bi ih vlasti olako ignorirale ili mijenjale, odnosno koliko je sastavljanje udžbenika težak i zahtjevan posao pa često nije lako naći stručnjake koji bi se tog posla prihvatili. Na promjene politike i države u tim udžbenicima mnogo više upućuju promjene naslova nego sam sadržaj.

Inače je Živko Jakić, dugogodišnji profesor povijesti na III. realnoj gimnaziji u Zagrebu, bio i autor više udžbenika povijesti staroga vijeka, također odobrenih od ministarstava prosvjete prve Jugoslavije i Nezavisne Države Hrvatske. Zanimljivo je napomenuti kako je njegov udžbenik Historija staroga vijeka: za V. razred srednjih škola i za preparandije s minimalnim izmjenama u naslovu i izboru tekstova čitanke dodanim udžbeniku tiskan 1942. kao Povijest staroga vijeka, a zatim reprintiran 1993. i korišten u Republici Hrvatskoj kao udžbenik za peti razred osnovne škole i prvi razred gimnazije. Time je Jakić postao jedini autor čiji su udžbenici korišteni za vrijeme čak triju država u 20. stoljeću. Valja napomenuti kako je u vrijeme nastanka tih udžbenika srednja škola bila osmogodišnja, te su niži razredi srednjih škola odgovarali današnjim višim razredima (5–8) osnovnih škola, a viši razredi srednjih škola današnjim razredima srednjih škola.

Osim vrijednih školskih nastavnika u pisanju školskih udžbenika znali su se okušati i poznati znanstvenici i sveučilišni profesori. Tako je 1943. tiskana Hrvatska poviest: za osmi razred srednjih škola čiji su autori bili trojica tada vodećih stručnjaka — Miho Barada, Lovro Katić i Jaroslav Šidak. U novije je doba njihov primjer nastojao slijediti Neven Budak, ali u suradnji sa školskim nastavnicima. Najprije s Vladimirom Posavcem u knjizi malo poetičnijeg naslova nego što ga obično nose školski udžbenici: Rađanje suvremene Hrvatske i Europe od seobe naroda do apsolutizma (Zagreb, 1998), a zatim s Marijom Mogorović-Crljenko u udžbeniku standardnoga naslova Povijest: udžbenik za šesti razred osnovne škole (Zagreb, 2001).

Pedesetih se godina postupno izdvajaju niži razredi gimnazija radi njihova uključivanja u sustav osnovnih škola, a općim Zakonom o školstvu iz 1958. uvedeno je jedinstveno osmogodišnje osnovno školovanje. U prijelaznom razdoblju pedesetih godina korišten je udžbenik Povijest: za VI. razred osmogodišnje škole i II. razred gimnazije (Zagreb, 1952) kojemu su autorice bile Olga Salzer i Karmen Mali. Gradivo iz povijesti srednjega vijeka u pravilu je obrađivano upravo u tim razredima. No, katkad se rani srednji vijek priključivao gradivu I. razreda gimnazije, kao što je to bilo tijekom šezdesetih godina. O tome svjedoče udžbenici Historija za I. razred gimnazije Marije Vrbetić (Zagreb, 1961), na koji se nadovezivao udžbenik istog naslova za II. razred koji je izradio Mirko Žeželj (Zagreb, 1961).

Primjer sličan Jakićevu u drugoj polovici 20. stoljeća pružaju udžbenici Ive Makeka za šesti razred osnovne škole: Narodi u prostoru i vremenu 2 (Zagreb, 1973) kojemu su koautori Blagota Drašković i Olga Salzer, Čovjek u svom vremenu 2 (Zagreb, 1987) kojemu je koautor Josip Adamček, a zatim dva samostalna pisana u republici Hrvatskoj: Povijest za VI razred osnovne škole (Zagreb, 1992) i Povijest: udžbenik za 6. razred osnovne škole (Zagreb, 1997). Kao što godine izdanja i naslovi udžbenika pokazuju ti su udžbenici korišteni kroz više od tri desetljeća u šestom razredu osnovne škole u vrijeme Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i Republike Hrvatske pri čemu su doživljavali izmjene u skladu s propisanim programom ministarstava prosvjete, ali su izmjene doživljavale i ocjene pojedinih povijesnih zbivanja. Nova izdanja zadnjeg Makekova udžbenika upotrebljavaju se i danas. Koautori prvog od gore navedenih udžbenika također su napisali veći broj udžbenika korištenih u velikome vremenskom rasponu. Olga Salzer je uz udžbenike iz pedesetih i šezdesetih godina zajedno s Hrvojem Matkovićem izradila knjižicu Povijest u sklopu Školskog leksikona koji je tijekom šezdesetih godina doživio više izdanja. Hrvoje Matković je nešto kasnije bio autor srednjoškolskih udžbenika s velikim brojem izdanja u vrijeme »usmjerenog obrazovanja« popularnije zvanog »šuvarica« tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina, najprije sam, a zatim, na kraju osamdesetih i početku devedesetih godina, u koautorstvu s Blagotom Draškovićem. Slično Ž. Jakiću, I. Makek i B. Drašković pisali su i udžbenike iz povijesti staroga vijeka. Njihovi udžbenici za peti razred osnovne škole doživjeli su brojna izdanja tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina na mnogim jezicima naroda i narodnosti bivše Jugoslavije. Osim u Zagrebu, tiskani su u Beogradu, Novom Sadu, Skoplju i Titogradu.

Veći broj novih imena među autorima udžbenika povijesti donosi tek druga polovica devedesetih godina zahvaljujući odluci Ministarstva prosvjete i športa kojom je dopušteno tiskanje više alternativnih udžbenika za isti razred. Danas se hrvatska povijest srednjega vijeka obrađuje u šestom razredu osnovne škole te u drugom razredu gimnazije, odnosno u prvom razredu srednjih strukovnih škola. Navedeni autori udžbenika nisu jedini čiji su udžbenici korišteni u izradi ovog teksta, ali su najčešći, a ostale ćemo upoznati tijekom izlaganja.

Smrt kralja Zvonimira

U pravilu u udžbenicima povijesti tematska jedinica o dolasku Arpadovića u Hrvatsku i njihovoj vladavini započinje događajima nakon smrti kralja Zvonimira, a s uputom na ponavljanje i povezivanje teme o Zvonimirovoj vladavini i smrti. Tako već u početnom dijelu sadrži niz pitanja o kojima su znanstvenici raspravljali tijekom 20. stoljeća. Prvo od njih — smrt kralja Zvonimira — vezano je uz legendu o tragičnoj smrti i kletvi zabilježenoj u hrvatskoj redakciji Barskog rodoslova (Ljetopisa popa Dukljanina) nastaloj, vjerojatno, u 15. stoljeću. Za razliku od te legende izvori vremenski bliži Zvonimirovoj smrti ne spominju nikakav tragični događaj. Tako kralj Stjepan II. koji je vladao nakon Zvonimira u darovnici splitskim benediktinkama iz 1089. govori o Zvonimiru kao o »nedavno preminulom«. O prirodnoj smrti kralja Zvonimira govori i splitski kroničar Toma Arhiđakon u 13. stoljeću. Stoga se pretpostavlja kako je legenda nastala u 14. stoljeću kao rezultat težnje da se objasni vladavina mađarskih vladara u hrvatskim zemljama. Međutim, od 14. stoljeća dalje legenda se prenosila, uz mnogobrojne izmjene i nove verzije, zamjenjujući nestalo sjećanje na zbivanja, te su je mnogi prihvatili kao istinitu. Tek je 19. stoljeće dovelo do sustavnih traženja i detaljnijih istraživanja povijesnih vrela. U drugoj polovici tog stoljeća Franjo Rački vrlo uvjerljivo dokazuje kako je Zvonimir umro naravnom smrću, a priklonili su mu se mnogi tadašnji povjesničari poput Vjekoslava Klaića, Ivana Tkalčića, Matije Mesića, Tadije Smičiklasa, Kerubina Šegvića i drugih. Nasuprot tomu, na početku 20. stoljeća Ferdo Šišić dokazuje kako je smrt poput one u legendi mogla biti logična posljedica suprotstavljanja stranim utjecajima vjerojatno prisutnima na Zvonimirovu dvoru. Priklonili su mu se Viktor Novak, Marko Kostrenčić i Miho Barada, a arheološkim iskopavanjima na Kosovu polju pokušao potkrijepiti Stjepan Gunjača. Spor među povjesničarima dobio je novi obrat kada je 1936. Nikola Radojčić objavio raspravu kojom je uspio pobiti uvjerljivost vijesti o nasilnoj smrti Zvonimirovoj. Iako je teza o nasilnoj smrti zadržala manji broj pristaša sa S. Gunjačom na čelu, od tada među povjesničarima prevladava stajalište o prirodnoj smrti kralja Zvonimira. Uz takvo su stajalište pristali i zastupali ga u raspravama Bogo Grafenauer, Jaroslav Šidak, Lovre Katić, Ante Jadrijević i Nada Klaić, a slijedili su ih u novije vrijeme mnogi drugi povjesničari. Legenda je pak magnetskom privlačnošću dobre priče i dalje djelovala na ljudsku maštu.

U toj legendi Zvonimir je opisan kao kralj koji je dobre pomagao, a zle progonio. Ubogi se jakih ne bojahu, niti se sluge bojahu da im gospodar učini nepravdu, jer kralj svih branjaše. Nitko se nikog ne bojaše. I za dobrog kralja Zvonimira bijaše sva zemlja vesela jer bijaše puna svakoga dobra, a gradovi bijahu puni srebra i zlata. I veliko bogatstvo bijaše za kralja Zvonimira, kako u Primorju, tako i u Zagorju. Zemlja bijaše obilna svakom raskoši. Ali u to se vrijeme zgodi da car bizantski, s voljom svetoga oca pape pošalje pisma i poslanike moleći pomoć kralja Zvonimira kao draga brata i među kraljevima kršćanskim kralja poštovanoga. U prvom ga pismu prosiše neka sabere svu gospodu zemlje svoje i sve ljude od vrijednosti, te im na saboru pročita drugo pismo njegovo kako bi svi dali na znanje volju svoju. Kada dobri i sveti kralj Zvonimir primi pisma od pape i cara, zapovjedi po cijelom kraljevstvu svome, neka se vitezovi i baruni sakupe kod pet crkava na Kosovu polju. I kada dođe rečeni dan, Zvonimir im pročita molbu neka odluče da li će, zajedno s drugom gospodom kršćanskom, iz drugih zemalja u koje su poslana takva pisma, a s pomoću Božjom poći osloboditi mjesta na kojima je sin Božji za ljubav našu i otkupljenje Svijeta na križu muku trpio i krv prolio, gdje je predao duh Ocu i gdje je u grob bilo položeno preslavno tijelo njegovo. Al čuvši to »Bogom prokleti i nevirni Hrvati« ne daše listove dočitati, već počeše kričati i vikati na svetoga kralja da on hoće njih odvesti iz domova njihovih, od žena i djece njihove, te s carem otimati mjesta gdje je Krist propet i gdje je grob njegov. I nevirni Hrvati uzeše zlu misao i među sobom zlo vijeće učiniše. I počeše vikati kao Židovi na Isukrsta kad poglavar reče: »Bolje da jedan umre, nere toliki puk da pogine«. I kao psi na vuke lajući kada idu, tako oni krenu na dobroga kralja s bukom i oružjem. Počeše sjeći tijelo svoga kralja i gospodina i krv njegovu prolijevati. I kralj, ležeći u krvi, izranjen, u velikim bolovima, prokle »nevirne Hrvate« i ostatak njih Bogom i svecima njegovim, sobom i nedostojnom smrću svojom, da nikada više ne imali gospodina od svoga jezika, nego vazda tuđu jeziku podložni bili. A slušavši o tome što se zbilo u kraljevstvu hrvatskom kralj ugarski, imenom Bela prvi, pođe s vojskom golemom i uzme kraljevstvo hrvatsko i požali smrt kralja Zvonimira. I imahu Hrvati kralja ugarskog za gospodara, jer svoga bijahu ubili bez krivnje njegove. A bi ubijen kralj Zvonimir na tisuću i osamdeset ljeta od rođenja Isusa Krista.

Ta priča o tragičnoj smrti i kletvi, ovdje prepričana u skraćenu obliku, našla je mjesto i u drugim kronikama u različitim verzijama. Ona je svjedočanstvo kako je krhko sjećanje u kojem se nakon proteka duljeg razdoblja stapaju događaji međusobno udaljeni po nekoliko godina. Legendarnu priču tako pobijaju mnogobrojne nelogičnosti. Zvonimir je sudeći po sačuvanim dokumentima umro 1089, dakle kasnije nego u priči. A te godine nije bilo poziva u križarski rat. Poziv pape Urbana II. u prvi križarski rat, do kojega je došlo na molbu bizantskog cara čija je država bila ugrožena, upućen je tek 1095. na crkvenom saboru u Clermontu. Nakon Zvonimira dvije je godine vladao Stjepan II, posljednji Trpimirović, te Zvonimir i nije zadnji kralj hrvatske krvi. No, kratka vladavina, a vjerojatno i slab utjecaj učinili su da ta ličnost ne ostane u sjećanju, dok su se zbivanja međusobno udaljena nekoliko godina stopila. Na kraju, iako ime Bela nije rijetko među ugarskim vladarima, kralj tog imena nije prvi hrvatsko-ugarski kralj.

U udžbenicima povijesti ta je legenda uzimana kao točna tijekom dvadesetih godina 20. stoljeća. Tako se u tadašnjem Jakićevu udžbeniku nalazi tvrdnja da je Zvonimir u svrhu križarskog rata sazvao »god. 1089. sabor na Kninskom polju. Ali niže plemstvo i sam narod ne htjedoše ni čuti za takav pustolovni pothvat, nego se obore na kralja i sasijeku ga.« U tom mišljenju autor zapravo slijedi tadašnju hrvatsku historiografiju, u prvom redu Ferdu Šišića. Tridesetih se, pod utjecajem znanstvenih kritika legende, navedeni događaj pak spominje samo kao priča nekoga kasnijeg pisca, uz napomenu kako se to vjerojatno nije dogodilo jer da jest »jamačno bi i pisci onog vremena znali o tome nešto reći«. U izdanjima korištenim u doba NDH autor zadržava to mišljenje, samo što priču ne pripisuje nekomu kasnijem piscu već popu Dukljaninu. Tako se taj autor dosta brzo uklopio među one koji su brzo prihvaćali znanstvena dostignuća.

U udžbeniku za stariju dob gimnazijalaca iz doba NDH, autori kojega su znanstvenici M. Barada, L. Katić i J. Šidak, ponuđeno je kompromisno rješenje između dvaju mišljenja pa je navedeno kako je Zvonimir umro u vrijeme kada je nastala ideja o križarskom ratu ili je po kasnijoj tradiciji poginuo kod Pet crkava na Kosovu nedaleko od Knina. To je kompromisno rješenje vjerojatno rezultat neslaganja trojice autora u vezi s tim pitanjem. Naime, kako je navedeno, Miho Barada se priklonio tezi o nasilnoj smrti, dok su Lovre Katić i Jaroslav Šidak zastupali mišljenje o prirodnoj smrti Zvonimirovoj.

Nakon II. svjetskog rata u udžbeniku O. Salzer i K. Mali nalazi se tvrdnja kako je Zvonimira na saboru 1089. sasjekao hrvatski narod nezadovoljan njegovom unutarnjom politikom i sluganstvom papi. Isto mišljenje nalazi se i u udžbeniku Marije Vrbetić. Autorice se vraćaju Šišićevu stajalištu te u skladu s novom ideologijom Zvonimira negativno ocjenjuju zbog bliskih odnosa s papom. Valja napomenuti kako se takva ocjena u historiografiji nije pojavila tek u doba socijalizma, nego već prije, u raspravama povjesničara druge polovice 19. i prve polovice 20. stoljeća kada se teza o nasilnoj smrti znala etiketirati i kao masonska. Navedene udžbenike iz pedesetih i šezdesetih godina prate čitanke, a u objema je među drugim tekstovima tiskana i legenda iz hrvatske redakcije Ljetopisa popa Dukljanina. Legenda je tiskana i u posebno izdanoj i nešto opširnijoj Historijskoj čitanci za hrvatsku povijest do ukidanja feudalnih odnosa u Hrvatskoj god. 1848. koju je uredio Jaroslav Šidak (Zagreb, 1952), a bila je namijenjena nastavi povijesti u srednjim školama.

Ivo Makek je u svim svojim udžbenicima od sedamdesetih godina dalje, u duhu koji je prevladao u historiografiji, prihvaćao tezu o prirodnoj smrti, te je bez mnogo kompliciranja a primjereno dobi jednostavno sažeo u jednu rečenicu: »Zvonimir je umro bez nasljednika« ili u nekim izdanjima »bez potomaka«.

U srednjoškolskim udžbenicima B. Draškovića i H. Matkovića od kraja šezdesetih do kraja osamdesetih godina pitanje je Zvonimirove smrti izbjegnuto. U oba primjera autori navode kako je Zvonimir namjeravao ići u križarski rat, a zatim navode kako je nakon njegove smrti u zemlji došlo do političke krize te su Mađari nastojali zavladati Hrvatskom. Valja napomenuti kako je, u skladu s tadašnjim dvogodišnjim programom učenja povijesti, umjesto prijašnjega četverogodišnjeg, u oba udžbenika nacionalna povijest srednjega vijeka jako skraćena, kao i srednji vijek općenito, a prednost je dana novijoj povijesti. Matkovićev udžbenik pratila je čitanka Ljubomira Kargačina u kojoj nema legende o Zvonimirovoj smrti, niti bilo kakva drugog teksta vezana uz kraj razdoblja narodnih vladara. U zajedničkom udžbeniku H. Matkovića i B. Draškovića, koji je označio povratak na četverogodišnji gimnazijski program učenja povijesti (Zagreb, 1991), također se nalazi samo rečenica o tome kako je nakon Zvonimirove smrti Hrvatska proživljavala tešku političku krizu, ali ovaj put bez spomena bilo kakve namjere odlaska u križarski rat.

Opširnijoj obradi nacionalne povijesti srednjega vijeka u gimnaziji, u skladu s promjenama u programu učenja, vraća se udžbenik Franje Šanjeka i Franka Miroševića Hrvatska i svijet od V. do XVIII. stoljeća (Zagreb, 1994). U njemu je navedeno kako postoji legenda po kojoj su nevjerni Hrvati ubili kralja Zvonimira na Kosovu polju blizu Knina jer nisu htjeli ići u križarski pohod u Palestinu te je citirana i kletva, ali uz napomenu kako je moderna hrvatska historiografija odbacila tu legendu kao netočnu. Također je navedeno kako izgleda da je legenda trebala opravdati vlast Arpadovića u Hrvatskoj jer se oni u legendi pojavljuju kao osvetnici »podlo« umorena vladara. Na sličan, ali nešto kraći način govori se o Zvonimirovoj smrti i u gimnazijskom udžbeniku koji su napisala dva navedena autora, ali u koautorstvu s A. Mijatovićem (Zagreb, 1997), te u udžbeniku kojemu su autori Vladimir Posavec i Tatjana Medić (Zagreb, 1999). Suvremeni udžbenici povijesti za osnovne i strukovne škole, u pravilu, govore o Zvonimirovoj smrti i legendi na takav način ili je, što je rjeđe, uopće ne spominju.

Pitanje je svakako treba li legendu spominjati u udžbenicima ili ne kad već nema vrijednost originalnog izvora, a u suvremenoj povijesnoj znanosti se podaci u njoj navedeni ne drže točnima. Međutim, legenda je nekako preživjela u usmenoj predaji stanovništva i kad se u udžbenicima nije spominjala, pa je bolje objasniti o čemu je riječ. Osim toga ta legenda ima vrijednost kao jedina izvorna srednjovjekovna legenda nastala na hrvatskom prostoru. Kulturnu važnost ima i kao umjetnička inspiracija mnogim književnicima i slikarima. Uz to legenda o Zvonimirovoj smrti imala je i svoju važnost u politici i svakodnevici. Još u 19. stoljeću ona je služila Mađarima kao podloga za tvrdnju da je Hrvatska osvojena od mađarskoga kralja zbog tog umorstva te je znala naći mjesto u političkim raspravama. U 20. stoljeću koje je donijelo više smjena država ona je u mnogim trenucima razočaranja onima s pesimističnim viđenjem često služila kao podloga tvrdnji da Hrvatima nije suđena vlastita država te da jednostavno ne mogu protiv kletve. Zanimljivo je na koji je način ta priča prilagođena zbivanjima u doba uspostave Republike Hrvatske. Tada se jednostavno u političkim govorima i u medijima pojavila tvrdnja kako je završeno tisućugodišnje prokletstvo. Zapravo je legenda promijenjena tako da je umjesto bačene kletve da Hrvati nikad nemaju vladara svojega jezika (iz svojega naroda), bačena kletva da Hrvati nemaju vladara hrvatske krvi tisuću godina. Izjave takva sadržaja često su se mogle čuti od javnih djelatnika, posebno političara, uključujući i prvog predsjednika dr. Franju Tuđmana. Pri tome je malo tko obraćao pozornost na činjenicu da je od Zvonimirove smrti 1089. do zbivanja 1989/90. prošlo devetsto godina, a ne tisuću. Tako izmijenjenu legendu ipak nije moguće naći ni u udžbenicima povijesti ni u znanstvenim radovima. Jedan od duhovitijih komentara odnosa te legendarne kletve i suvremene države dao je povjesničar Neven Budak karikaturom u radnoj bilježnici za 6. razred osnovne škole (Zagreb, 2001). Na karikaturi s naslovom »Kletva Zvonimirova« umirući kralj Zvonimir izgovara rečenicu: »Dabogda nakon mene imali samo predsjednike«.

Nećak prijašnjega kralja, kraljeva udovica i njezin brat

U načelu, među povjesničarima vlada dogovorna podjela razdoblja prema kojoj hrvatski rani srednji vijek, odnosno razdoblje narodnih vladara traje do krunidbe Kolomana Arpadovića 1102. U skladu s tim je i prijelazno razdoblje od Zvonimirove smrti 1089. do 1102. u udžbenicima povijesti tijekom 20. stoljeća u pravilu obrađivano u sklopu cjeline koja je, ovisno o udžbeniku, u naslovu sadržavala oznake: rani srednji vijek, doba narodnih vladara, doba do početka 12. stoljeća ili doba ranog feudalizma. Tako je u udžbenicima iz razdoblja prve Jugoslavije, Nezavisne Države Hrvatske i udžbenicima iz razdoblja druge Jugoslavije. Manja je iznimka napravljena u srednjoškolskom udžbeniku H. Matkovića u kojem je cjelina »Hrvatska u doba ranog feudalizma« obuhvatila događaje do bitke na Gvozdu 1097, dok je uspostava Kolomanove vlasti prebačena u doba razvijenog feudalizma i priključena temi o vladavini Arpadovića u Hrvatskoj. Tek je u novije vrijeme u srednjoškolskim udžbenicima, u skladu s programom kojemu je autor Agneza Szabo, došlo do pomicanja svih događaja od Zvonimirove smrti dalje u nastavnu cjelinu vezanu uz razvijeni srednji vijek te su uklopljeni u nastavnu jedinicu o Arpadovićima, čime je stvoren dojam kako razdoblje narodnih vladara završava Zvonimirovom smrću. Istodobno su udžbenici za osnovne škole zadržali koncepciju prema kojoj to razdoblje završava 1102. To vrijedi i za udžbenik za 6. razred autora Rade Mihaljčića (Beograd–Novi Sad, 19933) korišten 1991–1995. na područjima privremeno odcijepljenim od Republike Hrvatske, nazvana Republika srpska krajina. Taj udžbenik sadrži teme iz povijesti svih »Južnih Slovena«, pa tako hrvatsku povijest u doba narodnih vladara sažeto obrađuje u temi pod naslovom »Hrvatska ranofeudalna država«. U novije vrijeme primjer osnovnoškolskih udžbenika slijedio je Zdenko Samaržija u udžbeniku za strukovne škole (Zagreb, 2001) zaključivši razdoblje narodnih vladara 1102. godinom. Zanimljivo je napomenuti kako sinteze F. Šišića, N. Klaić, N. Budaka i I. Goldsteina koje se danas koriste kao sveučilišna literatura, pa ih i mnogi nastavnici koriste kao priručnike, također imaju takvu koncepciju, te nije jasno zašto je u programu A. Szabo napravljen navedeni pomak.

O razdoblju nakon Zvonimirove smrti sačuvano je relativno malo izvornih vijesti pa su mnogobrojna pitanja o tom dobu ostala otvorena. Pokušavajući odgovoriti na njih, povjesničari su došli do niza različitih pretpostavki. Kako je već navedeno, nakon Zvonimira vladao je posljednji Trpimirović, Stjepan, nećak Petra Krešimira IV. Podaci o njemu sačuvani su u spomenutoj darovnici splitskim benediktinkama iz 1089, u aktima splitskoga crkvenog sabora 1090–91. i kartularu splitskog samostana sv. Stjepana pod borovima. Prema tom kartularu, Stjepan, nekoć knez Hrvata, obolio je i odlučio se povući u samostan sv. Stjepana pod borovima kako bi ondje proveo ostatak života. U skladu s tom odlukom odrekao se kneževske časti i kraljevskog prijestolja u nazočnosti kralja Zvonimira, kraljice Lepe i njihova sina Radovana, te nekih kraljevih dostojanstvenika. To se vjerojatno zbilo 1074. ili 1075, nakon smrti Petra Krešimira IV. kojeg je Stjepan trebao naslijediti, ali se on povukao u samostan, a kraljem je postao Krešimirov ban — Zvonimir. Zvonimirov sin Radovan, koji se spominje prilikom te odreke, ne spominje se nakon očeve smrti te se s pravom pretpostavlja kako je umro prije oca. Nakon Zvonimirove smrti Stjepan se spominje kao kralj u ispravi izdanoj splitskim benediktinkama, gdje kaže: »Kad me pravednost Božja svojom blagošću, uz odobravanje svih plemića Hrvatske i Dalmacije podigla na kraljevsko prijestolje otaca, djedova i pradjedova...«. Godine 1089. morao je već biti star i još bolesniji nego prije te nije čudno što je njegova vladavina bila kratka. Zadnji se put spominje u doba crkvenog sabora 1090–91. Vjerojatno je uskoro umro, jer ga izvori o dolasku ugarskoga kralja Ladislava Arpadovića u Hrvatsku 1091. ne spominju. U ispravama se u njegovoj pratnji spominje više župana s prostora od šibenskog zaleđa do područja oko Cetine, ali ni jedan iz dublje unutrašnjosti ili sa sjevera kraljevstva. Stoga je ostalo upitno koliko je on bio utjecajan kao vladar, je li priznavan na cijelom području, tko ga je priznavao kao vladara a tko ne, te kako se prema njegovoj krunidbi postavila Zvonimirova udovica Jelena Lijepa s obzirom na prijašnje odricanje od prijestolja. Ta su pitanja urodila različitim pretpostavkama i interpretacijama u historiografiji, ali i u udžbenicima povijesti.

Tako, primjerice, Ž. Jakić u udžbeniku iz 1926. kaže kako su se oko Stjepana II. okupili i plemstvo i puk i gradovi, ali je nakon nekoliko mjeseci vjerojatno umro. Međutim, u udžbenicima iz 1935. i 1941. istog autora nalazi se kraća formulacija kojom je izbjegnuto pitanje tko ga je podupirao. Za slično rješenje kojim se učenicima nudi što je moguće pouzdanija kratka informacija i ne opterećuje ih se spornim pitanjima i pretpostavkama, opredijelili su se i autori udžbenika za stariju dob gimnazijalaca iz 1943, Barada, Katić i Šidak, koji također navode kako je Stjepan II. vladao nakon Zvonimirove smrti, ali »o njegovu vladanju malo je poznato«, te da je umro potkraj 1090. ili početkom 1091. U svim tim udžbenicima navedeno je kako je Stjepan prije toga bio u samostanu, a u zadnjem je navedeno i u kojem. Podatak o boravku u samostanu ne spominju autorice nakon II. svjetskog rata, O. Salzer i K. Mali pedesetih, te Vrbetić šezdesetih godina, ali govore o njegovu izboru. Tako su prema udžbeniku iz pedesetih godina Stjepana II. na prijestolje postavili »većina velikaša i dalmatinski gradovi«, a prema udžbeniku M. Vrbetić »Narod je izabrao Stjepana posljednjeg Trpimirovog potomka«. U nastavku se u oba udžbenika konstatira kako je on uskoro umro.

U Makekovim udžbenicima za osnovnu školu od sedamdesetih godina do danas, zbog kraćenja zbivanja nakon Zvonimirove smrti, Stjepan nije uopće spomenut, već se odmah prelazi na zbivanja vezana uz dolazak Ladislava Arpadovića. Isto vrijedi i za srednjoškolske udžbenike B. Draškovića i H. Matkovića koji su korišteni od kraja šezdesetih do početka devedesetih. Osim Makekovih udžbenika tijekom devedesetih godina i danas upotrebljavano je više alternativnih udžbenika za šesti razred osnovne škole pa je zanimljivo pratiti usporedno stanje u njima. U udžbeniku Frane Sabalića (Zagreb, 1996) spomenuto je kako »Nasljednik kralja Zvonimira Stjepan II. vlada kratko vrijeme.« U udžbeniku N. Budaka i V. Posavca 1998. nalazi se opširnija priča primjerenija starijoj dobi s nizom pretpostavki. Tu je navedeno kako Stjepana kao Trpimirovića Zvonimirove pristaše nisu htjele priznati za kralja pa je njegova vlast bila ograničena na priobalno područje od Splita do Biograda, dok su Zvonimirove pristaše stale uz Jelenu, a Zvonimirov se ban Petar Snačić utvrdio u Kninu. Stjepan nije imao sina jer je život dobrim dijelom proveo u samostanu, a star i bolestan umro je nakon dvije godine. U tom je udžbeniku posljednji Trpimirović naveden kao Stjepan III., što je možda ispravno, ali nije uobičajeno ni u udžbenicima ni u historiografiji. Naime, redni brojevi koji se pridodaju imenima vladara istog imena radi lakšeg snalaženja i manje zabune, dodaju se prema redoslijedu kojim su vladali. Ali se katkad dogodi da neki naknadno otkriveni vladar izazove poremećaj u tom redoslijedu. To se dogodilo u nizu vladara Stjepan Držislav — Stjepan I. — Stjepan II. Zapravo bi Stjepan Držislav trebao biti Stjepan I. Držislav, Stjepan I. je trebao dobiti redni broj II, a Stjepana II. je trebalo pomaknuti na broj III. Međutim, kako je prvi među njima nosio dvostruko ime — Stjepan Držislav — do zabune nije dolazilo, a uvođenje novih brojeva samo bi je stvorilo. A moglo bi se postaviti i pitanje po kojem od dva imena Stjepanu Držislavu određivati redni broj. Tako je čak i u znanstvenim radovima teško naći posljednjeg Trpimirovića kao Stjepana III., već ga se naziva Stjepan II., a teško je naći čak i ikakvu napomenu o njegovu rednom broju. Uvođenje novih rednih brojeva vladara s imenom Stjepan u jedan udžbenik, dok se u drugim udžbenicima i literaturi nalazi stari način označavanja stvaralo je zabunu. To naravno ne bi bio problem kada bi se postigao dogovor da se takav način označavanja uvede u sve udžbenike. Kako god bilo, u novom udžbeniku koji je N. Budak radio u suradnji s M. Mogorović-Crljenko taj je problem izbjegnut time što je cijela priča nakon Zvonimirove smrti jako skraćena i pojednostavnjena te se Stjepan II. uopće ne spominje. Zbog skraćivanja, tog vladara ne spominje ni alternativni udžbenik za šesti razred tiskan 2001, autori kojega su Željko Brdal i Margita Madunić.

Suvremeni srednjoškolski udžbenici, kako gimnazijski tako i oni za strukovne škole, uglavnom navode kako je Zvonimir umro bez nasljednika jer mu je sin Radovan umro mlad, te je hrvatsko plemstvo izabralo Stjepana II. (1089–1091), posljednjeg Trpimirovića. Udžbenici V. Đ urić i I. Peklića za trogodišnje (Zagreb, 1998) i četverogodišnje strukovne škole (Zagreb, 1997) ne navode ništa više od toga, dok se ostali razlikuju u pitanjima područja njegove vladavine i odnosa Zvonimirove udovice Jelene prema tom izboru. Tako se u gimnazijskom udžbeniku Šanjek-Mirošević nalazi mišljenje prema kojem je prvo vlast preuzela Jelena, pa su tek zatim hrvatski velikaši proglasili kraljem Stjepana II., ali je ona zadržala vlast nad Slavonijom. U nekoliko godina kasnijem udžbeniku Mirošević-Šanjek-Mijatović nema nikakva spomena o Jeleninu preuzimanju vlasti, ali navode kako je Stjepanova kraljevska vlast bila ograničena na područje oko Knina gdje je tada bilo državno središte. U udžbeniku Medić-Posavec, po uzoru na N. Budaka, zaključuje se kako je vlast posljednjeg Trpimirovića bila svedena na užu okolicu Splita, jer ga nisu priznavale Zvonimirove pristaše, dok Jelena, jer je bila žena, nije uspjela zadržati krunu iako je to htjela. U udžbenicima za strukovne škole autori ne navode ništa o teritoriju Stjepanove vlasti, ali neki navode ponešto o odnosu Jelene prema tom pitanju. Tako se u udžbeniku Ivana Vujčića (Zagreb, 1995) navodi kako se Jelena usprotivila izboru Stjepana jer se otišavši u samostan odrekao krune, a prema udžbeniku Zdenka Samaržije Jelena je preuzela vlast nakon muževljeve smrti, ali je to »bila isprika da plemići« dovedu Stjepana II. na prijestolje. S obzirom na ranije udžbenike, ti srednjoškolski udžbenici svakako pružaju prilično šarenilo u ponuđenim interpretacijama.

Kada je riječ o Zvonimirovoj udovici Jeleni i zbivanjima nakon smrti posljednjeg Trpimirovića raznolikost u udžbenicima postaje još veća. Zanimljivo je napomenuti kako je unutar cijelog razdoblja od Zvonimirove smrti do Kolomanove krunidbe u Biogradu, koje uključuje niz spornih pitanja na čije je raščišćavanje mnogo vremena potrošeno, u historiografiji, osobito novijoj, o Jeleni najmanje raspravljano, a u udžbenicima je upravo oko nje najviše neslaganja. O Jeleni se malo i zna, osim činjenice da je bila ugarska princeza, kći Bele I. i sestra ugarskih kraljeva Geze i Ladislava, te supruga hrvatskoga kralja Dmitra Zvonimira. Do kada je živjela ne zna se. Ako je nadživjela supruga, a većina povjesničara pretpostavlja da jest ili se uopće ne bavi tim pitanjem, vjerojatno je imala pravo naslijeđa prijestolja, a upravo po njoj je to pravo dalje imao njezin brat Ladislav i rod Arpadovića, iako to pravo nije onako čvrsto i nepobitno kao kad je riječ o krvnoj vezi s prethodnim vladarom.

O Ladislavovu dolasku u Hrvatsku sačuvano je više izvora. Najpouzdanija je tom dolasku suvremena kratka vijest u jednoj zadarskoj presudi, u čijoj je dataciji navedeno kako je izdana 1091. kada je kralj Ladislav, provalivši u Kraljevstvo Hrvatske, odredio u njemu gospodina Alma, svojega nećaka, za kralja.

Ostale su vijesti znatno kasnije od tih događaja i pitanje je koliko su pouzdane. Splitski kroničar Toma Arhiđakon u 13. stoljeću navodi kako kralj Zvonimir nije ostavio ni jednog baštinika od svog potomstva, već je izumro čitav rod kraljevske krvi i nije bilo više nikoga tko bi mogao po pravu naslijediti Kraljevstvo Hrvata. Nastala je velika nesloga među prvacima kraljevstva. Kako je iz želje za vladanjem čas ovaj, čas onaj prisvajao za sebe vlast, nastale su brojne otimačine, pljačke, umorstva i svakakvi zločini. Neprestano su se međusobno napadali, progonili i ubijali. A bio je u to vrijeme neki slavonski velikaš kojem su dosadile nepravde. Pošao je u Ugarsku i nagovorio kralja Ladislava da pođe zauzeti Kraljevstvo Hrvatsko. Ladislav je skupio veliku vojsku i zauzeo cijelu zemlju od Drave do planina koje nazivaju Gvozd i nitko mu se nije odupro. Tek prešavši planine morao je zametnuti mnoge bitke, ali kako su Hrvati bili podijeljeni i nisu jedan drugomu pomagali, kralj je mogao lako pobjeđivati. A ipak nije došao do primorskih krajeva, već se čuvši kako je neko pleme napalo njegovo kraljevstvo, vratio u Ugarsku. U toj priči Toma ne spominje ni Stjepana II., ni Jelenu, ni baštinsko pravo koje bi preko nje imao Ladislav. Sjećanje na Stjepana očito se do njegova vremena većizgubilo, pa je pitanje je li do međusobnih sukoba između hrvatskih plemića došlo tek nakon njegove smrti ili još za njegova života. Zbog vremenske udaljenosti slika navedenih zbivanja koja je došla do Tome vjerojatno je već bila prilično mutna.

Od tih je zbivanja još udaljenija ugarska kronika nazvana Bečka ilustrirana kronika iz sredine 16. stoljeća koja jedina nudi priču kako je Ladislava zapravo pozvala Jelena gonjena mnogim nepravdama od neprijatelja svoga muža. Dalje se navodi kako je Ladislav osvetio njoj nanesene nepravde i povratio joj čitavu Hrvatsku i Dalmaciju, koju je poslije, po spomenutoj kraljici podložio svojoj vlasti, ne iz pohlepe, nego zato što mu je pripadala baština po kraljevskom pravu.

Smatra se da je iz istog vremena i priča splitskog anonima koja, poput Tome Arhiđakona, spominje međusobne sukobe plemića, ali i nepravde nanesene građanima primorskih gradova. To uzima kao povod zbog kojega su Splićani tajno poslali poslanika u Ugarsku, a putem mu se pridružio Petar Gusić iz Krbave. U tome se ta priča razlikuje od Tome Arhiđakona, prema kojem ga je pozvao slavonski plemić, dok je završetak, po kojem je Ladislav s vojskom došao do Gvozda, vrlo sličan.

Kako se Jelena spominje samo u jednom izvoru i to bitno kasnijem od događaja, ne može se isključiti kako je kao i u primjeru legende o Zvonimirovoj smrti i ovdje riječ o naknadno nastalom objašnjenju, dok ona možda u vrijeme tih zbivanja nije ni bila živa. Tim više što je podatak iz ugarske kronike o tome kako je Ladislav Jeleni vratio vlast u neskladu s događajima suvremenim izvorom po kojem je za vladara postavio nećaka Alma. Osim toga tri izvora govore o pozivu, ali ga pripisuju različitim osobama, vjerojatno ovisno o tome što im je više odgovaralo.

Zadnja dva navedena izvora, najudaljenija od događaja, poslužila su povjesničaru Ferdi Šišiću za stvaranje niza pretpostavki i ispletanje priče o dvjema strankama na koje su se podijelili Hrvati, pri čemu su na jednoj strani bili plemstvo i dalmatinski gradovi koji su postavili Stjepana II., a na drugoj, u početku slabijoj, dvorsko plemstvo koje je stalo uz Jelenu Lijepu i poricalo Stjepanu pravo na prijestolje. Nakon Stjepanove smrti po toj je priči Jelenina (dvorska) stranka ojačala i uz nju su pristali dalmatinski gradovi. Došlo je do krvavih borbi za kojih su mnogi stradali, pa se Jelenina stranka odlučila potajno pozvati Ladislava. Tu priču preuzima Jakić te je u udžbeniku iz 1926. prepričava s dosta beletrističke napetosti, a u kasnijim udžbenicima u kraćem i sažetijem obliku. Slične interpretacije oslonjene na pretpostavku o narodnoj i dvorskoj stranci nalaze se i u udžbenicima nakon II. svjetskog rata do sedamdesetih godina. U toj priči zapravo nema izričite tvrdnje da je Jelena uspjela zavladati, već samo kako je to nastojala.

Sasvim se drukčija pretpostavka nalazi u udžbeniku Barada-Katić-Šidak gdje stoji kako je Jelena, nasuprot Stjepanu II., »svojatala za sebe pravo na kraljevsko prijestolje«. Uz nju je bila Slavonija u koju se ona povukla i ondje vladala, te se tako odmah nakon Zvonimirove smrti Slavonija odijelila od Hrvatske. Nakon Stjepanove smrti uz nju »pristadoše mnogi iz Hrvatske i Dalmacije«, ali sama nije mogla ništa postići, pa je prenijela nasljedno pravo na Arpadoviće. Zadnji dio je u toj verziji svakako nelogičan jer nije jasno zašto nije uspjela ako su mnogi bili uz nju. Varijacija te teorije po kojoj su Jelena i Stjepan II. istodobno vladali u dva različita dijela Hrvatske ponovno se nalazi devedesetih godina u udžbeniku Šanjek-Mirošević prema kojem je Jelena preuzela vlast nakon suprugove smrti, što je uzrokovalo sukobe. Kad su hrvatski velikaši uspjeli proglasiti kraljem Stjepana II., Jelena je nastavila vladati u Slavoniji. Nakon Stjepanove smrti tražila je i Hrvatsku južno od Gvozda u čemu joj je pomaže brat na kojeg prenosi krunu. Doduše, nije jasno zašto je nakon toga Ladislav trebao osvajati Slavoniju, kako stoji u nastavku, ako je u njoj Jelena vladala. Tu priču donosi i najnoviji udžbenik za strukovne škole Z. Samaržije, ali se ne nalazi u novijem izdanju udžbenika za gimnaziju, kojemu su autori F. Šanjek i F. Mirošević u koautorstvu s A. Mijatovićem. Ti su se autori ipak odlučili za jednostavnu i sažetu priču, bez upitnih pretpostavki. Tu navode kako se nakon Stjepana II. javljaju brojni pretendenti, među kojima se javio i ugarski kralj Ladislav, koji je hrvatsku krunu tražio kao brat Zvonimirove udovice Jelene Lijepe.

Prema udžbeniku Medić-Posavec, Jelena je ipak vladala u nekom manjem dijelu Hrvatske, a nakon Stjepanove smrti obratila se za pomoć bratu, u čemu ju je podupirao i dio plemstva. U vezi s tom formulacijom ostaje upitno zašto onda Ladislav nije i pomogao Jeleni, nego je postavio Alma. Ostali udžbenici od sedamdesetih do danas također imaju kratke formulacije, ali s varijacijama. Tako u Makekovu udžbeniku iz sedamdesetih godina stoji kako je Jelena imala pravo nasljedstva, a osamdesetih kako je prisvojila pravo nasljedstva. U oba primjera stoji kako su uz nju bili dalmatinski gradovi i dio plemstva, te da je svoje nasljedno pravo prenijela na Ladislava. Pritom se ne kaže izričito da je vladala. To izričito stoji u njegovim udžbenicima iz devedesetih. Prema njima je Jelena preuzela vlast nakon Zvonimirove smrti (Stjepana II. autor ne spominje), ali su između njezinih pristaša i protivnika zavladale krvave borbe, pa je svoje nasljedno pravo prenijela na Ladislava. Rješenja slična nekom od ta četiri nude i ostali autori, no dvije istovjetne formulacije nemoguće je naći. Najčešće ipak navode kako je Jelena imala pravo na prijestolje, ali je to pravo zatim prenijela na brata Ladislava, te da je ili ona ili dio plemstva pozvao Ladislava.

Za razliku od podataka o Jeleni podaci u različitim udžbenicima o dolasku njezina brata Ladislava mnogo su sličniji, iako je i njima bilo dosta rasprave u historiografiji. U udžbenicima do šezdesetih godina te ponovno od devedesetih nalazi se priča koja slijedi Tomu Arhiđakona, a prema kojoj je Ladislav 1091. bez otpora zauzeo Slavoniju, ali je u zapadnoj Hrvatskoj naišao na otpor te se zbog napada Kumana morao vratiti u Ugarsku. Njih je na napad nagovorio bizantski car da zaustavi Ladislavovo napredovanje. U dijelu koji je zauzeo — između Save, Drave i Gvozda — ostavio je kao vladara svojega sinovca Almoša (Alma). Godine 1094. osnovao je zagrebačku biskupiju.

Kako ipak ne mogu svi biti složni, i u toj priči ima razlika. Tako Jakić navodi kako je Ladislav došao na temelju baštinskog ili rodbinskog prava, dok drugi to ne spominju. U udžbeniku Salzer-Mali stoji da je zagrebačku biskupiju osnovao Almoš, dok drugi to pripisuju Ladislavu. U udžbeniku Šanjek-Mirošević, s obzirom na to da je oko godine osnutka biskupije bilo dosta sporova, stoji okvirno da je osnovana 1093–1095, dok u nešto kasnijem udžbeniku, po uzoru na ostale stoji 1094. koju je većina prihvatila, ali s upitnikom. U sadašnjim udžbenicima za strukovne škole, osim Samaržijina, kao motiv Ladislavova dolaska navodi se njegova želja da Ugarska dobije izlaz na Jadransko more, iako su takve motivacije mnogo primjerenije kasnijim razdobljima nego 11. stoljeću. Samaržija, pak, navodi kako je Ladislav osnovao zagrebačku biskupiju da pridobije papu, zaboravivši kako je po crkvenoj reformi vladarima bilo zabranjeno osnivati biskupije. U Budakovim udžbenicima za osnovnu školu, kao ime naroda koji je napao Ugarsku, a zbog čega se Ladislav morao vratiti, navedeni su Pečenezi, dok kod ostalih stoji da su je napali Kumani. Također u ta dva udžbenika stoji i kako je Ladislav podijelio Slavoniju na županije, čega u drugima nema. Prema udžbeniku Medić-Posavec Ladislav je u osvajanje Hrvatske krenuo 1092. dok je po ostalim udžbenicima na hrvatsko područje došao 1091. godine.

U udžbenicima od šezdesetih do osamdesetih nalazi se tek ponešto od te priče, s obzirom na činjenicu da je u njima taj dio gradiva skraćen. Iako kraćenja pojednostavnjuju svladavanje gradiva, ona nisu uvijek spretna i mogu dovesti do iskrivljavanja. Tako, primjerice, u udžbeniku M. Vrbetić stoji kako se Ladislavovu prodoru u Hrvatsku suprotstavio Bizant, iz čega se lako zaključi kako je došlo do otvorenog sukoba Ladislava i Bizanta. Zbog kraćenja ti udžbenici u pravilu ne spominju ni Almoša (Alma). Ostali ga uglavnom samo spominju, dok je u Jakićevim udžbenicima navedeno kako je Almoš kratko vladao, a poslije se spominje u Ugarskoj na čelu jedne vojvodine uz Tisu. U udžbeniku Barada-Katić-Šidak navedeno je da je Almo vladao u Slavoniji 1091–1095, a u udžbeniku Šanjek-Mirošević kako ga je Ladislav opozvao 1095. Mnogi od autora koji navode Alma iznose pretpostavku kako je Ladislav time htio pokazati da Slavonija neće biti priključena Ugarskoj.

Smrt kralja Petra i krunidba Kolomana u Biogradu na moru

Dok je na opisani način uspostavljena vlast u Slavoniji ni na južnim prostorima bezvlađe očito nije moglo predugo trajati. Dalmatinski su se gradovi vratili pod vlast Bizanta, a zatim su došli pod vlast Mlečana. U užoj Hrvatskoj, negdje prije 1097, kraljem je postao Petar. O tom vladaru postoji samo jedna sigurna izvorna vijest. Zapisao ju je ugarski kroničar Šimun de Keza u kronici napisanoj 1285. Prema toj vijesti Ladislavov nećak Koloman, koji ga je naslijedio na prijestolju, poslao je vojsku u kraljevstvo Dalmacije i dao ubiti kralja Petra, koji je došavši pred Ugre, u planinama što se nazivaju Gozd, pobijeđen i ubijen. Šimun de Keza napominje da se zato »do danas« (do njegova vremena) te planine na mađarskom zovu Patur Gozdia. O kralju Petru još samo kaže kako mu je sjedište bilo u Kninu. Iz kojega je roda taj kralj i kada je okrunjen nije poznato. Taj izvor donose i dva suvremena udžbenika autora Budak-Mogorović-Crljenko za osnovnu školu i Samaržije za strukovnu školu. Samo što u Samaržijinom pogrešno stoji kako je riječ o vijesti iz Ljetopisa popa Dukljanina. Zapisi o prolazu križara 1096. kroz Dalmaciju i Hrvatsku ne spominju nikakvoga hrvatskog kralja, ali ne kažu izričito ni da ga nema.

U historiografiji je bilo pokušaja da se kralj Petar poistovjeti s kakvim Petrom koji se spominje u kojemu drugom izvoru. Najpoznatiji pokušaj temelji se na popisu banova iz kartulara sv. Petra u Selu nastalog u 14. stoljeću. Ondje se spominje kako je u vrijeme Zvonimira ban bio Petar Snačić, što je F. Rački u 19. stoljeću pročitao kao Petar Svačić. Međutim, s njegovim se čitanjem nisu složili drugi povjesničari. Logikom da je Zvonimir kao ban Petra Krešimira IV., nakon njega postao kralj, tumačilo se da je i Zvonimirov ban Petar Snačić (Svačić) mogao postati kralj. Bilo je i drugih kombinacija, no povjesničari su se već na početku 20. stoljeća složili da je Petar hrvatski plemić za kojeg nije poznato iz kojeg je roda, te ga jednostavno nazivaju kralj Petar. Tako ga nazivaju i autori udžbenika povijesti, te od Jakića dalje nema nikoga tko bi ga nazvao Petar Svačić. U nekim izdanjima Jakićevih udžbenika te u udžbenicima Barada-Katić-Šidak, M. Vrbetić, F. Sabalića, Šanjek-Mirošević i Mijatović-Šanjek-Mirošević naglašeno je kako je riječ o kralju Petru »nepoznatog roda« ili »nepoznata podrijetla«.

Kako u tom dijelu gradiva ipak nema pitanja i rješenja o kojima su autori udžbenika jednodušni i u ovom primjeru postoje iznimke. Na kraju 20. stoljeća pretpostavku da su kralj Petar i ban Petar Snačić ista osoba ponovno je izvukao N. Budak. No, dok je u znanstvenim radovima zastupa kao pretpostavku, u udžbenicima kojima je on koautor navodi je kao tvrdnju, što je za tog autora čudan iskorak, u neskladu s njegovom ulogom »borca protiv mitova«. Tako u udžbeniku Budak-Posavec stoji maštovita priča stavljena u vrijeme Stjepana, posljednjeg Trpimirovića: »Zvonimirov ban Petar Snačić također je mislio da ima pravo na krunu. Utvrdio se u Kninu i zavladao unutrašnjošću kraljevstva«. U tom ga udžbeniku nigdje i ne titulira kao kralja. U novijem udžbeniku, pisanom s M. Mogorović-Crljenko, priča je malo skraćena, pa stoji: »neki Hrvati su za kralja izabrali Petra Snačića, koji je možda bio Zvonimirov ban«. Pretpostavka bi trebala stajati obrnuto, tj. izabrali su Petra koji je možda bio Zvonimirov ban Petar Snačić. U navedenoj tvrdnji slijedili su ga i autori drugog udžbenika koji je ušao u upotrebu 2001/2002. Ž. Brdal i M. Madunić. Uz njih su u osnovnim školama od prije u upotrebi Makekov udžbenik koji se drži provjerene i neproblematične formule »kralj Petar« i udžbenik Budak-Posavec, te je tako u osnovnoškolskim udžbenicima omjer 3: 1 za Petra Snačića u odnosu na kralja Petra. S druge strane, provjerene formule drže se svi srednjoškolski udžbenici, te u oba gimnazijska i pet udžbenika za strukovne škole stoji samo kralj Petar.

U svakom slučaju kralja Petra nitko ne navodi kao Petra Svačića. No, Ivan Vujčić u udžbenicima za strukovne škole stavlja napomenu da je riječ o kralju Petru »koji je poznat i kao Petar Svačić«. Uistinu među većinom stanovništva taj kralj je i dalje poznat pod tim imenom, iako ga ni jedan udžbenik povijesti tako ne naziva, niti je to moguće naći u povijesnim znanstvenim radovima nastalim u 20. stoljeću. Odgovor je dakle drugdje — ili u narodnoj predaji ili u službenim nazivima ulica. Ako taj kralj ima svoju ulicu ili trg u hrvatskim gradovima, u pravilu stoji Trg Petra Svačića ili Ulica Petra Svačića. Ponegdje je bilo pokušaja da se prezime izostavi, ali je Trg kralja Petra ili Ulica kralja Petra izazivala asocijaciju na Petra Karađorđevića, pa se od toga odustajalo.

Ostalo je neriješeno pitanje koliko je dugo kralj Petar vladao prije pogibije. U udžbeniku Barada-Katić-Šidak uz Petrovo ime navedene su pretpostavljene godine vladanja 1093–1097. Ta se pretpostavka nalazi i u udžbeniku Salzer-Mali, te u novije doba u gimnazijskom udžbeniku Mirošević-Šanjek-Mijatović i u dvama udžbenicima za strukovne škole kojima je autor I. Vujčić. Ostali uglavnom ne navode točno vrijeme, a rečenicu o izboru Petra smještaju nakon Ladislavova pohoda ili čak nakon spominjanja osnutka zagrebačke biskupije. Iznimka je udžbenik Budak-Posavec, gdje se Petar kao kandidat za krunu stavlja odmah nakon Zvonimirove smrti. Međutim, u novijem je Budakovu udžbeniku izbor Petra stavljen u doba kad se Ladislav povukao iz Hrvatske, čime se pridružio većini.

Glede područja kojim je vladao kralj Petar, autori udžbenika u pravilu navode Hrvatsku južno od Gvozda ili navode samo podatak da mu je sjedište bilo u Kninu. Velik je iskorak napravio I. Vujčić jedino u udžbenicima za trogodišnje i četverogodišnje strukovne škole, tvrdnjom kako je Petar uspio ujediniti Hrvate do Drave i protjerati Alma, iako nije jasno na čemu temelji takvu tvrdnju.

O pogibiji kralja Petra u srazu s Kolomanovom vojskom usklađenost u udžbenicima postoji samo na prvi pogled. Kao i u znanosti jasno je da je Petar poginuo 1097. u bitci s Kolomanovom vojskom, no pitanje je kako je do toga došlo i gdje se to dogodilo. Povjesničari uglavnom smatraju kako je riječ o Petrovoj gori na Kordunu, jer je u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj put dolinom Une vjerojatno bio glavna poveznica sjeverne i južne Hrvatske. No, znanstvenik Stjepan Gunjača upozorio je kako izvori spominju planine u množini te je Gvozd smjestio na Kapelu — logičnu razdjelnicu sjeverne i južne Hrvatske. Do sedamdesetih godina udžbenici u pravilu navode kako je riječ o Petrovoj gori. Poslije se u većem dijelu udžbenika navodi kako se bitka odigrala podno planine Gvozd ili na planini Gvozd, bez objašnjenja gdje je to. U drugom dijelu udžbenika i dalje se navodi Petrova gora kao mjesto bitke, a dio autora udžbenika kaže da je riječ o nekoj planini ili da se ne zna točno mjesto.

U udžbeniku Barada-Katić-Šidak nalazi se znanstveno objašnjenje šire pozadine zbivanja, temeljeno na drugim izvorima o tom vremenu, u prvom redu razlog zbog kojeg je Koloman poslao vojsku. Koloman je uspostavio dobre odnose s papom Urbanom II. i oženio se normanskom princezom Buzilom iz južne Italije, kćeri normanskoga kneza Rogerija, papina saveznika. Princeza je trebala brodom stići do hrvatske obale, vjerojatno do Biograda, te je Koloman poslao vojsku da je doprati od obale do Ugarske. To šire objašnjenje ne nalazimo nakon II. svjetskog rata, sve do devedesetih godina. Danas se nalazi, nešto pojednostavnjeno, u udžbenicima za osnovne škole, osim Makekova, te u udžbenicima za strukovne škole kojima su autori V. Đ urić i I. Peklić. U Makekovu udžbeniku kao razlog Kolomanova dolaska navodi se da je Koloman »smatrao da mu Hrvatska pripada po baštinskom pravu i da je Petar bespravno drži«. Ostali to ne navode, ali o pohodu govore kao o osvajačkome.

Iako je pogibijom Petra nestalo njegova suparnika, Koloman se za kralja Hrvatske i Dalmacije okrunio tek pet godina poslije. Vijest o mjestu i vremenu krunidbe nalazi se u ispravi upisanoj u kartular samostana sv. Marije u Zadru. Koloman izdaje ispravu kao kralj Ugarske, Hrvatske i Dalmacije 1102, nakon održana sabora, a pošto je bio okrunjen u kraljevskome gradu Biogradu na moru. Objašnjenja tako velikog proteka vremena znanstvenici uglavnom vide s jedne strane u sukobu Mađara s Rusima i Kumanima u Galiciji, a s druge u vjerojatnoj nemogućnosti postizanja dogovora između hrvatskih plemića o izboru kakva drugog velikaša za kralja nakon Petra. Razlog prihvaćanja Kolomana na kraju vide u želji plemstva da napokon prestanu međusobni sukobi i suparništva. Neposredne vijesti o zbivanjima u Hrvatskoj između 1097. i 1102. nisu sačuvane.

Nepostojanje vijesti potaknulo je neke povjesničare i autore udžbenika na popunjavanje praznine uz malo mašte. Tako u Jakićevim udžbenicima stoji da su se Hrvati otresli Kolomanova gospodstva kad je u Galiciji poražen od Rusa i Kumana. Udžbenik Barada-Katić-Šidak iz doba NDH kaže kako »Radi tog poraza nasta u Hrvatskoj ustaško-oslobodilački pokret«. Valja napomenuti kako u to vrijeme izraz ustaški nije imao današnji smisao, već značenje ustanički. Prema udžbeniku Salzer-Mali pisanom nakon II. svjetskog rata »Narod, rodovsko plemstvo, pa i dio feudalnog plemstva diže stalne bune.« Ta maštovitost autore udžbenika ipak napušta od šezdesetih godina dalje, te ili jednostavno prelaze na Kolomanov dolazak 1102. ili navode kako se Koloman zbog rata s Rusima i Kumanima nije mogao posvetiti rješavanju pitanja Hrvatske.

U historiografiji je kroz 19. i 20. stoljeće dosta raspravljano o pitanju sporazuma između Kolomana i predstavnika hrvatskog plemstva 1102, poslije nazvanog Pacta conventa ili Qualiter. Original sporazuma nije sačuvan već samo verzija iz prve polovice 14. stoljeća kao dodatak djelu Tome Arhiđakona. Vjerodostojnost tog dokumenta je pobijena, među ostalim i zato što svih 12 predstavnika potječe iz iste županije. Ipak, iako je danas teško naći znanstvenika koji sačuvanu verziju drži vjerodostojnom, mnogi su skloni mišljenju S. Gunjače prema kojem je vjerojatno postojao predložak iz Kolomanova vremena, jer je do nekog dogovora očito moralo doći. Međutim, sačuvani oblik dokumenta nije međudržavni ugovor o odnosu Hrvatske i Ugarske kako ga se prije znalo tumačiti, nego povlastica određenom broju osoba. Do šezdesetih godina taj je dokument u udžbenicima navođen kao vjerodostojan, a navod kako »suvremeni historičari« misle da su Pacta conventa falsifikat prvi se put nalazi u udžbeniku Marije Vrbetić. Poslije vlada zanimljivo stanje. Dio autora ne spominje Pacta conventa, ali navodi uvjete sporazuma prema sačuvanom dokumentu kojim je Koloman obećao hrvatskim plemićima da će mirno uživati svoje posjede i oslobodio ih plaćanja poreza, dok su oni bili dužni pomoći kralju s deset konjanika u slučaju obrambenog rata i to na području Hrvatske na svoj trošak, a na području Ugarske na kraljev trošak. Drugi dio autora navodi i uvjete i naziv pod kojim je dokument poznat. U pravilu ne navode podatke koji su upitni, a to su predstavnici 12 plemena i susret na Dravi. Od suvremenih udžbenika te podatke kao vjerodostojne navodi jedino gimnazijski udžbenik Mirošević-Šanjek-Mijatović, dok Makek ne spominje Dravu ali navodi kako je ugovor potpisalo 12 hrvatskih župana. Budakovi udžbenici sporazum smještaju u zaleđe Zadra odakle su potpisnici iz sačuvane verzije uistinu i bili.

Nije nimalo čudno što dio autora udžbenika ispušta podatke koji su u historiografiji sporni, ali je čudno zašto neki ispuštaju općeprihvaćene podatke poput mjesta i vremena Kolomanove krunidbe. Tako primjerice u svih pet udžbenika za strukovne škole autori navode Pacta conventa kao sporazum kojim je Koloman postao hrvatski kralj, ali nitko od njih ne navodi gdje se okrunio, dok podatak kad se okrunio učenici ipak mogu pogoditi na temelju drugih podataka.

Dio udžbenika uspostavu Kolomanove vladavine u hrvatskim zemljama završava priključenjem dalmatinskih gradova koje su u međuvremenu zauzeli Mlečani. Udžbenici iz prve polovice stoljeća navode to priključenje, ali bez godine, oko koje je bilo spora. Udžbenici iz pedesetih i šezdesetih godina pak navode kako se to zbilo 1107, dok se poslije u pravilu navodi 1105. godina koja je dokumentirana za Zadar.

Značenje godine 1102.

Kolomanovom krunidbom uspostavljena je personalna unija između Hrvatske i Ugarske. U vezi s tim podatkom autori udžbenika se u pravilu slažu. Personalnu uniju definiraju kao zajednicu dviju međusobno neovisnih država koje imaju zajedničkog vladara. Međutim, u ocjeni što je 1102. značila za Hrvatsku iznose potpuno različita mišljenja. Starija historiografija često je kraj razdoblja narodnih vladara prikazivala kao katastrofu i gubitak samostalnosti. Međutim, to je u neskladu sa svim što se zna o tom vremenu, kako o odnosima Hrvatske i Ugarske u doba Arpadovića tako i o sličnim državnim zajednicama u onodobnoj Europi. N. Klaić je stoga upozorila kako se ne mogu preslikavati odnosi 19. i 20. stoljeća na srednji vijek. Jer doista, Hrvatska je pod Arpadovićima zadržala potpunu samostalnost u odnosu na Mađarsku, s posebnom upravom. I to je tada doista bila zajednica dviju međusobno neovisnih država. Tek će kasniji tijek povijesti to promijeniti.

Zanimljivo je da su neki stari udžbenici, poput Jakićevih, puno bliži suvremenim ocjenama tih zbivanja nego dio novijih. U njegovim se udžbenicima upozorava na posebnost Hrvatske. Toj je ocjeni 30-ih godina dodana i napomena kako Kolomanovi nasljednici ipak nisu tu posebnost uvijek poštovali. Kao pozitivan pomak navodi se uspostava mira. Znanstvenici Barada, Katić i Šidak navode ocjenu koju će mnogi autori udžbenika poslije slijediti. Oni doduše navode kako su Hrvatska i Mađarska ostale zasebne političke jedinice ujedinjene jednim vladarom, ali onda u potpunoj kontradikciji s tim zaključuju: »svršava tim činom doba hrvatske samostalnosti, veličine i slave«. Dok je nakon II. svjetskog rata udžbenik Salzer-Mali slijedio Jakića u umjerenoj ocjeni, Marija Vrbetić smatrala je kako Hrvatska već bitkom na Gvozdu izgubila samostalnost, iako nakon toga navodi kako je uspostavljena personalna unija. Pri tome ne vodi računa, kao ni mnogi drugi, o značenju izraza personalna unija, iako objašnjava kako je u takvoj zajednici državama isti samo vladar. Ocjenu sličnu njezinoj iznosi i B. Drašković u udžbeniku iz 1969, samo što je u njegovu udžbeniku neovisna hrvatska država nestala tek 1102. Suprotno njima H. Matković je osamdesetih naglašavao kako se Hrvatska priznavanjem vrhovne vlasti ugarskoga kralja nije stopila s Ugarskom, već je imala posebne sabore, banove, novac, porezni sustav i vojsku.

Makekove udžbenike možemo pratiti kroz dulje razdoblje, pa se tako mogu pratiti i promjene mišljenja. Oslanjajući se na noviju historiografiju, taj je autor već sedamdesetih naglašavao poseban položaj Hrvatske, vidljiv u posebnoj krunidbi i upravi. U skladu dobi kojoj je udžbenik namijenjen nije se koristio teško razumljivim izrazom personalna unija. Međutim, 1987. u novoj verziji udžbenika vratio se mišljenju starije historiografije zaključkom kako je 1102. Hrvatska »prestala postojati kao nezavisna država«. To je malo ublažio navodom kako je ipak zadržala velik stupanj samostalnosti. Svoju je ocjenu obrazložio time što se Hrvatska u novoj državi nije mogla slobodno razvijati. Kako je doba vladavine Arpadovića ipak doba napretka, u novijem izdanju iz 1992. napustio je tu ocjenu i vratio se onoj iz sedamdesetih. U zadnjoj verziji udžbenika otišao je još dalje, pa je slijedeći N. Klaić ustvrdio kako 1102. ne samo da nije propast nego nije ni značajniji prijelom.

Prvi udžbenik nakon obnove gimnazija, autora H. Matkovića i B. Draškovića, držao se novije historiografije ističući poseban položaj Hrvatske. Međutim već se drugi udžbenik u nizu gimnazijskih iz prve polovice devedesetih vratio mišljenju starije historiografije, koju autori F. Šanjek i F. Mirošević u mnogočemu u tom dijelu gradiva slijede. Tako oni zaključuju kako je već nakon bitke na Gvozdu »Poslije gotovo tri stoljeća Hrvatska je izgubila samostalnost«, iako navode kako Koloman u tom trenutku nije imao vlast u Hrvatskoj, niti je se usudio napasti. U nastavku autori sami sebi proturječe tvrdeći kako su Hrvati priznali Kolomana i njegove nasljednike, ali na taj način da je Hrvatska ostala neovisna, te detaljno objašnjavaju što je personalna unija. Na kraju ipak zaključuju kako »unatoč navedenom, nakon 1102. veličina i slava hrvatske države postupno tamni«, da bi iza toga naveli prednosti kao što su uspostava mira, dobra obrana prema van i jačanje gospodarstva, posebno trgovine. Takav tekst bez dotjerivanja koje je bilo nužno prenijeli su i u novi udžbenik koji je još uvijek u upotrebi.

Udžbenici pisani devedesetih godina u pravilu ističu poseban položaj Hrvatske objašnjavajući što zaista znači personalna unija, te se osim navedenog primjera danas u hrvatskim udžbenicima više ne može naći u novijoj historiografiji odbačeno mišljenje o katastrofi. Uz to se ističe ponovno sjedinjenje hrvatskih zemalja za Kolomanove vladavine i gospodarski napredak te slab utjecaj Arpadovića na zbivanja u Hrvatskoj.

Drugačiju sliku pruža udžbenik R. Mihaljčića, korišten do 1995. na području Republike srpske krajine, u kojem je razdoblje hrvatskoga ranoga srednjeg vijeka zaključeno tvrdnjom da je Hrvatska 1102. izgubila državnu samostalnost, ali je u okviru Mađarske sačuvala poseban položaj. Takvo objašnjenje svakako ne pristaje personalnoj uniji, ali nju autor ionako ne spominje.

U prvoj polovici 90-ih na hrvatski jezik su prevedeni mađarski udžbenici za više razrede osnovnih škola. Svakako je zanimljivo pogledati što o iznesenim zbivanjima piše u udžbeniku za 6. razred kojega je autor Arpád Balla (Budimpešta, 1993). U njemu se ne može naći ništa o nasljednom pravu Arpadovića. Hrvatska u vrijeme Ladislava i Kolomana spominje se samo u jednoj rečenici ispod podnaslova »Obrambeni i osvajački ratovi«, a koja kaže: »Ladislav je priključio Mađarskoj Hrvatsku, Koloman pak Dalmaciju«.

Na kraju

Iako se možda pisanje udžbenika nekomu čini kao lak posao tipa: sjedneš — malo prepišeš iz literature — malo skratiš, ono to svakako nije. A posebno to nije kada je riječ o prikazu razdoblja u kojem svaka rečenica uključuje najmanje jedno u historiografiji sporno i neriješeno pitanje. Uz to, pojednostavnjivanje koje je nužno radi prilagođavanja dobi, lako dovodi do iskrivljavanja slike. Stoga je za obradu takve teme u udžbenicima potrebno mnogo truda i vještine. Ponegdje su u ponuđenim rješenjima autori bili uspješni, ponegdje ne. Posebno je pohvalno što je dio autora nastojao nova izdanja uskladiti s novim rezultatima znanosti, ali i promijeniti i skratiti dijelove koji su se u nastavi za učenike pokazali preteškima. U nekim pitanjima bi im i struka mogla pomoći usklađivanjem mišljenja gdje je to moguće.

Ovaj je tekst pisan u tijeku školske godine 2001/2002. Sljedeća školska godina donosi i neke nove udžbenike, koji tek izlaze iz tiska te u ovom tekstu nisu mogli biti obuhvaćeni.

Na kraju moram zahvaliti kolegici Davorki Jukić na pomoći u prikupljanju novijih udžbenika za osnovne škole, te na upozorenjima na neke probleme u nastavi povijesti šestog razreda.