KUGA: NASTAJANJE IDENTITETA BOLESTI

Tatjana Buklijaš

Autorica teksta je stalna suradnica Hrvatske revije Tatjana Buklijaš iz Odsjeka za povijest medicinskih znanosti HAZU te doktorandica na Sveučilištu u Cambridgeu.

U izboru ilustracija pomogao je Gordan Ravančić.

O identitetu bolesti

U lipnju 1894. u razmaku od nekoliko dana dva su čovjeka s mikroskopima u ruci stigla u napola pust Hong Kong, u kojem je već više od mjesec dana vladala epidemija kuge. Iako međusobno nisu komunicirali, prionuli su na isti zadatak: otkriti uzročnika kuge. Jedan od njih bio je Alexandre Yersine, učenik Louisa Pasteura, a drugi je bio suradnik Roberta Kocha, Japanac Shibasaburo Kitasato. Staro rivalstvo između Kocha i Pasteura, utemeljeno na osobnim, znanstvenim i nacionalnim razlikama a zaoštreno od francuske javnosti koja je Pasteurovu prednost pred Kochom doživljavala kao utjehu za francuski poraz od Pruske 1871, nastavilo se i tisućama kilometara od Berlina i Pariza. Pa ipak, gotovo istodobno, Yersin u priručnom laboratoriju u slamnatoj kolibi u krugu Alice Memorial Hospital, a Kitasato u sobi u Kennedy Town Hospital koja je zbrinjavala kužne bolesnike, došli su do iste spoznaje: male štapićaste bakterije zadebljanih krajeva redovito su se javljale u krvi i limfnim čvorovima bolesnika. I ostali Kochovi bakteriološki postulati bili su ispunjeni: na hranjivoj podlozi bacili kuge su obilno rasli u kolonijama, a ucjepljivanjem bilo krvi ili tkiva umrlih od kuge, bilo uzorka uzgojenih kolonija, u pokusnim životinjama razvijala se bolest vrlo slična kugi te se iz njihove krvi i tkiva ponovno mogao izolirati isti mikroorganizam. Za Kitasata i Yersinea dvojbe više nije bilo: uzročnik kuge je pronađen. Mikroorganizam je isprva dobio ime Bacterium pestis, dakle bakterija kuge, potom 1900. Bacillus pestis, 1923. je nazvan Pasteurella pestis i na koncu, od 1954. naovamo ime mu je Yersinia pestis. Kako se vidi iz imena, Pasteurova struja je odnijela pobjedu u borbi za pravo prvenstva na otkriće. No, to za našu priču i nije bitno: važnost 1894. u povijesti kuge je što je to ljeto u Hong Kongu označilo prekretnicu u identitetu te bolesti. Dotad je kuga bila bolest koja se dijagnosticirala na temelju više ili manje stalnog skupa znakova (vrućica, slabost, kužni buboni, tj. otečeni limfni čvorovi kod bubonske kuge; teža i manje specifična slika kod druga dva oblika kuge — plućne i septikemijske) i određenih epidemioloških karakteristika (epidemijski pa i pandemijski valovi, osobito u uvjetima prenapučenosti, siromaštva, loših higijenskih prilika). Od 1894. kuga je postala bolest jasno definiranoga mikrobiološkog uzročnika, a važnost kliničkih simptoma umanjena je u korist laboratorija. Nakon 1894. dijagnoza kuge nemoguća je bez laboratorija: liječnik na kugu može posumnjati, no bez dokaza Yersinije pestis u biološkom materijalu dijagnoza ne može biti postavljena. Mikrobiološki laboratorij postao je vrhovni autoritet u dokazivanju postojanja kuge. Smije li se onda poistovjetiti bolest »nastala« u hongkonškim laboratorijima ljeta 1894, koju uzrokuje Yersinia pestis i koja se danas naziva kugom, s pošašću koja je sve do 18. stoljeća pustošila Europom? Retrogradno dijagnosticiranje danas prepoznatljivih bolesti, odnosno nozoloških entiteta u povijesnoj građi privuklo je mnoge povjesničare medicine i zasigurno rezultiralo korisnim i stimulativnim spoznajama koje su pridonijele razumijevanju razloga pojave i nestanka »velikih« bolesti pojedinih razdoblja: lepre u ranome srednjem vijeku, kuge u kasnome srednjem i ranome novom vijeku, tuberkuloze u 19. i ranom 20. stoljeću. Pa ipak, tu leži velika opasnost izjednačavanja entiteta koji su u biti neusporedivi jer su »konstruirani« na temelju različitih kriterija. Koncepcija etiologije pod kojom današnja medicina podrazumijeva jasno definiran specifični uzročnik (kao što je primjerice virus ili bakterija, manjak ili višak neke biokemijske komponente, djelovanje fizikalne sile itd.) sve do 19. stoljeća značila je čitavu hijerarhiju uzroka, kao što su predispozicija (tjelesna konstitucija bolesnika, vrijeme, godišnje doba), vanjski uzroci (kvaliteta i kvantiteta bolesnikove hrane, pića i zraka), neposredni uzroci (primjerice stanje krvi) itd. Bolest nije bila promatrana kao entitet sama po sebi, već kao otklon od normalnog stanja pojedinog bolesnika.

Stoga u ovom tekstu neću pokušati odgovoriti na pitanje odgovara li bolest koja se u izvorima spominje pod nazivima pestis, pestilentia i sl. uistinu i u svim slučajevima kugi u današnjem smislu riječi. Pitanja koja me zanimaju tiču se utjecaja kuge i kužnih epidemija u Europi od srednjeg vijeka do početka 19. stoljeća na društvo, ekonomiju, medicinu, pomorstvo, umjetnost, zakonodavstvo i mnoga druga područja aktivnosti. Ponegdje, primjerice u religiji ili umjetnosti, ti su utjecaji posve vidljivi; drugdje, npr. u vezi s hipotezom da je iznenadno smanjenje broja stanovnika u Europi u 14. stoljeću potaknulo cijeli niz tehnoloških izuma i reorganizaciju proizvodnje kako bi se kompenzirao nastali manjak radne snage, teže su provjerljivi i prihvaćeni.

Građa u našim arhivima, u prvom redu Dubrovnika i dalmatinskih gradova, iako relativno oskudna, reprezentativna je za proučavanje suživota kuge i europskog društva. Poznata je činjenica da je karantena ’izum’ dubrovačke komune iz 1377. Priča o kugi u našim gradovima govori i o cijeloj Europi.

Povijest kuge u hrvatskim krajevima

Prva epidemija koja se s razmjernom sigurnošću može identificirati kao kuga jest čuvena »crna smrt« iz 1348-49. koja je pokosila između četvrtine i dvije trećine tadašnje europske populacije i izazvala značajne promjene u ekonomiji i socijalnoj strukturi. Ragninina kronika povijesti Dubrovnika spominje epidemije već 901. i 1293, no naziva ih imenom mortalita, za razliku od 1348. kada rabi naziv peste. Ragnina spominje 170 umrlih među vlastelom, više od 300 među imućnim pučanima i više od 1000 u sitnom puku. Te se brojke s obzirom na tadašnje malobrojno stanovništvo Dubrovnika čine velikima; no ako i nisu posve točne, one dobro opisuju dubok dojam koji je pošast ostavila na pamćenje Dubrovčana. Njima u prilog govori i zakonska odredba iz 1351. koja spominje prevelik broj oporuka što ih rizničari katedrale sv. Marije ne stižu obraditi.

Bez ikakve sumnje kuga 1348. i epidemije sljedećih desetljeća teško su pogodile Dubrovnik, koji je živio od pomorske trgovine, pa su vlasti 1377. uvele karantenu. Ta institucija, kao što je to mnogo puta istaknuto, izvoran je dubrovački izum: za razliku od Venecije koja je u doba kuge jednostavno zabranjivala ulaz svim brodovima u lagunu, ili Milanskog vojvodstva koje je provodilo stroge i gotovo okrutne mjere kućnog pritvora i praktično zazidavanje oboljelih, dubrovačke su vlasti odredile da posada i roba svih brodova koji dolaze iz »kužnih krajeva« (locis pestiferis) imaju provesti mjesec dana na otocima Supetar, Mrkan ili Bobara. Karantena, koja je usporavala ali ne i zaustavljala pomorsku trgovinu, zanimljiva je tim više što je nastala kao racionalan izraz empirijskog iskustva dubrovačkih vlastelina-trgovaca, a ne onodobne medicinske profesije, opterećene galenskim humoralno-mijazmatičkim teoretskim sustavom. U poznatom članku napisanom u povodu 600. obljetnice osnutka karantene, Grmek je ustvrdio da je dubrovačka administracija do ideje o karanteni došla zahvaljujući iskustvu s izolacijom oboljelih od lepre. Od prebivanja pod vedrim nebom na otočićima pred dubrovačkom lukom, karantena se u sljedećih stotinjak i više godina razvila u instituciju sa svim pripadnim odrednicama: regulativom, zgradama (prvi lazaret otvoren je 1397. na otoku Mljetu) i osobljem, tzv. officiales cazzamortuorum (kačamorti), poslije officiali sopra la sanita.

Početkom 15. stoljeća Venecija je preuzela model karantene, a za njom i drugi europski gradovi, no venecijanski posjedi na dalmatinskoj obali, prije svega Zadar, Split, Šibenik i Trogir, znatno su kasnili. Trgovačka razmjena sirovina iz dalmatinskog i bosanskog zaleđa i luksuzne robe iz Venecije i drugih zapadnih luka, koja se odvijala preko gradova na istočnoj obali Jadrana, iako bitno manja od opsega trgovine Dubrovnika, činila ih je podložnima epidemijama. Iako su podaci oskudni, može se pretpostaviti da su epidemije u 14. stoljeću (1348, 1378. i 1397) teško pogodile dalmatinske gradove i znatno izmijenile njihovu društvenu strukturu. Tako je, primjerice, zbog pomora plemenitog stanovništva u epidemijama, koje je dovelo do manjka kvoruma u vijeću, u Šibeniku 20 pučana moralo dobiti plemićki naslov. Epidemije nisu jenjale ni u 15. stoljeću: broj epidemijskih valova koji su pogodili Zadar između 1418. i 1500. procjenjuje se na 12. Epidemijski val 1526/27. odnio je polovicu onodobnog stanovništva Splita. No, za razliku od Dubrovnika, dalmatinski gradovi bili su upravljani »izvana«, iz Venecije. Iako sama izrazito napredna u pitanjima higijene i protuepidemijske zaštite, Venecija se odlučivala na investiciju u gradnju karantenskih stanica u svojim istočnojadranskim posjedima tek i ako su to njezini ekonomski interesi zahtijevali. Iako se lazaret spominje u Zadru još polovicom 15. stoljeća, bio je slabo financiran, nalazio se na neodgovarajućem mjestu (unutar grada), a funkcionirao je tek sporadično, u slučaju prijeteće kuge. Prava karantena, izvan grada na otočićima Galovac i Ošljak, organizirana je tek u 17. stoljeću, dok je splitski lazaret izgrađen potkraj 16. stoljeća na trošak jedne osobe, splitskog trgovca Daniela Rodrigueza.

O kugi u Hrvatskom primorju, Istri i Kvarneru te u kontinentalnom dijelu Hrvatske zna se mnogo manje nego o Dalmaciji i Dubrovniku. Najraniji sačuvani spomen epidemije kuge u Rijeci datira iz 1599, a zabilježen je u knjizi Gradskog vijeća. Lazaret je izgrađen tek 1724. No, može se pretpostaviti da je i Rijeku i hrvatsku Istru crna smrt pogodila još 1348, na osnovi toga što su stradali i dalmatinski gradovi i Kopar, Piran i Venecija. Tijekom 15. stoljeća u Istri je bilo 9 kužnih epidemija, na Rabu osam, na Pagu tri. O kugi u Novom Vinodolskom govori glagoljski zapis iz 1496, koji je danas pohranjen u Povijesnom muzeju u Zagrebu i crkvica sv. Sebastijana iz 1501. U 16. stoljeću u Istri se kuga pojavila sedam puta, a na otoku Rabu u 6 mjeseci 1562. od kuge umire tri četvrtine stanovništva. U samome gradu ostaje stotinjak stanovnika, a na cijelom otoku jedva devet stotina.

Kuga u Europi počinje jenjavati u 17. stoljeću, no u hrvatskim krajevima opasnost je i dalje prijetila iz Turskog Carstva, tako da su se lazareti i sanitarni kordon počeli premještati s morske strane ka dalmatinskom zaleđu, odnosno, u kontinentalnom dijelu, duž granica Vojne krajine.

Za Dubrovačku Republiku najveća opasnost prijetila je od kuge u Hercegovini i Albaniji. Posebni sanitetski magistrat provodio je s najvećom strogošću potrebne mjere zaštite. Turska je smatrana stalno okuženom zemljom pa je sve što je dolazilo iz nje stavljano u karantenu. Osim toga, magistrat se preko svojih povjerenika stalno obavještavao o zdravlju u Turskoj. Ako bi se zbog velike smrtnosti negdje u blizini posumnjalo na kugu, iz Dubrovnika su upućivani specijalni izviđači, državni namještenici u lazaretima, vojnici ili brijači, kadri prepoznati kugu prema glavnim simptomima (glavobolji, vrućici, povraćanju, bubonima), u taj kraj kako bi osobno izvijestili vlasti. Dubrovačka je vlada o tome vodila stalnu korespondenciju sa sanitetima ostalih jadranskih država i republikom Genovom. Posljednja kuga na dubrovačkom i općenito hrvatskom teritoriju nadživjela je za nekoliko godina i samu Dubrovačku Republiku: zabilježena je 1815, kada je došla na dubrovački teritorij s područja Hercegovine.

O strahu od kuge rječito govore kazne za prestupnike sanitetskih propisa. Neobjavljeni sudski slučaj iz epidemijske godine 1416. spominje kažnjavanje gradskog stražara koji je za novac puštao u grad siromahe iz kužnog zaleđa, paljenjem kose i brade. Primjer iz 18. stoljeća pak govori da je vojnik uhvaćen u prenošenju vune iz Hercegovine bačen u okove, osuđen da na Placi bude triput povučen na uže, a potom da 8 godina okovan vesla na stranoj galiji (no, kako su liječnici prosudili da vojnik nije kadar izdržati tu kaznu, kazna je promijenjena u 9 godina u morskoj tamnici ispod dvora sa zaključanim vratima).

Kuga i srednjovjekovni čovjek

Povjesničari medicine razmjerno su dobro istražili učestalost i, koliko su izvori dopuštali, opseg epidemija te medicinske i javnozdravstvene mjere protiv kuge u našim krajevima. Nažalost, ostali aspekti utjecaja kuge — kao što su spomenuti utjecaj na gospodarstvo ili socijalnu strukturu srednjovjekovnoga grada, ostali su nekako po strani od glavnog toka historiografije: tek se u posljednje vrijeme, s većim zamahom društvene povijesti, obraća više pozornosti i povijesti epidemija. Tako je upravo u tijeku istraživanje testamenata dubrovačkih građana kao izvora za mentalitet srednjovjekovnog čovjeka. No, dok su odredbe o karanteni i medicinski recepti kao izvori uglavnom jasni i nedvosmisleni, ustanoviti utjecaj kuge na promjenu ponašanja ili mentalnog sklopa srednjovjekovnog čovjeka, odnosno društva ili organizacije proizvodnje, mnogo je teže: u prvom redu jer nema mnogo sačuvanih izvora takve vrste koji bi možda mogli odgovoriti na ta pitanja (kronike, pisma..), a kao drugo, riječ je o fluidnim kategorijama kod kojih je mogućnost drukčije interpretacije, pogotovo u uvjetima oskudnih izvora, uvijek otvorena.

Međutim, jedna skupina, većinom materijalnih, izvora bogat je pokazatelj razmišljanja i osjećaja srednjovjekovnog čovjeka prema kugi. Riječ je o različitim sakralnim objektima: zavjetnim crkvama, kapelama, oltarima svecima zaštitnicima, svetištima, zavjetnim slikama i drugim darovima. Najčešće spominjani sveci zaštitnici od kuge jesu sv. Rok, sv. Sebastijan i sv. Fabijan. Od šezdesetak do danas sačuvanih titulara sv. Roku u Istri, najveći je dio upravo iz 15. i 16. stoljeća, a slično je i sa sv. Sebastijanom. Crkvice su se gradile na ulazu u mjesto kako bi zaustavile kugu i često se povezuju s predajom o sv. Roku, koji je pred mjestom zaustavio ženu u bijelom, smrt s kosom, crnog psa ili neku drugu personifikaciju kuge. Titular u središtu mjesta, u glavnoj crkvi ili pak na uzvisini u blizini mjesta u koje se hodočasti na blagdane, obično je znak zahvale za pruženu pomoć tijekom upravo okončane epidemije. Tako i u (čestim) slučajevima kada ne postoje dokumenti o epidemijama, hagiotopografskim i hagiokronološkim procjenama mogu se utvrditi pojave i smjerovi kretanja pojedinih epidemija.

Kuga je izazivala strah, ali i mirenje sa sudbinom, želju da se iskoristi preostalo vrijeme na zemlji i prihvaćanje smrti kao neizbježnosti koja ispravlja zemaljske nepravde jer pogađa podjednako bogatog i siromašnog. Najpoznatiji je književni primjer Boccacciov Decameron, a u likovnoj umjetnosti nastao je novi simbolički prikaz, dance macabre. Prvi dance macabre, smatra se, naslikan je 1424. u Parizu, nakon čega se tijekom druge polovice 15. stoljeća žanr proširio po cijeloj Europi. Riječ je o freskama, gotovo redovito naslikanima na zidovima crkve, klaustra ili obiteljskih grobnica, koje prikazuju kosture u plesu s predstavnicima različitih društvenih slojeva. Broj sudionika plesa je različit, no gotovo uvijek su tu kraljevi i plemići, svećenici i seljaci, djeca i razbojnici, združeni u plesu koji vodi smrt, jer smrt ne haje za društveni položaj, spol, bogatstvo ili dob ljudi koje poziva na ples. U hrvatskim krajevima poznat je prikaz mrtvačkog plesa u kapeli sv. Marije na Škrilinah u blizini Berma, koji je naslikao Vincent iz Kastva 1474. a u crkvi Sv. Trojstva u Hrastovju, u slovenskom dijelu Istre, Ivan iz Kastva 1490. U Bermu se pored bočnih vrata kapele nalazi i freska sv. Sebastijana. Beramska freska prikazuje desetero ljudi: predstavnike svećenstva (papa, kardinal, biskup), plemstva (kralj, kraljica, vitez) i »običnih« ljudi (gostioničar, trgovac, invalid i dijete). Svakoga od njih prati smrt — prikazana kao ogoljeni kostur bez plašta. Trgovac joj nudi novac, no zemaljska bogatstva u trenutku smrti ne znače ništa.

Kuga je odavno nestala iz Europe, iako i dalje tinja u žarištima širom svijeta. No, tajne više nema: uzročnik je poznat; zna se da je interhumani prijenos kapljičnom zarazom razmjerno rijedak te da je za većinu bubonskih kuga (pa vjerojatno i crnu smrt) krivac i primarni vektor štakorska (katkad i ljudska) buha koja izaziva epidemije primarno među glodavcima, no i među ljudima; kuga se uspješno liječi razmjerno jeftinim antibioticima. Kuga je od nevidljive opasnosti, čiji sam utjecaj na društvo tek pokušala naznačiti u ovoj skici, postala bolest kao i svaka druga. Njezin je identitet 1894. nepovratno promijenjen.