HRVATSKA NOVČARSKA BAŠTINA

Ante Milinović

O dubokim multikulturalnim korijenima hrvatske novčarske baštine kao pozitivnom primjeru procesa globalizacije tog segmenta hrvatskoga kulturnoga, političkog i gospodarskog razvoja piše istraživač povijesti kulture mr. sc. Ante Milinović, muzeolog i voditelj Hrvatskoga bankovnog muzeja u Zagrebu. Snimke je izradio Goran Tomljenović.

Autor polazi od teze da su hrvatske zemlje tijekom mnogih stoljeća, od Karolinga preko Arpadovića i Anžuvinaca do Habsburga, zapravo bile svojevrstan civilizacijski most između Mediterana i srednje Europe, aktivno sudjelujući na taj način u akulturaciji Europe i formirajući svoj multikulturalni identitet, koji se vrlo izrazito iskazuje u korijenima hrvatske novčarske baštine.

Kolijevka europskog pranovca na Vučedolu

Stari su Hrvati svojom migracijskom trasom spojili azijske i europske prapovijesne korijene novčarstva u Mezopotamiji i Panoniji te se trajno nastanili u ozračju bogatih mediteranskih tradicija antičkog doba. Nema dvojbe da nastanak, dinamičan razvoj i iznimnu vitalnost svoje predvodničke uloge u svjetskoj povijesti, europska civilizacija duguje upravo takvoj posredničkoj akulturaciji svojih sastavnih naroda, s kojima su u Europu dolazile značajne inovacije i raznolikosti. Takav oblik akulturacije Hrvata bio je bitno olakšan time što su u svojoj pradomovinskoj tradiciji već imali iskustvo s pojavom pranovca i novčarstva u staroiranskoj naturalnoj razmjeni, a na kraju svoje seobe zatekli su tisuću godina mlađu tradiciju talioničkog i kovničkog rada, poniklu u eneolitičkoj vučedolskoj zajednici na prostoru Slavonije. To su bili maleni, oko 300 g teški sjekirasti ingoti arsenske bronce kojima se kao prvim ekvivalentnim naturalnim novcem moglo lakše trgovati nego običnom robnom razmjenom. Naši su arheolozi tijekom (još uvijek dosta rijetkih) iskopavanja na Vučedolu, u Posavini i Pounju otkrili velik broj takvih kovinskih artefakata koji su zapravo europski pranovac, univerzalan poput suvremenog eura, ali mnogo teži i nezgrapniji, često u obliku vaganih komada kovine (ingota) ali katkad i u obliku tipiziranih uporabnih predmeta izrađenih od bakra ili bronce. Zato se s pravom kaže da su prvi »praeuri« iskovani na hrvatskome povijesnom tlu još u eneolitiku.

Poznavanje vještine taljenja kovina na hrvatskome povijesnom prostoru ubrzalo je kod starosjedilačkih plemena rano usvajanje kulture kovanja novca pa je tijekom starog i srednjeg vijeka na tom prostoru niknulo oko četrdeset kovnica, koje su bile u pogonu duže ili kraće vrijeme, ali su neke od njih radile stotinama godina (Kotor, Zagreb, Mitrovica, Sisak), a neke, kao ona u Dubrovniku, duže od pola tisućljeća. Njihov novac često je bio predmetom novčarskih transakcija s Europom ali i kovničkih imitacija u susjednim zemljama. Posebnu slavu stekle su antičke kovnice u Sisku i Mitrovici (Siscia, Sirmium), ali je najplodnije razdoblje hrvatskoga kovničarstva ipak bilo doba feudalizma. Međutim, mnogim se kovnicama na našim prostorima zameo trag za vrijeme tristogodišnje turske okupacije, a to naše kulturnopovijesno blago bilo je rasuto, zanemareno i svojatano po tuđim numizmatičkim korpusima ili čak posve ignorirano, da se što manje zna o kovanju hrvatskog autohtonog novca kao atributu hrvatske državne suverenosti.

Hrvati su prakticirali penzatorsko plaćanje

Stari kupoprodajni ugovori pokazuju da su Hrvati u svojem protomonetarnom razdoblju, prije kovanja prve autohtone monete, frizatika i banovaca, a katkad i nakon toga, novčarske transakcije obavljali plaćajući ih gotovinski u izvaganim mjerama raznog srebrnog ili zlatnog novca. Taj sustav plaćanja ima korijene u eneolitičkoj vučedolskoj kulturi na tlu Slavonije, kada se služio brončanim ingotima za razliku od modernoga, numeratorskog novca s označenom stalnom brojčanom vrijednošću, nominalnom. Taj davni penzatorski sustav kovinskog ekvivalenta ostavio je sve do naših dana tragove u europskim novčarskim mjerama i nazivima funta, libra (livra, lira) i marka, pa se u Hrvatskoj i Slavoniji sve do 14. st. često plaćalo u vaganjem izmjerenoj količini srebrnog (katkad i zlatnog) novca, izražena u librama (327,5 g) ili markama (234,5 g), odnosno u »kesama« zlata ili srebra. Hrvati su i u potonjim razdobljima često prakticirali penzatorsko plaćanje, osobito pri kupoprodaji nekretnina i davanju zajmova, jer se tako težinskom jedinicom (slavonska marka 224,5 g) izbjegavao sporni tečaj raznolikih srebrnjaka među kojima je znalo biti mnogo brakteata ili komada grubo obrezana srebrnog lima kovanog samo s jedne strane. Narodna pjesma takve težinske monetarne mjere redovito naziva »kesama blaga«, a poznavali su ih i drugi narodi Europe i svijeta. U razdoblju hrvatske narodne dinastije to je bio bizantski ili karolinški novac, a nakon udruživanja s Ugrima — ugarski novac, iako ima dokaza da su Hrvati nakon ugarskog ukidanja slavonskih banovaca 1384. u monetarnom prometu najviše rabili bečke pfenige, protestirajući i tako zbog tog oblika anžuvinske restrikcije hrvatske suverenosti.

Udio Hrvata u razvoju karolinškog novčarstva

Kao i u drugim zemljama srednje Europe, u razdoblju ranog feudalizma kontinentalna Hrvatska je kao platno sredstvo dugo rabila bizantski novac, i to zlatni (solidi, byzantini ili romanati) a još više srebrni (denari, argenteusi), a kad ga ne bi bilo dovoljno, plaćalo se nekovanim zlatom i srebrom, izmjerenim u markama kao težinskim jedinicama. Bilo je i pokušaja kovanja zlatnog novca već u 7. stoljeću, ali se još uvijek malo zna o tima prvim hrvatskim zlatnicima koji su po modelu bizantskih zlatnika (solidi) s likom cara Heraklija i njegova sina kovani u Dalmaciji oko 630–631, a nađeni su kod Zvonigrada u dolini Zrmanje 1938.

Postupno je po uzoru na karolinški europski novac počelo kovanje lokalnoga srebrnog a potom regionalnog i zajedničkoga državnoga kraljevskoga zlatnog novca. Međutim, iako se u izvorima često spominje različiti lokalni, autohtoni domaći hrvatski novac, onaj najstariji mnogo puta nije potvrđen u zbirkama zbog toga što je pretopljen ili zbog oskudnih podataka na njemu ima dvojbenu atribuciju, a često je slabije kakvoće i izvedbe, osobito kad su ih za svoje potrebe kovali razni comitatusi, biskupije ili veći samostani. Među njima je najstarija emisija hrvatskih srebrnjaka koju je u 10. st. kovao bjelohrvatski veliki knez (dux) Sobjeslav Slavniković u svom stolnom gradu Libice u današnjoj Češkoj. On je bio poglavar plemena Bijelih Hrvata, koji su kao velika hrvatska dijaspora živjeli na obalama Visle u državnoj zajednici s Česima, zajednički su pobijedili Ugre i oslobodili Moravsku i Slovačku te su se zajedničkim životom s Česima tijekom stoljeća integrirali u češki nacionalni korpus i bili gotovo zaboravljeni. Spomen im se čuva u životopisu najvećega češkog mučenika za katoličku vjeru, svetoga Vojtjeha, brata bjelohrvatskoga kneza Sobjeslava, a u europskoj numizmatičkoj baštini i oni najstariji češko-hrvatski srebrnjaci, kovani po uzoru na karolinške novce, deniere. Iako je ta akulturacijska simbioza dovela Bijele Hrvate do postupne asimilacije, njihovi su srebrni novci trajni dokaz multikulturalnog prepletanja i sudjelovanja hrvatskog naroda u europskim integracijama još prije tisuću godina.

Početkom 11. stoljeća u monetarnom optjecaju u Hrvatskoj bili su europski feudalni novci koji su se razlikovali od bizantskih jer su kovani po modelu karolinških kovanica, srebrnih deniera, obola i sua, ali je još uvijek svaki kvalitetan srebrni i zlatni novac olakšavao trgovinsku i multikulturalnu integraciju Europe jer se moglo plaćati i na penzatorski način. Tako je u srednjem vijeku u hrvatskim krajevima bilo u optjecaju više vrsta novca susjednih zemalja koje su nastojale proširiti svoj utjecaj na hrvatska područja, pa su neke imale i posebne kovnice za novac te namjene. Uz mletački bagatin, takav je po namjeni bio srebrni frizatik koji je u 12. i 13. stoljeću kovan u više kovnica salzburškog biskupa (Friesach u sjevernoj Koruškoj, Ptuj, Brežice, Brestanica), kao novac za Sloveniju, Hrvatsku i Slavoniju, osobito za vladanja slavonskoga hercega Andrije (1191–1211) koji je neko vrijeme kovao i njegovu posebnu varijantu, tzv. hrvatski frizatik.

Kao i drugdje u Europi pravo kovanja novca bilo je u Hrvatskoj temeljno kraljevsko (regalno) pravo, ali se moglo prenositi na upravne dijelove države i zaslužne uglednike. Tako je to pravo Hrvatskom Kraljevstvu potvrdio kralj Andrija poveljom iz 1117, a potom je potvrđivano više puta, osobito u povlasticama zagrebačke biskupije sve do konca 15. st. Međutim, često je u tom pogledu zbog političkih trzavica dolazilo do sukoba nadležnosti, zabrana, povlačenja i uništavanja nekog novca, tako da nekim monetama danas gotovo nema traga ili ih je teško identificirati.

Europski ugled hrvatskih srebrnjaka

Uz dubrovačke srebrnjake najkvalitetnija i najraširenija hrvatska srednjovjekovna autohtona moneta, poznata i priznata kao zdrava i stabilna srebrna valuta u mnogim europskim zemljama, bila je »moneta banalis« — slavonski banovac, koji je kovan u 13. i 14. stoljeću u kovnicama u Pakracu (od 1237. do 1260) a zatim u Zagrebu od 1260. do 1384. kao »denarius zagrabiensis«. Ona je temelj velikog ugleda i doprinosa hrvatskoga kovničarstva europskoj i svjetskoj povijesti novčarstva jer su banovci kovani u postojanoj vrhunskoj finoći srebra i kvaliteti kovanja, tako da su u toj epohi bili jedna od vrhunskih europskih moneta. On je bio djelo hrvatskih umjetnika i kovničara, a zbog državne zajednice Hrvata s Mađarima nosio je zajedničke oznake — uz hrvatsko državno znakovlje tu su bili ugarski kraljevski simboli. Banovci su zbog čistoće srebra i lijepe izrade već u 13. stoljeću postali »europski novac« i bili rabljeni u međunarodnoj trgovini za sva plaćanja diljem srednje Europe. Zbog ugleda kovničarske tradicije i zaštite kvalitete banovci su imali svoju posebnu slavonsku marku od otprilike 238 g (poslije 224,5 g) srebra iz koje se kovalo 5 penza od po 40 banovaca ili ukupno 200 banovaca (denara) ili 400 obola odnosno 1000 groša ili 2400 sitnih srebrnih bagatina. Da bi zaštitili kvalitetu banovca, srednjovjekovni hrvatski banovi i hercezi uvodili su vrlo stroge kovničke propise o kontroli kvalitete novca, često su se koristili i prekivanjem novca (renovatio monetarum) uz kompletnu zamjenu novčane mase. To je omogućavalo i otkrivanje krivotvoritelja, što se vidi iz sačuvane sudske dokumentacije. Kazne za kovače lažnoga novca bile su, kao i drugdje u Europi, vrlo oštre: lomača ili gubitak desne ruke, imanja i progonstvo.

Slavonski banovci su po prihvaćenosti diljem srednje Europe bili prva hrvatska konvertibilna moneta, koju je na balkanskim, mediteranskim i širim prostorima u sljedeća četiri stoljeća dostojno naslijedila druga, još uglednija hrvatska autohtona moneta, dubrovački srebrenjaci, taliri, libertini, dukati, škude, vižlini i druge lijepe i kvalitetne kovanice.

Zahvaljujući svojoj poslovno-trgovačkoj vitalnosti i vještoj diplomaciji, Dubrovačka Republika bila je stjegonoša hrvatskoga srednjovjekovnog poslovnog duha, uspješno razvijajući trgovinu pomoću svoje trgovačke flote po cijelom Sredozemlju, do Zapadne Europe i Engleske. Osobito je impresivan i kvalitetan rad dubrovačke kovnice novca u kontinuitetu od 14. do početka 19. stoljeća, točnije od 1337. do 1803, uz prve otkove iz 1294. Na taj korak bila je prisiljena zbog pomorsko-trgovačkog suparništva Venecije i očuvanja svoga monetarnog suvereniteta, ali je problem bio u nedostatku srebra. Zbog toga je dubrovačka kovnica morala otvarati rudnike srebra u Bosni, a često je kupovala i prekivala strani srebrni novac. U njoj su vitalni i poduzetni dubrovački »gospari« gotovo pet stoljeća kovali dvadesetak vrsta svog izvrsnog srebrnog i bakrenog novca, koji je bio poznat i rado priman diljem Europe kao dobra i tražena valuta. Vrlo je znakovito da je Hrvatski državni sabor 1731. dao potporu već dobro prihvaćenoj uporabi dubrovačkoga srebrnog novca pod nazivom »hrvatski denar« (denarius croaticus) u sjevernoj Hrvatskoj, unatoč zabrani cara Karla VI.

Sigismundov plan (monetarnog) ujedinjenja Europe

Na hrvatskome povijesnom tlu imali su svoje kovnice mnogi velikaši i slobodni gradovi jer je feudalno društvo težilo disperziji gospodarskih ovlasti, pa su kovnice nicale i gasile se u mnogim naseljima. Njihov rad bio je sukladan tadašnjoj europskoj tipologiji novca, ali je istodobno i obogatio europsku monetarnu baštinu brojnim i kvalitetnim inovacijama. Sve to posvjedočuje da je Hrvatska zadržala određen suverenitet u nekim atributima svoje državnosti, unatoč visokom stupnju gospodarske i novčarske integracije i globalizacije, koja se dogodila činom ulaska prvo u hrvatsko-ugarsku, a potom i u habsburšku državnu zajednicu. Tu istinu jednako potvrđuje, uza sav lokalni novac hrvatskih feudalaca, i onaj novac koji su namjenski kovale te državne zajednice s kombinacijom državnog znakovlja i naziva, uključujući u nju hrvatsko ime i grbove. To se osobito može reći za novac bribirskih knezova, banova Pavla i Mladena Šubića, koji su u 14. stoljeću u svojim kovnicama u gornjoj Dalmaciji, vjerojatno u Skradinu i Šibeniku, za svoju feudalnu državu u Hrvatskoj, Dalmaciji i Bosni kovali srebrne groševe po uzoru na mletački matapan, ali sa svojim natpisom. Još su ljepši i reprezentativniji hrvatski novci srebrni taliri i debeli groši koje su kovali knezovi Zrinski od 1521. do 1534. s odobrenjem kralja Ferdinanda u svojoj kovnici u Gvozdanskom. Tipološki su to bili ugarski kraljevski novci, ali su nosili obilježja hrvatske državnosti pa ih se s pravom smatra hrvatskim novcem s multinacionalnim pedigreom.

Sačuvane su povelje o pravu kovanja vlastitog novca koje su dobivali hrvatski velikaši kada su zdušno pomagali obrambene napore kraljevstva protiv Turaka. Takav je slučaj bio s hrvatskim knezovima Keglevićima u Pounju, Frankopanima u Pokuplju, zagorskim županom Vitovcem, slavonskim velikašima Banffyjima (Banić), Iločkima, Keserevima, Serečenima i drugima čiji se kovnički rad tek treba istražiti. Sličan je primjer i s kovnicama mnogobrojnih gradskih naselja, kojih su tragovi nestali u osmanskoj najezdi i totalnoj dekroatizaciji hrvatskih zemalja, praćenoj uništenjem hrvatske kulturnopovijesne baštine, uključujući i staro hrvatsko kovničarstvo. Taj kulturocid je, na primjer, »preživio« samo jedan primjerak četverostrukog zlatnika što ga je iskovao posljednji bosanski kralj Stjepan II. Tomašević u povodu svoje krunidbe 1461. Njegova umjetnička izrada po uzoru na francuske zlatnike iz razdoblja stogodišnjeg rata ima izrazito multikulturalni značaj jer je objedinila najbolja kovnička iskustva europskog novčarstva, što je još zanimljivije ako se ima na umu da je upravo Bosna pružala najveći otpor svim srednjovjekovnim državnim integracijama i svakom globalizacijskom procesu, osobito crkvenom.

Kruna srednjovjekovnih globalizacijskih procesa bio je integracijski plan ugarskoga kralja Sigismunda o povezivanju država srednje Europe (Ugarske, Austrije i Češke) u personalnu uniju, a koji je 1427. omogućio uređivanje zamršenih financija na njihovu prostoru. On je u suradnji sa svojim zetom kraljem Albertom V. uveo promjene u sustavu kovanja srebrnog novca koje su bitno utjecale i na novčarstvo Hrvatske tijekom prve polovice 15. stoljeća. Tada su u Zagrebu i na širem području Hrvatske u optjecaju bili uz domicilni novac još i bečki pfenizi (»moneta nigra«) i mletački »markethusi«, koji se i danas nalaze na raznim arheološkim lokalitetima ne samo kao sjećanje na prošlost novčarstva u Hrvatskoj već i kao »sjećanje na budućnost Europe« i njezine, stare i nove, vrlo žive gospodarske i kulturne veze s Hrvatskom.

Usporedba relativno suptilnog pristupa kralja Sigismunda jednome globalističkom procesu sa zabranom rada kovnici bana Josipa Jelačića, izrazito ide u korist Sigismunda, pa se može zaključiti da su se zbog potreba obrane u starijim razdobljima globalni procesi odvijali mnogo tolerantnije i uviđavnije nego četiri stoljeća nakon toga, kada je u travnju 1849. Beč vrlo grubo zaustavio Jelačićevu obnovu hrvatske kovničarske tradicije kao opasnu državotvornu nakanu. Tako je centralistički Beč »zahvalio« slavnome hrvatskom banu i vojskovođi, svom branitelju od pobunjenika, iako je zagrebačka kovnica kovala deficitaran sitni novac u želji da pomogne svom narodu. Vrlo brzo mu je iz Beča stigla stroga naredba o zabrani rada kovnice, zapljeni i uništenju svih kalupa i iskovanog novca, jer je carski apsolutizam znao samo za svoje interese! Uz bakrene križare nezahvalni Beč je u istoj Jelačićevoj kovnici zaplijenio i kalupe srebrnih spomen-kovanica na pothvate junačkoga hrvatskoga bana Josipa Jelačića koje i nisu bile novac jer su to bile kovanice bez oznake nominalne vrijednosti. Međutim, takvi negativni primjeri nasilne globalizacije, koja svojom hegemonističkom isključivošću potire kulturni identitet manjih nacija, bili su relativno rijetki u milenijskoj povijesti hrvatskog novčarstva.

Multinacionalno ozračje

Kad je srednjovjekovna Europa na razvalinama antičke civilizacije postala nositeljem ekonomske moći i novim kulturnim središtem, hrvatsko je ozemlje i dalje ostalo uključeno u razvojni proces europskog integracijskog novčarstva. Po istom europskom modelu i u Hrvatskom Kraljevstvu su se unosnim poslovima čuvanja novca i davanja zajmova bavili feudalci, samostani i bogatiji trgovci, a osobito hrvatske luke i trgovački gradovi, koji su već u 9. stoljeću poslovali s privatnim bankama sjeverne Italije, koristeći se kreditnim pismom (carta bianca), oblicima žiro-poslovanja (transcriptio) i tekućeg računa jer bankarski poslovi ni tada nisu poznavali međudržavne granice. Poznat je slučaj hrvatskih knezova Babonića koji su u 14. st. davali velike zajmove u zlatu nekim njemačkim knezovima, a samostani i crkve redovito su servisirali putujuće trgovce i hodočasnike kao svoje najbrojnije klijente.

Još veće multikulturalno prožimanje pratilo je pojavu i razvoj prvih štednih zaklada i novčarskih zavoda na hrvatskome povijesnom prostoru, koje su nastale već tijekom 11. i 12. stoljeća duž trgovačkih i hodočasničkih putova, a posebice u lukama i slobodnim (kraljevskim) gradskim općinama. Njihovi utemeljivači i skrbnici su po pravilu bile gradske uprave i riznice, crkveni kaptoli i samostani, a osobito samostani viteških redova templara i ivanovaca. Oni su nastali u Palestini pokraj 11. stoljeća s glavnom zadaćom da pomognu hodočasnicima i križarima na putu u Svetu Zemlju, tako da su kao dio globalne Katoličke crkve bili u najširem smislu internacionalni redovi. Samostani su u svom sklopu uza sakralne objekte po pravilu imali još i bolnice (lazarete), gostinjce (hospicije) i bankovne servise za hodočasnike, trgovce i druge putnike.

Zahvaljujući darovima hodočasnika i oporukama bogatih vjernika, te crkvene »banke« često su akumulirale znatan kapital, oplođivale ga novčarskim transakcijama, osobito kreditima pomorskim trgovačkim tvrtkama, pa su neke od njih prerasle u prave novčarske zavode. Te su mjenjačnice na našoj jadranskoj obali sredinom 15. stoljeća postale ispostavama sličnih ali većih talijanskih banaka, zadržavajući imena svetaca — zaštitnika crkvenih institucija iz kojih su ponikle. Takvu banku je Vijeće umoljenih Mletačke Republike odobrilo 1592. gradu Splitu, koji je u to doba nastojao postati glavnom balkanskom lukom pa je uz banku osnovao i carinarnicu, pretovarište i karantenski lazaret. Ti su lazaretski novčani fondovi u južnoj Hrvatskoj imali ulogu banaka sve do kraja 18. stoljeća, iako je mletačka državna banka »Sacro Monte di Pieta« u 17. st. osnovala ispostave u Šibeniku 1624, u Kotoru 1636. i u Splitu 1642. Kao katolički novčarski zavodi one su sukladno Evanđelju dopuštale najveću kamatu od 7 posto, što je dovelo do zatvaranja onih banaka koje su u našim primorskim gradovima prakticirale velike lihvarske kamate. Osobito je utjecajan bankar bila Dubrovačka Republika, koja je povoljnim kreditima pomagala razvoj trgovine, pomorstva, obrtništva i komunalija, a 1671. grad je utemeljio svoju banku-založnicu. Ista se pojava sreće i u kraljevskom gradu Varaždinu, koji je u 15. stoljeću, zahvaljujući akumuliranom novcu od poreza i daća, i sam postao bankar-zajmodavac.

Globalni značaj Benka Kotruljića

Velika geopolitička prednost Dubrovnika zbog vrlo povoljnoga pomorskog položaja očitovala se u iznimno živoj međunarodnoj trgovini i velikom ugledu njegovih građana diljem Europe. Posebna je živost u tom procesu nastala potkraj srednjega vijeka, kada bankarsko poslovanje postaje sve intenzivnije, usavršava se sustav bankovnog poslovanja i formulira kodeks trgovačkog i bankarskoga poslovnog morala. Hrvatski se narod s pravom ponosi svojim eruditom iz 15. stoljeća, Dubrovčaninom Benkom Kotruljićem, koji je sredinom 15. st. obnašao čast ministra Napuljskoga Kraljevstva i na tom položaju 1458. prvi u Europi napisao stručnu knjigu o trgovačkom dvojnom knjigovodstvu i bankovnom poslovanju s pripadajućim kodeksom poslovnog morala. Kad se Gutenbergov izum tiskare proširio na jadransku regiju, ona je tiskana u Veneciji 1573. u više izdanja, ali je neupitan njezin primat nastanka u stručnoj literaturi, stavljajući Kotruljića uz bok velikim svjetskim umovima.

Međutim, unatoč tim inovacijama i dobroj suradnji s talijanskim bankama, hrvatske srednjovjekovne novčarske ustanove na Jadranu upale su u 17. i 18. st. u razvojnu krizu jer se mletačka uprava birokratski držala predrasuda o prerizičnosti oslonca na osobnu odgovornost potpisnika mjenice i drugih vrijednosnih papira. Suprotno Kotruljićevim poukama, ona nije priznavala poslovanje s endorsiranim papirima, što je bio glavni uzrok zaostajanja venecijanskog i dalmatinskog bankarstva za zapadnoeuropskim bankarstvom.

Prve moderne bankarsko-štedioničke ustanove u Hrvatskoj utemeljene su polovicom 19. stoljeća zahvaljujući domoljubno-gospodarskim inicijativama hrvatskog preporoda (Ilirci) i sve utjecajnijoj domaćoj građanskoj klasi s jasnom hrvatskom političkom orijentacijom. Ona se, sukladno razvoju modernog bankarstva u Europi, borila za nacionalnu i gospodarsku samostalnost, objedinjujući domaći kapital u hrvatske banke bez strane gospodarske dominacije, a za ravnopravno uključivanje u međunarodni novčarski sustav. Taj veliki europski preokret u organiziranju štednje i kreditnog prometa u Hrvatskoj nastao je nakon pobjede Francuske revolucije i afirmacije ustavne ravnopravnosti građanske klase koja osniva specijalizirane novčarske zavode i u svoje ruke preuzima velik dio štedioničko-bankarskog sustava. U tome su na hrvatskom tlu opet prednjačili bogati zagrebački hrvatski preporoditelji predvođeni Gajem, Demetrom i Mažuranićem, koji su 14. prosinca 1846. osnovali Prvu hrvatsku štedionicu. Nakon toga se u Zagrebu osniva niz specijaliziranih banaka koje uspješno potiču razvoj pojedinih gospodarskih djelatnosti, tako da je do 1875. u Hrvatskoj već bila osnovana 61 novčarska ustanova, a početkom 20. st. u Hrvatskoj je djelovalo ukupno 1039 novčarskih institucija, koje su se s manje ili više uspjeha povezivale s europskim bankarstvom.

Izlazak na američko tržište kapitala

Proces osamostaljivanja hrvatskoga bankovnog sustava, unatoč protivljenju Beča i Pešte uspješno je okončan 1915. osnutkom hrvatske bankovne središnjice pod nazivom Savez novčarskih institucija u Zagrebu. Ta pobjeda svjedoči o snazi i vitalnosti hrvatskih banaka i štedionica, koje su slijedile način rada europskog bankarstva. U tome je najdosljednija bila Prva hrvatska štedionica, znamenita Praštedionica, koja je upornim stručnim radom pod geslom »Zrno do zrna pogača, kamen do kamena palača«, kroz pola stoljeća postala najsnažnijim i najdinamičnijim novčarskim zavodom na jugoistoku Europe te držala 20 posto štednje u Hrvatskoj a čak 40 posto štednje u Zagrebu. Slijedeći globalne trendove, Praštedionica je preko hrvatske dijaspore u svijetu izišla na američko tržište kapitala i sa svoja dva »Amerikanska odjela« vrlo uspješno prikupljala u Americi i diljem globusa tako velik štedni kapital hrvatskog iseljeništva da je njime mogla uspješno kreditirati razvoj cjelokupne hrvatske industrije i drugih gospodarskih grana, obilno pomažući i opći kulturni razvoj. Već 1899. dala je sagraditi reprezentativnu bankovnu palaču na početku Ilice, a počevši od 1846. emitirala je deset emisija vrlo traženih prvih hrvatskih dionica.

Tisućljeće globalizacijskih gospodarskih i novčarskih procesa u Hrvatskoj grubo je prekinuto 1946. nakon uvođenja jednopartijskog režima, koji je zaplijenio privatnu imovinu i ukinuo sve postojeće banke. Time je istrgnuo Hrvatsku iz kontinuiteta njezina milenijskoga gospodarskog i novčarskog razvoja u europskom okruženju, a još pogubnije je bilo sustavno prikrivanje istine o dotadašnjem uspješnom zapadnoeuropskom razvoju hrvatskih zemalja i nijekanje cjelokupne hrvatske novčarske baštine.

Suvremeni globalizacijski trendovi

Hrvatsko bankarstvo se i u teškim poratnim uvjetima zuzimalo za reforme bankovnog sustava u europskom duhu demokratske decentralizacije, tako da je spremno dočekalo obnovu samostalnosti Republike Hrvatske i odmah prišlo europeizaciji svojega ustroja i modernizaciji bankovnog poslovanja. Tim vrhunskih umjetnika osmislio je vrlo moderna rješenja nove hrvatske valute, nastavljajući slavnu milenijsku tradiciju hrvatskog kovničarstva.

Unatoč svim diplomatskim i medijskim igrama u vezi s hrvatskim ulaskom u Europsku uniju i druge globalizacijske procese, stvarno stanje pokazuje da Hrvatska osobito na monetarnom planu postojano slijedi svoj višestoljetni put integracije u europsko i svjetsko bankarstvo. Odavno je spremna za uvođenje eura jer se već stoljećima koristila sličnim zajedničkim monetama, a gotovo sve hrvatske banke su privatizirane i integrirane u velike europske novčarske korporacije. Tako je postignuta dokapitalizacija stečajnih kandidata, zaštita gospodarskog suvereniteta osigurana je ravnopravnim kupoprodajnim ugovorima i presudnom ulogom Hrvatske narodne banke u vođenju monetarne politike.

Da nije riječ o rekvijemu za hrvatsko novčarstvo svjedoči i jedan naoko sekundaran trend zaštite nacionalne novčarske baštine, koji je odavno zastupljen diljem Europe, a sad je, zahvaljujući skrbi hrvatskih banaka, snažno potvrđen i u Hrvatskoj. Osobno sam se uvjerio, obilazeći europske novčarske muzeje, koliko se zapadnoeuropska civilizacija diči svojom novčarskom tradicijom kao temeljem razvoja proizvodnih snaga i općeg napretka svojega građanskog društva, jer je tretiraju kao dragocjen segment nacionalne kulturne baštine, čuvajući i proučavajući je u specijaliziranim muzejima i institutima. Tom europskom i svjetskom globalnom trendu pridružila se i Hrvatska otvarajući 31. listopada 2000. u izvornom ambijentu bankovne palače Oktogon u Ilici 5. u Zagrebu prvi hrvatski bankovni muzej, a u Pregradi kraj Krapine otvoren je mali kovničko-numizmatički muzej. Njihove zbirke pokazuju visok stupanj multinacionalnog prepletanja kultura, a globalni karakter potvrđuje čak i velika zbirka od 1500 štednih kasica iz stotinjak zemalja svijeta, odražavajući velike međusobne utjecaje i u tom štedno-bankovnom odabiru tipologije kasica i načina njihova korištenja u životnoj praksi. Takav globalni trend pokazuje da će se nakon uvođenja eura još više povećati zanimanje kolekcionara i javnosti za bogatstvo hrvatske i europske novčarske baštine, stvarajući i u Hrvatskoj uvjete za njezino prerastanje u profitabilan nacionalni biznis.

Već je ostvaren visok stupanj globalizacije

Prosudbe o visokom stupnju uklopljenosti Hrvatske u europsko i svjetsko okruženje dobile su znanstvenu potvrdu u najnovijim istraživanjima newyorškog instituta A. T. Karney o indeksu globalizacije za 2001. u 62 zemlje koja je objavio američki časopis Foreign Policy. Po njima Republika Hrvatska zauzima respektabilno 25. mjesto te rang-liste te je po visokom stupnju globalizacije znatno ispred Slovenije, Poljske, Japana i još 34 zemlje. Prema tom istraživanju Hrvatska uz bogatu međunarodnu kulturnu razmjenu ima i visok stupanj globalne integracije u vrlo dobroj realizaciji gotovo svih sastavnica aktualnoga globalizacijskog procesa, počevši od privatizacije državne imovine, telekomunikacijskog i bankarskog sektora, preko ukidanja ili smanjenja carina do izravnih stranih ulaganja, smanjenja korupcije i povećanja međunarodne trgovine i turističkog prometa. A gdje bi drugdje i mogao pripadati hrvatski narod koji je već četrnaest stoljeća uklopljen u tu europsku kulturnu, religijsku i gospodarsku zajednicu?

Sve to potvrđuje da je u svom prinosu rađanju europske integracije hrvatski etnički korpus bio i ostao važna sastavnica bogatog mozaika europske kulture, koju krasi visok ugled milenijskog sudjelovanja Hrvatske u stvaranju zapadnoeuropske civilizacije. Onima koji to zaboravljaju treba pripomenuti još jednom Benka Kotruljića. Ne treba zaboraviti da je hrvatski književni bard Marko Marulić prije punih pet stoljeća promovirao danas ponovno modernu ideju o jedinstvenoj europskoj zajednici kršćanskih naroda kao nasljednici mediteranske civilizacije, utemeljenoj na jednakosti i uzajamnom poštovanju nacionalnog identiteta.