SVJETSKI EKOSUSTAV I BUDUĆNOST ČOVJEČANSTVA

Dušan Plut

U sjeni spektakularne razornosti »crnorujanskoga« terorističkog napadaja na SAD i američkog uzvrata događa se manje uočljivo, ali ništa manje opasno nasilje čovjeka nad prirodom. Dušan Plut, profesor s Odsjeka za geografiju Filozofskoga fakulteta iz Ljubljane, argumentirano upozorava da je gornja granica izdržljivosti planeta na kušnji. Plutov esej, pisan posebno za Reviju, sa slovenskoga je prevela Nevenka Videk. Prateći crtež izradila je Natalija Bihar.

Nasilje čovječanstva nad prirodom se povećava

Dan 11. rujan ostat će zapisan u svjetskoj povijesti kao datum kada je terorizam uistinu postao globalnim problemom. Nasilje čovjeka nad čovjekom pokazalo se u novome, krajnje bezobzirnom obliku. Istodobno, ustrajno tiho nastaje i raste drugi, isto tako opasan oblik nasilja čovjeka, odnosno ljudske civilizacije. Prijelazom u treće tisućljeće svjetski ekosustav označuje prevlast antropocentričnoga pogleda na svijet s nasiljem prema prirodi. Očituje se u sve većem iskorišćivanju prirodnih dobara i onečišćenju okoliša. U drugoj polovici 20. stoljeća degradacija okoliša postala je globalan proces, tamna, prikrivena i krajnje opasna strana globalizacije, koju označuje osobito:

— porast broja stanovnika

— rast uporabe prirodnih dobara i pritisaka na okoliš

— onečišćen okoliš u lokalnom, regionalnom i svjetskom smislu

— antropogene promjene podneblja

— nestajanje prirodne i biološke raznovrsnosti

Preživljavanje čovječanstva neće ovisiti samo o rastu svjetskoga dohotka. Stvarno će ovisiti o očuvanju ekoloških učinaka Zemlje, bioloških uvjeta za život. Besplatno i ustrajno te usluge obavljaju prirodni ekosustavi —od šumske regulacije hidrološkoga toka (kruga) do otpadnih voda, koje se pročišćuju u močvarama. Kada uništavamo, mijenjamo ili prisvajamo sve više i više prirode, ugrožavamo ekološke učinke Zemlje, svjetskoga ekosustava. Na nekoj točki zahvata u okoliš očekivani je rezultat lančana reakcija njegova propadanja — npr. veliko poplavljivanje i erozija zemlje uzrokovana sječom šuma, veće propasti ljetine i jake suše zbog širenja pustinja ili neprekidno onečišćivanje voda te nestanak ribljeg fonda zbog uništavanja obalnih močvara. Atmosferski porast temperature možda je najjasniji dokaz da smo već prešli neke granice mogućnosti Zemlje. Kada će se točno prijeći prag vitalnosti ekosustava, nije moguće precizno predvidjeti, iako vremenske granice nisu više daleko.

Povećanje broja stanovnika na ograničenom planetu

Porast broja stanovnika i povećana uporaba prirodnih dobara po stanovniku odvija se na vremenitom i ograničenom planetu. Eksplozivni rast u tzv. Trećem svijetu i prekomjerno iskorišćivanje dobara i prostora po stanovniku u gospodarski razvijenim zemljama temeljni su izvori povećanog opterećenja ekosustava. S gledišta opterećenja svjetskoga okoliša također zabrinjava brz porast broja stanovnika, npr. u Keniji, Bangladešu, a također i rastrošno trošenje prirodnih dobara, npr u SAD-u i u Europi, gdje se rast broja stanovnika inače stabilizira.

Prije oko milijun godina na Zemlji je živjelo samo oko 125 000 stanovnika i njihov se broj polako povećavao te je tek prije 25 000 godina vjerojatno prešao 3 milijuna ljudi. Prije otprilike 10 000 godina, prema nekim je procjenama na Zemlji živjelo 5-10 milijuna stanovnika.

Prvo razdoblje izrazita rasta broja stanovnika seže u doba neolitičkoga poljodjelstva prije 10 000 do 12 000 godina. Povećavanje poljoprivrednih površina i stalno naseljavanje uzrokuju stvaran početak većih promjena Zemljinih površina zbog čovjekova djelovanja. U razdoblju od 10 000 do 5000 godina broj stanovnika povećao se 10 do 20 puta. Tako je prije 5000 godina dosegnuo 100 milijuna i do početka naše ere povećao se na 150 do 300 milijuna.

Godine 1500. dakle u trenutku otkrića Amerike, svjetskoga stanovništva bilo je oko 450 milijuna i do 1830. godine ono se udvostručilo, dosegnuvši jednu milijardu. Vrijeme udvostručenja smanjilo se na oko 300 godina i u razdoblju do 1930. godine (2 milijarde ljudi) ponovno se skratilo na 100 godina. Brži rast broja stanovnika ponajprije je posljedica kolonizacije cijeloga planeta, napretka tehnologije, industrijske revolucije te poboljšanja zdravstvenih i životnih uvjeta. Od početka industrijske revolucije vrijeme udvostručenja broja stanovnika drastično se smanjivalo.

U razdoblju 1930–75, u 45 godina broj se stanovnika opet udvostručio i dosegnuo 4 milijarde. Početkom 20. st. na svijetu je bilo 1,6 milijardi ljudi, a 2000. godine 6 milijardi. Godišnji rast broja stanovnika dosegnuo je vrhunac krajem šezdesetih godina 20. st. i potom se počeo polagano smanjivati. Unatoč tomu broj se stanovnika u svijetu svake godine poveća za oko 80 milijuna. Ipak, prvi put u novijoj povijesti čovječanstva razdoblje udvostručenja počelo se polako povećavati.

Porast uporabe prirodnih dobara

Povećavanje broja stanovnika uzrokuje i porast uporabe prirodnih dobara, a ona raste brže od stupnja godišnjeg rasta broja stanovnika. U razdoblju 1950–70. broj svjetskoga stanovništva se udvostručio, a uporaba energije iz prirodnih izvora gotovo učetverostručila. U istom razdoblju svjetski se bruto društveni proizvod povećao šest puta, što pokazuje veću energetsku učinkovitost.

Političari gospodarski slabije razvijenih zemalja često naglašuju da je s gledišta potrošnje prirodnih dobara visok stupanj potrošnje stanovništva u industrijskim zemljama problematičniji od brzog porasta broja stanovnika u siromašnim zemaljama. Prosječan stanovnik gospodarski razvijenih zemalja potroši 3 do 24 puta više prirodnih dobara od prosječnoga stanovnika manje razvijenog dijela svijeta, i to:

— 3 puta više žitarica, pamuka i cementa

— 5 puta više mineralnih gnojiva

— 6 puta više mesa

— 8 puta više mlijeka

— 13 puta više željeza i čelika

— 16 puta više aluminija

— 20 puta više neorganskih kemikalija

— 24 puta veći broj automobila

Zbog gospodarskog rasta i povećavanja broja svjetskoga stanovništva povećava se pritisak na prirodne sustave i dobra. U razdoblju 1950–97. potrošnja se drva utrostručila, a potrošnja papira povećala šest puta, ulov riba gotovo pet puta, potrošnja žitarica gotovo tri puta, potrošnja fosilnih goriva četiri puta, a nekoliko puta se povećalo zagađenje zraka i vode.

Svjetsko gospodarstvo je i dalje u usponu i troši prirodne zalihe, a svjetski ekosustav, o kojemu materijalno i energetski ovisi, nazaduje, što uzrokuje sve veću neuravnoteženost. Gospodarski pokazatelji planeta su pozitivni, a ključni pokazatelji stanja okoliša negativni. Svjetsko se gospodarstvo neće moći još dugo razvijati budu li ekosustavi i dalje nesmanjenom brzinom propadali a istodobno se smanjivala i prirodna dobra. Ideologija gospodarskoga razvitka još uvijek ne priznaje geografskih, prostornih ni ekoloških ograničenja.

Svjetsko gospodarstvo u 21. Stoljeću i izdržljivost Zemlje

Procjene izdržljivosti, odnosno mogućnosti Zemlje za čovječanstvo vrlo su raznolike i kreću se od manje od 1 milijarde do 100 milijardi stanovnika. Vrlo velike razlike u procjeni posljedica su nepoznavanja gornjih granica »dopuštene« granice opterećenosti svjetskoga ekosustava, različitih procjena o još prihvatljivoj svjetskoj uporabi prirodnih dobara po stanovniku. Zbog nemogućnosti određenja skupne rezultante djelovanja različitih pritisaka na svjetski okoliš te prisutnosti mnogih povratnih veza nije moguće dovoljno precizno i sigurno odrediti gornje granice opterećenja planeta, kojima se, nesumnjivo, približavamo. Također nije moguće precizno procijeniti i svjetskoj ravnoteži i prirodnim dobrima još prihvatljivu količinu obnovljivih i neobnovljivih prirodnih dobara koja je po dijelovima svijeta i državama vrlo različita. Vrlo se razlikuju i ocjene metoda povećavanja proizvodnje hrane, ali i s uporabom mineralnih gnojiva i pesticida koji smanjuju prirodnu plodnost tla i opterećuju okoliš.

Ekstremno niske procjene izdržljivosti Zemlje isključuju bilo kakve zahvate u okoliš, koji također dugoročno smanjuju zalihe prirodnih dobara ili/i opterećuju prirodne ekosustave. Rifkin drži da je u predindustrijskom (sunčanom) razdoblju, dakle oko 1800-te godine, nosivost svijeta bila oko jednu milijardu stanovnika. Po njegovu mišljenju, čak je i taj broj stanovnika, također s gledišta tadašnje količine potrošnje prirodnih zaliha, već previše opterećivao svjetski ekosustav. Povećana daljnja potrošnja neobnovljivih fosilnih izvora već je sredinom osamdesetih godina uzrokovala Zemljino preopterećenje za dodatnih 3,5 milijarde stanovnika, a 2000. prema navedenim pretpostavkama za još 5 milijardi. Bez uporabe fosilnih goriva u poljodjelstvu, svjetsko se stanovništvo ne bi moglo prehraniti.

Prema mišljenju nešto optimističnijih suradnika instituta Worldwatch, svjetskoga stanovništva nikako ne bi smjelo biti više od 8 milijardi. Takozvani prirodni životni noseći sustavi (šume, pašnjaci) danas su pri već postojećem broju stanovnika i današnjoj potrošnji prirodnih dobara u mnogim državama i regijama pred slomom. Drži se da bi prestanak rasta broja stanovnika bio velik pomak, jer je trećina svjetskoga stanovništva mlađa od 15 godina i ono tek ulazi u plodno razdoblje. Bude li se u afričkim i nekim azijskim zemljama broj stanovnika godišnje povećavao po sadašnjim ili nešto manjim stopama, slom prirodnih ekosustava je neizbježan, a svaka razvojno-gospodarska politika tih zemalja bit će osuđena na neuspjeh. Praktično nije moguće očekivati da će razvojna politika, npr. Bangladeša, do polovice 21. stoljeća izbjeći slom svoga okoliša, bude li se sada iznimno velika gustoća stanovništva (više od 800 stanovnika na km2) povećala na 1700 stanovnika na km2. Stabilizacija, umirenje rasta broja stanovnika jedan je od temeljnih, iznimno teških zadataka čovječanstva.

Većina predviđanja svjetskih demografskih trendova je slična. Godišnji rast broja stanovnika Zemlje trebao bi se polako i postupno smanjiti, a broj stanovnika bi se polovicom ili koncem sljedećega stoljeća trebao ustaliti između 8 i 12 (15) milijardi. Populacijska eksplozija u ljudskoj bi povijesti ostala zabilježena samo kao kratko brojčano odstupanje.

Većina crnih predviđanja o okončanju ljudske vrste posljedica je i pretpostavki o ograničenim sposobnostima našega planeta u proizvodnji hrane za sve veći broj stanovnika ili pak zbog sve veće zagađenosti okoliša. Najpesimističnija predviđanja Malthusa i autora programatske studije Granice rasta nisu se ipak ispunila. Iako se čovječanstvo uistinu postupno približava gornjim granicama izdržljivosti planeta, promjene Zemljine atmosfere zbog emisija čovjekova djelovanja upozoravaju na vjerojatnost da su te granice u nekim slučajevima već prijeđene.

Nesigurna budućnost čovječanstva

Ljudska populacija nije nikad u svojoj povijesti bila brojnija, ishranjenija i uopće gospodarski uspješnija. Strah od globalnog nedostatka hrane i drugih izvora danas je u usporedbi sa sedamdesetim godinama 20. st. potisnut u pozadinu. Prirodna dobra (kao otkrivene, poznate zalihe) vjerojatno još nikad nisu bila toliko obilna. Ali i problemi njihove nejednolike raspodjele nisu nikad bili veći, što pak posredno utječe i na stupanj ugroženosti životinjskih hranidbenih lanaca. Stručnjaci su najviše zabrinuti zbog globalnoga zatopljenja, smanjenja biološke raznovrsnosti i uništavanja ekosustava.

Prema mišljenju biologa Oduma, postoje dva scenarija za preživljavanje čovječanstva. Scenarij »mizernoga« preživljavanja posljedica je kratkoročno utemeljena pogleda na svijet. Etički zakon toga scenarija temelji se samo na preživljavanju i blagostanju pojedinca. Općemu se blagostanju posvećuje mala pozornost. Samo ono što je dobro za pojedinca, može biti dobro i za društvo i svijet. Međutim, alternativni se scenarij temelji na pretpostavci da će čovječanstvo posvetiti pozornost dugoročnim ciljevima, vrednotama utemeljenima na preživljavanju vrsta — ljudskih i ostalih. Druga temeljna pretpostavka toga scenarija bilo bi očuvanje zdravih ekosustava na cijelom planetu.

Logične posljedice ostvarenja ekološke etike bile bi u smanjenju rasta broja stanovnika te njegova stabilizacija do polovice 21. st., zaštita zdravih opskrbnih sustava, umjeren i okolišu prilagođen materijalni standard svih stanovnika na Zemlji. Nužna je svjetski utemeljena akcija za rješavanje problema siromaštva. Veća pomoć Zapada najsiromašnijim zemljama jedina je garancija da se iskorijeni terorizam i zaustave velike migracije iz Afrike i Azije u gospodarski razvijene zemlje.

Razlozi za optimizam mogu se temeljeti samo na pretpostavci da će holistička etika sadržavati i humane i ekološke vrednote — tri »E«: ekologija, ekonomija (gospodarstvo) i etika. Sposobnost čovječanstva da tehnologijama mijenja prirodu razvijala se mnogo brže od povezivanja geografskoga okoliša, biosfere. Suvremena civilizacija drži u rukama atomsku bombu, a ponaša se kao da još uvijek maše kamenom sjekirom.

Tzv. zeleni svjetski poredak također nije moguć bez ekološke etike. Zaštita je potrebna čovjeku, a i životinjama i biljkama. Do pojave globalnih ekoloških problema uporabljiv društveni model bio je trokut: parlamentarna demokracija — materijalno blagostanje — socijalna pravda. Svjetski, državni i razvojni planovi 21. st. morat će se utemeljeti na modelu četverokuta, pri čemu će novu stranicu činiti ekologija.

Može li se uopće očekivati da će biti moguće ograničiti primamljiv svijet materijalne potrošnje, koja lomi ideološke, vjerske i državne granice. Je li uopće još moguć ekološki blag, preživljavanju biosfere i budućim naraštajima naklonjen svijet trgovine, kapitala i profita. Je li to ekološka utopija? I kakva je onda uopće civilizacijska alternativa, koja dugoročno omogućuje preživljavanje ljudskoj vrsti.

Prema Vesterovu mišljenju bitna razlika između suvremene civilizacije i prijašnjih civilizacija jest gušća svjetska mreža stanovništva i aktivnosti s mnoštvom međusobnih utjecaja i učinaka. Stoga se čovječanstvo ne može više u rješavanju problema služiti starim obrascima. Čovječanstvu je potreban ekosustavan, svjetski način razmišljanja i djelovanja, skok na nov organizacijski stupanj. Porječje Amazone, ledenjaci Antarktika, Sredozmeno more naš su zajednički dom. Povećanjem gustoće stanovništva promijenile su se i količina i kvaliteta ljudskoga naraštaja, što zahtijeva potpuno nove načine razmišljanja, svijesti, odnosa i ponašanja. Možda smo baš u sadašnjem trenutku svjedoci prvih znakova priznavanja novoga, entropijskog pogleda na pojavni svijet, koji ruši naše tradicionalne i duboko ukorijenjene predodžbe o povijesti čovječanstva kao o trajnome materijalnome napretku.

Model materijalnoga razvitka u okviru mogućnosti okoliša i prirodnih dobara (održivi razvitak) u tom je trenutku jedina široko priznata alternativa (unatoč nedomišljenosti) paradigmi inustrijskoga razvitka, odnosno neograničenoga količinskog rasta, koji se poslije Drugoga svjetskoga rata potvrdio kao prevladavajući uzorak na globalnoj razini.

Ako svijet gledamo kao cjelinu s ograničenom nosivošću, tada ne možemo pitanja zaštite okoliša lučiti od potrebe za skladnijim, pravičnijim međunarodnim uređenjem. Globalna ekološka kriza otvara i pitanje pravedne podjele između bogatih i siromašnih država. A isto je tako i temeljno pitanje mogu li kapitalizam i tržište, dakle paradigme rasta, stvarno pristati na tijesne ekološke i socijalne uzde, na paradigmu ravnoteže? Propašću raznih inačica ekološki razarajućega i gospodarski neuspješnoga socijalizma u praksi je odbačena i druga moguća alternativa.

Ekološki utemeljen razvitak postaje gospodarskom, vodećom i civilizacijskom nužnošću, i vjerojatno temeljnim procesom odgovornijih naraštaja 21. stoljeća. Ekološka ograničenja polako postaju razvojnom sastojnicom u planiranju svjetskoga, državnoga, regionalnoga i individualnog napretka. U tom civilizacijskom trenutku čovjek može i mora mijenjati prirodu kao što je može i mora čuvati. Prema našemu mišljenju, za razdoblje do 2050. godine potreban je radikalniji ekološki, reformistički razvojni plan, utemeljen na radikalizaciji načela Agende 21 iz Rio de Janeira (1992. god.). To zahtijeva bitno veći stupanj ekologizacije svjetskoga plana, minimalizaciju uporabe prirodnih dobara i proizvodnje emisija, umjeren materijalni standard (ali ne povratak u kameno doba) i veću socijalnu pravičnost.

Prema našem mišljenju, za opstanak i napredak čovječanstva u 21. st. bit će presudno postizanje ovih ciljeva:

1. očuvanje svjetskoga mira (demilitarizacija planeta i država, samo mirovne sile OUN-a, mirovni i ekološki odgoj u školama svih razina);

2. stabilizacija sastojaka Zemljina ozračja (dvostruko manja emisija plinova do 2020, uklanjanje svih uništavača stratosferskoga ozona, 80–90% smanjenje ostalih zračnih emisija);

3. očuvanje krajobraza i biološki bogate prirode (cjelovita zaštita prirode) — »sklapanje mira« s drugim vrstama;

4. pažljiva uporaba prirodnih dobara (minimizacija uporabe neobnovljivih i ograničeno iskorišćivanje obnovljivih dobara);

5. stabilno svjetsko stanovništvo (usporena godišnja stopa rasta u zemljama u razvoju, potom stabilizacija do polovice 21. st);

6. svjetsko, umjereno materijalno blagostanje (nestanak svjetskoga siromaštva) svih stanovnika svijeta — u okviru izdržljivosti (planetarnih, regionalnih, lokalnih) okoliša.

U 21. stoljeću globalizacija će zahvatiti područja i kulture svih zemalja svijeta. Svjetski procesi onečišćenja i pritisci na nacionalne i regionalne identitete njezine su tamne, često prešućivane ili prikrivene strane. Globalizacija je u pohodu, male je države ne mogu zaobići niti joj se suprotstaviti, ali se mogu za nju primjereno pripremiti. U klopci tržišne, informacijske i ekološke globalizacije i Hrvatska i Slovenija mogu u nekoliko desetljeća 21. stoljeće postati neprepoznatljivim komadićem uniformirane cjeline, ali i u svijet otvorenim jedinstvenim i odgovornim kamenčićem svjetskoga mozaika.