PROLJEĆE I DIJASPORA

Branko Salaj

Jedna je od temeljitijih i obuhvatnijih studija što su se pojavile potaknute 30. obljetnicom hrvatskog proljeća studija Branka Salaja o vezama domovinskih zbivanja i dijaspore. Godine 1971. Branko Salaj, politolog po zanimanju, bio je zauzeti član Društva prijatelja Matice hrvatske u Švedskoj. Dvadesetak godina nakon toga vratio se u domovinu te u godinama borbe za neovisnost i u prvim godinama samostalnosti obnašao više važnih izvršnih i diplomatskih dužnosti. Za njega je odnos dijaspore i domovinskih zbivanja zapravo veliki nesporazum, takav koji se spoznaje kada se sve bitno već dogodilo te se kotač više ne može zavrtiti unatrag.

Tekst je izvorno priređen za znanstveni skup »Hrvatska u 1971.« što se 18. i 19. prosinca 2001. održao u Školskoj knjizi u Zagrebu, ali zbog spriječenosti autora nije izložen na samome skupu. Autor je zahvalan Branku Hanžu iz NSK na korisnim bibliografskim sugestijama. Popratne fotografije aktera zbivanja iz 1971. iz Salajeva su privatnog albuma.

Ono što nazivamo hrvatskim proljećem nije se, uzeto u cjelini, znalo a vjerojatno ni moglo poslužiti energijom velike amorfne mase koja se skriva iza izraza dijaspora. I obrnuto, znatni dijelovi dijaspore nisu odmah prepoznali važnost procesa koji su se odvijali u domovini, već su ostali zasužnjeni u svojem načelnom protukomunizmu i odbacivanju svih i svega u jugoslavenskoj »tamnici naroda«.

Iako su oba pojma, hrvatsko proljeće i dijaspora, iznimno slojevita, ni jednim ni drugim se naša povijesna i društvena znanost, unatoč važnoj ulozi na putu ostvarenja hrvatske države, još uvijek nije pozabavila dovoljno ozbiljno. Tim je veća opasnost da se pojedinačna zapažanja i pojave generaliziraju a važni ljudi i okolnosti ne spomenu. U ograničenom okviru moguće je samo nabaciti nekoliko radnih teza o strukturi i prirodi obiju pojava i čimbenika koji su utjecali na njihove međusobne odnose.

Prvi dio ovog prikaza skicira genezu postanka i uvjete razvitka dvaju glavnih sastojaka hrvatskog proljeća. S jedne strane bile su to uglavnom oprezne i obzirima vlasti opterećene ali za opće demokratsko otvaranje ključne službene strukture Republike a s druge tzv. maspok i njegovi glavni udarni elementi, Matica hrvatska i studenti. Represivnost okruženja u kojem se rađao taj drugi hrvatski preporod znatno je utjecala na sliku koju je sa sobom ponio velik dio »gospodarske emigracije« 60-ih godina. Odatle i uvjerenje mnogih, osobito onih politički aktivnijih, da istinska demokratizacija nije moguća u zadanome jugoslavenskom okviru. U istom je smjeru djelovalo i strateško usmjerenje centralističke represije da zabije što snažniji klin između domovine i dijaspore i kriminalizira sve doticaje osim onih službenih, kontroliranih iz saveznog (i većim dijelom velikosrpskog) centra. Iz nekog razloga o tome se kod nas do sada vrlo malo govorilo a još manje pisalo.

S druge strane, sudbina je gotovo svih dijaspora, pa tako i hrvatske, da okoštaju u određenim povijesnim iskustvima i mitovima. Drugi dio ovoga prikaza osvrće se na činjenicu da je veliki iseljenički val 60-ih godina ponio sa sobom sliku domovine koja se u važnim dijelovima poklapala s uvjerenjima prijašnjeg izbjeglištva o protuhrvatskom karakteru vlasti. Taj je val zato doduše pridonio određenom programskom osuvremenjivanju većine izbjegličkih političkih grupacija ali i cementiranju oporbe domovinskom režimu i jačanju zahtjeva za brzim i radikalnim promjenama. Upravo se u rasponu između radikalizma tih zahtjeva i opreza — do granice odbojnosti i straha od provokacija — domovinskih reformatora prema onome što je dolazilo izvana, stvarao širok prostor djelovanju jugoslavenskih obavještajnih službi, kojim su se one marljivo koristile. Krajnji je rezultat bio da su se doticaji s domovinom u velikoj mjeri ograničili na Maticu hrvatsku, doživljenu kao nositelja »novoga političkog vala«.

S povijesne distance legitimno je pitanje bi li prisnija i šira suradnja između domovine i dijaspore bila pridonijela boljem razumijevanju svijeta za hrvatski reformatorski pokret. Kratki završni dio ovoga osvrta pokušava obrazložiti afirmativan odgovor u tom pogledu. Puno je neizvjesnije bi li i uz takvu suradnju sudbina hrvatskog proljeća u zadanim povijesnim okolnostima i s našom razinom političke zrelosti bila drugačija. Vjerujem, međutim, da bi to bilo olakšalo kasniji put u slobodu.

Izbjeglička perspektiva: domovina kao tamnica

Nastajanje, izgradnja i pad komunističkog poretka u Jugoslaviji — kao uostalom i njegova višenacionalnoga sovjetskog predloška — usko su vezani uz nacionalno pitanje. Zauzimajući se za federalni model državnog ustroja partizanski se pokret pod komunističkim vodstvom tijekom 2. svjetskog rata — u svakom slučaju nakon hitlerovskog napada na SSSR 20. 6. 1941. — predstavio kao jedina antifašistička snaga zastupljena na cijelom području bivše kraljevine. Kao takav bio je prihvaćen i primao izdašnu pomoć od saveznika, kao takav je i pobijedio.

Komunistička partija, koja je uglavnom već tijekom rata izrasla u apsolutnog hegemona na svom području, bila je i sama formalno organizirana po republikama (s Hrvatskom i Slovenijom kao primjerima predratnoga taktičkoga nacionalnog profiliranja), ali je zapravo bila vođena izrazito centralistički i autoritarno slijedeći načelo tzv. demokratskog centralizma. To je već od samoga početka stvorilo dihotomiju između saveznog ustroja na kojem je taksativno počivala država i stvarne političke moći.

To je činilo pozadinu uglavnom zakulisne ali žilave borbe za vlast koja je već tijekom rata a posebno u prvome poratnom razdoblju dovela do znatnog slabljenja federalizma i jačanja središnje vlasti u znaku velikosrpske dominacije. Ta je dominacija bila posebice osjetna u Hrvatskoj, koja je nakon ratnih razaranja te populacijski i moralno oslabljena masovnim pokoljima tijekom i nakon rata (Jasenovac, Bleiburg itd.) i inače prolazila kroz vrlo teško razdoblje strahovlade i obrane nacionalnog identiteta te unutarpartijskih čistki (umorstvo Hebranga i dr.).

Trend centralizacije bit će oslabljen tek Titovim govorom u Splitu 1962. u kojem se on zauzeo za samoupravni a time, po prirodi stvari, i decentralizirani socijalizam. Na 8. kongresu SKJ 1965. to se iskazuje u određenoj federalizaciji stranke izborom u vodeća partijska tijela s republičkih lista, pri čemu se i sâm Tito prvi put pojavljuje kao kandidat na listi iz Hrvatske.1 Te su promjene dobrim dijelom bile diktirane potrebom da se riješe nagomilani gospodarski problemi. Nakon što je napustila rigidni model planske ekonomije sovjetskog tipa ali zadržala mnoge od njegovih karakteristika, Jugoslavija je, naime, unatoč izdašnoj zapadnoj pomoći, išla iz jedne ekonomske krize u drugu i u sve veću inflaciju. Trebalo je naći formulu kojom bi se na razini poduzeća pobudio interes za bolje i odgovornije privređivanje.

Do konačnog zaustavljanja centralizacije 1966. svrgnućem Aleksandra Rankovića i suradnika s pozicija s kojih su kontrolirali poluge aparata državne prisile, došlo je, dakle, i iz gospodarskih razloga. Nesumnjivo je, međutim, da je promjena na vrhu u prvom redu bila izazvana golemim disproporcijama u nacionalnoj strukturi vlasti i problemima, koje je to sve više stvaralo u cijeloj državi a posebice u Hrvatskoj da bi na kraju ugrozila i Titovu poziciju. I iz podataka objavljenih u tadašnjem tisku (tablica 1) razvidno je npr. da je obujam tadašnjega policijskog nadgledanja u Hrvatskoj bio višestruko veći nego u glavnini ostalih dijelova Jugoslavije.

U Hrvatskoj su još sredinom 60-ih godina postojali policijski dosjei za 2/3 pučanstva u gospodarski aktivnoj dobi. Bilo ih je, relativno govoreći, osam puta više nego npr. u užoj Srbiji, što jasno svjedoči o nacionalnoj komponenti policijske strahovlade. Naime, da je vlast bila vođena čistom »klasnom« logikom očuvanja »diktature proletarijata«, mogao se očekivati upravo obrnut nerazmjer. Partizanski je pokret u Hrvatskoj bio vrlo jak a u Srbiji u vremenu 1942-44. gotovo nepostojeći. Najveća poslijeratna opasnost za stranku na vlasti — razlaz s Kominformom 1948. — bila je u znatnoj mjeri locirana u srpskoj i crnogorskoj komponenti partije, donekle pod utjecajem tradicionalnih simpatija unutar pravoslavnog svijeta. U Srbiji se nalazila sva savezna vlast s odgovarajućim dodatnim sigurnosnim zahtjevima.

Pad Rankovića, koliko god otupio oštricu nacionalne represije, nije je ni izdaleka uklonio, što je razvidno i iz tadašnjih planova za budućnost: u Hrvatskoj, u kojoj se nakupio golem broj od 1,3 milijuna dosjea, bilo je obznanjeno smanjenje osoblja Udbe od 40%, dok se broj udbaša u višestruko manje »pokrivenoj« Srbiji trebao smanjiti 50%, u Crnoj Gori 60% a u Makedoniji 64%. Ukratko, Hrvatska je i dalje bila smatrana neuralgičnim kriznim žarištem, presudnim za opstanak države.

O dubokoj nacionalnoj podijeljenosti svjedoče i promjene u personalnoj strukturi vlasti. U početku Drugoga svjetskog rata otprilike polovica jugoslavenskih komunista bila je iz Hrvatske, što je svakako pridonijelo uspješnosti partizanskog pokreta upravo na hrvatskom tlu. Kada je uzela punu vlast, njezin se sastav vrlo brzo i radikalno promijenio tako da je već šezdesetih godina udio Hrvata u jugoslavenskoj Partiji bio manji nego u pučanstvu, a u samoj Hrvatskoj zastupljenost Srba u partiji bila i do tri puta viša od zastupljenosti u stanovništvu.

Naravno, tako duboke promjene nacionalne strukture hegemona jedne višenacionalne zajednice nisu ostale bez posljedica ni u državnom aparatu. Dapače, u mnogim važnim dijelovima društva i države došlo je do još većih nerazmjera u nacionalnoj i republičkoj zastupljenosti. Tako su npr. krajem 60-ih i početkom 70-ih godina Srbi i Crnogorci, čiji je udio u stanovništvu iznosio oko 42%, imali su više od 67% generala i časnika JNA, 70% sastava Udbe i 80% dužnosnika u saveznim institucijama.5

Od vlasti takva sastava nije se mogla očekivati neka veća senzibilnost za nacionalnu problematiku savezne države. Naprotiv, ta je država, uzevši u cjelini, marljivo projicirala — u zemlji i u inozemstvu — negativna mišljenja i vrijednosne prosudbe osobito o Hrvatima kao genocidnoj naciji, reakcionarima, fašistima i sl. Osjećaj nacionalne pripadnosti pa i takvi atributi nacionalnog identiteta kao jezik bili su potiskivani slično kao i u predratnoj monarhističkoj diktaturi. Čak se i Miko Tripalo, nakon povratka u Zagreb iz Beograda 1962, kao perspektivni mladi kadar izjašnjavao u korist jedinstvene jugoslavenske nacije.

Kao malu anegdotalnu ilustraciju vlastitih iskustava spomenuo bih npr. da sam početkom ožujka 1971. u predvorju švedskog premijera Olofa Palmea čuo tadašnjega dopisnika Tanjuga u Stockholmu kako uvjerava svoje švedske kolege da je nemoguće uspoređivati četnike i ustaše: »To je kao gram i tona!«, rekao je doslovce, vjerujući da se nalazi u čisto švedskom društvu. A nekih dvanaestak godina poslije, u uvjetima već pomalo konfederalnih odnosa u Jugoslaviji, kada je u Stockholm za novoga kulturnog atašea jugoambasade došla jedna drugarica iz Zagreba, prvi joj je službeni korak bio da ide, srećom neuspješno, uvjeravati državnu upravu za školstvo da nikako ne izdaje službeni švedsko-hrvatski rječnik jer da za to »zaista nema potrebe«.

Dobar broj hrvatskih članova SK bio je od samoga početka nezadovoljan takvom centralizacijom i njezinim posljedicama. Osobito su tijekom 60-ih godina u strukturama vlasti, onima formalnim i onima stvarnim, učestala sve žešća suprotstavljanja u vezi s nacionalnim probicima, pa i pitanjima same nacionalne opstojnosti. O tim se javnosti uglavnom nedostupnim i nepoznatim sukobima još uvijek ne zna mnogo jer se naša povijesna i društvena znanost nije njima ozbiljnije bavila pa je za sada sve uglavnom ostalo na razini memoarskih sjećanja uz uvijek prisutnu opasnost da se u njih uvuku i natruhe naknadne pameti.

Realno politički gledano, ta su unutarpartijska gibanja bila ključna jer su se neposredno odražavala na smjer političkih kretanja, ponašanje države i na životne uvjete građana. Sama blizina vlasti, rigidnost tema njezina ideološkog diskursa i neposredni pritisci saveznog centra ograničavali su, međutim, izbor opcija i nametali oprez u radu i govoru te kodiranje poruka. Komunikacija s narodom odvijala se uglavnom na razini zadanih simbola i ideološki filtrirana izričaja i onda kada se od naroda tražila, i dobivala, potpora u sasvim konkretnim političkim pitanjima.

Taj se službeni dio »proljeća« stalno nalazio između čekića rastućih narodnih zahtjeva u sve slobodnijem političkom ozračju i nakovnja centralističkih snaga, koje su u svojim rukama još uvijek imale najveći dio aparata prisile i gospodarske moći. Da problem bude još složeniji, nova nacionalno svjesna vlast nije mogla biti sigurna ni u svoj vlastiti aparat, regrutiran većinom u drugim prilikama i s drugim lojalnostima. Dinamiku političkih kretanja potkraj 60-ih i početkom 70-ih godina a i dvojbe dijaspore glede odnosa s domovinom moguće je zato razumjeti jedino ako se uoči dihotomija »proljećarskih« snaga — onih službenih i onih drugih, više ili manje spontanih, koje su neprestano iskušavale granice slobode i nametale tempo promjena.

Taj drugi i radikalniji dio hrvatskog proljeća bio je tzv. maspok (masovni pokret), oporbeno gibanje u samom narodu i u institucijama koje su se barem jednim dijelom uspjele izvući izvan kontrole vlasti, odnosno koje je vlast posredno pustila da se izvuku. »Idejni« začetnici toga gibanja bili su intelektualci — nije slučajno da se prvi značajniji iskaz novoga fokusiranja nacionalne debate veže uz proslavu 130. obljetnice hrvatskoga narodnog preporoda krajem ožujka 1966. i programatski govor koji je Krleža održao tom prilikom, tri mjeseca prije Rankovićeva pada.

Sami intelektualci ne bi, međutim, uspjeli učiniti puno da nije bilo istodobnih aktivnosti dviju institucija, koje su se u određenoj mjeri bile »otkvačile« od službene kontrole a koje i zbog političke težine njihovih šefova nije bilo jednostavno napadati. Bio je to Institut za historiju radničkog pokreta u Hrvatskoj Franje Tuđmana i — za odnose s dijasporom posebno važna — Matica iseljenika Hrvatske pod Vecom Holjevcem.

Točno godinu dana nakon proslave preporoda objavljena je Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika nakon koje više ništa ni u Domovini ni u dijaspori nije moglo ostati po starom. Ona će izazvati žestoko reagiranje partijskog vodstva, ostavku Krleže kao člana CK SKH, smjenu Tuđmana, a malo kasnije i Holjevca, te stranačke kazne onih 70 partijaca koji su bili među 130 uglednih potpisnika Deklaracije. Ali duh je izletio iz boce i proširio se na velik broj institucija i uglednih pojedinaca a dezavuiranje oporbenih snaga u vlastitim redovima vratilo se režimu poput bumeranga u obliku još radikalnijih zahtjeva za nacionalnim osamostaljenjem.

U nastupajućem razdoblju uz već tradicionalno prisutnu Katoličku crkvu pojavili su se kao dva najvažnija segmenta alternativnog okupljanja studentski pokret i intelektualci organizirani u Matici hrvatskoj. Crkva je u tim zbivanjima bila najopreznija jer se nalazila u fazi ispitivanja dometa sporazuma Vatikana s Beogradom (zaključenim neposredno prije Deklaracije), a studenti, kao obično, najradikalniji, s tradicijom bunta i debelih policijskih dosjea.

Neke studentske skupine osuđivane su 1954, potkraj 1956, u travnju 1957, rujnu 1959, srpnju 1964, potkraj 1965. i u početku 1966. Prvi javni protest 11. svibnja 1959, kada je oko 2000 studenata izašlo na ulice, brutalno je ugušen, određen broj studenata izbačen sa sveučilišta, neki osuđeni i zatvoreni a jedna djevojka ubijena. Bacanje letaka u središtu Zagreba 1964. dovelo je do zatvaranja nekoliko stotina studenata od kojih su neki teško mučeni. Globalni je studentski bunt 1968. u Zagrebu dobio nacionalno usmjerenje uglavnom intervencijom tada mladih docenata Šime Đodana i Marka Veselice, koji će poslije zbog »nacionalističkih devijacija« biti izbačeni iz SK. Velike studentske demonstracije 1971. bit će i neposredan povod protuudaru jugoslavenskoga partijskog vodstva na zbivanja u Hrvatskoj.

U Matici hrvatskoj ali i u drugim kulturnim institucijama razvija se vrlo intenzivna izdavačka djelatnost a u časopisima kao Kolo, Kritika, časopisima ogranaka Matice hrvatske, Encyclopaedia moderna i dr. objavljuju se argumentirane kritike društvenih prilika i nejednakosti kojima je izložena Hrvatska. Za »oktavu glasniji« Hrvatski književni list (urednik Zlatko Tomičić) vlasti nakon godine i pol izlaženja naprasno onemogućuju u listopadu 1969. U tom je trenutku, međutim, rijeka novih ljudi i ideja već nezaustavljiva. Malo kasnije, na 10. plenarnoj sjednici CK SKH u siječnju 1970, tri i pol godine nakon Rankovićeva pada, doći će do obračuna sa simbolom (ali ne i predvodnikom) centralističke frakcije Milošem Žankom. I nakon te pobjede reformskih snaga najveći dio nositelja dotadašnje vlasti ostao je ipak na vodećim mjestima politike i države i kočio unutarnje promjene da bi nakon Karađorđeva spremno proveo vrlo opsežne čistke i stvari bar privremeno vratio na staro. U međuvremenu, u dvije godine grozničavih aktivnosti 1970–71, proširuje se broj utjecajnih časopisa kao Hrvatsko sveučilište, Hrvatski gospodarski glasnik i, nadasve, Hrvatski tjednik, osnivaju se desetine ogranaka i povjereništava Matice hrvatske.

Reformatorski elementi koji su na 10. sjednici preuzeli vlast imali su tri racionalna motiva da traže i održavaju živ doticaj s dijasporom. Velik, relativno poduzetan, a i prokreativan, dio populacije u radnoj dobi u kratkom je roku 60-ih godina napustio domovinu pa je bilo važno s njim zadržati neku vezu. I u gospodarskom se smislu ostvarenje velikih deviznih doznaka nametnulo kao društveni prioritet. Naposljetku, doticaji s dijasporom bili su i specifičan, u nekim segmentima vrlo učinkovit način hrvatskog otvaranja prema demokratskom svijetu u situaciji u kojoj je Hrvatska imala neki neposredni utjecaj tek na konzularni dio diplomacije. Međutim, od samog početka reformistima je dano na znanje da je dijaspora opasno minsko polje koje treba ostaviti znalcima centralne vlasti.

Upravo na famoznom 10. plenumu hrvatska je dijaspora, a posebice njezin izbjeglički dio, saznala neposredno iz usta samoga dugogodišnjega gubernatora Hrvatske, Vladimira Bakarića, što o njoj misle jugoslavenšćujući partijci:

»Hrvatsku još nešto karakterizira. Ona ima najveću i najgoru emigraciju. Najveću po broju, pa i kad izuzmemo staru emigraciju, imade najveću političku emigraciju iz vremena ovoga rata. I najgoru po tome što nitko nije tako surov, tako neprijateljski raspoložen od svih drugih emigracija kao naša emigracija prema Jugoslaviji. Razloge za tu težinu, taj karakter te emigracije neću spominjati. Oni datiraju iz žestoke klasne borbe u toku rata unutar same Hrvatske i raznih političkih sukoba poslije rata. Ne bi trebalo ovdje možda ni da spomenem da smo u Hrvatskoj bili u razlaganju nacije i preformiranju na nove klasne osnove vrlo žestoki, možda smo u to ulazili u najnepogodnije vrijeme i da je zato i ta ogorčenost tako velika i emigracija tako velika«.

U nastavku svog izlaganja Bakarić je doduše priznao da u emigraciji više »nema čvrste grupacije s političkim programom koji bi ostajao na osnovnim pozicijama tadašnjim, ustaškim« te ustvrdio da je Šemigracijaš »počela tražiti nove putove... gledati da li treba priznavati Jugoslaviju... priznavati dijelove socijalizma... Šiš ...parole koje bi bile prihvatljive za stanovnike Hrvatske«. U tom kontekstu spominje čak i neku »Hrvatsku socijalističku stranku negdje u Londonu... i druge pokušaje«.6 Međutim, »sve što je vrijedilo kao inteligencija i pokušalo nešto misliti pretvorilo se u istraživače za različite biroe različitih obavještajnih službi i oni vrlo temeljito prate našu štampu, znaju sve što se u Hrvatskoj ili u Jugoslaviji događa i ono što im ostane za privatnu upotrebu izvan naloga poslodavaca objavljuju u člancima. Tako postoji nekoliko časopisa te emigracije. — Mislim na one deblje i kvazi ozbiljnije — koji su ostaci jednog analitičkog rada za strane obavještajne službe. Naravno da sada politički kurs te emigracije ne postoji, to je privjesak obavještajne službe«.

Time Bakarić reciklira već prije mnogostruko nametanu temu o navodnoj povezanosti emigrantskih, poglavito intelektualnih, struktura i pojedinaca sa stranim obavještajnim službama a pri tome ide čak tako daleko da neposredno optužuje SR Njemačku da preko svojih službi organizira ubojstva jugokonzula »ako Tito ide u Demokratsku Republiku Njemačku... Šili ako seš Jugoslavija izjašnjava za postojanje druge Njemačke. Ako se u Njemačkoj, govorim o ranijoj etapi, vlada pokušava približiti Njemačkoj Demokratskoj Republici ili uopće Istoku, opet neki naš konzul plati glavom, i to zato da bi se dokazalo progresivnim elementima, i kod njemačke buržoazije kako je komunizam odvratna stvar i kako su to zločinci i ubojice. Sve je to bivalo naručeno i tačno određeno po njemačkoj reakciji i onoj policiji, koja je bila pod uplivom dijela sadašnje njemačke reakcije«.

Cijeli taj galimatijas potreban je Bakariću da proda tezu o nepremostivom jazu između domovine i emigracije, koja samo služi stranim službama da »pipaju koliko smo mi čvrsta zemlja i... da ispitaju kakav bi program trebalo za Jugoslaviju stvoriti upravo za ovakve slučajeve krize i mogućnosti njenog raspadanja. Kod nas je veliki nedostatak da to nije opaženo i da su ljudi mislili; evo raspala se ta naša emigracija, nije više ustaška, treba joj pomoći i pružiti ruku. U prvom redu s tim se treba složiti, samo treba razlikovati ruku od ruke. Ruku onoga tko se demoralizirao i napustio onaj svoj ustaški karakter i drugu ruku koja pokušava rehabilitirati nakon ovolikog poraza taj isti ustaški element sa još jednim dodatkom da bude u stranoj službi«.

Bakarićeve su riječi bile znakovito i važno upozorenje hrvatskom partijskom vodstvu da su veze s dijasporom a posebice s političkom emigracijom strogo off limit već i zato što je Udba u drugoj polovici 60-ih godina, u doba egzodusa ekonomske emigracije i nakon pada Rankovića, znatno intenzivirala svoju aktivnost u inozemstvu. U roku od dvije godine (1967–69) počinila je barem sedam umorstava, uglavnom mladih emigranata ali i Luburića i inž. Nahida Kulenovića, pokušala otmicu Branka Jelića, otela dr. Draganovića itd.

Što su pak priče o ustašoidnom karakteru emigracije i o stranim službama značile za hrvatsku »proljećarsku« praksu, imao sam prilike i sâm iskusiti. Nakon duljih rasprava i u dosluhu s Maticom hrvatskom u Švedskoj je u siječnju 1970, otprilike istodobno kada je Bakarić držao svoj govor, utemeljeno Društvo prijatelja Matice hrvatske Matija Gubec. Očekivalo se, prema prijašnjim dogovorima, da će Društvo posredstvom MH uskoro moći pozdraviti domovinske predavače i druge goste, ali se tijekom 9 mjeseci, osim naših marljivih kupnji knjiga i publicistike, u tom pogledu nije dogodilo ništa, dapače, bilo je teško od Matice dobiti i najmanji odgovor. Kada sam u jesen 1970. nakratko i pod intenzivnim agentskim nadgledanjem posjetio Zagreb, osjetio sam da se iza suzdržane ljubaznosti vodećih Matičara krije neka nelagoda.

Tek mi je Zvonko Komarica, koji je tada bio predsjednik Matičina odbora za veze s inozemstvom, valjda zahvaljujući svojoj pozadini bivšeg obavještajca, imao petlje odati o čemu je bila riječ. Krajem 1969. u jednom je švedskom gradiću bio ubijen mladi Srbin, organiziran u neku četničku udrugu. Mediji su odmah naveliko počeli tvrditi da je počinitelj sigurno Hrvat, oslanjajući se na priče koje su im o Hrvatima sustavno servirale beogradske službe. Već idućeg dana ispostavilo se, međutim, da je vjerojatni ubojica bio jedan od najužih prijatelja žrtve, koji je odmah nakon umorstva zrakoplovom odletio u Beograd.

Ja sam pak na optužbe upućene na račun Hrvata reagirao novinskim člankom i intervjuom u dvama velikim švedskim novinama i u emisiji švedskog radija o temi odgovornosti medija.7 Upozorio sam ih na opasnost poigravanja neosnovanim tvrdnjama koje na tragu samoispunjujućih proročanstava mogu dovesti do međusobnih etničkih obračuna te usput spomenuo vjerojatnu, poslije potvrđenu, umiješanost jugoslavenskih službi. To je jugodiplomacija odmah dojavila zagrebačkoj vladi, koja je od Matice zatražila da se ogradi od Društva prijatelja kojem je na čelu tako neugodan narodni neprijatelj. Nakon natezanja oko istinitosti prijevoda, afera je završila na obvezi Matice da veze sa svojim možda najagilnijim društvom prijatelja — zaledi!

Koliko je pak to isto društvo prijatelja MH bilo zanimljivo jugoslužbama iskusili smo na primjeru čovjeka koji se u završnoj fazi priprema osnivanja pojavio »ni od kuda« i na sve načine pokušavao biti izabran u Upravni odbor. Nekoliko mjeseci nakon toga švedska ga je policija kao dokazanog špijuna — šupirala u Jugoslaviju! Pitanje je da li je i to u internim raspravama domovinske vlasti bilo spominjano kao dokaz matičarske »povezanosti sa stranim službama«?!

Čini mi se da upravo opisano iskustvo nije jedinstven slučaj u tadašnjoj političkoj praksi, dapače, vjerujem da je ono bilo dosta karakteristično za prvo vrijeme nakon 10. sjednice i da su se prilike počele ozbiljnije mijenjati i odnosi u društvu demokratizirati tijekom 1971. kada su i zaredali sve teži unutarpartijski sukobi. Službeni je Zagreb pak nastavio osluškivati prilike u dijaspori uglavnom preko poluslužbenih specijaliziranih tijela poput Instituta za migracije, programa za iseljenu Hrvatsku Radio Zagreba itd. I — naravno — žmireći čas na jedno, čas na drugo, čas na oba oka kada su u pitanju bile sve intenzivnije veze dijaspore s Maticom hrvatskom.

Tadašnja zbivanja i odnose snaga lakše je sagledati u širem političkom kontekstu. Oslanjajući se na beogradski centralistički aparat prisile, Tito je zadržao primat vođenja vanjske i sigurnosne politike i onda kada su Jugoslaviju potresale snažne unutarnje konvulzije. U tome je imao potporu i jednog i drugog sučeljenog svjetskog bloka. Nije se tu radilo o nekoj posebnoj prosrpskoj ili protitovskoj simpatiji, već u prvom redu o činjenici da je njima trebao jamac da se održi status quo na razini sporazuma s Jalte (zapravo sastanka Staljin — Churchill u Moskvi). Zbog geostrateškog položaja Jugoslavije obje su strane imale svoje dugoročnije računice s tom konstrukcijom, ali im je odgovaralo da do daljnjega održe nešto što se inače u svojoj unutarnjoj konstituciji sve više iskazivalo kao provizorij. Pri tome su bili voljni poduprijeti svakoga tko bi posao mogao obaviti, pa bili to žuti mravi.

Koliko god bi bilo normalno da dijaspora iz već navedenih razloga u doba proljeća bude na listi prioriteta službenog Zagreba, to je dakle bilo teško ostvarivo već iz visokopolitičkih razloga. Čim bi se Hrvati našli u okruženju zapadnih sloboda oni su u velikoj većini iskazivali tako snažno zahtjev za nacionalnim oslobođenjem i ostvarenjem hrvatske države da ih se smatralo bitnim elementom nestabilnosti zadane jugoslavenske tvorevine. Zato je, uostalom, i bilo pokušaja zakulisnih igara da se nacionalni naboj iskoristi za dodatno jačanje centrifugalnih snaga u jugoslavenskom društvu pa da se onda »zajaše« na cijelo područje. U tom smislu, ali samo u tom smislu, možda ni Bakarić u svojoj intervenciji na 10. plenumu nije bio sasvim u krivu.

Američki predsjednik Nixon sjetit će se prilikom državnog posjeta Jugoslaviji hrvatskih klijenata iz svoje odvjetničke prakse, inzistirati da dođe u Zagreb (1. 10. 1970) i uskliknuti, uz ostalo, i »Živjela Hrvatska«, a, naravno, cijelo vrijeme nastaviti podupirati Tita i centralnu vlast. A samo nekoliko tjedana prije kulminirao je pokušaj sovjetskih obavještajaca, pomognutih ljudima iz jugoslavenskih obavještajnih struktura, da smjeste klopku hrvatskom partijskom i državnom vodstvu i prodube sukob unutar režima, a istodobno hrvatskom iseljeništvu projiciraju svanuće slobode s Istoka. O tom iskušenju hrvatskog partijskog vodstva, lažno optuženom za veze s emigracijom, bit će više riječi u drugom dijelu ovoga prikaza.

Tvrdnje domovinske vlasti: dijaspora ustašoidna?

Hrvati su, poput Iraca, narod visokog iseljavanja. Tijekom stoljetnih ratovanja s Osmanlijskim Carstvom došlo je do mnogih prisilnih preseljavanja unutar i izvan prvobitnog etničkog područja pa su tada nastale i hrvatske tzv. autohtone manjine u austrougarskim zemljama.8 U sociološkom smislu Hrvati ipak nisu bili tako visoko mobilan etnički element kao npr. Vlasi, koje je stočarski način života priučio na pokretnost. Kada je prvi više ili manje organiziran široki val iseljavanja u prekomorske zemlje zahvatio Hrvatsku pokraj 19. i početkom 20. stoljeća, bio je to odraz siromaštva i egzistencijalne nužde, u čemu su se tada našli i mnogi drugi, pa i gospodarski razvijeniji, europski narodi.

Hrvatsko se iseljeništvo u prvoj fazi većinom regrutiralo u gospodarski pasivnim krajevima i često bilo na niskoj razini obrazovanosti i stručnosti, nerijetko i nepismeno, pa je, poput Poljaka a za razliku od, recimo, skandinavskih, njemačkih, židovskih i drugih iseljenika, mahom završavalo u teškim manualnim poslovima, rudnicima, željezarama i sl. Poneki od onih sretnijih, koji su dospjeli u priobalna područja, mogli su se uključiti u ribarenje i tako ostati u domovinskoj »profesiji«. Socijaliziranje toga prvog vala iseljenika u novim je okolinama teklo sporo zbog inicijalnog nepoznavanja jezika i običaja te relativno slabog vrednovanja višeg školovanja vlastitog potomstva. Naravno, da u svemu tome, kao i onome što slijedi, ima značajnih i svijetlih iznimaka, pa katkad čak i »proboja« cijelih mikrozajednica u novo okruženje, ali je svrsishodno držati se općih tendencija.

Prvi, a djelomice i drugi naraštaj iseljenika prvog vala dosta je slabo sudjelovao u društvenom životu svoje okoline a iseljenici su se često u određenom smislu i sami getoizirali u »vlastitim« stambenim četvrtima. No bilo je i primjera uspješne prilagodbe uvjetima okruženja, npr. u SAD-u gdje se iskoristila mogućnost stvaranja blagajne uzajamne pomoći, odnosno osiguranja, u okviru Hrvatske bratske zajednice, u koju se udružio velik broj iseljenika. U mjestima s većim hrvatskim stanovništvom bilo je okupljanja po predlošcima iz stare domaje. Uz katoličke župe osnivaju se i društva Hrvatske seljačke stranke, Hrvatskog domobrana (koji je poslije prerastao u ustaški pokret), manjih socijalističkih skupina te raznih zavičajnih pa i jugoslavenskih (iako po svom sastavu najčešće hrvatskih) klubova.9 Sa svakim novim naraštajem veza s domovinom bila je naravno sve slabija — treća generacija bi najčešće već izgubila i rudimentarno znanje jezika a četvrta jedva znala i prepoznati zemlju predaka. Priče o golemoj veličini i snazi hrvatske dijaspore, koje se temelje na ekstenzivnom tumačenju pojma iseljenik, treba zato uzeti s velikom dozom soli!

Mnogi iseljenici prvoga vala nosili su u sebi ideal povratka u rodni kraj, po mogućnosti na način i u formatu, koji bi suseljanima potvrdio uspješnost izbivanja s rodne grude. Najveći ih se dio, naravno, nije uspio vratiti a i među onima koji su se vratili nisu baš svi imali ušteđevina da ujedre u zaseoke siromašne Dalmatinske zagore u luksuznim limuzinama i da ondje grade palače i velebne nadgrobne spomenike sebi u čast i budućim naraštajima na spomen. Ali bilo ih je dovoljno da taj način iskaza životnog uspjeha perpetuiraju i do dana današnjega a da usput kod neuka svijeta, ali i šire, stvore zavist i određenu distancu prema »izgubljenim ovcama« narodnog stada.

Drugi val iseljavanja imao je izrazito političku pozadinu — nakon sloma NDH početkom svibnja 1945. deseci tisuća ustaša i domobrana bili su likvidirani u Sloveniji ili poslani na »marševe smrti«, u kojima su teško desetkovani. Velik broj civila a i preobučenih vojnika uspio se, međutim, spasiti na Zapad da bi, često nakon višegodišnjeg boravka u talijanskim i austrijskim izbjegličkim logorima, nastavio u druge europske ili — većinom — u prekooceanske zemlje, najčešće u Argentinu. Tijekom dvadesetak poratnih godina taj se val dopunjavao tankim ali konstantnim priljevom prebjega preko morske i kopnene jugoslavenske granice te osoba koje su Jugoslaviju napuštale legalno, ali se odbijale vratiti. Glavni su razlozi bijega bili politički, ali je to, osobito u Dalmaciji i Primorju, bilo pomiješano i s jakim elementima prijašnje ekonomske emigracije, često potaknutima rodbinskim vezama s prijašnjim iseljenicima.

Ljudski materijal — vjerojatno najmanje 150 tisuća osoba10 a možda i dvostruko više — koji se na taj način našao razbacan po gotovo svim kontinentima bio je vrlo različite pozadine, dobne strukture, izobrazbe i psihofizičkih osobina. Razlika prema prvom valu iseljavanja jedva je mogla biti veća. Dobar dio novog izbjeglištva našao se u inozemstvu nevoljko, spašavajući život. Drugi su pak morali, da bi se ondje našli, pokazati zamjerne količine energije i snalažljivosti. Jedan manji dio se, zahvaljujući visokoj obrazovanosti i radnom iskustvu, uspio brzo snaći i zaposliti u koliko-toliko odgovarajućim zanimanjima. Drugi su godinama tavorili pod teškim okolnostima a oni najmlađi počeli su uglavnom nov život.

Velik dio inicijalnog dijela drugog vala — dakle, onoga koji je domovinu napustio u svibnju 1945. — bio je na jedan ili drugi način vezan uz aparat ratne tvorevine NDH i uz ustaški pokret. Taj je pokret u dobrom dijelu svoga novog okruženja bio teško moralno opterećen zločinima iz ratnog doba a bio je i sâm interno duboko podijeljen, djelomice već tijekom rata a općenito nakon rata, oko odgovornosti za politički brodolom ustaškog projekta. To će se ubrzo očitovati s jedne strane u oštrom razlikovanju ustaške i neustaške opcije, a s druge, unutar ustaškog dijela, bujanju organizacijskih podjela i glasila, čemu je možda pridonijela i činjenica da su jugoslavenske vlasti tražile izručenje dr. Ante Pavelića kao ratnog zločinca pa on u prvo vrijeme nije uopće javno djelovao.

Nasljednici ustaškog pokreta podijelili su se na barem pola tuceta raznih grupacija, i još veći broj publikacija i povremenika, koje su se uglavnom razlikovale po razini otklona prema Paveliću i intenzitetu fokusiranja na druge političare iz te skupine (Jelić, Vrančić, Oršanić/Korsky, Hefer, Luburić itd). Zajednički im je bio naglasak na početnim osloboditeljskim zasadama hrvatskoga revolucionarnog pokreta, koji je uzeo maha nakon uvođenja šestosiječanjske diktature 1929, te tvrdnjama da su fašističke i nacističke ideje i vanjsko znakovlje (pa čak i samo ustaško ime, ustvrdio je Branko Jelić) na nj naknadno nakalemljeni. Ratne zločine počinjene u hrvatskoj državi najčešće bi ublažavali već opisnim kvalifikacijama kao ekscesi, retribucije i sl., tumačeći ih posebnim prilikama, zločinima protivnika hrvatske države, politikom okupatorskih sila itd. Zatomljivanje istine išlo je tako daleko da se uglavnom šutnjom prelazilo čak i preko zločina protiv vlastitih ljudi kao što su bila ubojstva Lorkovića, Vokića i drugih »zavjerenika« koji su hrvatsku državu pokušavali spasiti prijelazom u saveznički tabor.

U prilikama hladnog rata, koji je uslijedio ubrzo nakon onoga »vrućega«, u uvjetima teškoga staljinističkog terora koji je u Jugoslaviji vladao posebice prvih godina nakon rata te vrlo aktivnog udbaškog vršljanja u izbjegličkim krugovima, uključujući i brojna umorstva političkih aktivista, ustaška emigracija očito nije smogla snage, a možda ni imala prave pobude, da jasno i radikalno razračuna s vlastitom prošlošću. Umjesto toga ona je nastavila, na zadovoljstvo i uz pomoć mnogobrojnih ubačenih špijuna-provokatora i njihovih naredbodavaca, slaviti simbole povezane s ratnom državom, dapače mitologizirati i apsolutizirati njezine simbole kao slovo U, 10. travnja, prvo bijelo polje »šahovnice« itd., zahtijevajući obnovu hrvatske države s te povijesno poražene i od taloga prošlosti neočišćene platforme.

Tako formuliran zahtjev bio je ne samo u protimbi s visokopolitičkim interesima, koji su omogućili reinkarnaciju Jugoslavije u ratnim uvjetima, nego i u potpunom raskoraku s vrijednosnim zasadama relevantnih dijelova zapadnog društva u kojima su se nalazili. Ako im je cilj bio da u tom društvu mobiliziraju neku vrstu razumijevanja i potpore, nekritički odnos spram ratnog naslijeđa bio je ne samo moralni grijeh nego i politička ludost.

Važno je, međutim, da domovinska javnost shvati da je bilo i mnogo drugih glasova. Na marginama uvjetno govoreći ustaške emigracije pojavljivali su se, i odvajali, glasovi i publikacije s jasnim naznakama drugog pristupa. Među njima je svakako najistaknutija bila Hrvatska revija, koju je do 1945. izdavala Matica hrvatska a u emigraciji književnik Vinko Nikolić. On je, nakon početnih vlastitih vrludanja, od nje stvorio tribinu demokratske i slobodne razmjene intelektualnih mišljenja. I Hrvatska misao, Sloboda i Glas sv. Antuna u Buenos Airesu, Osoba i duh (akademičari u Madridu) i druge mogu se spomenuti kao publikacije sličnih ambicija ali većinom znatno kraćeg vijeka.11 Republika Hrvatska je, iako djelujući na stranačkoj osnovi, objavila niz zanimljivih raščlambi i dokumenata. Fratarski tjednik Danica (Chicago) bio je važan, iako nerijetko i politički nabrušen, kanal komunikacije među sjevernoameričkim Hrvatima.

Osim skupine koja bi se uvjetno mogla nazvati ustaškom ili neoustaškom, postojalo je, kako je već spomenuto, od samoga početka širok krug ljudi, organizacija i publikacija nevezanih s ustaštvom, ali u Jugoslaviji pomno prešućivanih a u emigraciji često kritiziranih i još češće bezrazložno klevetanih kao projugoslavenski. U izbjegličkom valu 1945. na Zapad je došao predsjednik Hrvatske seljačke stranke Vladko Maček a ondje su se već nalazili još tijekom rata izbjegli drugi vođa HSS-a Juraj Krnjević, publicist Ante Ciliga, umjetnici Ivan Meštrović i Jozo Kljaković, HSS-u blizak zagrebački kanonik Augustin Juretić i mnogi drugi.

Najmanja od tih skupina bila je ona koja je rješenje hrvatskih problema zaista tražila u nekim federalnim vezama u okviru Jugoslavije. Najdalje je u tome išao bivši ljotićevac (!), ali vješt novinar i zanimljiv analitičar, Roko Kaleb (Hrvatska zora, München). Ante Ciliga, nestor predratnih komunista i kratko vrijeme 20-ih godina čak član Politbiroa KP Jugoslavije, u svojim je knjigama oštro kritizirao staljinizam, u Parizu krajem 50-ih izdavao Hrvatski radnik a u kasnijem se povremeniku Na pragu sutrašnjice (Rim) zauzimao za konfederalno rješenje nagomilanih problema u Jugoslaviji.

Znatno je veći, ali politički uglavnom neiskorišten, potencijal imala Hrvatska seljačka stranka, predratni hegemon hrvatskoga političkog neba, čiji su vođe Vladko Maček i Juraj Krnjević prebivali u Washingtonu odnosno Londonu i imali potporu poglavito starih predratnih iseljenika organiziranih u ograncima HSS-a u Kanadi i SAD-u te poslije Australiji. Stranku su podupirala i dva tjednika, kanadski Hrvatski glas te, poslije ugašeni, Američki-hrvatski glasnik i prije rata osnovana organizacija u Belgiji (Hrvatska riječ), ogranak u Velikoj Britaniji i još ponegdje. S tim je krugom usko surađivao do svoje smrti 1954. i msgr. Augustin Juretić, koji je u Fribourgu (Švicarska) izdavao za prvo poratno vrijeme važan bilten Hrvatski dom.

Unutar HSS-a dvojica su političara u drugom planu, Ilija Jukić i Branko Pešelj, zagovarala demokratsku federalizaciju Jugoslavije, Maček je priželjkivao hrvatsku državu ali se rijetko oglašavao, uvjeren da će na kraju sve izdiktirati »veliki«, a Krnjević — kojem su ustaški krugovi predbacivali sudjelovanje u izbjegličkoj vladi tijekom rata — najjasnije i najčešće se od svih u tom krugu zauzimao za hrvatsku neovisnost. U tome su ga osobito podupirali uspješni organizator kanadskih organizacija i poslovni čovjek Mladen Giunio Zorkin i novinar Petar Stanković. Slabost cijele skupine bila je, međutim, da se u znatnoj mjeri bila »začahurila« i mehanički, nemalo eksogenetski, pozivala na radićevske tekstove, umjesto da srž radićevskoga demokratskog učenja presadi na suvremeno društvo i njegove dinamične promjene.

Inž. Karlo Mirth počeo je već 1947. u Europi a poslije u SAD-u izdavati bilten Croatia Press, najprije na hrvatskom a zatim i na engleskom, da bi potkraj 1971 (do 1980) prešao potpuno na engleski. On je bio i jedan od osnivača te dugogodišnji predsjednik Hrvatske akademije Amerike (1953), u kojoj su se našli mnogi hrvatski intelektualci u Sjedinjenim Državama bez obzira na stranačku pripadnost a koja je 1960. počela izdavati Journal of Croatian Studies.

Slična je ustanova, El Instituto Cultural Croata Latinoamericano osnovana i u Buenos Airesu 1960, kada je počela izdavati i svoj časopis na španjolskom Studia Croatica.

Veliki likovni umjetnici Ivan Meštrović i Jozo Kljaković, izliječeni od jugoslavenskih snova svoje mladosti, nisu sudjelovali u dnevnoj politici, ali su objavili izvanredno zanimljive memoare o političkim prilikama u nas, a i Meštrovićev sin Mate pojavljuje se u političkoj publicistici.

Ante Smith Pavelić (imućan diplomat i povjesničar koji je rat proveo na savezničkoj strani) potaknuo je s krugom istomišljenika u Parizu Hrvatski liberalni krug.

Među neovisnim intelektualcima bio je politički aktivan na strogo državotvornom programu i vrsni stručnjak poljoprivrednoga gospodarstva Jure Petričević (utjecajan savjetnik švicarskoga seljačkog saveza), publicist Bogdan Radica (prije jugoslavenskih naklonosti, odmah nakon rata kao povratnik sa Zapada, šef presbiroa jugoslavenskog ministarstva vanjskih poslova pa zatim politički izbjeglica u SAD-u) i drugi.

Politički je vjerojatno najradikalnija prinova drugog iseljeničkog vala bila inicijativa tadašnjeg studenta Jakše Kušana uz druge mlađe prebjegle intelektualce (Tihomil Rađa, Gojko Borić, Tefko Saračević i dr.), da u Londonu 1958. počnu izdavati Hrvatski bilten, koji je ubrzo prerastao u glasilo Nova Hrvatska. Bitna inovacija njihova pristupa bila je usmjerenost na događaje i političke procese u domovini i zaziranje od emigrantskih prepucavanja. Tu se — ako se izuzmu neka u emigraciji slabo raširena upozorenja Ante Cilige — prvi put pozornost usmjerava na politička kretanja među nacionalno svjesnim hrvatskim komunistima. Već u listopadu 1962. Nova Hrvatska objavljuje Otvoreno pismo hrvatskim komunistima u kojem se zauzima za otpor jačanju centralne vlasti, čiste račune i protivljenje odljevu dohotka iz hrvatskih poduzeća i za približavanje Hrvatske Europskoj zajednici. I to pismo i poslije slične poruke tiskale su se ne samo u novinama nego i u obliku letaka džepnog formata.

Unutar drugog iseljeničkog/izbjegličkog vala postojao je, dakle, širok politički dijapazon mišljenja. Njegova je izričito neustaška komponenta ovdje nešto detaljnije spomenuta iz dvaju razloga. Zbog svoga uglavnom često intelektualističkog i nepopulističkog pristupa, a nerijetko i usmjerenja na komuniciranje sa stranim okruženjem više nego s vlastitim pukom, taj je krug ljudi često ostajao slabo pristupačan većini politički angažirane i frustrirane izbjegličke mase. No on je i u domovini bio najsustavnije prešućivan i nijekan jer su se tako najučinkovitije održavale promidžbene utvare vlasti.

Tijekom cijeloga poratnog razdoblja izbjeglice su drugog vala u Hrvatskoj i Jugoslaviji odreda prikazivani kao pripadnici »ustaškog podzemlja«, mal’ne vukodlaci, koji domovinskoj javnosti nemaju što reći. Taj će se raskorak između stvarnosti i promidžbe prije svega obiti o glavu samoj komunističkoj vlasti. Ispostavilo se, naime, da će to »podzemlje«, a zapravo široka ponuda različitih političkih mišljenja i ljudi, u najvećoj mjeri politički ovladati golemim trećim iseljeničkim valom.

Tijekom 60-ih godina, poglavito u drugoj polovici desetljeća, u Jugoslaviji je došlo do velikog iseljavanja, koje je u nekim krajevima graničilo s egzodusom. Bio je to rezultat loše vođene privredne politike, velikih, u dobroj mjeri nacionalno uvjetovanih, disproporcija u ulaganjima u privredu ali i osjećaja neslobode u već opisanim uvjetima rankovićevskog centralizma. Zato su, od onih barem pola milijuna a možda i do 800 000 ljudi koji su napustili zemlju, više od polovice biti Hrvati, uglavnom iz Hrvatske ali i iz Bosne i Hercegovine. Novi iseljenici, u statusu »radnika na privremenom radu u inozemstvu«, bili su sociološki, obrazovno i geografski vrlo miješana skupina koja se po tome razlikovala i od prvog a donekle i od drugog vala iseljavanja. Koristeći se nenadanom i do tada vrlo ograničenom mogućnosti legalnog napuštanja zemlje, zapošljavali su se su u Njemačkoj, Austriji i drugim europskim i prekomorskim zemljama (posebice Australiji i Kanadi) čija su gospodarstva tada snažno rasla.

Bilo bi logično očekivati da će smanjenje nezaposlenosti a s vremenom i pojačan priljev deviznih doznaka Hrvatskoj olakšati gospodarsku situaciju. To se dogodilo samo u manjoj mjeri. Primat politike nad gospodarstvom očitovao se u političkim napetostima i obračunima, o kojima je već bilo riječi, te locirao velik dio zahtjeva hrvatskog proljeća za političkim osamostaljenjem upravo na gospodarsko područje.

U normalnim prilikama moglo bi se očekivati da će političkim prostorom u inozemstvu više ili manje »zagospodariti« rijeka mladih i poletnih ljudi, trostruko ili četverostruko veća od one — sada već osjetno ostarjele — koja je zemlju napustila 1945, odnosno sitno pritjecala ilegalnim kanalima tijekom dvaju desetljeća. U najmanju ruku, moglo se očekivati da će taj novi element osvježiti debatu i staviti svoj pečat na programska usmjerenja raznih političkih grupacija u inozemstvu. Element osvježenja nije izostao, ali se prožimanje uglavnom događalo u drugom smjeru: Mnoga su iskustva novopridošlih potvrđivala teze političke emigracije o nacionalnoj neravnopravnosti na granici ugnjetavanja pa su stare strukture crple novu snagu iz domovinskih svjedočanstava.

Daljnjem polariziranju društvenog i političkog rada u dijaspori pridonijela je i službena doktrina jednostranačja, koja se uporno pokušavala primijeniti i na stranom tlu. Za vlast je bila prihvatljiva suradnja samo s onim dijelovima dijaspore koji su se podvrgli kontroli službenih jugoslavenskih predstavnika, sa svime što je to za sobom povlačilo, od političkih pritisaka, nadzora i ispitivanja od obavještajnih službi i drugih struktura, koje ni po nacionalnom sastavu a ni po ponašanju nisu ulijevale povjerenje. To je osobito do kraja 70-ih godina, a u samo nešto blažem »pohrvaćenom« obliku i do samoga sloma SFRJ, ograničavalo dopuštenu društvenu djelatnost na učlanjivanja u jugoslavenske klubove, što je hrvatskim iseljenicima bilo strano i što ih je još više i jače upućivalo u hrvatski oporbeni krug. To i jest razlogom da se u ovom širokom prikazu prilika potkraj 60-ih i početkom 70-ih pojam dijaspore, barem u njezinu politički osviještenom dijelu, u znatnoj mjeri može poistovjetiti s političkom emigracijom.

Ipak, djelomice pod utjecajem »došljaka« iz domovine, čak su se i u ustaškim redovima stvari počele shvaćati na donekle nov način. To se s vremenom ogledalo i u pozitivnim prosudbama hrvatskog proljeća, iako je u razdoblju između pada Rankovića i proljeća Udba u inozemstvu intenzivno poradila na jačanju protimbi spram domovine, npr. eskaliranjem umorstava političkih emigranata. Dobar dio službenih proljećarskih struktura doživljavao je pak dijasporu ili kao relikt prošlosti ili kao sredstva mogućih provokacija vlastitih ili stranih obavještajnih službi. Zato je poučno na par primjera pokazati kako su se pojedini dijelovi političke dijaspore pokušavali otvarati spram domovine i kako su ti pokušaji završavali.

U ustaškom je krugu jedna od najborbenijih organizacija bio »Hrvatski narodni odpor«, s glasilom Drina, koji se i definirao kao organizacija hrvatskih boraca u emigraciji i puno se bavio pitanjem vojske. Na početku druge faze svog djelovanja Drina 1960. piše da »...u buduće ni ustaškoj, ni seljačkoj, ni radničkoj stranci neće biti dozvoljeno praviti ni staleške, ni stranačke vojske... Šaš jedinstvena Hrvatska vojska će absorbirati... i sve one Hrvate, koji su u Titinoj Jugoslaviji svršili vojničke škole. Neće se smatrati neprijateljima, pa ni protivnicima, ona braća, koja su u drugoj Jugoslaviji svršavali časničke škole, jer će ih Hrvatska trebati... narod je u domovini sviestniji od emigracije, jer je i pritisak srbokomunista veći«.

U »odporaškom« krugu »vojska je ’ekvilibrij’ u Šsituacijiš kada imamo... tri stranke Šmisli se na ustašku, haesesovsku i komunističkuš, od kojih svaka svojata za sebe Državu, Vlast i Narod... vodeći borbu za slobodu, na šta naše stranke ne misle, a kada bi i htjele, ne mogu to same ostvariti«. U razračunu s takmacima unutar ustaške skupine Drina postavlja i pitanje: »Nije li čak i u krilatici ’Borba protiv okupatora’! bilo ipak nešto hrvatskog i ustaškog — napose gledom na one negativne posljedice ’Rimskih ugovora’...«.

Drina se istodobno zauzima za »temeljitu reviziju gledanja na problem Jugoslavije i Srba Ščegaš bi konačno morali biti svjesni i oni koji još i dalje žele uporno slijediti politiku ’klinova’ Šaluzija na ’klin se klinom izbija’š«. Bilo je, međutim, odmah očito da i ta politika ima svojih granica: »Na području buduće hrvatske države žive stanovnici, koji pripadaju raznim vjerama, pa čak i raznim kulturama. Važno je za nas, da svi ti ljudi budu Hrvati i tko sebe bude takovim smatrao, kao takav živio i dielovao, bit će naš brat. Svi ostali morati će napustiti naše državno područje, jer tuđinaca, koji se u nekoliko stotina godina u tuđoj zemlji nisu asimilirali, ne trpi nitko«.

No ni odbacivanje »politike klinova« nije dugo izdržalo. Pet godina poslije (1965) vođa Odpora »general Drinjanin«, odnosno Maks Luburić, ratnim zločinima možda najopterećeniji ustaški dužnosnik, piše pod naslovom Klin se klinom izbija: ...»Da, znamo, da će biti hrvatskih moralista, pacifista, humanista, koji će na nas dreknuti i želiti nam, kao Kljaković, da neka nas sve pokolju, bolje je, nego da vraćamo milo za drago, da stavljamo ljutu travu na ljutu ranu, ili da klin klinom izbijamo... Pa kako na svom vlastitom biću nisu osjetili one mistične snage, koja pokreće ljude na žrtvu, svoj vlastiti oportunizam, kukavičluk, komotnost ili interese pokrivaju sa filozofijama, koje su sasma strane hrvatskom narodnom duhu. Borba je biološka potreba čovjeka i rat je jedina konstantna pojava kroz povijest čovječanstva«.

U travnju 1969. Luburića je, u okviru vala likvidacija, ubio agent Udbe nedugo nakon objavljivanja zadnjeg članka, ironijom sudbine naslovljenog Rat živaca.

Slučaj Drine i Luburića primjer je ograničena dometa novih promišljanja u onom dijelu militantne ustaške emigracije, koja je na takva promišljanja bila spremna. Naravno, neizbježiv drugi dio priče bio je i sam sastav skupine i sve ono što je Luburića teretilo iz vremena rata.

Jednom drugom segmentu ustaške emigracije pripisana je barem formalno važna uloga u svrgavanju državne i partijske komponente hrvatskog proljeća. Hrvatski narodni odbor (HNO — München/Berlin) se s vremenom ograničio na krug ljudi oko dr. Branka Jelića, jednog od inicijatora ustaškog pokreta, koji je Drugi svjetski rat proveo u britanskom zatočeništvu pa se nije smatrao odgovornim za nedjela počinjena u NDH. Svoj politički program razrađivao je u mjesečniku, katkad dvomjesečniku, Hrvatska država.

Tijekom druge polovice 60-ih godina to se glasilo najviše profiliralo kao oštar kritičar određenog približavanja Katoličke crkve i tadašnjeg režima, a posebice pak Beogradskih protokola, kojima su definirani odnosi Vatikana i SFRJ te, između ostalog, utrt put institucionaliziranom djelovanju hrvatskih dušobrižnih misija po svijetu. Sredinom 1967. Jelić se javlja programatskim govorom u kojem zagovara povlačenje granica »prema historijskim činjenicama u vezi s pravom na samoodređenje, koje mora biti odlučno kod graničnih sporova« te zahtijeva da »pravo na domovinu vrijedi u svakoj evropskoj državi«... »Mi smo demokratski orijentirani i protivnici komunizma, jer se on pokazao neljudski i nepraktičan, da riješi socijalne probleme i da postigne napredak, blagostanje i pravicu. Mi nismo pristalice jedne antikomunističke križarske vojne. Ali mi ćemo se principijelno boriti za slobodu svakog pojedinog naroda...«.

Nekoliko mjeseci nakon toga objavljuje otvoreno pismo dosta uopćena sadržaja na adresu »takozvanih hrvatskih komunista«12 a izvješćivanje o 10. plenumu CK SKH a u dvobroju Hrvatske države za siječanj i veljaču 1970. naslovljava velikim naslovom preko cijele stranice Bacanje praha u oči hrvatskom narodu te podnaslovima Bizantska igra komunista. Načelni pobjednik Žanko formalno odstranjen. Neprijateljski stav Bakarića prama zahtjevima hrvatskog naroda. Hrvatska je država jedino rješenje za hrvatski narod. Naslov dosta vjerno odražava smušenost i nesnalaženje s obzirom na domovinska zbivanja, iako broj sadrži i nekoliko izvadaka iz diskusije Savke Dabčević-Kučar, Tripala i Bakarića.

U idućem broju (veljača–ožujak 1970) prenosi se cijelo Bakarićevo izlaganje o emigraciji i objavljuje otvoreno pismo Jelića Bakariću (15. 2. 1970): ... »Jedini uvjet i polazna točka ovog našeg pokušaja izmirenja jest potreba da političko vodstvo Hrvatske, i SKH, djelotvornim akcijama pokažu, kako predstavljaju nezavisan politički pokret i kako su im najvažniji interesi hrvatskog naroda i Hrvatske, kao državne jedinice tog naroda«.

No već u sljedećem broju (ožujak–travanj 1970) nazrijeva se klopka ponude »izmirenja«. Prva je strana naslovljena Ususret 10. travnja a ispod toga podnaslov Hrvatska i SSSR te dvije slike-vinjete, koje će se zatim redovito pojavljivati gotovo dvije godine, slike Markova trga i Kremlja. Popratni članak podsjeća da bez Sovjetskog Saveza nema uređenja europskog prostora pa se Finska uzima kao primjer sovjetske suradnje. Hrvatskim se komunistima obećaje »ozbiljna šansa da vide garanciju svoje političke participacije u budućoj Hrvatskoj«. Za Sovjete bi Hrvatska bila »otvorena zemlja, preko koje mogu plasirati svoje ekonomske interese na svjetsko tržište. Naša neutralnost znači nesumnjivo i sovjetski strateški interes, jer to predstavlja maksimum nakon jaltanskih aranžmana«.

Do ljeta 1970. Hrvatska država se iz broja u broj sve brže okretala prema Sovjetima. Od početnih razmišljanja o »Sovjetskoj Rusiji« kao velikoj sili, nezaobilaznoj u dogovorima o našem geopolitičkom prostoru, razvija se najprije priča o interesnim sferama na Balkanu u kojoj smo »mi i mnogi još, shvatili Jaltu kao polaznu točku, ali ne i završnu riječ. Pogotovo ne danas. Hrvatska ne može više igrati ulogu predziđa jer za to nema snaga i mogućnosti. Za Sovjete naša je buduća neutralnost više nego Jalta i mi smo spremni to zagarantirati... Mi još uvijek vidimo u neutralnom statusu Hrvatske evropsko rješenje našeg problema. Neka nas se dakle ne tjera izvan tih rješenja, naše je ozbiljno upozorenje na adresu Rima i Bonna. U Evropi, ponavljamo u Evropi, želimo rješenje naše nacionalne tragedije. Stvar je međutim širih međunarodnih odnosa i konstelacija da polazna točka tog rješenja leži istočno od Jalte«.13

U lipnju se otvara tema domovinskih doticaja: U svojoj rubrici Otvorena riječ Branko Jelić tvrdi: »Ne krojimo mi uostalom sami budućnost Hrvatske. Njezina se sudbina u prvom redu odlučuje u Domovini. Ne razgovaramo mi sa ovim ili onim sami, već postoji i domovinski front. To je, čini nam se, najbitnije, to i obećava da će biti uspjeha. Ništa do sada nije dato, a dobiveno je mnogo«.14 Valjda da bi se pojačao učinak tvrdnje o domovinskim doticajima u sljedećem broju pojavit će se i prvi od izmišljenih razgovora sa zagrebačkom novinarkom i utjecajnim perom hrvatskog proljeća Nedom Krmpotić.

U tom istom broju pojavit će se prvi put, s pjesmom Buknut’ će plamen, i Velimir P. Tomulić, čovjek s obavještajnim vezama koji se smatrao glavnim inicijatorom sovjetskoga kursa u krugu oko Jelića, te odgovor na kritike koje su novom kursu odmah uputili »mediokriteti« Kaleb, Ciliga i Krnjević. U članku Surogati antikomunizma prvi put se javlja i tema »komunističke Ščitaj sovjetskeš Hrvatske« (»Radije ona nego li demokratska Jugoslavija — jer je upravo to ideja koja se u sutrašnjici može nazirati«).

Broj Hrvatske države za kolovoz–rujan 1970. već je sav preplavljen člancima i slikovnim ilustracijama nove sovjetske linije uključujući hvalospjev Staljinu kao »zagovorniku prava na samoodređenje« a u nepotpisanom članku na prvoj stranici tvrdi se »da je Bakarić već duže vremena pokušavao podržavati i uspostavljati veze s hrvatskom emigracijom. Bakarić Šješ htio iskoristiti emigrantski hrvatski potencijal za akcije slične Mačekovskoj-Šubašićevoj Banovini, u kojoj bi dobio neku autonomiju za dio Hrvatske, a koja bi se imala zvati ’Federativnom’, pa sada ’Konfederativnom Jugoslavijom’. Mi znademo s kime je u toj stvari Bakarić imao veze u emigraciji a i s kime je direktno ili preko emisara stajao u vezama u Rimu, u Londonu, Parizu i Švicarskoj«.

Sve žešćim i prijetećim tonom odgovara se sve brojnijim kritičarima novoga kursa pa se npr. Jakša Kušan i Nova Hrvatska napadaju kao »kukavice i opozicionari pred vratima Domovine... Ovaj politički trenutak Hrvatske zahtijeva argumente i alternative, a ne prirepke i to kompromitirane. Nitkovi nisu nikada predstavljali nikoga, ali subjekti su ponekad izbrisali sa lica zemlje uzurpatore. Revolucija ima svoju logiku i jede male patke«. Bez takve neposredne prijetnje smaknućem, ali ipak ne puno bolje (Drske provokacije) prošao je dr. Jure Petričević nakon žestoke kritike Jelićevih provokacija, objavljenih u Hrvatskoj reviji. Te i druge kritičare (npr. Ante Smith-Pavelić, Vinko Nikolić) Jelić navodi kao »emigrantske prijatelje Bakarića, ’branitelje Jugoslavije’, koje je ovaj alarmirao da napadnu ŠJelićaš kao izdajnika hrvatskih nacionalnih interesa«.

U ton toga ideološki iznimno »zapuhanog« broja uklapa se i okvir u kojem se najavljuje mogućnost stvaranje jedne nove komunističke stranke Hrvatske: »Hrvatski narodni odbor i drugi članovi Legalističkog Bloka Šnepoznatog sastavaš, obaviješteni su o namjeri stvaranja nove Komunističke Partije Hrvatske. Ukoliko hrvatski komunisti ocijene da je imperativ političkog trenutka osnivanje nove Partije, ostali će članovi prihvatiti ovu soluciju. Ovih dana boravi u Moskvi jedna studijska grupa hrvatskih komunista«.

Sudeći po datumima, već je nekoliko tjedana prije objavljivanja spomenutog broja Hrvatske države načelnik »odelenja za spoljnu službu DSIP-a« R. Nedeljković poslao (28. 8. 1970) famozno okružno uputstvo koje će biti povodom kasnijim državnim i partijskim istragama. U njemu se govori o »utvrđenoj saradnji tzv. Hrvatskog narodnog odbora sa nekim društvenopolitičkim licima u Hrvatskoj Šo čemu ćeš DSIP obavestiti organe čim to dozvole politički uslovi«. Uz to se najavljuje i da će »Služba Državne Bezbednosti sa svoje strane da poduzme izvesne tehničke korake, te paralelno sa tim merama proturiti potrebne dezinformacije«. Dva tjedna poslije (10. 9. 1970) na Jelića će biti izvršen prvi atentat a 5. 5. 1971. drugi. Nakon godinu dana naglo će umrijeti. Ostatak priče, kako je taj pokušaj provokacije u domovini korišten u partijskim natezanjima i pokušajima svrgavanja hrvatskog vodstva, poznat je iz teško razumljivih razloga tek u šturim domovinskim prepričavanjima.

Igra oko Jelića bila je, po svemu sudeći, postavljena tako da bi se mogla iskoristiti u internim pritiscima unutar režima i u snažnom pressingu koji je Brežnjev tada vršio na Tita i jugoslavensko vodstvo. U mnogim domovinskim krugovima ostavila je dojam emigrantske neodgovornosti i podložnosti manipulacijama. Već je, međutim, spomenuto do koje je mjere tu provokaciju odmah i široko bio osudio neustaški dio emigracije. No i na drugoj, uvjetno govoreći ustaškoj strani, kritike nisu bile manje:

»...Ukoliko su... Šdomovinskiš potezi bili reformističke naravi, onda predstavljaju samo jugoslavenstvo u podmuklom i zato opasnijem obliku. Ako se pak radilo o pravoj obrani Hrvatske od domaćih i beogradskih diktatora, onda se svaka pohvala iz emigracije morala osuditi kao politička glupost i zabadanje noža u leđa takvim ljudima. Dakle, ako su reformisti, nemamo ih zašto hvaliti; ako su prikriveni nacionalisti ne smijemo ih odati... Prema tome svako je solidariziranje iz emigracije znak političke naivnosti ili oportunizma...

...Ne možemo a limine odbiti svaki dodir s hrvatskim komunistima, ali smatramo da bi bilo bolje, kad bi takvih dodira bilo što manje i kad bi se vršili u odgovornim političkim oblicima.« (Ivo Korsky: Odnos prema hrvatskim nacionalistima, Republika Hrvatska, broj 91, listopad 1972, str. 9–24, otisnuto u Hrvatski nacionalizam. Članci i eseji, Buenos Aires, 1983, str. 239)

Najeklatantnije primjere promašenih mogućnosti boljeg razumijevanja i suradnje s domovinom nudi svakako onaj dio dijaspore koji se ogradio od ustaštva kao povijesno promašenog i moralno opterećenog projekta, ali je bio nadahnut programom stvaranja demokratske hrvatske države kao jamca slobode građana, gospodarstva i kulture na našem prostoru. Na zbivanja u domovini neposredno se bilo nadovezalo stvaranje društava prijatelja (ili članova) Matice hrvatske u raznim zemljama, među kojima su najvažnija bila ona u Frankfurtu, Parizu, Baselu i Calgaryju (Kanada) te ono u Švedskoj (DPMH Matija Gubec), organizirano po cijeloj zemlji. Tijekom ljeta i u kasnu jesen 1971. u Frankfurtu su održana i dva sastanka na kojima je pol tuceta takvih društava (uglavnom ona iz Njemačke, Basela i švedsko) čak stvorilo koordinacijski odbor Saveza hrvatskih društava u Europi pod predsjedništvom dr. Stanka Janovića i počelo formulirati organizacijske pretpostavke za usklađivanje posjeta iz domovine, pomoć središnjici, povezivanje s domovinskim ograncima Matice hrvatske itd.

Taj način najneposrednijeg organizacijskog povezivanja s maticom zemljom bio je domovinskim vlastima jako sumnjiv. Većina društava prijatelja Matice hrvatske nije se, naime, željela podvrgnuti kontroli jugoslavenskoga diplomatskog ili konzularnog osoblja, već je inzistirala na održavanju neposrednih veza sa Zagrebom, što je službeno smatrano »smrtnim grijehom«. Uz drugačiju politiku zagrebačkih vlasti ta društva mogla su postati vrlo važnim mjestima okupljanja dijaspore, u kojima bi domovinska riječ i misao bili snažno prisutni. Da je službeni Zagreb htio/mogao slijediti racionalan predložak ponašanja, ta bi mu vrsta organiziranja bila koristila već iz uskoga političkoga gledišta: koliki god bio politički otklon ljudi iz tih društava od struktura tadašnje države, ipak je samo prihvaćanje veza s nekim u Zagrebu posredno — u tome su pravovjerne ustaške kritike bile u pravu! — značilo i de facto priznanje države u kojoj su se taj Zagreb i ta Matica nalazili.15

Međutim, uz nedovoljnu zainteresiranost (ili slabost) Zagreba veći se dio tih inicijativa još za proljeća osjećao zapostavljenim i zanimljivim matici zemlji jedino kao prodajno mjesto knjiga i časopisa a u ponekim slučajevima i materijalno interesantan kontakt za pojedine predavače (model sabirnih klobuka). Nekoliko godina nakon pada proljeća ta su društva većinom odumrla i jedino se ono u Švedskoj uspjelo ne samo održati nego 1978. i sabrati u jednu organizaciju, Hrvatski savez, sva kulturna i športska društva koja nisu stajala pod nadzorom jugokonzulata. Tu posrednu »stečevinu« hrvatskog proljeća — a bio je to na žalost jedinstven slučaj na svijetu — švedske su vlasti prihvatile i potpomagale na istoj razini kao paralelni Jugoslavenski savez.16

Rastuću su ulogu u dizanju narodnog duha imale i sve brojnije katoličke dušobrižničke misije, osobito nakon što se Crkva oslobodila početne nesigurnosti oko tumačenja Beogradskih protokola.

Intelektualnu potporu, pa i korisne sugestije hrvatskom proljeću dali su i simpoziji Hrvatske revije 1968. i 1971. na kojima je, ne bez osobnih rizika, tajno sudjelovalo i nekoliko intelektualaca iz domovine. Izbor tema svjedoči o ambiciji da se zahvate područja koja se zbog ideoloških ograničenja nisu mogla aktualizirati u zemlji, odnosno područja od dugoročnoga strukturalnog interesa, te da se tako upotpune rupe u debati vođenoj u samoj Hrvatskoj.

U emigrantskom okruženju sva je gibanja oko hrvatskog proljeća nesumnjivo s najvećim zanimanjem pratio krug oko londonske Nove Hrvatske jer su ona na neki način bila dokaz onoga što se godinama motrilo i iščekivalo — naime znak da je i kod mnogih hrvatskih komunista prisutan osjećaj za bitne nacionalne interese i vrijednosti. Glavni je urednik Jakša Kušan — pomalo na zaprepaštenje ostalih sudionika toga projekta — čak otišao tako daleko da je doveo u pitanje svrsishodnost izlaženja u prilikama kada se sloboda u domovini prividno raspojasala. No bilo je prisutno i teško razočaranje nad manjkom domovinske komunikativnosti pa i zainteresiranosti uopće za sve što se prethodno nije kuhalo u domaćem loncu. U internom pismu 29. 10. 1971. pod naslovom Jesmo li potrebni? Kušan piše najužem krugu prijatelja i suradnika između ostaloga:

»...Čini mi se da je kod kuće već dobrano u toku jedan dosta prirodan proces, koji je možda trebalo očekivati, bez obzira što nam on nije mio. Ljudi koji su se u Hrvatskoj izložili i ponijeli glavni teret hrvatskog preporoda, a osobito mlađi, zaneseni su današnjim uspjesima, puni su optimizma i samopouzdanja, uvjereni, uglavnom, da su za sobom već ostavili najteži dio puta. Mnogi su prvi put osjetili okus vlasti, moć političkog utjecaja i popularnosti...

Koliko mogu prosuditi, u toj sasvim prirodnoj i sasvim opravdanoj borbi za vlast, politička emigracija im samo smeta. Oni od nas ne vide korist već samo štetu. Štetu jer ih veza može kompromitirati, štetu zbog pojedinih zaista ludih akcija u emigraciji, štetu zbog naših navodnih veza s kojekakvim službama, Petrom i Pavlom, u koju su poslije uporne režimske propagande i formalnog mentaliteta postali uvjereni, štetu, konačno, u onoj sasvim instinktivnoj težnji za prevlast, zbog koje u političkoj emigraciji vide konkurenciju, vide ljude koji su se, kako Vice Vukov kaže, bavili najlakšim poslom, dok su oni u zemlji stradavali i tek sada, poslije mnogo žrtava i godina po zatvorima, poslije tolikih zapostavljanja, izbili na površinu i došli do prvih plodova svoje dugotrajne borbe. Ljudski je da te plodove žele za sebe, a ne žele ih dijeliti s onima koje ne poznaju i u koje nemaju povjerenja...«.17

Nakon domovinskih oduševljenja i zanosa došlo je, međutim, i do teškog otrežnjenja slomom proljeća i progonima njegovih protagonista. Dijaspora — barem ona konstruktivna — tako će se ponovno naći u staroj ulozi svjedoka istine, koji govori i prosvjeduje i nakon što je glas naroda umuknuo, u ulozi samaritanca koji skromnim sredstvima pokušava pomoći obiteljima zatvorenih, u ulozi trublje slobode i onda kada se njezin zvuk gubi u gluhoj noći. U teškim godinama 70-ih bio je to težak posao, na granici beznadnog, a u njemu je pomoć »proljećarskog« Zagreba — treba i to reći — bila minimalna. Ono što nije čamilo po zatvorima, zakračunalo je vrata ili — uteklo van.

U prvih godinu-dvije izbjeglištva nakon karađorđevskog sloma neki su mladi studentski aktivisti vrlo konkretno na vlastitoj koži iskusili gorčinu emigrantskoga kruha a i teškoće rada u međunarodnom okruženju u kojemu je trebalo afirmirati ideju hrvatske neovisnosti. U više primjera to je dovelo do radikalizacije dijela hrvatske političke scene u dijaspori. Točnije, dio prijašnjeg radikalizma dobio je nove, puno pismenije, s domovinskim prilikama daleko bolje upoznate i, kako dolikuje mladosti, puno nestrpljivije glasnogovornike. U mnogo čemu oni su na žalost, poput nekih svojih prethodnika, nastavili zapadati u stare stupice i činiti iste pogreške. Ali to je priča za sebe.

Zaključak

Unutar hrvatskog proljeća i dijaspore postojale su znatne razlike u vrijednosnim prosudbama, ciljevima, izboru sredstava političke borbe, uvjetima rada i sl. Golema je razlika između npr. izdavača Hrvatskoga književnog lista Zlatka Tomičića i čelnika službenog reformatorstva dr. Savke Dabčević-Kučar i Mike Tripala. Cijeli jedan svijet razlika dijeli Hrvatsko revolucionarno bratstvo od jugoslavenšćujućeg novinara Roka Kaleba.

Između tako heterogenih pojava uzetih u cjelini ne mogu postojati ni neke jednoznačne veze. No pitanje je nije li na današnjoj razini slabog poznavanja, a osobito očigledne nezainteresiranosti velikog dijela domovinske intelektualne elite za dijasporu, gotovo kontraproduktivno postavljati hipoteze o mogućim prožimanjima domovinske i izbjegle/iseljene Hrvatske. Na bunjištu neznanja, obilno natopljenom predrasudama, lako preživljavaju i najbizarnije tvrdnje a brzopleto se odbacuju ili barem podcjenjuju empirijski utemeljene teze.

Treba, dakle, prije svega stvoriti koliko-toliko održiv konsenzus o naravi i strukturi dviju pojavnosti o kojima je riječ. No prikaz u ovom prilogu ipak nameće poneki zaključak o konkretnim uvjetima odnosa između domovine i izbjeglištva početkom 70-ih godina i upozorava na neke promašene mogućnosti.

Nakon (privremene) pobjede reformatorskih snaga unutar hrvatske Partije i struktura vlasti 1970. postojala je i dalje jaka dihotomija između većeg dijela službenih struktura i udarnih snaga »masovnog pokreta«, predvođenih uglavnom dijelovima Matice hrvatske i studentskim vodstvom. Drama »hrvatskog proljeća« odvijala se u vrijeme intenzivnoga blokovskog nadmetanja za kontrolom našega geopolitičkog prostora pa su odnosi s inozemstvom bili pridržani saveznim strukturama i Titu osobno a za republičke vlasti oni su ostali praktički nedostupni.

Zato je hrvatska dijaspora gotovo isključivo upućena na povezivanje s domovinom preko »maspokovskih« organizacija i pojedinaca, koji su joj i inače po svom političkom i mentalnom habitusu bili najbliži. Reformatorska vlast nastupala je pak — kao što je i nalagao preuzeti kodeks ponašanja — prema »maspoku« najrestriktivnije upravo u pogledu njegova povezivanja s ljudima koje je vlast sustavno sumnjičila za povezanost sa stranim obavještajnim službama i zagovaranje stranih interesa. Koliko god se taj službeni oprez vjerojatno mogao tumačiti realnostima odnosa snaga unutar Jugoslavije, kao i neposrednom opasnošću od provokacija (slučaj Hrvatska država), valja naglasiti da je njime učinjena velika šteta barem u dva smjera.

Prvo, hrvatska slobodarska kretanja 1970–71. ocjenjivana su u inozemstvu često slabije nego što su objektivno zasluživala a doticaji sa zapadnim svijetom nisu dali optimalne rezultate jer nisu bila korištena sva ona iskustva, znanja i kapilarni sustavi veza, koje je, svaka na svom području i u svojim novim prebivalištima, posjedovala intelektualna dijaspora. Iako bolja afirmiranost hrvatskoga narodnog preporoda u zapadnim medijima po svoj prilici ne bi spriječila obračun konzervativnih snaga s reformatorskima, taj bi obračun pod pritiskom zapadnoga javnog mnijenja vjerojatno bio »mekši«. Bitna bi se razlika očitovala — tvrdim svjestan rizika da se to ocijeni naivnim — u znatno boljoj početnoj medijskoj i diplomatskoj poziciji Hrvatske u idućoj nacionalnoj drami, Domovinskom ratu, dva desetljeća poslije.

Drugo, omogućavanje boljeg i demokratskijeg dodira iseljeništva s institucijama matice zemlje, bez kontrole diplomatsko/konzularnog i obavještajnog aparata, bilo bi pridonijelo boljem organiziranju tada još svježe hrvatske dijaspore »trećeg vala«. Koliko god ranija hrvatska emigracija (»drugog vala«) odigrala važnu ulogu u održavanju nacionalne svijesti i državotvornih zahtjeva, novopridošloj iseljeničkoj masi trebao je u prvom redu živ kontakt s domovinom i kulturni rad, koji bi uvijek iznova nacionalno osvještavao mlade, često u inozemstvu rođene naraštaje i u njima stvarao pozitivan odnos prema vlastitom podrijetlu i domovini roditelja. Okupljanje hrvatskih društava u Švedskoj, koje je u emigrantskim uvjetima potkraj 70-ih potaknula i provela upravo skupina prijatelja Matice hrvatske, dobar je primjer mogućnosti koje bi bile prisutne i drugdje da je u početku bila prihvaćena i podupirana ideja slobodnog i na domovinu usmjerenog hrvatskog društvenog organiziranja.

Domovinske restrikcije gurale su, međutim, nove iseljenike posredno u stare, uglavnom političke strukture, koje su oni osvježavali ali čijim su slabostima prečesto i sami podlijegali. Znatno manji dio prihvatio je organiziranje u »službene« udruge gdje je, misleći svoje, pokušavao preživjeti izbjegavajući sukob s domovinskom diktaturom. Treći, i najveći, dio držao se po strani, ograničavajući se u najboljem slučaju na susrete sa sunarodnjacima na misama hrvatskih dušobrižnika.

Možda nije sasvim neumjesno predbaciti ovoj vrsti kritičkog pristupa manjak političkog realizma i bijeg u priželjkivanja: »Što bi bilo da je bilo...«. Ovome se autoru pak čini da je navodni realizam u velikoj mjeri smokvin list koji pokriva sve one propuste u ambijentu »malog mista« koji je apsorbiran — da iskoristim jednu švedsku poštapalicu — motrenjem vlastitog pupka. Ne shvati li se, a to vrijedi danas kao i prije 30 godina, koju golemu riznicu znanja, iskustva, inicijativa i međunarodnih doticaja hrvatsko društvo ima na dohvat ruke u svojoj dijaspori, naći će se uvijek dovoljno razloga da joj se okrenu leđa uime navodnog realizma, ekspeditivnosti i zaokupljenosti prečim problemima.

Da su domovinski reformatori znali više i konkretnije o dijaspori, ne bi se o njoj moglo govoriti na način na koji se govorilo; njome se ne bi dokusurivale ideološke prepirke ili osobna nadmetanja, već bi se u njoj razaznao važan nacionalni resurs za koji se vrijedi boriti.

1 Zahvalan sam Josipu Šentiji što me je podsjetio na to tada znakovito izjašnjavanje i upozorio na neke druge elemente u partijskim previranjima. Zaključke treba, naravno, pripisati meni.

2 Posljednji popis pučanstva (1961)

3 Područje s većinskim albanskim stanovništvom — administrativno se ubraja u republiku Srbiju ali ovdje iskazuje zasebno

4 Tzv. uža Srbija, isklj. AP Kosovo i Metohija te AP Vojvodina

5 Podaci iz raznih jugoslavenskih izvora sabrani u Ante Čuvalo: The Croatian National Movement, East European Monographies, distr. Columbia University Press, NY, 1990.

6 Zanimljivo je da se Bakarić ovdje poslužio šest godina starim podatkom o izmišljenoj socijalističkoj stranci koja je uoči 8. kongresa SKJ (1. 12. 1964) izdala letak »hrvatskim radnicima, seljacima i građanima« te »komunistima«. Jakša Kušan, ibid., str. 181, opisuje kako je i zašto došlo do toga krivotvorenja. U međuvremenu je Udba svakako morala otkriti pravu pozadinu, tim više što Kušan podsjeća da je rabljen tip slova kojim je inače bio složen tekst Nove Hrvatske.

7 Da bi se posve razumjela jugoslavenska reakcija na program možda nije zgorega primijetiti da je švedski novinar razgovor nadopunio recitacijom znakovite pjesme Slavka Mihalića Ne usuđujem se izgovoriti ime grada.

8 Računa se da se iz hrvatskih krajeva tada odselilo više od 400 000 Hrvata. Vidi Većeslav Holjevac, Hrvati izvan domovine, Naklada Matice hrvatske, Zagreb, 1967, str. 15.

9 Više o tome u Većeslav Holjevac, ibid., 2. dio

10 Broj političkih emigranata naveden na sastanku 31. 3. 1962. Komisije za nacionalne manjine i iseljeništvo Republičke konferencije Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske, HDA, fond RK SSRNH. Politička emigracija cijele Jugoslavije tada je procijenjena na 250 000 a hrvatski udio, dakle, na 60%.

11 Jakša Kušan u svojoj knjizi Bitka za Novu Hrvatsku (Otokar Keršovani, Rijeka, 2000) donosi znakovit navod, pisan početkom 1949, iz Slobode: »Druga karakteristika naše nove emigracije jest, da ona ima sasvim specijalni politički sastav. U času exodusa u svibnju 1945. krenuli su u emigraciju u prvom redu nosioci režima u NDH. Prema tome ova naša emigracija ne može predstavljati prosjek hrvatskog javnog mnijenja. U njoj nisu proporcionalno zastupane sve političke i ine tendencije unutar hrvatskog naroda. O tome treba voditi računa, osobito kad se radi o raspravama unutar emigrantskih redova i ne ponašati se kao da većina emigracije znači isto što i većina hrvatskog naroda u domovini. Tko bi se tako ponašao, dao bi povoda sumnji o vlastitoj nekritičnosti, odnosno zlonamjernosti«.

12 Hrvatska država, broj 153-154, god. XIV, listopad-studeni 1967, str. 5

13 Hrvatska država, broj 182, god. XVII, travanj-svibanj 1970, str. 3

14 Hrvatska država, broj 183, god. XVII, svibanj-lipanj 1970, str. 8

15 Možda najzanimljiviju potvrdu u tom smislu dobio sam prilikom polusatnog razgovora koji je izaslanstvo Društva Matija Gubec vodilo u ožujku 1971. sa švedskim premijerom Olofom Palmeom. Kada smo mu počeli tumačiti što je Matica hrvatska, on nas je, smiješeći se, prekinuo: »Znamo mi s kim vi surađujete, ali dok je to institucija unutar zemlje s kojom mi imamo prijateljske odnose, to je O. K.«. Na kraju sastanka dao je izjavu nacionalnoj novinskoj agenciji da će vlada razmotriti od nas primljene prijedloge kulturnog rada s hrvatskim useljenicima. Riječ Jugoslavija nije uopće spomenuo. Ironija je htjela da se nakon njegova umorstva mnogo godina kasnije najprije u javnost izbaci špekulacija da su počinitelji — ustaše!

16 Koliki je pak ugled, ili u svakom slučaju povjerenje, uživalo to društvo prijatelja Matice hrvatske najbolje svjedoči činjenica da su dr. Franju Tuđmana, kome je taj krug ljudi organizirao ilegalni dolazak u Švedsku 1978, ovdje primili najkompetentniji švedski dužnosnici (Carl Bildt, tada državni tajnik u predsjedništvu švedske vlade, Pierre Schori, tada vanjskopolitički tajnik socijaldemokratske stranke a sada švedski veleposlanik u UN, te predsjednik parlamentarnog odbora za vanjsku politiku iz stranke centra). Sličnih je međunarodnih veza bilo i na drugim stranama, ali ih je trebalo htjeti iskoristiti. U tom je pogledu Zagreb bio, a u mnogo čemu i ostao, mentalno zasužnjen u svom habitusu kolonijalne pasivnosti ili, u najboljem slučaju, kavanskog umovanja.

17 Jakša Kušan, ibid., str. 84