GRAD U RUCI, RUKE NAD GRADOM

Hrvatski gradovi i njihovi sveci zaštitnici

Tonko Maroević

Kiparstvo i slikarstvo najbolje su nas podučili kako je srednjovjekovni grad sa svojim patronom činio nedjeljivu cjelinu. Brojni su prikazi važnih svetaca koji u svojim rukama drže grad za koji su »zaduženi«, vezani usrdnim molbama vjernika i raširenim kultom stoljetnoga štovanja. Istina je kako je riječ o stiliziranim modelima ili maketama urbane strukture, kao što su i likovi svetaca idealizirani, neindividualizirani, nipošto portretno uosobljeni. Ali čvrsta sprega zašitnika i predmeta zaštite — što ga nebeski zagovornik superiorno drži u ruci — neosporna je, upravo utoliko uvjerljivija koliko odnosi proporcija nisu realni: sa svojim nadzemaljskim ingerencijama svetac je opravdano mnogo veći od onoga što štiti i brani.

Brojni su gradovi simbolički poistovjećeni sa svojim svetim protektorom. Ne samo u slučaju kakav je Santiago de Compostela, gdje je apostolov grob dao ime cijelom naselju, nego i u slučaju mnogih starijih (antički utemeljenih) gradova, u kojima su se autoritet i glasovitost groba, relikvija ili sjećanja na djelovanje kakvog svetačkog protagonista nametnula kao izrazita distinktivna vrijednost. Primjerice, u Milanu je tradicionalna nazočnost svetog Ambrozija toliko jaka da se stanovnici toga grada metonomijski nazivlju »Ambroginima« ili »Ambrosianima«, a Bologna je na sličan način imenovana »Petronijevim« gradom. Slava Barija — ne samo u našim stranama — bitno je vezana uz čašćenje sv. Nikole Putnika, zaštitnika svih mornara, a napuljska fascinacija svakosezonskim čudom pojave krvi na kipu sv. Genara daleko nadmašuje lokalne okvire. Izrazit je primjer Padove za koju je sv. Antun Svetac s majuskulom. Identifikacija sv. Petra s Rimom (odnosno Vatikanom) bitno je relativizirana velikim brojem konkurentskih blaženika, od sv. Pavla, sv. Klementa, sv. Sabine, sv. Ignacija pa do onih minornijih, uključujući jedva identificirane ili sasvim anonimne mučenike iz katakombi. Patricijska republika i sredozemna talasokracija Venecija obilježila je sva područja dominacije stijegom sv. Marka.

Komunalna središta s istočne, naše obale Jadrana, vrlo brzo su nastojala isto tako steći duhovnu pomoć nekog uglednog nebesnika, domoći se cijenjenih moći iz »svetošću bogatijih« (kršćanskom krvlju natopljenijih) krajeva ili pak uzdignuti na rang svetosti nekog iz regionalne martirologije, odnosno dostojne vjerske tradicije. Dalmacija se s razlogom dičila potvrđenim podrijetlom prevažnoga crkvenog naučitelja, odavno kanoniziranoga sv. Jeronima, te mu je s vremenom pridala i nepripadne zasluge zagovornika slavenske, ilirske, glagoljaške pismenosti. Kult solinskih mučenika (iz vremena Dioklecijana) postao je, pak, ishodištem autoriteta solinsko-splitske (nad)biskupije, a njihovi zemni ostaci u lateranskoj bazilici jamčili su legitimitet takvih nastojanja.

U srednjovjekovnom univerzumu poštovanje mrtvih nije bilo odijeljeno od svakidašnjeg života. Zaslužni preci zapravo su nastavljali djelovati u potomcima, osobito oni obilježeni karizmom nadrealnih sposobnosti ili snagom požrtvovne predanosti vjeri. Uostalom, to nije bilo tek kršćansko shvaćanje ili izum. Već prethistorijski tumulusi jamačno su imali ritualnu vrijednost i značenje, antički heroji su iz svojih grobova slali poruke mogućeg nasljedovanja, mjesta žrtvovanja emanirala su u budućnost pobudbene poticaje i nadu transcendiranja puke prolaznosti. Nije li križ na Golgoti zaboden izravno u Adamov grob, nisu li kosti i lubanja prvoga čovjeka poslužile kao pečat zavjetne veze početka i kraja, znak sudbinske ulančanosti grijeha i spasenja?

Svaki grad koji je držao do sebe ili se brinuo oko eventualne pomoći u opasnostima (a tih je bilo nebrojeno), potrudio se pribaviti što slavnije i što »efikasnije« relikvije, to jest zemne ostatke nekoga sveca na glasu čudotvornosti, neobičnih taumaturških svojstava ili pak vrlina proročkoga viđenja, predviđanja nevolja i upozoravanja kako bi se one izbjegle. U tu se svrhu razvila i unosna trgovina, ne samo često nelojalna nego i puna prevara, patvorina i izmišljenih vrijednosti, da ne govorimo o otimačinama, pljačkaškim upadima i pravim ratovima zbog svetačkih moći ili blagoslovljenih predmeta. Bogatstvo i ugled neke sredine često se mjerio upravo dostojanstvom mjesnog moćnika, asortimanom relikvija svetaca, jer je svaki od njih bio »specijaliziran« za određene tegobe, bolesti i nesreće pa je veliki registar moćnih nebeskih zagovornika takoreći nudio univerzalni lijek, panaceju.

Naravno, najbogatiji i u kršćanstvu najpovlašteniji gradovi osigurali su sebi zemne ostatke Kristove muke ili stvari vezane uz Bogorodicu, uz apostole i prvi naraštaj učenika i mučenika. Onima siromašnijima i udaljenijima ostalo je nabavljati ostatke ili neizravne odjeke odjeka, odnosno zadovoljiti se blaženicima nešto nižega ranga. Crkve, katedrale ili župna središta, kapele ili dvorovi opskrbljeni moćima manje glasovitih svetaca nisu, dakako, mogli postati mjestima univerzalnijega privlačenja, utočištima rijekâ hodočasnika, ali su zato ti sveci u lokalnim razmjerima dobijali iznimnu popularnost, običan svijet se s njima lakše intimizirao, uspostavljao sasvim neposredan odnos, definitivno ih posvajao.

Komunalni ponos zbog svetaca zaštitnika, patrona i paraca, uvećavao se, dakako, uspoređivanjem sa susjednim sredinama, posebice u prigodama zajedničkog druženja, svečanosti i slavlja, sajma i fešte, fjere i kirvaja. Običan puk se takoreći smatrao podanicima ili djecom najbližih im titulara, možda u većoj mjeri nego li se osjećao podložnim političkoj vlasti. Svetac zaštitnik je bio i nedvojbeni čimbenik socijalne, međuklasne, intercehovske kohezije, jer je za razliku od imendana (osobnog prepoznavanja) ili »krsne slave« (rodovskoga zajedništva) afirmirao cjelinu grada kao akumuliranu energiju prožimanja vlastele i činovništva, klerika i zanatlija, starosjedilaca i došljaka.

Nema statuta ni zakonika, kronike ni knjige dokumenata u kojima mjesni patron ne bi bio na istaknutom, najčešće na uvodnom mjestu, kao jamac kontinuiteta i kontrolor ispravnog obavljanja obveza. U srednjovjekovnom pravu sekularno se često miješa sa sakralnim, a u kampanilističkoj projekciji religiozni se univerzalizam razblažuje i prilagođava sredini pozivanjem na lokalno znane i prisno bliske zastupnike nebeskih sfera. Hrvati sve donedavno nisu (nismo) imali svetaca domaćega podrijetla, svojega roda, pa su za svoje zaštitnike odabrali ili dobili zaslužne pripadnike crkve iz udaljenih krajeva, odnosno davne »zemljake«, kršćanske mučenike iz razdoblja prije dolaska Slavena, to jest prije hrvatskoga konstituiranja na jadransko-panonskom prostoru. Primjeran komplement su valjda najglasovitiji gradski sveci u našim stranama: relikvije svetoga Vlaha, mučenika iz Sebaste, pribavljene iz maloazijskih krajeva, no toliko su se srodile s Dubrovnikom da nitko ne osjeća njihovu stranu provenijenciju, inozemnost; moći svetoga Dujma, solinskoga biskupa mučenika, došle su u Split s razdaljine od samo pet-šest kilometara, no s vremenske (i plemenske) distance koja kao da uvećava dignitet.

Nekim je gradovima svetac zaštitnik evidentno oktroiran: Korčula slavi svetoga Marka, dokazujući tako svoju privrženost mletačkom lavu; Zagreb odaje posebnu čast svetom Stjepanu, mađarskom kralju, svjedočeći nekadašnju političku i crkveno-teritorijalnu subordinaciju; Vodnjan osobito časti bl. Leonarda Bemba, iz vremena dominacije Venecije, itd. Određeni broj svetaca zaštitnika ekskluzivnog je karaktera; riječ je o manje poznatim imenima — osobnostima do kojih se uspjelo u sretnom trenutku doći: sveta Eufemija je prema legendi doplovila u Rovinj, sveti Servolo je ugrabljen za Buje, sveta Reparata je kupljena u Rimu za Starigrad na Hvaru (i svečano se slavi, iako je titular župne crkve sveti Stjepan, a najveću procesiju i čašćenje dobija sv. Rok).

Bitnu afektivnu uronjenost i ukorijenjenost imaju ipak sveci zaštitnici koji su svojim životom i radom, utjecajem i smrću vezani uz sredine za koje su potom, nakon beatifikacije, odabrani kao simbol i subjekt nebeske zaštite. Takav je slučaj sv. Ivana Kapistrana za Ilok i sv. Ivana Trogirskoga za istoimeni grad. Tu se hagiografski toposi miješaju s konkretnostima i specifičnostima ambijenta, pa čimbenik prepoznatljivosti svakako uvećava mogućnosti empatijskoga primanja, ako ne i indeks adoracije.

Neki gradovi kao da njeguju višestruku nebesku »lojalnost«. Šibeniku je u grbu sveti Mihovil, a katedrala je posvećena svetom Jakovu; u zadarskom je grbu sveti Krševan, a osobito čašćenje pripada svetom Šimunu; hvarska katedrala ima sv. Stjepana kao titulara, no izrazito je lokalno štovanje svetoga Prospera. Kako bilo, uzmorske, jadranske komune razvile su najodređeniji kult svetaca zaštitnika, a pravi lanac skladnih i monumentalnih katedrala (ali i lijepih, prastarih župnih crkava), od porečke Eufrazijane pa do kotorskoga sv. Tripuna, govori o nekadašnjoj ekonomskoj i kreativnoj snazi mnogih gradova, koji su apogej svojih ambicija najčešće iskazivali u odanosti i u odavanju počasti svojim višnjim protektorima.

U popularnosti, mislim, teško je nadmašiti regionalni odjek svetoga Duja (u srednjoj Dalmaciji) i svetoga Vlaha (u nekadašnjoj Dubrovačkoj Republici, sadašnjem gradskom okružju). Možda je tek sa slavnim svetim slikama, kao što su ona Gospe Sinjske ili pak Gospe Trsatske, u novije doba nastupila konkurencija koja više ne traži argument tjelesnih tragova nego se zadovoljava idejnim ili emocionalnim zračenjem. No kako bilo, povijesna uloga svetih zaštitnika ugrađena je i u izgled i u sudbinu naših najpoznatijih urbanih struktura, od Istre preko Rijeke i Senja, Zadra i Šibenika, Trogira i Splita, Hvara i Korčule pa do Dubrovnika i Kotora, s jedne strane, a Zagreba i Varaždina, Požege i Siska, Đ akova i Iloka, s druge.

Relevantna dionica hrvatske književnosti posvećena je upravo svecima zaštitnicima. Primjerice, Kavanjinova Poviest vanđelska nudi panoramsku inventuru dalmatinskih gradova, počinjući gotovo uvijek s karakterizacijom patrona i značenjem mjesnog relikvijara. Barakovićeva pjesma Draga, rapska pastirica apologija je mjesne slave, počam upravo od glasovitih sačuvanih moćnika u katedrali, koji su razlog zavisti susjeda i motiv obrane od neprijatelja. Hagiografija svetoga Ivana Ursinija (Trogirskoga) ispisana je u rasponima od romaničkog pisca Treguana do baroknog pjesnika Kanavelića. Životopis svetoga Dujma nadahnuo je mnoge, od Adama Parižanina preko Tome Arciđakona do Dražića i Bajamontija. Bibliografija radova o svetom Vlahu (zvanom tradicionalno i sveti Vlasi) ispunja čitavu knjižnicu legendi i spjevova, lirskih zaziva i epskih naracija, evidencije čuda, registra dobročinstava i ekstatične afirmacije sveca kao personifikacije državnosti. Jer dubrovački je parac doista imao najizrazitiju javnu funkciju, ušavši kao lik i na službenu zastavu, a dijeleći sinkretički svoju zaštitarsku ulogu s profanim Orlandom (također simbolom državne moći i autoriteta). Od Vetranovića i Sasina preko Crijevića i Didaka Pira, Gundulića i Palmotića, Vodopića i Vojnovića, pa sve do Milišića i Paljetka, cijela je plejada majstora stiha opjevala parčevu ulogu u slobodarskoj povijesti Grada (počam upravo od svečeva prvog javljanja, još u 10. stoljeću, kada je signalizirao Dubrovčanima opasnost od mletačkoga brodovlja, zaduživši tako zauvijek mjesnu mitologiju). Dubrovčani su se svojem poglavitom obranitelju odužili i likovnim sredstvima, ostavivši na stotine njegovih slika i kipova, postavivši desetke amblematičnih figura na sva službena mjesta: ulaze u grad, urede, utvrde, zastupništva, skladišta...

Identifikacija svetoga Vlaha s Dubrovnikom idealni je primjer povezivanja funkcionalnih i transcendentalnih silnica uloge sveca zaštitnika. Nadmašujući ograničenja uobičajene i životopisom predviđene, općenite, grlovidarske prakse (zbog koje je on čašćen u inim sredinama), sveti parac je u Dubrovniku postao apsolutni kriterij i pravi jamac opstanka (iako su se, izgleda, u doba »velike trešnje« 1667. godine Dubrovčani — po njegovu sudu, valjda — teško ogriješili o postojeći »viteški« ugovor, a oni su pak svome svecu toliko žestoko zamjerili što ih je tada prepustio zloj sudbini da su čak razmišljali o prekidu te gotovo pupčane veze i odricanju od njegovih višnjih usluga i traženju drugoga zagovornika na nebu). Kriza odnosa između parca i užitnika njegovih moći uspješno je prevladana, te Grad i sad stoji u zbilji i u ruci brojnih svečevih likova, njegovih kamenih otjelovljenja i adekvatnih slikarskih vizija. Vjera i umijeće, vjernost i umjetnost potvrdiše u dugom trajanju vrijednost sporazuma između potreba i želja, sklad nastao u procjepu između tjeskobe i sublimacije.