PRVE STUDENTICE ZAGREBAČKOG SVEUČILIŠTA

Početkom listopada 2001. obilježava se iznimno važna obljetnica na polju visokoškolskog obrazovanja, važna za povijest Zagrebačkog sveučilišta ali i za povijest cjelokupnoga hrvatskoga visokog školstva. Naime, prije točno stotinu godina, u listopadu 1901, upisane su prve redovite studentice na Mudroslovni (Filozofski) fakultet Zagrebačkog sveučilišta. To su ujedno i prve studentice Zagrebačkog sveučilišta, kao i prve studentice u Hrvatskoj općenito, jer je tad na jedinom hrvatskom sveučilištu, onom u Zagrebu, jedino na Mudroslovnom fakultetu bilo omogućeno studiranje djevojkama. Tek 1918. pristup svojim predavanjima omogućilo je i još nekoliko fakulteta Zagrebačkog sveučilišta: Pravni, Medicinski i Gospodarsko-Üumarski. Izvanredne studentice, doduše, studirale su na tom fakultetu još i prije, od 1895, ali treba znati da se tadašnji karakter izvanrednog studija uvelike razlikovao od današnjeg i nije omogućavao stjecanje diplome, nego tek slušanje kolegija iz određenih predmeta.

Dozvola za redoviti studij za djevojke kod nas stigla je u obliku Carskog rješenja vladinu Odjelu za bogoštovlje i nastavu 29. kolovoza 1901, na temelju kojeg je vlada izdala i naredbu o upisu djevojaka na Mudroslovni fakultet 9. rujna 1901. i od tada su one djevojke koje su s uspjehom položile tzv. ispit zrelosti (maturu), mogle nastaviti svoje obrazovanje i na visokoškolskoj razini.1

Da bi se bolje mogla shvatiti važnost te naredbe, potrebno je spomenuti i opću atmosferu u vezi sa ženskim obrazovanjem u Hrvatskoj u to doba. Pitanje visokoškolskog obrazovanja za žene otvara se u razdoblju kada su sve okosnice građanskog društva u Hrvatskoj bile već čvrsto formirane i kada su mnoge društvene promjene uvjetovale i promjenu tradicionalne uloge žene. Različita mišljenja u vezi s tim pitanjem najbolje se mogu pratiti u stručnim časopisima tog doba, ali i u dnevnom tisku. Tradicionalizam društva, koji je na razne načine nastojao pokazati ženi gdje joj je mjesto, išao je toliko daleko da su čak i sveučilišni profesori uglednih stranih sveučilišta nastojali dokazati da sposobnosti djevojaka i njihovih muških kolega nisu jednake, a kao jedan od argumenta zašto se djevojke ne bi smjele pustiti na fakultetska predavanja navodilo se čak i to kako bi "prisutnost mnogih liepih i mladih djevojakah u sveučilišnim dvoranama mogla raztresti studente" što bi štetilo disciplini i znanstvenoj razini predavanja.2

Iako će nam se danas takve primjedbe činiti pomalo i smiješnima, takva razmišljanja treba promatrati u duhu vremena, u atmosferi "patrijarhalne autokracije" u kojoj je ženino mjesto bilo ondje "kamo ju je Bog postavio i koje se ne da i ne može promieniti", dakle, u kući pored svoga supruga i djece, čiju je ljubav i poštovanje trebala steći.3 Međutim, takvim razmišljanjima snažan otpor dali su oni koji su shvaćali da novi, prije svega ekonomski zahtjevi vremena nužno vode do promjene u ženinu tradicionalnom položaju, te da se i ona mora osposobiti za rad. Pri tome se nije mislilo samo na klasične ženske poslove koje je do tada žena obavljala, poput guvernante, učiteljice u nižim djevojačkim školama, pomoćne radnice i sl. Međutim, i ovdje se pravila jasna razlika kada se govorilo s jedne strane o obrazovanju "kćeri vlastelinah, plemićkih, častničkih, viših činovnikah, profesorah, trgovacah i inih imućnikah", a s druge pak strane o obrazovanju "kćeri srednjeg staleža".4 Za djevojku nižeg sloja, po mišljenjima tadašnjih stručnjaka, bila je dovoljna ženska obrtnička škola ili viša djevojačka učiona, no mlada djevojka iz bolje stojeće obitelji već se prema svom društvenom položaju trebala obrazovati i na višoj razini što bi joj omogućilo zapošljavanje i u ostalim državnim institucijama, prije svega u srednjim školama i gimnazijama, čime bi, u slučaju da se ne uda, imala financijsku neovisnost. Osim toga, ako bi se i udala, čime je automatski prestajala njezina ekonomska samostalnost jer je čak i "najprihvatljivijem" ženskom zanimanju, učiteljskom, zakonom bilo regulirano da je učiteljica u pravilu neudana žena, ona bi svojim bogatstvom duha bila "prava družica obrazovana čovjeka", kako je naglašavao tadašnji ministar bogoštovlja i nastave dr. Izidor Kršnjavi, izražavajući pritom žaljenje za svakog onog koji nikada nije "uživao sreću da opći sa obrazovanom, duhovitom i darovitom ženom".5 Osim toga, ona bi bila i najbolja odgajateljica, ne samo za svoju djecu već bi "plemenštinu svoga duha i srca", kako pišu tadašnji branitelji "ženskog osamostaljivanja", prenosila osobito na svoju služinčad. Dakle, pravila se jasna razlika u obrazovanju djevojke iz različitih slojeva društva, kao i između djevojke koja se namjeravala udati i zasnovati obitelj i one koja "nije bila toliko srećna da bi mogla raditi u pravom polju svoga djelovanja, naime u kući (...)".6

Dio stručne javnosti koji je podupirao ideju o puštanju djevojaka višem obrazovanju, argumentirao je svoje liberalne ideje time da su učenice u srednjim školama "svojim dosadašnjim uspjesima (...) dokazale, da su vrlo prikladne za svako obrazovanje" te da se "čovjek u ženskom odgoju strašno ogriešio". Od suvremenika upućena je kritika tadašnjim kompetentnim tijelima objašnjavajući da "mladić, slabo obdaren, mora na visoke škole, dok darovita i nauka željna djevojka mora ostati kod kuće i čekati na muža, koga i — ne dočeka."7 Zapravo se pokušavalo dokazati da ako se i govori o određenoj intelektualnoj inferiornosti djevojčica prema dječacima, kako je riječ o odgojenoj a ne prirođenoj osobini, koju je dotadašnji obrazovni sustav sasvim neopravdano sam formirao. Takvi primjeri, između ostalog, pokazuju i to da je i u vremenu s kraja 19. i početka 20. stoljeća postojao određeni senzibilitet za "žensko pitanje" općenito.

Međutim, nisu samo to bile osnovne pretpostavke za visokoškolsko obrazovanje žena u Hrvatskoj. Ipak je najvažniji preduvjet bilo njihovo prethodno obrazovanje, na temelju kojeg bi mogle eventualno polagati maturu u školama u kojima se ta matura priznavala kao ispit zrelosti (radilo se isključivo o muškim gimnazijama). Vrhunac ženskog obrazovanja bio je ženski licej u Zagrebu. Postojale su još i više djevojačke učione u Zagrebu, Karlovcu, Varaždinu, Đakovu i Osijeku. Djevojke su u tim školama učile osnovne teoretske predmete i praktične predmete vezane za vođenje kućanstva. Postojale su još i učiteljske i obrtničke škole po drugim gradovima Hrvatske.8 Mature tih škola, međutim, nisu se priznavale kao pravi ispit zrelosti, pa je istodobno s odlukom o "pripuštanju ženskinja na sveučilište" 9. rujna 1901. poslana i naredba da djevojke mogu pristupiti i polaganju mature u onim gimnazijama gdje se matura priznavala kao ispit zrelosti. Djevojke koje su se, stoga, u to doba odlučile za nastavak svog obrazovanja i na sveučilišnoj razini polagale su maturu (ispit zrelosti) u kraljevskoj donjogradskoj gimnaziji i kraljevskoj realnoj gimnaziji u Zagrebu.

Jedna od škola koja je bila najveće rasadište budućih studentica bio je zagrebački ženski licej, nakon čijeg su tzv. zaključnog ispita djevojke uspješno polagale maturu u muškim gimnazijama, a koji je, nakon dugih rasprava o reformi u ženskom obrazovanju, ipak otvorio 1892. dr. Isidor Kršnjavi. Licej je značajan i po tome što su upravo njegove učiteljice, Marija Horvat, Marija Jambrišak, Kamila Lucerna, Jagoda Truhelka i Natalija Wickerhauser, prve uputile zahtjev dekanatu Mudroslovnog fakulteta za pohađanje predavanja iz onih predmeta koje su i same podučavale u ženskom liceju (njemački jezik i književnost, filozofija, pedagogija, psihologija). To je zapravo bila i prva molba glede pristupa žena na sveučilišni studij kod nas. Njihova je molba pozitivno riješena i one su tako postale prve izvanredne studentice 1895. godine na Zagrebačkom sveučilištu. Važnost molbe je i u tome što je očigledno zahtjev za visokoškolskom naobrazbom za žene došao "odozdo", dakle od budućih studentica, a ne od vlasti ili mjerodavnih stručnih tijela. Posebno su zanimljiva objašnjenja motiva za studiranje tih prvih učiteljica. Jasno su istaknule da ih visokoj naobrazbi ne vodi nikakva "pustopošna želja za slavom ili može biti isticanje svoje osobe". Moguće je kako su tada upravo takve komentare mogle očekivati djevojke koje bi se odlučile za nastavak obrazovanja na fakultetskoj razini. Njihov primarni interes bio je, kako su same pisale, da što vrsnije i valjanije promiču interese stvari kojoj služe i kojoj su život posvetile — naime odgoju ženske mladeži.9

Od ostalih škola u kojima su svoje prethodno obrazovanje stekle prve buduće studentice Mudroslovnog fakulteta treba spomenuti i zagrebačku učiteljsku školu sestara milosrdnica, žensku preparandiju u Sarajevu, više djevojačke učione u Osijeku i Đakovu, realne gimnazije u Bjelovaru, Vukovaru i Senju, jedine srednje škole u kojima se krajem 19. stoljeća održavala zajednička nastava za dječake i djevojčice, srpsku učiteljsku školu u Pakracu itd. Manji broj djevojaka stigao je na studij u Zagreb prešavši sa stranih sveučilišta, primjerice sa Sveučilišta u Sofiji, Brnu, Laussani, Beču i Pragu.

Treba spomenuti i to da su se ti važni događaji na području visokoškolskog obrazovanja za žene u Hrvatskoj događali gotovo ukorak s tadašnjim trendovima u ostatku Europe. Samo četiri godine prije, 1897, djevojke su mogle upisati Filozofski fakultet u Beču, a 1900. svoja im je vrata otvorio i bečki Medicinski fakultet. Iza te "liberalne" odluke, međutim, krili su se i motivi političke prirode. Naime, kako je u to doba jedan od glavnih interesa austrijske vanjske politike bio osiguranje što većeg utjecaja nad Bosnom i Hercegovinom, tako je određena pozornost usmjerena i na žene islamske vjere. Franjo Josip se stoga odlučuje na taj korak puštanja žena na studij na Medicinskom fakultetu Bečkog sveučilišta, kako bi se te završene liječnice što brže poslale u Bosnu i osigurale određen utjecaj nad ženskom populacijom te zemlje.10

Krajem 19. stoljeća visoko obrazovanje za djevojke bilo je još tema rasprava i u Njemačkoj i Francuskoj. Podaci, pak, s najpoznatijih engleskih sveučilišta Oxforda i Cambridgea spominju prve ženske studentice osamdesetih i devedesetih godina 19. stoljeća. Prva djevojka koja je na Cambridgeu uspjela postići najveći uspjeh na području klasičnih znanosti bila je Agata Ramsey, studentica Girton Collegea 1887. godine. Godine 1890. Philippa Fawcett sa Newnham Collegea dobila je prvu nagradu na području matematičkih znanosti također na Cambridgeu.

Jedine zemlje koje su imale već dugogodišnju tradiciju na tom polju u Europi bile su èvicarska i skandinavske zemlje, a izvan Europe SAD.11

U Hrvatskoj, tj. na Zagrebačkom sveučilištu djevojke su na početku 20. stoljeća izjednačene u svim pravima i obvezama sa svojim muškim kolegama na tadašnjem Mudroslovnom fakultetu, za koji treba reći da je tada obuhvaćao ne samo društveno-humanističke znanosti već i sve studije poslije formiranih tehničkih i prirodoslovnih fakulteta Zagrebačkog sveučilišta.

Na temelju arhivskog materijala iz Arhiva Filozofskog fakulteta i Arhiva Rektorata Sveučilišta u Zagrebu mogu se pronaći dragocjeni podaci o studentskoj populaciji tog vremena u Zagrebu, pa tako i o prvim studenticama. Riječ je o nacionalima upisanih studenata i Imenicima upisanih redovnih i izvanrednih slušača koji se čuvaju u tim arhivima, a iz kojih se mogu saznati osnovni osobni podaci o studentima, njihove studijske grupe, upisani kolegiji po semestrima i sl.

Prve redovite studentice koje su akademske godine 1901/1902. upisale studij na Mudroslovnom fakultetu bile su Milica pl. Bogdanovićeva iz Vrginmosta kraj Topuskog, studentica povijesti i geografije, te Milka Maravić iz Zagreba i Vjera Tkalčić iz Zagreba, studentice prirodoslovlja. Milica pl. Bogdanovićeva je i prva djevojka koja je završila studij na hrvatskom sveučilištu položivši prvo državni ispit za profesora srednjih škola, a potom i tzv. rigoroz 1906. godine disertacijom Car Julije Apostat prema hrišćanstvu. Naime, klasičnoga diplomskog ispita u današnjem smislu u to doba nije bilo, već su se studenti koji su se htjeli posvetiti profesorskom zvanju usmjeravali na državni ispit za profesore srednjih škola, a oni koji su htjeli razvijati svoje znanje i na znanstvenoj razini polagali su tzv. stroge ispite ili rigoroze i time stjecali titulu doktora znanosti. Položivši sve propisane ispite, Milica pl. Bogdanovićeva uspješno je obranila disertaciju 10. veljače 1906. pred komisijom u kojoj su bili dr. Gavro Manojlović, prof. Vjekoslav Klaić, dr. Gjuro Arnold i dr. Franjo Marković. Promocija te prve naše doktorice znanosti održana je 22. lipnja 1907. godine pred promotorom dr. Gavrom Manojlovićem, prorektorom dr. Antunom Heinzom i dekanom dr. Gustavom Janečekom.12 Milica pl. Bogdanovićeva time je postala prva naša diplomirana povjesničarka, ali i prva djevojka koja je i doktorirala na Zagrebačkom sveučilištu. Svoju karijeru ona je započela predavajući na ženskom liceju, a od 1930. do mirovljenja 1940. predavala je na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu. Bavila se i znanstvenim radom te je objavila niz radova iz područja pedagogije, književnosti i povijesti.

U razdoblju do 1914. upisano je ukupno 158 studentica, redovitih i izvanrednih, na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu. Taj broj je, međutim, činio tek skroman postotak od 3 do 14%, ovisno o akademskoj godini, u ukupnom broju studenata Mudroslovnog fakulteta. Zanimljivo je da je od toga broja samo 21 studentica završila studij u tom razdoblju. Uz već spomenutu Milicu pl. Bogdanovićevu, tu prvu domaću žensku "intelektualnu elitu" u Hrvatskoj činile su: Olga Dolovčak, Božena Kralj, Olga Herrak, Jozefina Krušec, Zdenka Marković, Slava Pecinovsky, Mira Perok, Anka Tkalac, Mira Kočonda, Josipa Steinkuševa, Ivana Rossi, Irena pl. Catinelli, Jiza Vavra, Katica Brozović, Cvijeta Cihlar, Ana Mihaldžićeva, Vidosava Radošević, Erna Rosmanith, Olga èarinić i Vjera Tkalčić. Tako malen broj završenih studentica ne treba čuditi jer je i njihovih muških kolega od ukupnog broja upisanih diplomiralo samo 18%. Razloge za to valja tražiti u drukčijim motivima studiranja tog doba kao i u prirodi izvanrednog studija. Velik broj njih je, što se može lako zaključiti i po upisanim kolegijima, upisivao studij radi proširivanja svoje opće kulture i jednostavno radi zadovoljavanja uvjeta što ga je tada tražio društveni život u boljim krugovima. Gotovo polovica u tom razdoblju upisanih studentica pohađala je tek jedan ili dva semestra predavanja iz književnosti, stranih jezika (ponajviše iz njemačkog i francuskog) ili filozofije. Isto tako, kako je već spomenuto, izvanredni studenti nisu imali mogućnost stjecanja diplome, već su, eventualno, mogli tražiti od profesora da ih na kraju semestra ispita iz predmeta koje su slušali te im izda samo privatne svjedodžbe.

No, djevojke koje su završile studij velikim su dijelom položile državni ispit za profesore u srednjim školama te su se posvetile svojoj struci kao prosvjetne radnice, ali su dijelom i doktorirale položivši tzv. rigoroze. Studentice koje su do Prvoga svjetskog rata postigle doktorat znanosti na Zagrebačkom sveučilištu također treba spomenuti, jer su to prve djevojke koje su kod nas postigle najviši stupanj obrazovanja. Nakon Milice pl. Bogdanovićeve doktorat znanosti postigla je Josipa Steinkuševa, koja je 6. svibnja 1912. obranila disertaciju Negacija u pitanjima kod Homera. Godine 1913. doktorirale su Mira Perok disertacijom Schiller na zagrebačkoj pozornici i Slava Pecinovsky s disertacijom Zagrebački njemački časopis Luna, a 1915. Erna Rosmanith radom Lapori na jednom dijelu zagrebačke gore. Slijede Ivana Rossi 1916 (Osnovne misli Henri Bergsona), 1917. Jelka Divjak (Prinos k poznavanju luteo-roseo i purpureo-kobaltnih soli) i Zdenka Smrekar (O volji napose sa psihološkoga i pedagoškoga gledišta), 1918. Draga Cernjak (O topljivosti nekih kovinskih vodeliza u vodenim otopinama...) i Božena Kralj (Participi u Vramčevoj Pastili), 1919. Ljuba Vučak (Realizam u Gjalskoga), 1921. Zdenka Makanec (Prilog neeuklidskoj statici: Počeci L statike i rješenje dosadanjeg paradoksa), 1922. Cvijeta Cihlar (Mikrokemijska istraživanja o hitinu u bilinskim membranama) i 1929. Mira Kočonda (Psihološka analiza popunbenoga testa: prilog k objašnjenju pojma inteligencije).13

No, ono što posebno privlači pozornost analiza je osobnih podataka svih tih upisanih studentica. Te su djevojke na vrlo konkretan način razbile cijeli niz predrasuda koje su o njima postojale u njihovu društvenom okruženju.

Kako je već spomenuto, očekivalo se samo od djevojaka višega društvenog statusa da dobiju najviši stupanj obrazovanja. No, analiza zanimanja njihovih očeva pokazuje da je među upisanim, ali i završenim studenticama bilo, uz najveći postotak kćeri viših državnih službenika, profesora, visokoga vojnog osoblja i sl., i kćeri sitnih obrtnika i trgovaca, "običnih" postolara, baždara, bravara itd. Osim toga, iako je i danas uvriježeno mišljenje da je u to doba studij bio privilegij samo sinova i kćeri bogatijih očeva, postojao je niz mogućnosti za što bezbolniji prolazak kroz studij i za one manjih materijalnih mogućnosti, poput oslobađanja od plaćanja naukovine za uspješnije i siromašnije studente, dobivanja stipendije, dobivanja novčanih nagrada na seminarima itd. Desetina upisanih studentica u tom razdoblju bila je oslobođena plaćanja naukovine, a njih je sedam ostvarilo i stipendiju za studij. èto se tiče studiranja uz rad, u to doba se studenti i studentice koji su radili u sveučilišnom zakonu nisu odvajali kao posebna grupa. Od ovih prvih studentica bilo je zaposleno njih 11, od čega su sve bile učiteljice osim jedne ljekarničke pripravnice. No, sve su one bile ipak izvanredne studentice, što znači da ipak nije postojao redoviti studij uz rad.

Ipak, uočljivo je i to da su većina roditelja tih djevojaka bili, bar po svojim primanjima, državni službenici. Oni su bez obzira na društveni ugled, tj. jesu li bili visoki državni dužnosnici ili pak obični činovnici u državnoj upravi, imali siguran i stalan prihod, pa su svojim kćerima mogli omogućiti školovanje te su i njih najvjerojatnije usmjeravali u istom smjeru, dakle, da se školuju za zanimanje s kojim će si moći osigurati stabilnu budućnost radeći u državnoj službi, najčešće kao profesorice u srednjim školama.

Druga velika predrasuda njihova vremena koja je već tad razbijena, bila je usko vezana za izbor njihova studija. Najveći dio njih doista je upisao predmete za koje je postojala određena "predodređenost", poput književnosti i jezika, a razlog tome je taj što su se djevojke još od ranijeg školovanja usmjeravale na te predmete, odnosno na njima se najviše i inzistiralo tijekom njihova prethodnog obrazovanja. Osim toga, velika većina njih upisivala je one kolegije kojima je sebi htjela osigurati nesmetanu komunikaciju u atmosferi tadašnjih građanskih ambijenata.

No, treba istaknuti da je više od trećine djevojaka upisalo upravo one predmete za koje se vjerovalo da "radi svoje apstraktnosti obično ne prijaju ženskoj ćudi". Riječ je o apstraktnim i prirodnim znanostima, koje su dugo smatrane "muškim" disciplinama. Tako velik broj djevojaka nalazimo na predavanjima iz tehničkih struka i na kolegijima iz kojih one do tada nisu imale gotovo nikakvo ili jako slabo predznanje. Unatoč takvim preduvjetima, gotovo polovica diplomiranih studentica postigla je diplomu upravo iz prirodnih i tehničkih znanosti.

Zanimljivo je da je osim društvenih i dakako osobnih razloga, dio djevojaka možda bio usmjeren na određeni studij već i profesionalnom određenošću svojih očeva. Tako je recimo niz kćeri visokih vojnih dužnosnika studirao njemački jezik i povijest. Dakako, razlozi za studij ipak su ponajvećim dijelom osobne prirode, ali moguće je da je njihovo socijalno okruženje odredilo izbor njihova budućeg zvanja bar u nekoj mjeri.

Najveći broj studentica dolazio je iz sjevernih područja Hrvatske, najviše iz Zagrebačke županije, što nije čudno s obzirom na tadašnji značaj Zagreba u društvenom i kulturnom smislu. Slijede djevojke iz Srijemske, Bjelovarsko-križevačke, Virovitičke, Ličko-krbavske i Modruško-riječke županije. No, bilo je i studentica iz ostalih krajeva Austro-Ugarske te krajeva izvan nje. Tako je na Mudroslovnom fakultetu studiralo nekoliko studentica iz Ugarske, Galicije, Bosne, Štajerske, Makedonije, Rumunjske, Srbije itd.

Najveći je postotak tih prvih studentica bio rimokatoličke, ali dobrim dijelom i pravoslavne vjere. Broj pravoslavnih studentica povećan je pogotovo nakon dolaska velikog broja bugarskih studentica sa Sofijskog sveučilišta. Naime, iznimno velik broj bugarskih studentica sa Sofijskog sveučilišta studirao je početkom 20. stoljeća na različitim studijskim grupama zagrebačkoga Mudroslovnog fakulteta. Kao gostujuće studentice, Bugarke su, zbog nepovoljnih političkih prilika na svom matičnom fakultetu, zajedno sa svojim muškim kolegama činile iznimno velik dio tadašnje studentske populacije u Zagrebu, a Zagrebačko sveučilište im je priznavalo sve semestre odslušane na matičnom fakultetu kao i maturalne svjedodžbe tamošnjih gimnazija.

No, isto tako su i ponajbolje studentice s našeg sveučilišta odlazile kao gostujuće studentice na studij u ostale sveučilišne centre u Monarhiji, ali i izvan nje. Tako je nekoliko studentica slušalo predavanja i na sveučilištima u Beču, Pragu, Grazu, Moskvi, Leipzigu i Sofiji. Neke od njih su ondje i diplomirale, pa ih ne nalazimo među završenim studenticama Zagrebačkog sveučilišta, iako su one zapravo sve svoje prethodne semestre odslušale u Zagrebu.

Svi ti važni koraci iz povijesti ženskog obrazovanja kod nas dogodili su se prije točno stotinu godina. No, važnost te obljetnice nije vezana samo za povijest ženskog obrazovanja već isto toliko i za povijest Zagrebačkog sveučilišta i povijest Filozofskog fakulteta. Prije točno stotinu godina prve studentice su, otvorivši vrata najvišeg hrama znanja i ženskoj populaciji tog vremena, zapravo omogućile pristup svim budućim naraštajima studentica kako na ovom tako i na ostalim, poslije osnovanim hrvatskim sveučilištima.

1 Tekst naredbe vidi u: Narodne novine, 67/1901, br. 207, Obzor, 42/1901, br. 208 i u Arhivu Filozofskog fakulteta, fond: Spisi Mudroslovnog fakulteta, br. 398/1901.

2 Narodne novine, 63/1897, br. 6.

3 Eric Habsbawm, Doba kapitala, Zagreb, 1989, str. 189; Narodne novine, 67/1909, br. 123.

4 Narodne novine, 58/1892, br. 9.

5 A. Cuvaj, Građa za povijest školstva Kraljevine Hrvatske i Slavonije od najstarijih vremena do danas, Zagreb, 1913, sv. X, str. 402; Narodne novine, 58/1892, br. 232.

6 Narodne novine, 58/1892, br. 48.

7 Narodne novine, 67/1901, br. 123.

8 A. Cuvaj, n. dj., sv. VII, str. 20-21.

9 Molba se nalazi u Arhivu Filozofskog fakulteta pod signaturnim brojem 231/1895.

10 W. M. Johnston, Austrijski duh. Intelektualna i društvena povijest 1848-1938, Zagreb, 1993, str. 77; E. Zöllner — T. Schüssel, Povijest Austrije, Zagreb, 1997, str. 275.

11 The New Cambridge Modern History, vol. XI, Cambridge, 1970, str. 197-198.

12 Nacionali Milice pl. Bogdanovićeve čuvaju se u Imenicima redovnih slušača Mudroslovnog fakulteta u Arhivu Mudroslovnog fakulteta za godine 1901-1905. Njezin doktorski rad nalazi se u NSK pod originalnim nazivom Car Julije Apostat prema hrišćanstvu. Diploma o postignutom doktoratu te naše prve doktorice znanosti nalazi se u Arhivu Rektorata Sveučilišta (Sveučilišni spis br. 294).

13 Dubravka Kritorac, Bibliografija doktorskih disertacija 1880-1952, Zagreb, 1976, str. 210-213.