NEBO NAD BERLINOM

U Berlin sam kad-tad morala doći. Toga imperativa, naravno, dugo nisam bila svjesna. No zašto se od tolikih prijatelja, kumova i znanaca svojih roditelja i njihovih roditelja sjećam samo jednih — kumova Bernwald? Danas znam zašto — berlinski medvjed, maskota toga grada, već se bio ugnijezdio u to poznato mi prezime — Bernwald. Medvjed i šuma. Berlin je dugo bio tek daleka točka na sjeveru. Moja djetinja maštanja češće su se upravljala put sjevera nego put juga. I opet — ne slučajno. Negdje sam pročitala da ljudi tendiraju onom godišnjem dobu u kojem su rođeni. Ne samo da sam rođena zimi nego se i zovem zimski — Nives. Nomen est omen. U ono uzbudljivo, istraživačko doba dok smo u lokalnoj knjižnici gutali knjige brže nego što su se one vraćale na police, jedan istraživač sjevera dugo je zaokupljao moje misli. Roald Amundsen. Čitala sam kako se pripremao za svoje polarne ekspedicije i pritom — za vježbu — spavao i zimi uz otvoren prozor. On je odškrinuo i prozor u pretrpanoj sobi naše starinske i trošne kuće u Tkalčićevoj ulici. Pretrpanoj i ljudima i stvarima. Ti mnogi i različiti ljudi — moji roditelji, teta, bratić, sestrična, omama, otata — bunili su se protiv zraka (jedna od brojnih i vječnih nepodnošljivosti i svih naših ondašnjih, a dobrim dijelom i današnjih, bolnica). No kad bi oni pozaspali, ja bih se došuljala do prozora i odškrinula ga. Naša u pravom smislu riječi sumorna, dikensovska kuća, s mnoštvom siromašnih stanara, porazbacanih i nepovezanih prostorija, sa zajedničkim zahodom na kraju ganjka, bez ijedne kupaonice, s cijevima koje stalno pucaju i omaminim uzaludnim natpisom tintenom olovkom iznad vaselajtunga u dvorištu "Pusti vodu neka lagano curi da se ne smrzne" — a stanari, "ti kozari", ne abadiraju, jer što njih briga, nisu oni "hauseri", nije kuća njihova — takva naša kuća, koliko god se činila sumornom, pružala je izvrsnu podlogu za zamišljanje.

Nije bilo teško zamisliti nešto bolje od "krute stvarnosti". Mene je, čini se, vodila zvijezda Sjevernjača. Tako je sjever poprimio sve atribute uređenosti, urednosti, jednostavnosti, topline uz ugodnu vatru, prisnosti u zatvorenom prostoru.

Berlin mi je zaista pao s neba. Zimi naravno. Morao je biti zimi; sad znate i zašto. Jer je skupio u sebi sve moje snatrenje o sjeveru. I morao je biti u mojoj svjesnoj dobi, otvorenoj i prema ljudima, i prema pojavama, i prema stvarima. Berlin mi je doslovno bio dar i nagrada. Nagrada za jedan studentski kritički hrabar istup, u vrijeme dok sam još mislila da se na mojem dragom fakultetu nešto može i promijeniti. Nabolje. ("Vi napadate naše seminare, a mi vas predlažemo za stipendiju" — "Ja primam stipendiju sa zahvalnošću, ali si pridržavam pravo da ono što smatram lošim kritiziram i dalje.") Berlin me valjda upravo takvu i htio — odvažnu, čista srca i čvrsta stava.

Moj jednotjedni boravak u Berlinu trebao je biti — s koje god točke gledaš — čista propaganda. Uvjeti su bili više nego povoljni. Studentima stipendistima (zapadnjački) DAAD plaćao je i put i sedmodnevni boravak u Berlinu s jednim jedinim ciljem — pokazati in situ svu raskoš Zapada i svu bijedu Istoka. Godina je bila 1967. Zid podignut 1961. trebalo je s istočne strane svim sredstvima opravdati (bolje: uporno opravdavati). Zapadni pak Berlin — osvijetljen, zaslijepljen svijetlećim reklamama — trebao je izgledati kao bor okićen za Božić, kako bi ionako mračan istočni imenjak ispao još mračniji. Svakodnevna predavanja trebala su biti titlovi ispod tih antagonističkih slika. No meni nije trebao nikakav preodgoj. Ni istočni ni zapadni. Omamin komentar uz cedulje iznad vaserlajtunga ("Ti kozari sve su uništili, lupeži") i njezina iscrpljujuća životna borba da spasi kuću od nacionalizacije bili su vjerodostojniji putokaz od ideoloških škola svih boja. Shvatila sam da sam u Berlin dovedena zbog drugih stvari. I prepustila sam im se. Propaganda je mogla, što se mene tiče, mirno spavati. Nikakvo uspaljeno političko predavanje nije bilo ni do koljena otkrivanju muzeja u Dahlemu, na primjer.

No ono što me magično privlačilo bio je Zid. Zbog apsurda, prije svega. Jedan je prozor ostao u istočnom dijelu. S njega maše Michael. Annetraud je — tako je valjalo misliti — imala "sreću". Njezina je kuća dopala u zapadni dio grada. No nisam uspjela vidjeti sreću na njezinu licu dok je u ruci držala transparent s riječima koje su za promatrače bile možda banalne — "Volim te, Michael". I njoj i njemu život je skrojio netko drugi, ne pitajući ih ni za kroj ni za broj. Svako jutro ti su ljudi — i stotine drugih, jednako nasilno razdvojenih — dizali svoje transparente i tako razgovarali jedni s drugima. "Dobro jutro, mama", "Lena je bolesna", "Dida je noćas umro." Transparent može biti — to sam vidjela u Berlinu — sažeti Kafka. Kafka DIGEST.

Onda je Zid rastao i zastro niže katove, pa su se Michael i Annetraud počeli sastajati na krovu — udaljenost se mjerila "zračnom linijom". A onda — kad im je valjda bilo dosta te nebeske transparentske slobode — odlučili su se za podzemlje. S obiju strana Zida čežnja je počela kopati tunele. Zamišljam u normalnim zemljama normalne ljude kako po uredima rade, piju jutarnju kavu, odlaze na ručak — a ovdje je pokretač svekolike energije preskakivanje Zida. Odozgo, odozdo, kopanjem tunela, konstruiranjem balona, svejedno. ZID je univerzalno mjerilo, Zid je gospodar. Njega usavršavaju. Kite ga — ovaj put božićni je bor na istoku — bodljikavom žicom. I minama ispod bora. To su nove jaslice. U kojima su ostale — privučene božićnim ugođajem — mnoge (poginule) ovčice. A pastiri? Oni su ravnodušno i dalje trubili svoje radosne vijesti Istoku i Zapadu. Radujte se, narodi! A čemu?

Svaki dan odlazila sam u Friedrichstrasse. Ondje se moglo popeti na dio Zida i gledati prijeko. Bilo je to za mene novo svetište. Mjesto zahvaljivanja Bogu što je dao da se rodim negdje drugdje. Moja Kamenita vrata sjevera.

Kirchner i Nolde — njemački slikari ekspresionisti, smjelih boja prije svega, dobro su se uklopili u smirenu oranžeriju dvorca sveprisutnoga Friedricha Velikog. Bilo je sunčano dopodne — već samo po sebi blagdan, jer takvih dana zimi u Berlinu nema puno. Kao da se mir njihove prelijepe zagonetne susjede, Egipćanke Nefretete, spustio iz obližnje galerije i na njih. Berlin mi je bio i ostao čudna mješavina: drevni, zastrašujući mir egipatskih grobnica, raspojasana razigranost visokoga baroka, katastrofičan kolorit Kirchnera i Noldea, zaobljenost u drvenim remek-djelima jednoga Barlacha, sklupčani očaj u grafikama Kõthe Kollwitz koji vapi nemušto, bez glasa, pa ga valjda zato tako dobro i čujem. Spoj vjekova lako prelazi preko Zida. Povorka babilonskih lavova, ponosna i uzvišena, sveudilj mirno korača Pergamonskim muzejom. No naše im je vrijeme skrojilo tako ponižavajući pristup — u muzej se (u Istočnom Berlinu) ulazi preko neuglednoga željeznog mostića. Starogrčka i babilonska umjetnost nestvarna je uz još uvijek brojne ruševina iz Drugog svjetskog rata, usred kojih maketa nekad moćnoga hrama u Pergamu izgleda još papirnatije. Katedrala, prva susjeda babilonske lavlje povorke, još je uvijek srušena, no na ciglastoj istočnoberlinskoj vijećnici danonoćno svijetli crvena zvijezda. To je ujedno i jedino svjetlo koje noću svijetli na nebu Istočnog Berlina.

Koliko je sati? Zašto je to u Istočnom Berlinu tako važno? Zato što je to grad Pepeljuga. Ne po Pepeljuginim dnevnim dužnostima — nego po njezinu imperativu povratka iz bajkovitoga dijela priče. Pepeljuga se morala vratiti do ponoći iz kraljevskoga dvorca — čarolija se tada prekidala. Meni je od Pepeljuge ostao samo imperativ povratka u Zapadni Berlin. Propisi su nalagali povratak istoga dana do 24 sata. èkrabica za ubacivanje ostatka novca strogo se kočila na vidljivom mjestu podzemnoga graničnoga prijelaza ispod one iste Friedrichstrasse na koju sam hodočastila s novom pobožnošću. Ni pfeniga prijeko. Pruski strogo. Potrošiti. Sve potrošiti. Kazalište? Da, na njega su se barem mogle potrošiti obavezno promijenjene (zapadnonjemačke) marke po službenom (čitaj: svinjskom) tečaju. Brecht Theater je ostao na istoku. Danas igra "Brotladen". Prodavaonica kruha. Bijeda — tako zahvalna tema. O kruhu kad ga nema. Zbilja, što bi Brechtovo kazalište da ga je Zid smjestio na Zapad? I stara Njemačka opera i najpoznatija berlinska ulica Unter den Linden ostale su na Istoku. Večeras: "Čarobna frula". Izvedba dosadna, kičasta, teška. Bez imalo vedrine. Zmajevi na pozornici kao da prijete i gledalištu. To je više Orwell na sceni nego bajka. Odasvud prijetnje. Sve pruski strogo i ukočeno. Pappageno se uistinu boji. Ma kakav Tamino, kakav Sarastro, kakva vrlina, kakva mudrost! Mozart na nakovnju ispod srpa i čekića. To najviše znamenje s vrha kazališnog zastora ima dobar pregled i nad kazališnom rampom i nad publikom. Nakon ove istočnoberlinske izvedbe dugo sam smatrala "Čarobnu frulu" kičastom i dosadnom operom. Sve dok nisam vidjela prekrasan Bergmanov film, zapravo snimku te opere iz jednoga malog švedskog kazališta. On mi je pokazao da "Čarobna frula" za mene u Berlinu ipak nije umrla.

Uza sve razlike između Istočnog i Zapadnog Berlina, ima u njima nešto što im je do tančina zajedničko. To su stare, istrošene žene pobijeđenog naroda. Iste s obiju strana Zida. Osramoćene. One su platile ceh ludoga austrijskoga kaplara, njih je pregazio saveznički tenk, preko njihovih su se leđa rukovali John i Aljoša na legendarnoj fotografiji, u njih su zabadali svoj pobjednički barjak. One idu tupe — njih Zid ne dira. Njihove su zjenice vidjele Reichstag u plamenu, bombu kako raznosi tkivo ljudi i kuća te sivu vojničku šubaru s kojom nema pogađanja — za preživljavanje radiš sve što se od tebe traži.

Siva šubara bila mi je i sastanak i rastanak s Berlinom. Siva ruska šubara istočnonjemačkoga graničara. Strog, odrješit, neljubazan govor (rezerviran valjda specijalno za granicu) i opasni vučjaci koji njuškaju po svim kupeima u vlaku, ispod vlaka, po WC-u, po svim pretincima. Onomad se nije tražila droga. Tražili su se ljudi. Zapadni Berlin plutao je u istočnonjemačkom moru. Osjećaj inzularnosti. Čežnja za bijegom. Kamo? Kao u starim ruskim romanima suvišnih ljudi — bilo kamo. Stati na kolodvor i ukrcati se u bilo koji vlak, pa išao on na sjever, zapad, istok ili jug — svejedno. Samo što dalje odavde. Ali vlaka nema pa nema...

* * *

Travanj je 1994. Naš dobri stari hrđom načeti renault 4 vozi nas u Berlin. Četvero nas je: Vlado, naši sinovi Vuk Tvrtko, Vid Jakša i ja. Vraćam se u taj grad nakon 25 godina. Berlin moje mladosti zapravo je onomad otvorio u meni jedan veliki depo. Punio se logično i samo po sebi razumljivo (otkako sam definitivno odbacila slučajnost u svom životu, nastupila je izvorna logika). Jer, i opet mogu pitati: zašto sam na Marininom stolu — uz tolike druge njemačke knjige — primijetila i zapamtila baš "Kindheitsmuster" Christe Wolf? I onda posegnula za njom? Zato što me je ona trebala dovesti do drugih istočnonjemačkih književnika — Ulrich Plentzdorf, Jurek Becker — još više do sasvim specifičnih književnica, a napose do Maxie Wander, koja sebe po svoj prilici uopće ne bi ni svrstala među "prave" književnice. Morala sam upiti iskustva raznih ljudi da se stope s mojim vlastitim iskustvima ili pak da me do tih i takvih iskustava uopće dovedu. Nakon prvoga boravka u Berlinu neki su me autori upravo zgromili. Maxie je bila jedna od njih. Ne svojom literaturom, nego svojim životom i, iznad svega, svojim stavom prema životu. Pronalazile su me ne knjige, nego sudbine. Moj školski, nikakav njemački odjednom je prokuljao iz tajnih pretinaca pamćenja. Tako sam jedne noći, razbuđena do lucidnosti, uzela u ruke knjigu Maxie Wander "život bi bio prekrasna alternativa" — i pročitala je. Bez rječnika, bez ikakve pomoći sa strane. Istočni Berlin iz moga iskustva kičaste opere i napuhanih graničara ispod Friedrichstrasse nije više bio samo kraj Pepeljugina izleta do ponoći. Uronila sam u vrlo intenzivan život istočnonjemačkih književnika, u druženje i sudaranje, prijateljstva i ljubavi, u rađanje i umiranje, u bolest i borbu protiv nje; u jedan tako običan ali ispunjen život, koji već samim primjećivanjem drugih, isto tako običnih, života zapravo znači čudo — kad i grozna bolnica zvučnoga imena Charité (milosrđe, milostinja, dobročinstvo) zaista i postaje ono što znači.

Vozimo se — ne mogu reći ni "jurimo" — širokom ravnicom. Autocesta je dobro obilježena. Naši dečki primjećuju ružnoću kuća u nedavno ujedinjenim istočnim pokrajinama. Nema razlike između sela i grada. Teška industrija; teška u svakom pogledu. Oni ne znaju što znače rane pedesete, šezdesete godine. Restorani društvene prehrane. Ozaren radnik i seljak podno tvorničkoga dimnjaka i traktora. Oni vide samo ružnoću tih zdanja. Izvana. Nutarnji užas daj Bože da nikada ne iskuse!

Šutim i čitam putokaze. Wittenberg. Lutherovo gnijezdo bez sokola. U gradu tom je vilov'o mladi Martin, ali je potkraj života i on sust'o kao i Vraz i Gaj. Ako se za nekoga tko prevede cijelu Bibliju na njemački jezik može reći da je sustao.

A onda, krajičkom oka — već na izmaku — ugledam natpis: Kleinmachnow. Tu si, dakle. U tom je selu jednoga davnog vikenda ostao otkopan rov, neoznačen, nezaštićen, u njega je pala Maxiena kći Kitty i umrla. Svojima ne govorim ništa. Ne upozoravam ih na to mjesto. Njima ono ništa ne govori. Oni u tom mojem čudu ne sudjeluju.

Vlastinu kuću u Alt Moabitu našli smo od prve. Naravno, to je zato što Vlado prije puta uvijek danima zuri u kartu i preslika je u pamćenje. Pa premda nikad nije bio u Berlinu, snalazi se savršeno. No tako se snalazio i u Pragu, i u Rimu, i u Kairu, i u Beču. U tome mu se divim i nakon 25 godina braka.

Vlastina kuća zapravo i nije Vlastina. Vlasta u Berlinu ne posjeduje ništa. Vlasta je unajmila garsonijeru i u njoj ostala privremeno 6 godina. Vlasta je mnogima konzulat u Berlinu. Vlasta nikoga ne odbija. Vlasta je jednostavno dobra. Prepustila nam je svoju unajmljenu garsonijeru i pustila nas u svoju intimu. Na stolu je ostavila ceduljice: "Ne gledajte ove papire, to je arhiva Hrvatske dopunske škole", "Posteljina je u visokom ormaru", "Pojedite sve što nađete u frižideru", "Ako se nešto razbije, ne uzrujavajte se — bacite u smeće na kraju hodnika", "Karte za podzemnu su ispod pepeljare". "Neka vam bude lijepo". Vlasta je mislila na sve. Vlasta poznaje ljude. Najbolje one koji se nađu daleko od doma. Sa svih zidova gleda nas Zagreb. Katedrala i Sveučilišna knjižnica (stara, naravno). Vlasta će, koliko god bila u Berlinu, ovdje uvijek ostati stranac. Jer voli negdje drugdje.

Berlin je sada bez Zida. Ali podjela se osjeća i još će se dugo osjećati. Trabanti su zaposjeli Kurfürstendamm. Bivši istočni dio još je uvijek mračan. Potemkinovo zavaravanje uz uzak rub doticaja sa Zapadnim Berlinom. Inače mrak. Ruševine malo dalje od centra i na Istoku i na Zapadu. Još uvijek. Siromaštvo i droga proviruju iza svakog ugla. Bezdušnost i ravnodušnost također. Euforija rušenja Zida uvelike se stišala. I potištila ljude. Jer zemlja za kojom su mnogi čeznuli i vođeni tom čežnjom ginuli — pokazala se nehajnom, a što dalje i sve neprijateljskijom. Televizija je zabilježila rušenje Zida i razdragane ljude — ali televizija snima samo "vijesti". Danas se tu nema što snimati jer danas tu nema "vijesti", nema senzacija. Ima (i opet) utučenih ljudi, iznevjerenih očekivanja, propalih nada — no gdje toga nema? I tko bi to snimao?

Dečki hoće na televizijski toranj. Užasna gljiva na betonskoj stapci. Na vrhu je kugla koja se okreće — panorama na sve strane, potpuno ujedinjenje barem u panorami. I vrteći restoran. Za mene mučna i zastrašujuća visina. Jedva čekam da se spustimo. No ni lift nije ništa manje zastrašujući. (Naš je put bez dna i padanje bez glasa.) Nakon takva spusta sjesti u krilo bezopasnim spomeničkim starčićima Marxu i Engelsu podno te sablasti graditeljstva prava je šala i zabava. Ljudi se i inače vole verati po Goetheima, Schillerima, Chopinima. Uniformni turizam. Gledaj desno, gledaj lijevo, toliko stuba, toliko metara visoko, toliko hektara — što će komu te i takve brojke? No nema toga vodiča koji bi ispričao nešto drugo. Ljudi se smiješno namještaju i slikaju. Tu smo bili, eto vidite! Naši dečki tek ulaze u fazu "albuma". Slikaju jedan drugoga, slikaju nas. Neću im kvariti veselje. Ja pak imam cijele hrpe albuma fotografija na kojima više nikoga ne poznajem. Bakini i didini prijatelji, mamini i tatini prijatelji, neka nepoznata djeca u školi, na firmi, neki nepoznati ljudi na vjenčanju, razdragani i raspjevani izletnici, mladi liječnici stažisti pred bolnicom — a meni svi potpuno nepoznati. I ti su ljudi vjerojatno istim marom željeli konzervirati i sebe, i svoje doživljaje, i svoje prijatelje. Za koga? Koliko traje sjećanje?

Ne tražim mjesta svojega negdašnjega Berlina. Ne mislim da ih moji moraju vidjeti. Prepuštam se ovom sadašnjem. Sa zanimanjem promatram svoju djecu — što će se njih dojmiti? Ubrzo stiže i odgovor — Zid, podjela. Zid kojega više nema, a koji je sveprisutan: u nevoljkosti konobarice u bivšoj istočnoberlinskoj kavani ("Zašto su nam plaće ipak niže nego onima na Zapadu?"), u ljutnji zapadnoberlinskoga trgovca ("Za te istočnjake nabijaju nam dodatni porez, a oni samo čekaju pomoć i zabušavaju"), u najšarolikijem voznom parku ("Proleteri svih zemalja, ujedinite svoje prastare trabante i volkswagene«). Na nekadašnjem graničnom prijelazu u Friedrichstrasse (Check Point Charlie), onoj istoj Friedrichstrasse u kojoj i na kojoj su ginuli toliki ljudi (zašto?), prodaje se otisak pograničnoga žiga za jednu marku. Sve se prodaje. Occasioni i saldi cijele godine. Ruske šubare i uniforme pobjedničkih i poraženih vojski, babuške, odlikovanja. Štandovi uz Reichstag. Hrelić se nema čega stidjeti. Kakva roba — takvi i prodavači. Poljaci, Rumunji, Rusi. Njemački je ovdje neka vrsta esperanta. Nikomu materinski jezik. Šverc naš svagda(š)nji.

Berlin je Atlantida. Nekad otok u istočnonjemačkom moru, danas nema ni mora ni otoka. Valjda je tako uvijek kad nestane obala koja izaziva čežnju. A Berlin je uvijek za nečim čeznuo. O čežnji za suncem svjedoče kržljavi čokoti vinove loze u perivoju ispred dražesnoga dvorca Sans-Souci u nedalekom Potsdamu. Sans-Souci. Bezbrižnost. Komorno gnijezdo za užitke. Ali lepršavost tek je u šarmantnom francuskom imenu. Pruski užitak ne može bez napora i rada. Svaki je trs brižno pospremljen iza staklenih vitrina. Terase urednih a jalovih čokota. Nikakav urod. Njemačka čežnja za jugom ("Kennst du das Land wo die Zitronen bloehen"). Kineski paviljon što se zlati i blješti u zakutku parka nekad velebna dvorca nezaobilaznog Friedricha Velikog, koji je danas "adaptiran" u polusrušene i ciglama poduprte zgrade nekoga visokoškolskog zavoda — sjevernjačka čežnja za egzotikom, za dalekim. Reichstag i Brandenburška vrata vidjeli su u besprijekorno postrojenim redovima besprijekornih razdjeljaka čežnju za veličinom, gorljivu spremnost da budu povedeni, pa makar i zavedeni. Sve su se čežnje istrošile. I ova posljednja, koja je hrlila preko Zida. Što je iza sedam brda i iza sedam dolina? Danas su to odbačene šprice, ne samo oko kolodvora ZOO. Štakori se šeću oko Stupa pobjede. Ne boje se prolaznika. Kao ni medvjedi u američkim nacionalnim parkovima. Kongresshalle je u mraku. Sada se mrak više ne dijeli na istočni i zapadni. Sada je nekadašnji mrak zamijenila sveobuhvatna pustoš. Berlin je u deset navečer prazan grad. Još se samo tu i tamo pokoja grupica stranaca okupi oko kioska sa šiš-kebabom. Ćevapčići se mimoilaze s rodama — one su krenule na jug, a oni na sjever.

Što vrijedi što su granice nekadašnjih sektora ukinute? Danas više nema sektora, ali ni ljudi koji nekamo žele. Ne tako davno, ljudi su doslovno umirali samo da se prebace preko žica. I intenzivno, pa makar i kratko, živjeli za taj transfer. Danas se ploča s natpisom "Vi napuštate američki sektor" preselila na crne i bijele majice raznih veličina. Komad 25 maraka. Sto posto pamuk. Dobro se pere. (I još brže dere.)

Mislim na Christu Wolf i njezino davno "Podijeljeno nebo", na Džubrana i njegovu pjesmu "Ti imaš svoj, a ja svoj Libanon", na Irenu Vrkljan (stanuje li još uvijek u Mommsengasse?), ali nikomu ne govorim ništa. Što imam više asocijacija, to imam manje sugovornika, a i potrebe za verbaliziranjem.

Marina, znaš li da u Brecht Theatru "Brotladen" igra još uvijek?