LICITARI I SVIJEĆE

Medičarski (licitarski) i svjećarski (voskarski) obrt započinje u srednjem vijeku, iako su ljudi od pamtivijeka poznavali pčele i koristili se njihovim proizvodima — medom, medenim saćem i voskom — i u prehrani i u liječenju.

Osnovni proizvodi licitara i voskara bili su bijeljeni pčelinji vosak, voštanice, medeni kolači i pića od meda. Vosak je, s obzirom na trajnost, često služio kao sredstvo razmjene, a rabio se i za izradu svijeća. Od voska su se izrađivali i zavjetni darovi. Kako je bio vrlo skup, običan ga puk nije mogao rabiti, dok su se Crkva, bratovštine i vlastela njime obilno koristili.

Pretpostavlja se da su medičari i svjećari djelovali u gradovima blizu kraljevskoga dvora, na prošteništima ili na križanjima važnih trgovačkih putova, kako bi što lakše nabavili sirovine, poglavito tropske mirodije, koje su trgovci prevozili iz dalekih zemalja.

Koliko je u pripremanju proizvoda bila važna uporaba mirodija, vidi se na primjeru Njemačke u kojoj se već od 13. stoljeća za medenjake kao i za paprenjake rabio izraz Lebekouche, dok se u anglosaksonskim zemljama već u 12. stoljeću rabila riječ gingerbread, dakle kruh od đumbira (Francuzi ga zovu pain d'épice, a znači kruh s mirodijama). Đumbir je i na kontinentu uvijek bio osnovni sastojak tijesta za licitare, pa je u Heidelbergu očuvan recept za "dobar licitar" iz 1450. u kojemu je šest lota đumbira i klinčići, muškatni oraščići, korijandar i tek pola lota papra.

O podrijetlu riječi Lebzelter bilo je dosta rasprava, ali je najvjerodostojnije da je Leb izveden iz germanskoga korijena i znači kruh pečen u tavi, a Zelt iz korijena Teld što znači nisko prekriti ili široko prostrti. Riječ Lebzelten se ponajprije rabila u Austriji, a riječ Lebkuchen na njemačkom području. Kako su medičari i svjećari u Hrvatsku dolazili iz istočnoalpskih krajeva, nije čudno da su se i spomenuti nazivi zadržali do danas u uporabi, iako u nešto promijenjenu obliku. U Hrvatskoj se rabi izraz licitar, a u Slavoniji kažu i leceter, što je izvedenica od riječi lecet, tj. leb + zelt.

Zbog veće potrošnje u 16. i 17. stoljeću zabilježena je i veća proizvodnja kolača izrađenih pomoću kalupa, koja je trajala sve do kraja 19. stojeća. Licitari se izrađuju od posebnog tijesta koje se utiskuje u drvene kalupe raznih motiva i oblika. Kalupi su odraz vremena u kojem su nastajali pa se prema njima može pratiti moda i teme, ali i spretnost pojedinih majstora.

Kao što su medičari i svjećari u Hrvatsku dolazili iz susjednih zemalja, pretežito iz Austrije, vrlo je vjerojatno da su i drvodjelci, majstori koji su izrađivali drvene kalupe za licitare i zagovore u 16, 17. i 18. stoljeću, također slijedili njihov primjer.

Osim rukama, pecivo ili kolači mogu se oblikovati i kalupima. U medičarsko-svjećarskom obrtu kalup je osnovni alat kojim se služe majstori pri izradi tijesta ili svijeća i zagovora. Kalupi mogu biti figuralni ili ornamentalni, uvijek izrađeni u negativu, iz drveta, gline, kamena, metala ili gipsa, a svojim oblikom daju željenu formu proizvodu.

U 15. i 16. stoljeću okrugla su ili romboidna oblika, a poslije prevladava pravokutni oblik. Od 17. stoljeća nadalje za izradu paprenjaka, kolača od marcipana ili licitara najčešće se rabe drveni kalupi. Izrađuju se od drva kruške, jabuke, trešnje, oraha, šljive, javora, johe, bukve, hrasta, omorike ili pinije. Potkraj 18. stoljeća rabi se pretežito bukovina. Drvene kalupe za medičare i svjećare izrađivali su majstori drvorezbari, a kamene ili glinene kalupe medaljari, pečari ili zlatari. Putujući od mjesta do mjesta, kalupari su prenosili pojedine motive kroz cijelu srednju Europu i na spomenutom području stvorili standarde te struke. Osim majstora koji su se bavili samo izradom kalupa, katkad se od licitara tijekom njihova školovanja zahtijevalo da sami izrađuju kalupe za svoje proizvode.

Na kalupima se prepleću religiozni i svjetovni motivi. Interes potrošača određuje motiv pa se neki od njih susreću češće, a neki vrlo rijetko.

Drveni kalupi u Europi ukrašavani su religioznim motivima iz Starog i Novog zavjeta, likovima svetaca, mitološkim i profanim scenama, ornamentima, grbovima i mnogobrojnim pučkim motivima: dijete u jastuku, kolijevka, srce, mladenka i mladenac, kočija, jahač, konj, brodovi, roda, ABC-pločice, lule, razna zanimanja, životinje...

Sve do početka 20. stoljeća u Hrvatskoj, kao i u ostalim dijelovima Europe gdje su se pripremali medeni kolači, upotrebljavali su se drveni kalupi.

U pojedinim se europskim gradovima medičarsko-svjećarski obrt razvio vrlo rano, što se vidi iz arhivskih dokumenata: u Baselu i u Oberzeiringu u ètajerskoj 1294, Frankfurtu na Majni 1326, Beču 1348, N³rnbergu 1350. godine. Zanimljiv je podatak da su u Baselu već 1393. registrirana 34 medičara.

Zbog većeg broja majstora toga obrta osnivaju se cehovi za zaštitu strukovnih interesa. Medičari su se udruživali u početku najčešće s pekarima, a tek u 16. stoljeću osnivaju prve samostalne cehove. Prvi poznati međustrukovni ceh osnovan je u zajedništvu s pekarima 1276. u Augsburgu, a prvi samostalni cehovi u Dijonu i N³rnbergu tek 1530, u Reimsu 1571, Parizu 1595, Grazu 1597, Bratislavi 1619. i Budimpešti 1719.

U srednjemu vijeku su sjeverni hrvatski gradovi, Zagreb, Varaždin i Osijek, bili mjesta križanja važnih trgovačkih putova, s većim brojem stanovnika, crkvama, sajmovima, mjesta u kojima ju živjela vlastela i djelovale bratovštine, veliki potrošači licitarskih i svjećarskih proizvoda. Svaka je udruga imala svojega sveca zaštitnika kojem je na oltar u crkvi prinosila i palila svijeće, najčešće duplire — velike i lijepo obojene voštanice, koje su voskari izrađivali specijalno za te prigode. Često su se svijeće i darivale uglednim osobama kao jedan od najskupljih darova.

Prvi pisani dokumenti u kojima se spominju imena voskara na području Hrvatske potječu iz 14. stoljeća. U Zagrebu djeluju "ceroplaste ili woskari": Gregor od 1357. do 1393. i Damjan od 1359. do 1365. S vremenom su obrtnici u našim krajevima bivali sve mnogobrojniji. Tijekom 17, 18, i 19. stoljeća postajali su ekonomski najjači gradski stalež, pa se zbog uspješnije zaštite interesa struke i dalje udružuju u cehove, strogo vezani propisom prema kojem smiju raditi samo unutar djelokruga svog obrta. Dok su se bratovštine u početku temeljile na narodnosnoj pripadnosti, cehovi povezuju obrtnike na nov način — strukom. U njih su se učlanjivali majstori iste struke ili nekoliko srodnih struka. Ni jedan se obrtnik nije mogao samostalno baviti obrtom ako nije bio član ceha svoje struke. Morao je biti član ceha ako je ceh bio osnovan na području njegova djelovanja. Tako je bilo propisano već u 16. stoljeću i tako je bilo do ukinuća cehova u 19. stoljeću (1872).

U cehove su se ponajprije udruživali obrtnici istih struka, ali ako u jednom gradu nije bilo mnogo takvih obrtnika, a hrvatski su gradovi u 15. i 16. stoljeću bili još mali, udruživali su se obrtnici sličnih struka. Tako su radili i voskari i licitari. Licitari su se najčešće udruživali u cehove s pekarima, mlinarima, slastičarima i mesarima, sa srodnim strukama čiji su se pripadnici brinuli o prehrani stanovništva. Voskari su se udruživali sa sapunarima, brijačima, krznarima, sedlarima i pripadnicima drugih struka.

Hrvatski su medičari bili vezani sa štajerskima koji se prvi put spominju 1294. U drugoj polovici 17. stoljeća spominje se 60 licitarskih radionica, koje su pripadale štajerskom licitarskom cehu čije je sjedište bilo u Grazu. Tom cehu pripadali su već u 17. stoljeću licitari grada Varaždina. U 18. stoljeću u ceh se uključuju licitari Zagreba i Koprivnice.

S vremenom se licitarsko-voskarski obrt razvija i u drugim hrvatskim mjestima. Staro cehovsko pravilo koje je obvezivalo djetiće-kalfe na trogodišnje vandranje dovelo je u Hrvatsku mlade meštre — buduće majstore — koji su često u Hrvatskoj našli svoju novu domovinu. Isto su tako i domaći odlazili u nauk izvan Hrvatske. U 19. stoljeću i u prvoj polovici 20. stoljeća ima mnogo podataka o medičarima i svjećarima. Već u drugoj polovici 20. stoljeća zanimanje za taj obrt slabi, najčešće i pod utjecajem tadašnje politike, načina školovanja te pojavom industrijskih proizvoda i sirovina. Danas, na pragu 21. stoljeća, na području Hrvatske od Karlovca, preko Varaždina do Osijeka djeluje samo tridesetak medičara i svjećara.

Vođenje obrta nasljeđivalo se po muškoj liniji, tj. sinovi su nasljeđivali očeve, pa je katkad jedna obitelj vodila taj obrt u nekoliko obližnjih mjesta. Tako je bilo i primjera (koji su danas sve češći) da je udovica nastavila raditi posao pokojnoga supruga, pa se pomoćnik koji je kod nje radio njome i oženio. Katkad su medičarski obrt od oca naslijedile kćeri.

Osim već spomenutih drvenih kalupa, koje su zamijenili kalupima od bakrenog lima, šteherima, medičari se koriste pri izradi svojih proizvoda raznovrsnim alatima. Iako većina slijedi tehnološki napredak i uvodi u svoje radionice nove strojeve kojima pokušava olakšati taj teški posao, npr. peći na plin, kotlove na struju, električne brehalice, električne miješalice za snijeg od bjelanaca, ipak je u osnovi postupak izrade ostao isti. Radi se ručno, a svaki proizvod majstor sam obrađuje i ukrašava.

Najpoznatiji njihovi proizvodi svakako su licitari. To su kolači čija je osnovna sirovina bio med, a u novije doba i sirup i šećer uz obvezatne začine. Tijesto za njihovu izradu mora mirovati preko noći. Oblikuje se šteherima, potom peče, suši i oslikava jestivim bojama od kojih prevladava crvena. Motivi su raznovrsni, a najkarakterističnije je licitarsko srce. Budući da je ono znak ljubavi, pažnje, poštovanja, njime se najčešće daruju zaljubljeni, ali i ostali stariji i mlađi. Često je u sredini ogledalce, ali i ljubavni stih koji zovu verzl. Ostali su licitari najčešće bebe, konjići, konjanici, biciklisti i sitni ukrasi za božićna drvca. Od medičarskih proizvoda česte su i tjestene krunice, medenjaci, bomboni, te alkoholno piće fina okusa koje nazivaju gvirc. Njegovi su osnovni sastojci med i voda. Pije se samo u ljetnim mjesecima rashlađen ledom, pod velikim bijelim šatorima, na proštenjima ili kirvajima.

Gotovo da nema naroda koji ne poznaje pčele i pčelarenje, pa ne čudi da je bila poznata i upotreba voska kao pčelinjeg proizvoda za izradu svijeća. Takve voštane svijeće, čija je izrada bila vrlo skupa, a izrađivali su ih majstori voskari, palile su se najčešće u crkvama, ali i u stanovima imućnijeg puka. Osim voštanih svijeća izrađivale su se i svijeće od loja. One nisu bile kvalitetne kao svijeće od voska, ali ih je mogao rabiti i običan puk, najčešće u vrijeme blagdana ili u povodu smrti, jer ni loja nije bilo uvijek. Tek početkom 19. stoljeća pojavljuju se stearinske svijeće čiji je stijenj nešto bolji od stijenja lojanih, iako je također od konoplje, lana ili pamuka. Te su se svijeće manje dimile i davale su jaču svjetlost. Pojavom parafina sredinom 19. stoljeća svijeće postaju pristupačne većini kupaca. Danas su one najtraženije.

Svijeće i danas neki svjećari izrađuju s pomoću ringa, jednostrukoga, a rjeđe dvostrukoga. Drugi je način izrade svijeća pomoću kalupa. Treći način je i najbrži, a to je izrada svijeća na stroju zvanu tunkerica, koja može biti ručna ili automatska. Četvrti način izrade je tzv. vučenje na tromle ili cugbank. Najčešće se na taj način rade tanke svijeće i zagovori, a tako su se radile i baklje.

Pri ukrašavanju svijeća mnogo više rabili su se šteheri raznih oblika (listići, cvjetići, razni likovi, slova) koji su se utiskivali u rastopljeni vosak. Na zagrijanu svijeću lijepio se šteherom željeni predložak ili se posebnim malim kliještima zagrijana svijeća štipala (cvikala). Takve su svijeće nazivali cvikanima. Izrada cvikanih svijeća vrlo je složena i dugotrajna pa se danas rade i jednostavnije, tj. lijepe se razne vrpce od voska (koje također moraju biti zagrijane, kao i svijeće) i razne papirne naljepnice (sličice i tekstovi).

Tri su karakteristična lokaliteta na kojima medičari i svjećari prodaju svoje proizvode. To su: proštenja, kirvaji ili kirbaji kako ih zovu u pojedinim dijelovima Hrvatske, a vezani su uvijek uz crkvene blagdane, sajmovi (godišnji, mjesečni i tjedni) i medičarsko-svjećarske trgovine.

Najvažnije je mjesto prodaje za svakog medičara proštenje. Kako su ona oduvijek vezana za crkvu i crkvene blagdane, mogu se definirati kao okupljanje puka uz crkvenu proslavu ili god. Bio je to, a u selima je i danas ostao, jedan od najvažnijih događaja u godini. Okupljeni vjernici zadržavaju se nakon mise ispred crkve u razgovoru i zabavi okupljeni ispod velikih bijelih medičarskih šatora.

Karakteristika ovoga obrta je do danas očuvana ručna izrada većine proizvoda, a napose licitara. Zadržavajući se u krugu obitelji, prelazeći iz naraštaja u naraštaj, njihova je izrada značajna ne samo kao kulturna već i kao gospodarska vrijednost.