DVA STOLJEĆA NOVIJE POVIJESTI U BASKIJI

Narodi nemaju bit; imaju povijest. Tu klasičnu tvrdnju potrebno je postaviti na samom početku ovog teksta. Kada se govori o zemljama kao što je Baskija zbog unutarnje, a isto tako i vanjske deformacije, pokušava se u tome pronaći pretjerana povijesna specifičnost, povijest nastala gotovo na rubu svijeta koji je okružuje, nastajanje više označeno osebujnim duhom zbog nekog Volkgeista nego očitovanjem velikih uzora povijesti zapadnoga svijeta na našem prostoru. U tom smislu povijest Baskije u posljednja dva stoljeća ne može se promatrati izvan ili na rubu onoga što jest univerzalna povijest, europska, Španjolska i francuska. Kako je to očigledno za bilo koji prostor, veliki ili mali, tako je i u slučaju koji nas zaokuplja, ma koliko se to izbjegava, skriva ili zaboravlja.

Na isti način treba tu povijest smjestiti u odgovarajuće odnose i koordinate. Svojim podrijetlom, a isto tako i kroz stoljeća, Baski su bili narod s osobitim identitetom i karakteristikama, smjestivši se s jedne i druge strane atlantskih Pireneja. Zbog kontakata s drugim narodima, ono što bi moglo biti hermetična specifičnost razblaženo je u tolikoj mjeri da se u novije doba povijest Baskije formira prema tome kojoj državi pripada neki njezin dio. Tako, posebice od velikih promjena koje su počele s Francuskom revolucijom i njezinim utjecajem u Europi, a potom i u većem dijelu svijeta, povijesti južnog i sjevernog dijela Baskije funkcioniraju unutar sasvim različitih parametara i kronologija. Nategnuto je, ako ne i nemoguće, govoriti o jednoj povijesti cijele Baskije, njezina sjevernog i južnog dijela, Baskije koja je integrirana u francuskoj republici i one koja pripada španjolskoj monarhiji.

Na kraju, što se osobito odnosi na ovaj drugi prostor, za poluotočnu Baskiju treba pribjeći terminima raznolikost i razlika. Raznolikost, jer je unatoč tome što je ograničena na baskijsko područje, njezin povijesni tijek u posljednja dva stoljeća vrlo različit, ovisno o pokrajinama o kojima je riječ. Tako, na primjer, dva velika fenomena ovoga doba na našem području — industrijalizacija u posljednjoj četvrtini 19. st. te rađanje diskursa i djelovanje baskijskih nacionalista, također od tog trenutka, iskazuju se na vrlo različite načine u dvije obalne, odnosno unutrašnje pokrajine. A tako je i s ostalim velikim povijesnim procesima. Ali, u prividnoj proturječnosti, povijest Baskije u dva posljednja stoljeća poprima svoj identitet i osobitost ako se uspoređuje s ostatkom Španjolske. Tako se pojavljuje očita i neprijeporna razlika, drugi ključni termin. Premda nastaje kronološkim redom i kao dio velikih procesa koji se zbivaju na cijelom Španjolskom području, povijest na baskijskom prostoru poprima osebujnu jedinstvenost. Tako se važni fenomeni kao karlizam, industrijalizacija, sloboštine (fueros), sloboštinski sustav (foralismo) i gospodarski sporazumi, nacionalizam koji propituje ideju Španjolske, prihvaćanje imigrantskog stanovništva, velike bankarske i industrijske tvrtke ili radnički pokret manifestiraju na specifičan način, gotovo ekskluzivan, ili poprimaju važnost i dimenzije vrlo različite od onih u ostatku Španjolske.

Vrijeme sloboština i njegova duga kriza

Baskijska specifičnost proizlazi iz njezinih sloboština;1 ili točnije iz činjenice da nakon dolaska na vlast burbonske dinastije, početkom 18. st., novi monarh, Filip V., ukida sloboštine negdašnjih kraljevstava na poluotoku (Kraljevski dekret o novom uređenju, koji se ticao Aragona, Valencije, Mallorce i Katalonije) ostavljajući na snazi jedino baskijske sloboštine (područje koje je poduprlo njegovu opciju tijekom nasljednog rata 1701-1714). Tako su baskijske pokrajine ostale jedine u kojima je nastavilo živjeti to tradicionalno pravo koje je uređivalo unutarnji život teritorija, društveno-gospodarski ustroj i odnose (te njihovu percepciju) između tih prostora i Krune.

Ne postoje baskijske sloboštine nego sloboštine u svakoj pokrajini, ali podudarnost između njih dopustila je širenje tog unifikacijskog koncepta. Sloboštine su uredile odnos unutarnjih vlasti te neke institucije na lokalnoj razini, npr. opći zbor (Juntas Generales), u Navari su skupštine bile staleške, odredili su izvršno vijeće koje je djelovalo kao izvršno tijelo njihovih dogovora. Postupno se privremenost i funkcionalni odnos sredio i institucionalizirao, tako da je pokrajinska izvršna vlast — izvršno vijeće lokalne uprave (Diputacion) — dobilo vlast općinskih predstavništava koje su predstavljali opći zborovi. Opseg te odluke, u okvirima tradicionalnog svijeta, dopušta tvrdnju kako su sloboštine uspostavile režim autonomne vlade, s punom autonomijom da uređuju život na području. Na taj su način imali isključive pravne norme, premda bi u nekim slučajevima pravo primjenjivali kraljevski izaslanici.

To vlastito pravo treba gledati u odnosu na tradiciju, običajno pravo i karakteristike baskijskog prostora. Time se mogao štititi kontinuitet naselja, gospodarsko jedinstvo obitelji, što je temelj za gospodarstvo tog područja. Nasuprot individualnom vlasništvu iz rimskog prava, branilo se obiteljsko vlasništvo, a pojedinac ga je mogao uživati kao član obitelji (otuda brojna baskijska prezimena proizišla iz toponima sela). Sloboštinsko pravo otežavalo je raspodjelu obiteljskog vlasništva jer je dopuštalo oporuku u korist bilo kojeg nasljednika (ali samo jednoga, što objašnjava tolika - sekundarna - zvanja na moru, u sjemeništu ili upravi), te je zagovaran režim zajednice dobara kad god je u braku bilo djece. Osim toga, sloboština je štitila pojedinca pred arbitrarnim djelovanjem pravde. Naposljetku, a što je vrlo važno, izuzimala je Baske od obveze sudjelovanja u novačenju ili regrutiranju ako rat nije bio na njihovu području ili nije postojala volja njihovih institucija da surađuju novcem ili četama u obrani monarha. Također se, da se poprave gospodarske poteškoće — zemlja je siromašna; nasljeđuje je samo jedan član obitelji — uspostavlja plemstvo, što je u praksi dopuštalo Baskima da prihvate mjesta u upravi koja su na cijelom poluotoku bila rezervirana za vlastelu. Na gospodarskom području, i s istim namjerama da se obrane ili isprave neki drugi manjkovi, baskijske pokrajine su bile slobodno područje što se tiče trgovinskih odnosa s inozemstvom, zbog čega su cijene artikala za široku potrošnju bile vrlo niske a prodaja njihovih proizvoda bolja, uspostavljali su carine na graničnom području s Kastiljom te na obali, štitili lokalnu proizvodnju žitarica i željeza da se izbjegnu nekontrolirane i neželjene emigracije te na koncu, a što je opet važno, nisu bili pogođeni fiskalnim režimom monarhije nego su, kao pošteđene pokrajine, plaćali tek neke namete.

Sve te osobitosti stvarale su dvostruku sliku ili identitet, još ograničena dosega, ali poslije, u 19. st., učvršćenu brojnim tekstovima o sloboštinama koji su pokušavali pronaći pravne, povijesne ili mitske argumente za te razlike. U Baskiji su pokrajine vidjele same sebe kao tradicionalni svijet kojemu je sloboština davala stabilnost, s dinamičnom, ali iznad svega povlaštenom vezom s ostatkom Krune (s upravom i s njezinim područjima). U toj tradicionalnoj samovladi monarh je prenio na baskijske oligarhije — jer je režim sloboština bio duboko oligarhijski u odnosu na unutarnju vlast — kontrolu nad teritorijem s punom autonomijom, a na temelju zajedničkoga kodeksa upravljanja, sloboština, koje su usklađivale visoku razinu stabilnosti i davale legitimnost cijelom sustavu.

Ali ta stabilnost — potpuno začudna jer 18. st. obiluje pobunama ili machinadas (1718, 1766, 1803, 1804) — ulazi u konačnu krizu početkom 1880-ih. To se događa zbog iscrpljenosti prethodnom situacijom, a kriza je prije svega endogena, ali se podudara s općom krizom starog sustava i s datumima ratova između Francuske i Španjolske (nazvanim ratovi za nagodbu i neovisnost). Kriza je u prvi plan stavila dva shvaćanja države, koja su djelovala mnogo godina prije i koja će dobiti iznimnu važnost u budućnosti: tradicionalistički i modernizatorski. Jedne predstavlja uglavnom seosko plemstvo (jauntxos); druge urbano građanstvo (ili i seosko kao u slučaju Navare).

Od machinada 1766. počinju se nazirati ograničenja i proturječja baskijskoga gospodarstva. Rast iz prvog dijela stoljeća dosegnuo je vrhunac. U isto vrijeme djelovale su nove proizvodne ideje (nastojanja prema gospodarskom liberalizmu) određene objektivnim stanjem. Potreba za većom proizvodnjom dovela je do obrade novih prostora na štetu javnih površina, pašnjaka i šuma, što je dislociralo tradicionalni poljoprivredno-stočarski ciklus. Privatizacija javnih površina pogodila je najslabiji dio društva. Povećan je zajmodavalački kapital. Rokovi zakupa postali su kraći, postupno je eliminirano tradicionalno određivanje cijena ili njihova fiksnost (nasuprot zakonu tržišta) i zamjetno je narastao broj zakupaca, smanjujući broj vlasnika. Zaštićenost sloboštinskom normom ušla je u koliziju s dinamikom tržišta, što objašnjava pozivanje na sloboštine u nekim pobunama ili položaj koji će zauzeti narod u budućim sukobima.

Baskijska metalna industrija također je ušla u krizu. Željezare se nisu mogle natjecati s naglom i revolucionarnom britanskom industrijom (ili švedskom), a ovisnost o drvenom ugljenu (nasuprot jeftinijem koksu) postala je veća zbog gubitka šuma. Čak ni pokušaj da se "španjolizira" tržište, čime su dobivene zalihe tržišta poluotoka i američkih kolonija za baskijsko željezo, nije uspio nadvladati krizu, uz to što je bio proturječan sa sloboštinskim kriterijem (tradicionalno spremnim na poslovanje sa zemljama sjevera, a ne s područjima pod Krunom). Poslovanje je oslabjelo zbog smanjene razmjene željeza i zbog toga što je Engleska nadomjestila španjolsku vunu pamukom.

Na tom se poslovnom području iskristalizirala jedna od prvih napetosti između monarhije i provincija: carinska. Promjena odnosa navela je neke dijelove na preispitivanje učinkovitosti sloboština pri zaštiti njihova gospodarstva. Tako se postupno nametao carinski obruč oko pokrajina, favorizirajući luku Santander (istočno od Bilbaa), nasuprot biskajskim i gipuskoanskim lukama (1763), isključujući ih iz trgovine s američkim kolonijama (1778), otežavajući španjolskim proizvodima ulazak na baskijsko područje (1789)... Kad je trgovačko i manufakturno baskijsko građanstvo vidjelo da je njezino tržište u Španjolskoj, a ne toliko na europskom sjeveru, prednosti sloboština počele su djelovati same protiv sebe ("Tužna je ona povlastica koja je u proturječju s pogodnostima i potrebama povlaštenih", rečeno je u jednom izlaganju 1832).

Ali interes tradicionalista, jauntxos, bio je oprečan. Za njih je bilo koja promjena u sloboštinama mijenjala sustav vrijednosti i normi na koje se naslanjao njihov način gledanja na društvo i povlašten položaj koji su u njemu imali. Sloboština im je dopuštala pristup na mjesta lokalne vlasti i blindirala, koliko je moguće — sve manje — njihovo vlasništvo pred pritiscima kapitala. Narod će, sa svoje strane, isto tako u tome izgubiti. Sloboština je štitila tradicionalno i općinsko gospodarstvo od nepoznatoga, čak onda i kad sa sobom nosi liberalizam, ali je već pretpostavljala gubitak javnih površina, progresivnu eliminaciju socijalne zaštite, premještaj carina (s posljedičnim poskupljenjem osnovnih proizvoda: odjeće, određenih namirnica) i promjenu cijele serije tradicionalnih vrijednosti.

Sve su se te proturječnosti razvile i zaoštrile podudarajući se s ratovima protiv revolucionarne Francuske. U prvom od njih, Ratu za nagodbu (1793-95), pokazale su se razne stvari: španjolska vojna slabost, kao i vojnih snaga u baskijskim područjima; intenzivirana društveno-gospodarska kriza (uništenost, prodaja javnih površina da se mogu podmiriti dugovanja sela...); podjela baskijskih elita (osobito u Gipuskoi) između tradicionalnog sektora koji je pozivao na otpor apelirajući "Za sloboštinu, za kralja, za vjeru i domovinu", te građanstva San Sebastiana koje se čak željelo inkorporirati u revolucionarnu Francusku. Godinama poslije, u Ratu za neovisnost (1808-14) protiv Napoleona Bonapartea, Baskiju su pripojile (1810) i okupirale susjedne države. Na tom su prostoru počele unutarnje borbe koje su se raširile po cijeloj Španjolskoj između afrancesados i domoljuba. Prvi su bili slavni pristaše uvođenja u zemlju određenih reformi kako bi se izbjegla revolucija. Među domoljubima treba razlikovati tradicionaliste (među nižim klerom, ruralnim plemstvom i narodom, osobito antirevolucionarnim) te liberale. U to su se doba ponovno ujedinila dva parlamenta ili Cortesa, vrlo različita, koji su svaki za sebe potvrdili svoje ustave: u Bayonneu (1808), pod francuskom upravom te u Cadizu (1812), liberalni i antibonapartistički (domoljubni). No, u oba su baskijski zastupnici uveli odredbe koje se odnose na sloboštine, iako u praksi ni jedni ni drugi nisu zagovarali njihovo nastavljanje. Vidljiva je u svakom slučaju volja da se sloboštine stave u ustav kako bi se učinile kompatibilnim dva tako različita pravna realiteta: tradicionalni sa sloboštinama te moderni s ustavom. To će biti velika rasprava — ako ne i glavna — u Baskiji tijekom cijelog 19. st., u isto doba kad se raspravlja o baskijskoj osobitosti u posljednja dva stoljeća, što je sažeto u pitanju o tome kako inkorporirati zemlju, to jest pokrajine, u novu državu-naciju kakva je Španjolska u to doba.

Napoleona je konačno bila porazila europska koalicija. U Baskiji su bile dvije važne bitke, kod Vitorije i San Marciala, u ljeto 1813. One su označile kraj francuske nazočnosti u Španjolskoj. Cijena sukoba bila je vrlo visoka: uništena je infrastruktura i postrojenja te mostovi, komunikacije, željeznice, izgubljena je žetva i stoka, prodavala su se komunalna dobra kako bi se podmirili dugovi sela, požari i otimačine u gradovima (San Sebastian je bio sravnjen sa zemljom posljednjeg dana kolovoza 1813), socijalna neorganiziranost...

Ta izvanredna kriza poslužila je slamanju krhkoga konsenzusa kojim su se održavala dva dijela baskijske elite: seoski plemenitaši i gradska aristokracija. Korijen napetosti bio je u prošlosti, kao što se pokazalo u sukobima poput onoga kod Zamacolade (u Bilbau, 1804), ili nekim drugima u ostalim pokrajinama. Radilo se o zadržavanju sloboština pod svaku cijenu kako bi se sačuvale povlastice prvih ili izmijenile kako bi ih se prilagodilo zahtjevima drugih. Tome su se pridružili pristaše centralizacije i utvrđivanja položaja monarha, tako da se pokrenula intelektualna, povjesničarska i pravna rasprava o tome jesu li sloboštine povlastice koje su kraljevi dodijelili pokrajinama (pa ih je stoga moguće opozvati) ili su rezultat pakta o integraciji koji sprečava njihovo moguće kršenje ili unilateralnu promjenu.

Nakon povratka u Španjolsku 1814, Ferdinand VII. je uspostavio apsolutnu monarhiju, dokidajući ustav iz Cadiza, koji je bio otklonjen tijekom Trogodišnje liberalne vlade (Trienio Liberal), (1820-1823). To kratkotrajno ustavno iskustvo bilo je snažan udar na Baskiju i na druga područja poluotoka. Ako se već ruralno plemstvo nametnulo liberalnim dijelovima nakon završetka rata protiv Napoleona, Trienio je poslužio za prividnu promjenu tog ishoda i proživljavanje realiteta ustavne novine. Za početak, primjena ustava je promijenila glasački mehanizam lokalnih vlasti u korist sustava muškog izbornoga glasa (gotovo) posvuda. Ruralno plemstvo, zaštićeno sloboštinom, lišeno je vlasti u skupštinama i vijećnicama. Novi fiskalni sustav (proporcionalni i opći) također je naštetio tom području. Ukidanje nasljednosti crkvenih dobara, smanjenje desetine na polovicu te sloboda tiska naštetili su nadmoćnom položaju Katoličke crkve. Carine su preseljene na obalu i nametnuta je sloboda zakupa. Javne su se površine nastavile prodavati i privatizirati, fiskalni kraljevski pritisak se povećao i općenito je otvoren put novoj logici tržišta koja je pogodovala novopečenim bogatašima (kapitalistima, špekulantima, skupljačima žita) na štetu naroda. Povlaštene sloboštinske pokrajine, izjednačivši se s ostalima, izgubile su svoj položaj.

Tako su se poklopili interesi protivnika liberalizma, a to su bili ruralno plemstvo drugog ranga, niži kler i seljaci te obrtnici. Riječ je o podudarnim i raznolikim interesima koji su povezani s gospodarstvom, moći, ideologijom (velik je oslonac na religiju) i s vrijednostima i vjerovanjima zajednice (izjednačenim sa sloboštinama). Slučaj naroda: liberalizam im je predlagao izborni glas po cenzusu koji ga je udaljavao od preuzimanja političkih odluka; teoretska jednakost, koja nije nadvladala u praksi pretpostavljeni egalitarizam sloboštine (na koji se, osim toga, gledalo kao na nešto što im pripada); građanska i gospodarska sloboda, koja je od radnika napravila slobodnog, ali nezaštićenoga građanina.

Tako se uime Boga, Kralja (apsolutnog), domovine i sloboština ustavnom legalitetu silovito suprotstavilo to stjecište interesa na čelu s vojnicima i građanima, koji su mnogi bili čak i na vlasti. Razni antiliberalni ustanci 1821. anticipirali su građanski rat desetljeće poslije. Jer, nalazimo se pred općim sukobom koji je zaživio u Europi tih godina između tradicionalista s jedne strane te liberala s druge. Sukob koji će u Baskiji poprimiti jedinstven karakter zbog socijalne snage prvih, ali koja također nije jedina, budući da se, na drugim razinama, razvila i na drugim mjestima u državi (područja Katalonije, Aragona, Levanta...).

Povratak apsolutnoj monarhiji i ustavnoj aboliciji 1823 (s vojnom potporom Svete europske alijanse stvorene na Bečkom kongresu), učinila je da tradicionalisti na jedno desetljeće vrate svoju vlast. Baskijsko zemljodržačko plemstvo, mahnito antiliberalno (Verastegui, Valdespina, Villafranca...) okrutno je progonilo svoje protivnike i tih godina bilo zatvoreno društvo kakvo je i željelo biti. Usmjerili su se prema javnim pitanjima, nametali krute društvene norme na čelu s prisilnom religijom te poučili brojne i plaćene čete da se bore za tradicionalizam.

Nakon smrti apsolutističkog kralja Ferdinanda VII. (1833), otvara se nasljedni sukob između njegove udovice i maloljetne kćeri Isabel te njezina brata Carlosa. Bitka je prikrivala drugi sukob, većeg dometa, između liberala, ili barem, reformatora (pristaša infante) te tradicionalista (sljedbenika don Carlosa, koji su ubrzo postali poznati kao karlisti). Građanski rat, Prvi karlistički rat, proširio se Španjolskom između 1833. i 1840. imajući u Baskiji jedno od svojih najvažnijih uporišta. "Bog, domovina i kralj" bio je karlistički moto kojem je poslije pridodana obrana sloboština. Zapravo su i baskijski liberali bili pristaše sloboštine pa je razlika u toj točki bila prisilna. Ukratko, Baskija se razlomila na neke liberalne gradove, zaštićene brojnim vojarnama te karlističko područje gdje su mogli razviti paralelnu državu (sa svojom upravom, vojskom, zakonodavstvom...). Na koncu su se nametnuli liberali ili kristini (nazvani tako po Mariji Cristini, regentici) i rat je završio u Baskiji posljednjeg dana kolovoza 1839, zagrljajem u Vergari između generala Espartera (liberal) i Marota (karlist i pristaša nagodbe, za razliku od drugih vojnika iz iste skupine).

Od sloboštinskog dogovora do gospodarskog sporazuma

Osim što su vojni karlistički vođe uklopljeni u vojsku, nagodba kod Vergare obvezala je uzimanje i dalje u obzir sloboštinskog realiteta. Trebalo je vidjeti kako se tradicionalna norma, kao što su sloboštine, može umetnuti i saživjeti s modernom normom kao što je ustav. Riječ je o "poustavljenju" sloboština čime se kreće prema "sloboštinskom dogovoru". I to stoga što su baskijski liberali bili prvi zainteresirani za razlikovanje karlizma od sloboština, kao i nastavka održavanja, uz obvezne reforme, sloboštinskog prava. Pitanje nije bilo jednostavno budući da ustavna jednakost, u jakobinskoj primjeni, može onemogućiti kontinuitet teritorijalnih osobitosti. U liberalnoj skupini naprednjaci su bili neskloniji prihvaćanju dok su umjerenjaci, koji su se brzo nametnuli u španjolskoj vladi, mogli prihvatiti te razlike. "Sloboštinski dogovor" će tako biti više rezultat pragmatizma, koji se podudario s baskijskim sloboštinskim liberalima i španjolskim umjerenjacima (vrlo konzervativnim liberalima), nego teoretske razrade.

U početku, još u doba pregovora s naprednjacima Espartera, Navarra je od kraljevstva postala pokrajinom tako da se cijeli njezin institucionalni ustroj (Cortes, Kraljevsko vijeće...) prilagodio pokrajinskoj normi i skončao s njezinim fiskalnim i vojnim izuzećem. No, stekla je izvanrednu upravnu i fiskalnu autonomiju koja je bila u novom pokrajinskom vijeću tako da su njezine funkcije bile vrlo daleko od funkcija ostalih španjolskih pokrajina. Sa svoje strane, baskijske pokrajine (Alava, Gipuskoa i Biskaja), primjenom zakona od 25. listopada 1839, radije su otezale dogovor o sloboštinama. Ali kada su se izmiješala vijeća u spriječenoj uroti umjerenjaka protiv Espartera, on je dovršio "upravnu reorganizaciju", tako da su carine premještene na obalu (u listopadu 1841), a sloboštinske institucije su se morale uklopiti u opće kriterije. Unatoč tome što se radilo o dekretu dokidanja sloboština, dogodilo se nešto slično kao što se zbilo s Navarom: izgubljene su više simbolične i institucionalne političke ovlasti no stvarne, u korist proširenja upravne i gospodarske autonomije baskijskih pokrajina. Proces se smirio dvije godine poslije kada su na vlast došli umjerenjaci i izbacili Espartera. To je ono što je Portillo nazvao "uvredljiva sloboština", kad je realitet pokrajinske autonomije nadmoćniji najpovoljnijoj situaciji iz sloboštinskog vremena. Sve zbog podudarnosti kriterija ili sudioništva između španjolskih i baskijskih umjerenjaka, što je Ortiz de Orruno točno objasnio:

"Sloboštinski sustav je bio najočitiji dokaz da je umjereni politički ideal ostvariv: sloboštine su učinile mogućim usklađivanje teoretske jednakosti s potvrđenom oligarhizacijom, a da ta prividna antinomija između političkih načela i njezina formiranja ne razbije njezinu društvenu pravovaljanost."

Umjerenjaci su nastavili vladati Španjolskom gotovo bez prekida do 1868, tako da su uredili taj posebni "sloboštinski dogovor". Jer, zapravo je ta suradnja jednih i drugih dopustila da ne dođe do dogovora oko sloboštine, koju je predviđao zakon iz 1839, tako da su svi bili na dobitku, ostavljajući cijelu stvar u tom dvoznačnom stanju: i vladajući u Španjolskoj i Baskiji. Rezultat je bio da su baskijske pokrajine upravljale više formalnim no stvarnim udjelom u španjolskoj državi. Jedan državni zastupnik se na to žalio rekavši: "...vrhovna vlada ne vlada ovdje i stoga niti je se poznaje niti voli". Vijeća (Diputaciones) su stekla mogućnost samovlade i administrativne autonomije bez presedana te vratila vojna i fiskalna izuzeća. Zauzvrat su se pretvorila u jednu od utvrda potpore nadolazećim umjerenjačkim vladama Izabele II.

Protivna Baskiji, njezinim institucijama, smjestila se skupina liberalnog podrijetla, nekarlistička, umjerenjačka, poznata kao sloboštinska (fuerista) (Ortes de Velasco, Egana, Victoria de Lecea, Lezama Leguizamon, Villafuertes, Altuna...). Sloboštinski pokret (fuerismo) odigrao je ključnu ulogu u cijeloj jednoj skupini poznavatelja javnog prava koja je opravdavala sloboštine, kolektivni identitet što su ga one predstavljale, dvostruke i kompatibilne narodnosti, baskijske i španjolske, ili postojeći unutarnji odnos između sloboštinske tradicije i religije. Pedro Egana, generalni zastupnik Alave i nekoliko puta ministar Izabele II. govorio je u španjolskom senatu o "baskijskom narodu". Isti taj Egana govorio je o drugoj dimenziji sloboštinskog prava, "baskističkoj" politici: "Ovdje ne trebamo karliste ni liberale (...), nego 'sloboštince' ili, što je isto, dobre i odane Baske." Sloboštinsko je pravo bilo i izmirenje baskijskog društva nakon vrlo razornog, krvavog i prijelomnog građanskog rata. Uz tako osobit "sloboštinski dogovor", liberali i karlisti su nastavili svoju koegzistenciju bez velikih napetosti, isto kao i ruralno plemstvo i građanska buržoazija. Sve je to u jednoj produženoj pogodnoj gospodarskoj situaciji s izvršnim vijećima (Diputaciones) opskrbljenim ekonomskim sredstvima te s dobrom upravom, koja je dopuštala da stvarnost baskijskih pokrajina (u infrastrukturi, odgoju, javnoj skrbi, urbanističkom razvoju...) bude neusporedivo nadmoćnija španjolskima, izazvalo opću zadivljenost tim načinom vladanja državom, koju su dijelili i konzervativni stavovi (Mane i Flaquer) i naprednjački (Pi i Margall).

Stabilnost tih petnaest godina sredinom stoljeća — "baskijskom oazom" nazvao je Mane i Flaquer, suprotstavljajući je uzdrmanoj španjolskoj politici — slomljena je kad se podudarila s revolucionarnim trenutkom koji je proživjela Španjolska od 1868. Revolucija je otjerala Izabelu II. u egzil i otvorila put nemiru, demokratskom i laičkom, koji je uplašio baskijske elite, dio njih odgurnuvši prema ultrareligioznim i karlističkim stavovima. Ako se u ratu od 1833. do 1840. karlizam suprotstavio liberalizmu, u drugom će ratu biti protivnik demokratskoj revoluciji koja je nosila sa sobom više sloboda i mogućnost društvenih promjena, a nadasve je bila protivnik procesa koji je otvoreno propitivao konstrukt religija-sloboštine na koji se naslanjala ideološka hegemonija koja je davala stabilnost baskijskom društvu u tri središnja desetljeća tog stoljeća. Otuda potpora koju su karlisti pronašli u najkonzervativnijim dijelovima nekadašnjeg bloka umjerenjačkih liberala i u militantnom katolicizmu. Liberalne baskijske vlasti našle su se uhvaćene u dramatičnom proturječju: morale su odgovoriti na pritiske, provokacije i pobune čiji je protagonist bio oživljeni karlizam, istodobno primjenjujući zakone i predstavljajući institucije političkog sustava (bilo kratkotrajne monarhije Amadea de Saboye, bilo republikanskog iskustva od 1873. do 1874) koji ih nije ushićivao. Nakon neuspjelog puča i podudarivši se s općom krizom u državi, koja je morala voditi brigu o ustanku u koloniji Kubi, saveznom preokretu (kantonalističkom) na španjolskom Levantu te nedostatkom ustrajnog političkog procesa, karlisti su se digli na oružje u cijeloj zemlji (1872), s jedinstvenom utvrdom ponovno u Baskiji. Tu su koncentrirali vojsku od nekoliko tisuća ljudi, kontrolirali ruralno područje, opkolili gradove i stvorili formalnu državu, lokalnu ratnu upravu (Diputacion a guerra) moćniju od one koju su stvorili u vrijeme prvog sukoba. Nakon više od tri godine sukoba karlisti su bili poraženi, a njihov pretendent na prijestolje, Carlos VII., unuk prvoga karlističkoga kralja, otišao je u egzil s više od petnaest tisuća suboraca.

Težak položaj baskijskih liberala nije time okončan. Tijekom rata su inzistirali na razlici između karlizma i sloboština koliko god su karlisti pokušavali to izjednačiti. Nastaviti s onim što je ostalo od sloboština bilo je moguće samo uz takvu pretpostavku baskijskih liberala. Za to je bio potreban drugi dogovor, poput onoga u Vergari, pakt između generala koji će poštovati ono bitno u sloboštinskom pravu. Ali u tom času nije bilo karlističkoga generala koji bi to prigrlio, niti pogodne atmosfere u španjolskom javnom mnijenju, koje su tisak i političke klase podbadale protiv baskijskih sloboština. Tako su, unatoč razumijevanju koje je pokazao novi jak čovjek španjolske politike, konzervativac Canovas, sloboštine bile definitivno ukinute, premda uz važnu postupnost. Zakonom od 21. srpnja 1876. fiskalna i vojna izuzeća konačno su nestala. To je izazvalo snažan otpor u baskijskim pokrajinama tako da je dvije godine trajala napetost između intranzigentnih pristaša (Sagarminaga) i pristaša nagodbe koja će spasiti dio onoga što je bilo u pitanju. Budući da su uspjeli ovi posljednji, a to je bila i vladina pozicija, od 1878. je uveden postupak, sustav gospodarskih dogovora na koje, kako kaže Alonsoa Oleae, treba gledati kao na "amortizer teoretske centralizacije države u baskijskim pokrajinama". Državna je riznica ugovorila sa svakom pokrajinom godišnju količinu "kvota" (el cupo) jednaku naplati određenih dogovorenih (los concertados) nameta kojih se odrekla država. Tako je zakonom uspostavila porezni sustav i završilo je sloboštinsko vrijeme fiskalnog izuzeća ("bit sloboštine je da se ne plaća", govorili su tih godina pristaše sloboština (fueristas). Ali Canovas nije želio izjednačavati opći sustav i prihvaćao je razlike kao dio konzervativnog razmišljanja nimalo sklonog egalitarizmima. Osim toga, opće suprotstavljanje konačnom dokidanju sloboština i snaga nekih skupina baskijskih buržuja doveli su do postupka koji će biti povoljniji za pokrajine. Tako se ukidanju pridružio mehanizam, Concierto, koji je u kombinaciji s drugim zakonskim rješenjima i drugim aktivnostima s obje strane dopuštao u budućnosti razinu administrativne, gospodarske i fiskalne autonomije u baskijskim pokrajinama koja se ne može usporediti s ostatkom Španjolske. Željeni sustav nije se mnogo razlikovao od onoga koji je uspostavljen u Navari krajem Prvoga karlističkog rata i koji osigurava razine autonomije koje smo već obradili. Tako će baskijska vijeća (Diputaciones) i dalje biti jedinstvena institucija i vrlo važna u životu zemlje, a njihova je kontrola osnovni čimbenik u igri oko interne vlasti.

Modernizacija baskijskog društva

Ali unatoč "amortizacijama" koje je pretpostavio Sporazum, baskijska generacija iz 1876, koja nije pripadala ni jednoj političkoj strani, imala je dojam o kraju jednog vremena i početku drugog. Frustrirajući je bio osjećaj gubitka ne samo nekih prava i nekih povlastica (ovisno o stajalištu) nego iznad svega vremena u kojemu je javni život bio bliži pojedincu, više teritorijalan manje anoniman. To je promjena koja se nije odvijala samo u Baskiji nego se također mogla zamijetiti u drugim dijelovima Europe, usporedo s proširivanjem i učinkovitim sređivanjem države, razvojem tehnika i infrastruktura, koje su bile sklone složenijem realitetu u kojemu postoji više međusobne komunikacije. Ali uza sve to, počevši od opće mitologizacije tog "sloboštinskog" doba, osjećaj gubitka nalazi se u osnovi svih budućih zahtjeva: prvo s kulturnog stajališta kod branitelja vlastitog jezika koji se povlači (vascuence ili euskera) te nekih običaja koji su bili u opasnosti zbog dodira s drugim realitetima i ljudskim zajednicama (vrijeme je velikih imigracija); u budućnosti više s političkog stajališta baskijskih nacionalista, radikalnih propitivača projekta Španjolska država-nacija i pristaša nacionalne alternative, isključivo baskijske.

Pola stoljeća koje je proteklo od konačnog ukidanja sloboština 1876. do građanskog rata 1936. sintetiziralo se u Baskiji oko tri velika realiteta: razvoja baskijskog pluralizma, koji pogađa politički i društveni život i koji opstaje uz pojavu baskijskog nacionalističkog pokreta i s progresivnim uobličavanjem moderne ideje o baskijskoj nacionalnosti, proširivši se na sve važne, različite dijelove javnog mnijenja; industrijalizacija dviju obalnih baskijskih pokrajina (Biskaja, te u manjoj mjeri ili na drugoj razini Gipuskoa), koja je pretvorila zemlju u jednu od najdinamičnijih i najmoćnijih regija španjolskoga gospodarstva; nejednaka modernizacija baskijskog društva manifestirana u čitavom nizu pitanja, od usklađivanja javnog mnijenja kroz medije do promjene ponašanja koju izazivaju, na primjer, rast i važnost kakvu imaju njezini gradovi.

Vratit ćemo se odmah tom scenariju, no, sad je potrebno reći nekoliko riječi o tome kakva je bila kontinentalna Baskija u 19. stoljeću. Mnogo više nego u španjolskom dijelu, Francuska je revolucija radikalno ispremetala stanje stvari u Iparraldeu (sjever zemlje). Dokinula je bez ostatka tradicionalne institucije i ustanovila granicu okruga (Niski Pireneji; danas Atlantski Pireneji), gdje se miješaju tri baskijska teritorija s regijom Bearn. Ekonomski i društveni razlozi, no također i religiozni i kulturni (građanski ustroj klera), gurnuli su dobrim dijelom baskijske građane u sukob s revolucijom, uz veliku cijenu jer su za kaznu cijela sela bila preseljena u druga područja Francuske. To je ostavilo za budućnost sindrom "straha od revolucije", koji u dobroj mjeri objašnjava političku konzervativnu poziciju koja je prevagnula na tim područjima. Gospodarski je 18. st. bilo loše za Baske sa sjevera i mnoge je odvelo u emigraciju u Ameriku kao način da pobjegnu od bijede. Ali s Lujem Napoleonom Bonaparteom i Drugim Carstvom (1852) bilo je gotovo s izolacijom tog područja. Željeznica (1854), prvi koraci u turizmu (Biaritz), progresivna industrijalizacija oko Hasparrena, Mauleona i Bocaua, luke Bayonne... odraz su te modernizacije. Posljedica je bila suprotnost između unutrašnjeg, ruralnog prostora koji se raseljavao i rasta gradova na obali; proces je to koji će se u budućnosti još više povećati. Postupno su baskijske elite uklopljene u francuska društvena i politička događanja. Osim toga, kulturno izjednačavanje koje je poslije provela Treća republika (1870-1940) objašnjava polagano rasulo specifičnih značajki zemlje.

Ako se vratimo u baskijske provincije i Navaru, vidjet ćemo veliku promjenu koja se događala u Bilbau i porječju Nerviona. Na tom su prostoru od 1841 (Santa Ana de Bolueta) uvedena neka postrojenja metalurgije kao zamjene za prethodne i zastarjele čeličane. Baskijska metalurška tradicija bila je vrlo važna. Ona je unutarnjim brutoproizvodom nadmašivala prinos poljoprivredno-stočarskog sektora. Mjesto je tada bilo spremno za buduću industrijalizaciju: imalo je aktivnu poslovnu buržoaziju, kvalificiranu radnu snagu, akumulirani kapital, primarnu sirovinu, stratešku poziciju prema Velikoj Britaniji i sjeveru Europe... Potrebna akumulacija kapitala u samom je izvorištu razvoja. Tradicionalno trgovačkoj buržoaziji pridružila se od kraja posljednjega karlističkog rata (1876) nova čiji je kapital proizlazio iz prodaje velikog dijela čelika Engleskoj, Francuskoj, Belgiji, Njemačkoj... Otkriće transformatora Bessemer 1856, koje je omogućilo izradu najjeftinijeg čelika izravnim putem, učinilo je baskijsko željezo traženim jer se svojim značajkama bolje prilagođavalo novoj tehnologiji. Prednosti eksploatacije utjecale su na umnoženje prodaje u posljednjoj četvrtini 19. st. uz dobit od nekoliko tisuća milijuna pezeta, od čega je otprilike 60% zadržala lokalna buržoazija. Ta buržoaska skupina nije bila velika i zapravo je koncentrirana na samo tri glavne obitelji: Ybarra, MartÝnez Rivas i Chavarri. Velika dobit dopuštala je stvaranje metalurške industrije u zemlji (s tovarima željeza koje se odvozilo u Englesku, a odande dovozio ugljen). Tako su prvo visoke peći, potom središta za proizvodnju finalnih proizvoda i poluproizvoda te napokon cijeli niz industrija i popratnih poduzeća (transport, banke, osiguranja, brodarske kompanije, brodogradilišta, kemijska industrija, elektrika...) radikalno i u kratkom razdoblju (četvrt stoljeća) transformirali mali prostor Bilbaa i porječja. Do sloma 1901. biskajska je ekonomija (a time i baskijska) neprekidno rasla jačajući, kako bi poslije krize bila jedan od najvećih industrijskih i gospodarskih središta Španjolske. U Gipuskoi je bio drugi tip industrijalizacije, više prostorno raspršen, razdijeljen, disperziran u sektore, s malim i srednjim postrojenjima, za razliku od golemih dimenzija u biskajskom slučaju, s uglavnom autohtonom radnom snagom koja ne izaziva velika socijalna razmještanja. Ni Alava ni Navara nisu se industrijalizirale u tom trenutku i nastavile su biti poljoprivredne pokrajine sve do industrijalizacije sedamdesetih godina 20. st., premda su njihovi glavni gradovi bili označeni kao manufakturna središta srednje važnosti.

Industrijalizacija je nejednako izmijenila baskijsko društvo: transformirala ga je radikalno, ondje gdje se proizvodilo (Biskaja); održane su tradicionalne konstante ondje gdje je imala manju važnost (Gipuskoa) ili je bila gotovo nepostojeća (Alava i Navara). Dakle, društveni i politički pluralitet tipičan za baskijsko društvo, hitna potreba za novim diskursima ili progresivnom modernizacijom odigrali su glavnu ulogu u okolici Bilbaa koji su izdaleka slijedili drugi gradovi i ruralno područje.

Restauracija monarhije u Španjolskoj (1876) otvorila je put cijelom jednom sustavu, koji je potrajao sve do konačne krize koja se podudarila s diktaturom Prima de Rivere (1923-30), sustavu izmjenjivanja na vlasti liberala i konzervativaca, izrazito oligarhijskom, centralističkom i slabo sklonom prihvaćanju modernizacije i društvenih promjena zaživjelih od Prvog svjetskog rata. U Baskiji, kad su jednom razjašnjena pitanja ukidanja sloboština i gospodarski sporazumi, obje stranke sustava našle su svoje vođe i pristaše, prepuštajući mjesto više utjecajnim no artikuliranim političkim nukleusima. Na suprotnoj je strani i dalje bio vrlo moćan i popularan karlizam, koji se sad prebacio na konvencionalnu političku aktivnost. Druga popularna skupina u baskijskom društvu bili su republikanci, osobito u gradovima. Tako su skupine izvan sustava, sdesna i slijeva, bile vrlo snažne, s mnogo odanih partnera i mjesta, s pristašama među svim društvenim staležima, dok su se oni koji su održavali sustav novačili iz malog i utjecajnog dijela provincijskih oligarhija.

Tako se postupno slagao trokut u sustavu baskijskih stranaka kojemu su odlučno pridružene promjene što ih je donijela industrijalizacija. To se jasno vidi u Biskaji gdje je taj trokut potpuno jasan. Industrija je došla na čelo sa svojim društvom kapitalističkih obitelji, uglavnom pristaša sustava restauracije, monarhijski naklonjenih i povezanih, više oviseći o trenutku a manje o političkim interesima (carinska politika, popora vlade njihovu poslovanju, kontrola domaćeg tržišta), s liberalnim dijelom, a potom i s konzervativnim. Mala ili pojedinačna politizacija te skupine (vrlo instrumentalizirana) utjecala je na to da su se prepirke na tom području vodile uglavnom između obitelji, a ne idelogija. Čak je, u svojoj krajnosti, 1897. ustanovljen sustav raspodjele utjecaja po okruzima u Biskaji (popularno poznat kao "La Pińa"), tako da se velike obitelji nisu morale međusobno sukobljavati i prepirati. Bio je to dosta razrađen oligarhijski sustav koji se u drugim pokrajinama proširio na manje moćne obitelji, više uvučene u svakodnevnu politiku, koja je osim interesa imala izraženiji ideološki karakter. Osim toga, u svim tim slučajevima, i s obzirom na taj prostor nenacionalističke baskijske desnice, treba dodati neprestanu aktivnost staroga karlizma, nejednoliku u svim izbornim okruzima na koje je zemlja bila podijeljena.

Druga dva vrha trokuta također su bili izravna posljedica biskajske industrijalizacije. Dolazak brojne strane radne snage bilo je neizbježno sredstvo te promjene. Male rudarske općine udvostručile su svoje stanovništvo u deset godina, a Bilbao se dva i pol puta povećao u posljednjoj četvrtini 19. stoljeća. To je imigrantsko stanovništvo tegobno živjelo, što je karakteristično za početnu industrijalizaciju: dugi radni dan, niske plaće, pomanjkanje boravišta, izostanak higijene, gazdinski autoritarizam... Odgovor na to bio je niz velikih štrajkova u posljednjem desetljeću tog stoljeća, a u njima su glavne uloge imali rudari, kao i u stvaranju Socijalističke partije. Stranka se tako pretvarala u glavnog posrednika političke akcije biskajskih radnika, što je, uz tradicionalno republikanstvo u baskijskim gradovima, donijelo tom socijalističko-republikanskom konglomeratu među biračima, osobito u društvenom i svakodnevnom životu, vodeću ulogu u provincijskoj i baskijskoj politici. Do Gipuskoe, slabije industrijalizirane i manje naseljene imigrantima, socijalizam nije stigao na isti način. Od Eibara je stvorio jednu od svojih tradicionalnih utvrda, u opreci s onim što se dogodilo u biskajskim rudnicima, uz pomoć autohtonog stanovništva i većeg broja obrtničkih no tvorničkih zanimanja.

Iste promjene u društvu i okolišu kakve su donijele industrijalizacija i imigracija nalaze se u izvorištu baskijskog nacionalizma, što je treći vrh trokuta. Promjene su se očitovale u odustajanju od baskijskog jezika i pučkih tradicija zemlje, u političkoj i društvenoj podređenosti od davnina utjecajnog ruralnog plemstva drugog reda i u ubrzanoj promjeni cijelog društvenog krajolika Bilbaa i porječja. Tome treba dodati i osjećaj poraza ili frustracije koji je ostao nakon ukidanja sloboština, a koji još nije dobio političku formu (osim one koju su upotrijebili karlisti ili prije toga intranzigentni euskalerriakos na čelu sa Sagarminagom). Tako je tradicionalističkim diskursom (koji se opija konstantom koju je uobličio karlistički tradicionalizam), integrističkim na religiozno-političkom području, koji brani stare tradicije (njihov će moto biti Jaungoikoa eta Lege Zaharrak — »Bog i stari zakoni«, nastavak »Boga i karlističkih sloboština"), duboko protušpanjolskim, rasističkim i ksenofobnim u svojim koncepcijama (protiv radnika pristiglih izvana, los maketos), kao i vrlo kritičnim prema politici baskijskih oligarha, Sabino Arana organizirao baskijski nacionalizam sredinom osamdesetih. Taj se nacionalizam ubrzo proširio Biskajom, Bilbaom i unutarnjim područjima te obalom, ali je potrajao do početka 20. st. te stigao do Gipuskoe i još dalje, do Alave i Navare gdje je rijetka pojava čak i tridesetih godina. Sve je to, osim zrelih španjolskih političkih prilika i specifičnih baskijskih, otvorilo put onome što je Fusi naznačio kao "baskijski pluralizam", shvaćen upravo kao "teritorijalna stvarnost koja sadrži u sebi različite kulturalne i etničke skupine, skladno koegzistirajući i ne stapajući se u unitarističku kulturu". Pluralizam se pretvorio u najosobitiji znak identiteta baskijske suvremenosti. To se najviše osjeća u njegovu najdinamičnijem prostoru: u Bilbau. Ondje su se republikanski socijalisti, baskijski nacionalisti i monarhisti borili za političku vlast i društvenu većinu. Nakon početnog dominantnog položaja posljednjih, nacionalisti su si polako prokrčili put i osvojili načelništvo 1907, dok je republikansko-socijalistički savez uspio doći do predstavnika okruga u španjolskom parlamentu između 1910. i 1923. Izvan Bilbaa napetost između te tri strane poprima različite značajke. U biskajskoj provinciji dominirali su okruzi s oligarhijskim obiteljima, iako je baskijski nacionalizam iskoristio odstupanje karlista i napokon u godinama Prvog svjetskog rata zamijenio (do 1920) monarhiste na njihovim vodećim položajima. U Gipuskoi su tradicionalisti (u svoje dvije inačice: službeni karlisti i odmetnuti integristi) i dalje bili vrlo moćni, tako da su prisilili ostale snage, od monarhističkih konzervativaca do republikanaca, na stalni savez kako bi djelovali zajednički. Ravnoteža između ta dva velika pola održala se do prvog velikog rata kada se odlijeva u korist tradicionalista koji su se već pridružili dijelovima monarhijskoga konzervativizma. Nešto slično može se reći za Alavu i Navaru. U obje unutrašnje pokrajine dominirali su okruzi s glasovitim prezimenima iz baskijske oligarhije (Urquijo) ili oni s čvrstim položajem na svojim područjima. Oba su glavna grada bila pogodan teren za uravnoteženu prepirku između dviju svemirskih vizija zemlje: tradicionalističke (karlističko-integristička, kojoj se katkad pridružuju baskijski nacionalisti) i liberalne (heterogena, budući da se, utvrdili smo, kreće od monarhističkih konzervativaca do republikanaca, ovisno o prilikama). Drugi su okruzi bili izrazito karlistički ili liberalni, s mnogo manjim razinama pluralizma i nadležnosti. Zemljovid se, u konačnici, može složiti od ključeva koje smo naznačili, kao što su: pluralizam, nastavak nekih društvenih i političkih tradicija ili trokut progresivne baskijske politike (koji je učvršćen već tijekom tridesetih godina). Uza sve to, a s obzirom na nejednaku promjenu društva, on se vrlo razlikuje u određenim pokrajinama i područjima.

No, opet imamo raznolikost i razlike što nije prepreka da se tijekom tih desetljeća prijelaza iz jednog stoljeća u drugo ne nataloži baskijska ideja o nacionalnosti. U njoj je logično osobitu ulogu imao baskijski nacionalizam, no pitanje na tome nije iscrpljeno. U većoj ili manjoj mjeri na svim se područjima oblikuje politička zamisao o baskijskoj različitosti. Najvažniji je progresivni prelazak sa starog zahtjeva o povratu nekadašnje zakonodavne situacije — što je tipična težnja tradicionalizma — do formulacije o autonomiji, mnogo modernije i bolje prilagođene vremenu (što se podudara s onim što se događalo u tom trenutku u Kataloniji). Ta je autonomija imala više zastupnika u pragmatičnom dijelu baskijskog nacionalizma (u kojem su se uvijek borili pragmatičari sa skupinama koje su otvoreno zagovarale neovisnost) i proširit će se na druge prostore, tako da će se nakon što se prevlada razdoblje diktature Prima de Rivere dvadesetih godina, vratiti pun snage kao glavna tema (iako ne jedinstveno uobličena) tijekom Republike u tridesetim godinama. Naposljetku će otvoriti put prvom statutu o autonomiji koji se podudara s početkom Građanskog rata 1936.

Nejednolika modernizacija baskijskog društva drugi je veliki čimbenik koji određuje tu polovicu stoljeća. Industrijalizacija je nejednoliko izmijenila prostore, otvorila put njihovoj funkcionalnoj reorganizaciji, uspostavila hijerarhiju zastupljenosti i štitila razvoj gradova. Taj posljednji aspekt jedan je od najistaknutijih. Gradsko stanovništvo (jezgre s više od 5000 stanovnika) u baskijskim pokrajinama poraslo je s 23,3% (1887) na 40,4% (1930). Samo u Navari brojka je porasla s 15,6 na 18,6%. Biskaja je, naprotiv, imala 1920. oko 70% stanovnika u gradskom području, a njezin glavni grad Bilbao već je imao 83 000 stanovnika na početku 20. stoljeća. San Sebastian je imao gotovo 38 000, a Pamplona i Vitoria oko 30 000 iste godine. Taj se rast u politici tumačio širenjem gradskih područja i nicanjem infrastrukture (voda, zdravstvo, svjetlo, smeće, javni putevi, mostovi, institucionalne zgrade, simboličke građevine...) Funkcionalna centralizacija glavnih baskijskih gradova i danas se nastavlja u prostoru koji je nastao u tih nekoliko desetljeća: ono što se zvalo "novi grad", nove četvrti s kraja 19. stoljeća.

Drugi izrazi moderniteta bili su cirkulacija i kretanje kako stanovništva tako i proizvoda i ideja. Rast stanovništva ne može se shvatiti bez jake imigracije, osobito u industrijskoj Biskaji, kao i glavnim baskijskim gradovima. Komunikacijska osnova — u to doba željeznička — postala je složena: povezanost zemlje s velikim španjolskim linijama šezdesetih godina 19. st. upotpunjena je početkom 20. st. baskijskom oblasnom mrežom, kao izraz različitih razina gospodarskog razvoja, a završila je elektrifikacijom (od 1896) starih gradskih tramvaja koje je vukla tegleća stoka. Tisak je dosegnuo visoke distribucijske brojke. Glavni su dnevnici tiskani svakog dana u 25 000-30 000 primjeraka. Na čelu su tog tiska naslovi kao El Liberal, La Gaceta del Norte (katolički), Euzkadi (baskijski nacionalisti), El Noticiero Bilbaíno (neovisan) ili Excelsior (prvi sportski dnevnik u Španjolskoj). Masovni spektakli, kao što su kazalište a zatim kino, sportski spektakli sa svojim velikim građevinama (stadioni, igrališta, velodromi...), bikovi, nogomet i njihove ekipe (Athletic de Bilbao osnovan 1898; ili Real Sociedad iz San Sebastiana, 1909), preuzeli su glavnu ulogu u Baskiji početkom 20. stoljeća. Te su promjene indikativne za užurbanost modernog masovnog društva. Mogle su se vidjeti u potrošnji ili politici kroz proizvode koji su pušteni na tržište uz uvodne kampanje kroz masovne i jeftine produkcije ili kroz mitinge koji se koncentriraju i mobiliziraju na širem španjolskom prostoru (štrajkovi, kampanje, integriranje i artikuliranje sindikalnih i političkih organizacija), ne zaboravljajući na univerzalno pravo glasa koje je od 1890. funkcioniralo za muškarce, a od 1933. i za žene. Religija i njezino prakticiranje, bitno za baskijski društveni identitet, i dalje je snažno a učvršćeno je još 1862. kada je sa sjedištem u Vitoriji stvorena jedinstvena biskupija za tri baskijske pokrajine. Uza sve to, učinak modernizacije i znakovi sekularizacije bili su vidljiviji u urbanim područjima i područjima jače pogođenim industrijalizacijom.

Demokratska republika, građanski rat, beskonačna diktatura

Razdoblje diktature generala Prima de Rivere, koje je obuhvatilo dvadesete godine (1923-30) postalo je još jednim slučajem pribjegavanja autoritativnom rješenju pred nesposobnošću tradicionalnog političkog sustava da raskrči put modernizaciji i većoj pokretljivosti španjolskog društva. Slični su se slučajevi dogodili i u drugim zemljama, neki važniji za budućnost (Italija, Njemačka i Portugal) ili manje važni (istočna Europa, Balkan). U tim je godinama neslužbeni politički život bio poništen — stranke i sindikati bili su izvan zakona ili ograničeni u javnoj djelatnosti, s iznimkom socijalista i katolika, a društvo je to iskoristilo da ustoliči opću promjenu privatnog i zajedničkog ponašanja, dok je gospodarstvo bilo stimulirano dobrim međunarodnim prilikama. No institucionalni kontinuitet diktature počeo je ulaziti u krizu od 1927, bližeći se kraju i padu samog monarha, sudionika te situacije.

Republika je proglašena nakon ishoda općinskih izbora održanih u travnju 1931. na kojima su trijumfirali republikanci dobivši većinu vijećničkih mjesta u najdinamičnijem dijelu — gradovima. Nova je situacija potaknula entuzijazam promjena, pokrenula političku i društvenu djelatnost i strasti te uredila novu upravu koja će se suočiti sa stoljetnim problemima, kao što su agrarna reforma na jugu Španjolske, regionalna organizacija zemlje, odnosi crkva-država, vojna reforma, socijalno pitanje ili uspostavljanje demokratskog realiteta. Previše pitanja u isti tren koja nisu mogla biti riješena novim republikanskom iskustvom.

Baskija je bila u velikoj mjeri tijekom svih trideset godina obilježena činjenicom da dogovor između prorepublikanskih snaga nije prihvatio baskijski nacionalizam. Pakt kod San Sebastiana, potpisan 17. kolovoza 1930, u glavnom gradu Gipuskoe, udružio je volje republikanaca, socijalista i katalonskog lijevog nacionalizma, ali je izvan toga ostao baskijski nacionalizam koji se smatrao nesklonim raspravi o republici ili monarhiji, ali i zbog toga što unutar sebe nije riješio je li mu pogodnija veza s tradicionalistima ili s naprednijim političkim snagama. To je bio uzrok nemogućnosti sklapanja saveza svih snaga u Baskiji, dok su se u Kataloniji one ujedinile u korist autonomnog statuta. Baskijski nacionalizam kolebao se u svojoj strategiji između saveza s desnicom, osobito baskijskim tradicionalistima, kojoj je pripisivao svoju viziju društva i ulogu religije — ne treba zaboraviti da je Republika bila demokratski proces snažnog socijalnog i laičkog programa — i saveza s republikanskom ljevicom s kojom se složio u trenutku kada je bio iscrpljen prvi put i kada se pokazalo da njime nije moguće dosegnuti njihovu najveću težnju: statut o autonomiji za Baskiju. Prvi savez s tradicionalistima, a protiv republikansko-socijalističke vlade, potrajao je do 1933. Promjena saveznika izvedena je kada su navarski tradicionalisti izvukli Navaru iz statutarnog baskijskog dogovora i bili na rubu da to učine s Alavom. Kao posljedica toga statut nije postao realnost sve do uoči građanskog rata 1936, a formalno nije bio na snazi do listopada te godine kada je rasprava reducirala Baskiju na poslušnost republikancima pokrajine Biskaje i nekih dijelova pokrajina Alava i Gipuskoa. U međuvremenu je katalonski statut potvrđen u rujnu 1932.

Nemiri u Republici osjećali su se i u Baskiji. Socijalni sukobi su se proširili gradovima i industrijskim zonama, no našli su odjeka i među seoskim stanovništvom u navarskoj Riberi i alaveškoj Rioji. Začudo, ondje gdje je najmoćniji bio socijalistički sindikalizam, u Biskaji, bilo je manje sukoba, što se može objasniti odanošću tog dijela republikansko-socijalističkoj vladi. Ondje, naprotiv, gdje su napredovali anarhosindikalisti i komunisti, socijalni sukob je poprimio oblike radikalizma. Ali ta je odanost slabjela budući da Republika nije bila sposobna rješavati socijalne i gospodarske probleme koje je sada otkrivao učinak krize iz 1929. u Baskiji i Španjolskoj, a da se ne govori o političkom i socijalnom nemiru koji je karakterizirao europski kontinent u tom trećem desetljeću. Naposljetku, već s desnicom na vlasti u zemlji i spriječenim mnogim očekivanim promjenama, socijalisti su neuspješno pokušali revoluciju u listopadu 1934, koja je imala u Biskaji i dijelovima oko Gipuskoe najgorljivija uporišta. Sukobljavanje oko vjerskog pitanja (klerikali versus antiklerikali) nije dovelo do paljenja samostana kao u Španjolskoj, ali je bilo vrlo važno u Baskiji nakon razilaženja oko Statuta o autonomiji — tradicionalisti i nacionalisti htjeli su nemoguću izravnu vezu s Vatikanom — potičući čak zamisao da vlada izbaci biskupa iz Vitorije, te mobilizirajući protiv Republike velik dio baskijskog stanovništva, prvo na ulicama i u glasačkim kutijama, potom s oružjem.

Republika je bila prvorazredan trenutak za tendenciju prema triangulaciji baskijskog političkog zemljovida kao i njezine tradicionalne unutarnje heterogenosti. Ovisna o prilikama koje su obilježila tri velika izborna savjeta, zemlja se artikulirala oko te tri točke: antirevolucionarna desnica, koja je okupila u Baskiji hegemonijski tradicionalizam (razvijeni karlizam), koji je živio zajedno s aktualiziranom verzijom monarhijskoga konzervativizma; baskijski nacionalizam opet sjedinjen 1930, ali izvan kojega je ostala njegova republikanska, laička i ljevičarska manjina; te socijalisti i republikanci s ljevice. Republikanci s desnice na kraju su se uskladili s prvim blokom, premda su dolazili iz posljednjeg. Desnica, u svojim inačicama katolički neovisna, tradicionalistička i konzervativna — u svakom tom slučaju autoritativna i progresivno naklonjena diktatorskim rješenjima — imala je većinu u Alavi i Navari, sa snažnom nazočnošću u Gipuskoi te dobrim rezultatima u ruralnoj Biskaji. Saveznici s baskijskim nacionalistima — takozvana "Baskijsko-navarska manjina" u Kongresu — dobili su 15 od 24 mjesta zastupnika u četiri pokrajine 1931 (šest nacionalista, četiri karlista i pet katolika). Ljevica je bila jaka u Bilbau, gdje su te godine dobili četiri zastupnička mjesta većinskim sustavom (dva socijalista i dva republikanca). Također je imala svoj utjecaj u glavnim gradovima, premda su ondje izbornike izvukli manjinskim sustavom (dva u Navari i Gipuskoi, a jedan u Alavi). Godine 1933, kad je razbijen savez nacionalista i desničara i podijeljena republikanska obitelj, trijumf su, dakako, odnijeli oni prvi. Nacionalisti su izvukli dvanaest zastupnika s apsolutnom većinom u Gipuskoi i Biskaji; desnica je dobila deset mjesta od kojih sedmorica iz Navare. Ljevica je ostala sa samo dva manjinska mjesta na sigurnom položaju u Bilbau. God. 1936. su ljevica i desnica, vrlo radikalizirane u svojim stavovima, smanjile brojnost nacionalista koji su reducirani na devet zastupnika izabranih u Biskaji (5) i Gipuskoi (4). Sedam su dobili od desnice u Navari, kojima je pridodan još jedan u Alavi. Ljevica, ujedinjena u Frente Popular, dobila je sedam, sa čistom većinom u okrugu Bilbao gdje je čak izabran jedan komunist.

Slična podjela političke potpore nagovještavala je što će se dogoditi kad dođe do građanskog rata. Desnica je radikalizirala svoj govor i nakon izbornog poraza u veljači 1936. odabrala put pobune podredivši se vojnim pobunjenicima. Navara i Alava su bile od prvog trena naklonjene udarnicima, pridonoseći s tisućama muškaraca-dobrovoljaca brojnim uvježbanim i naoružanim skupinama Requetea (karlističkih paravojnika). Biskaja i Gipuskoa su i dalje bile odane Republici budući da su joj i nacionalisti bili naklonjeni, premda se odanost područja Gipuskoe brzo smanjivala jer su pokrajinu napale, od istoka prema zapadu, pobunjeničke trupe. U tom scenariju 1. listopada 1936. nacionalistički zastupnik JosÚ Antonio Aguirre prisegnuo je u Guernici kao prvi predsjednik baskijske vlade, što je bila izravna posljedica usvajanja Statuta o autonomiji španjolskog parlamenta. Ista ta potvrda Statuta poslužit će kao "iskaznica" u dvjema fazama građanskog rata u Baskiji. Do kraja rujna 1936. središte sukoba je bilo u Gipuskoi, kad su stavljeni pod nadzor pobunjenici u dvjema unutrašnjim pokrajinama. Branjene republikanskim ljevičarskim policijama, s više zanosa nego organiziranosti, i s nacionalistima u iščekivanju, pobunjenici su se morali povući dok nisu došli do granice s Biskajom gdje se stabiliziralo bojište kad je njihova pozornost usmjerena na zauzimanje Madrida. Tako se do travnja 1937. granice nisu pomaknule što je iskoristila biskajska vlada da organizira vojsku i vojnu upravu te čak pokuša doći, bez uspjeha, do juga, prema Mirandi i Vitoriji (bitka kod Villarreala). Uz obnovljena neprijateljstva, pobunjene snage su uspjele nadvladati obrambeni pojas Bilbaa i 17. lipnja je baskijska vlada evakuirala grad. Prije toga, 26. travnja, selo Guernica (a također i Durango), gdje počiva drvo koje simbolizira baskijske sloboštine i slobode, sravnilo je njemačko zrakoplovstvo (legija Kondor) u jednom od prvih primjera bombardiranja jednoga grada i napada na civilno stanovništvo. Genijalni Picasso je ostavio svijetu za pamćenje optužbu te okrutnosti koja će pronaći svoj korelat tijekom ratnih zbivanja u Drugom svjetskom ratu. Republikanske trupe Baskije preselile su se do granica s Biskajom, prema zapadu. Ondje, u luci Santona (Cantabria), stacionirale su se 26. kolovoza, pošto su se nagodile s nacionalistima da se predaju talijanskim snagama (saveznicima pobunjenika, kao i Njemačke). Dogovor nije ispunio Franco i ono što je ostalo od te vojske palo je u zarobljeništvo. Rat je završio na baskijskom tlu, premda su se Baski nastavili boriti na jednoj i drugoj strani do 1. travnja 1939.

Sukob je poslužio kao scenarij za prvo unitarno institucionalno iskustvo u kojemu se Baskija okušala. Vlada kojoj je predsjedavao Aguirre bila je za manje od godine dana prva politička realnost sna o Euzkadi onako kako su ga sanjali baskijski nacionalisti. Problem je bio što se to događalo usred rata, samo na području jedne od četiriju baskijskih poluotočnih pokrajina, sa stanovništvom brutalno podijeljenim u potpori jednoj ili drugoj strani i pod prijetnjom, poslije ispunjenom, da će poraz biti najpotpunija negacija ne samo demokracije i sloboda nego također i težnje za autonomijom. S druge strane, teškoće rata dopustile su baskijskoj vladi neovisnost djelovanja veću od one koja bi se mogla razviti u normalnoj situaciji. Vlada je u početku bila sastavljena od četiri nacionalista, tri socijalista, po jednog pripadnika republikanskih stranaka, jednog nacionalista s ljevice i jednog komunista. Samo su anarhosindikalisti ostali izvan vlade zbog protivljenja nacionalista. U tih devet mjeseci organizirana je vojska, policijsko tijelo, uprava, sveučilište i cjelovita opskrba potrebna stanovništvu u ratu blokiranom s kopna i s mora. Bio je to pokušaj da se oslobodi prostor stabilnom razvoju koji, kao posljedica toga što su većina bili baskijski nacionalisti i što, za razliku od ostatka republikanskog teritorija, nije proživio revolucionarno iskustvo. Stoga Baskija odana Republici nije bila poprište novina na društvenom i političkom području, niti su je karakterizirale, osim u rijetkim iznimkama, izvanzakonske zloporabe oporbenog stanovništva (zatvorenika, klerika, posjednika).

Na drugoj strani, od početka je nametnut savez između ekstremnog vojnog i vjerskog autoritarizma. Ondje su se tukli karlisti i, u manjoj mjeri, lokalni fašisti (falangisti), jer je nastala rupa u novoj raspodjeli moći. Ali, zapravo su oni koji su prosperirali bili jednostavno "frankisti", sljedbenici Caudilla, kojima je bilo strano suviše precizno političko opredjeljenje. Nasilje protiv drugih oporbenjaka dobilo je ovdje važne dimenzije, osobito u Navari i području oko Ribere gdje je najjača bila ljevica i gdje je izvedeno gotovo 3000 ubojstava bez ikakvog sudskog procesa.

Kraj rata i trijumf pobunjenika protiv republikanskog legaliteta otvorili su put dugotrajnoj osobnoj diktaturi generala Franca. Ta se diktatura očitovala u nesmiljenom progonu kako ljevice tako i republikanskih skupina te nacionalista. Njegova slika zemlje, podijeljene na dva dijela i promatrane kao borba Španjolske (oni) protiv "anti-Španjolske" (poraženi), otvorila je put čeličnom centralizmu obezvređivanjem i progonom svakog nacionalnog identiteta koji nije pripadao onome što se sada držalo tipično španjolskim: mješavini stereotipa karakterističnih za Kastilju i Andaluziju u koje nisu ulazili ni različiti jezici ni tradicije drugih kultura. Baskijski jezik je bio sveden na odnose u krugu obitelji. Baskijska specifičnost koju je predstavljao gospodarski sporazum ili autonomija izvršnog vijeća lokalne uprave bila je anulirana u Gipuskoi i Biskaji koje su kažnjene kao "izdajničke pokrajine". Dakako, kao i u ostatku Španjolske, prvo razdoblje diktature bilo je vrijeme oskudice, nestašica, racionaliziranja hrane i gladi, vrijeme egzila, izgona, premještaja, zatvora i represije (premda u Baskiji manje u početku nego u drugim regijama), vrijeme progona svega onoga što ne pripada totalitarnom režimu kakav je frankizam bio do svoga kraja.

Međutim, određeni društveni sektori nisu se mogli ubrojiti među poražene. Moćni karlizam dobio je svoj prvi rat. Njegovo poimanje tradicionalnog, zatvorenog svijeta kojim vlada integristička religija, suprotstavljen pluralizmu opcija... postao je stvarnost pa je čak dio njegovih vođa bio instaliran u vlasti nove države. Uza sve to, istinska pobjeda pripadala je pobunjeničkoj vojsci, crkvenoj hijerarhiji i već spomenutim "frankistima". Kako su prolazile godine tako se karlizam — točnije baskijski i navarski karlizam — na kraju našao djelomice spriječenim jer je bilo poništeno njegovo ideološko izražavanje i vidio je kako i u njegovim redovima uspijevaju oni najpragmatičniji. Drugi baskijski sektor, koji je bio pobjednik, bila je industrijska i financijska oligarhija. Ako su tijekom rata ostali pasivni pa čak i sprečavali akciju baskijske vlade, nakon završetka rata našli su se sa svojim netaknutim postrojenjima — pokušaj anarhista da unište tvornice prije povlačenja spriječili su baskijski nacionalisti — i s gospodarskom politikom naklonjenom njihovoj djelatnosti. Nametnuta autarhija u zemlji i monopol na domaćem tržištu učinio je od baskijske metalurške industrije dio koji se ubrzano razvija, jednako kao što se dogodilo i s drugim dijelovima. Poslijeratna obnova počivala je u dobroj mjeri na akciji tog gospodarskog svijeta. Velike baskijske obitelji uz diktatora su ponovno vratile povlašteni položaj koji su imale za vrijeme monarhije.

Kraj rata u Španjolskoj podudario se s početkom Drugog svjetskog rata. Španjolski i baskijski egzilanti uskoro su se našli uronjeni u taj novi sukob. Mnogi od njih otišli su izravno u nacističke koncentracijske logore. Baskijska je vlada u egzilu i dalje predstavljala jedinstvo poraženih i zagovarala pomoć izbjeglicama izvan zemlje te mrežama otpora u zemlji. Ali kraj svjetskog rata bio je i kraj nade da će poraz međunarodnog fašizma dohvatiti španjolskog diktatora. Novi sukob, "hladni rat", dopuštao je Francu da se odupire sve do smrti. Unutrašnje prosvjedne akcije 1946. i 1947, ili važni štrajkovi do kojih je došlo 1951, bili su labuđi pjev unutrašnjeg otpora militantnih sljedbenika iz vremena Republike. Otad će ih u Baskiji i Španjolskoj zamijeniti oporba režimu potpuno drukčijeg predznaka.

Tijekom frankističke diktature došlo je i do velike promjene u baskijskom društvu. Cijela se zemlja — ne samo kao prije Biskaja i Gipuskoa — industrijalizirala, modernizirala svoje strukture i prihvatila stotine tisuća osoba koje su dolazile iz drugih španjolskih regija. Sve se promijenilo u nekoliko godina, od kraja pedesetih do sredine sedamdesetih. Zapravo se radi o povijesnom raskidu. Društveni bruto proizvod se utrostručio, s porastom od 7% godišnje. Industrija, protagonist promjene, 1975. imala je 53,3% baskijskog društvenog bruto proizvoda; uslužne djelatnosti 41%. Negdašnja poljoprivredno-stočarska zemlja bila je prošlost. Broj stanovnika je povećan 44,38% (sve između 1960. i 1970), a četiri pokrajine imale su više od dva i pol milijuna ljudi. Samo u šezdesetima stiglo je u zemlju gotovo 275 000 osoba iz drugih mjesta Španjolske. Vitoria, alaveški glavni grad, na primjer, imao je tek nešto više od 50 000 stanovnika 1950, a 1975. gotovo 175 000. Čak i danas je tek polovica njihovih susjeda rođena u gradu. Ako se španjolske pokrajine rangiraju po dohotku per capita 1971, Biskaja je bila na čelu, slijedile su je Gipuskoa i Alava, a Navara je bila osma. Društveni bruto proizvod regije povećan je 210% tih godina. Gradsko stanovništvo bila je činjenica: veliki Bilbao činio je 80% stanovništva svoje pokrajine, Vitoria 73%, San Sebastian 57%, a Pamplona 46,7%. 76,23% Baska i Navaraca živjelo je 1975. u jezgrama s više od 10 000 stanovnika. Urbanističkih katastrofa povezanih s prebrzom urbanizacijom nije uzmanjkalo: osobito u širem području Bilbaa i novim gradskim područjima Gipuskoe; ne toliko u Vitoriji i Pamploni. Također ni drugih negativnih učinaka tako ubrzane promjene. Svijet povezan sa selom, na primjer, što je baskijski stereotip, hitro se povukao i otvorio put osjećaju izgubljenosti. Vjerska praksa i utjecaj Crkve nisu se povukli, nego su promijenili narav, potpuno u pravcu onoga što se dogodilo nakon Drugog vatikanskog koncila.

Frankizam je uživao sve do kasnih šezdesetih visoku društvenu legitimaciju i u Baskiji, ma koliko pridonosio rezignaciji, nasilju i prisilnoj šutnji. Istaknuti Baski skloni režimu zauzeli su vrlo važna mjesta na ljestvici vlasti za vrijeme diktature: ministri, ambasadori, guverneri, generali i biskupi. No industrijalizacija je povećala broj i važnost kako radnika tako i radničkih odnosa i urbanog života. Oporba frankizmu ograničena je na nekoliko komunističkih, nacionalističkih i socijalističkih skupina. Nova radnička klasa stvorena tijekom te industrijalizacije počela je voditi štrajkove (ilegalne) za kolektivno pregovaranje oko uvjeta rada. Jedna nova organizacija, Comisiones Obreras, nametnula se u to doba kao najučinkovitija. Komunisti i kršćani imali su u njoj velik utjecaj. Baskijske pokrajine stale su brzo na čelo društveno-radničkih sukoba, kako je i odgovaralo visokoj razini industrijalizacije.

Drugo žarište sukoba bilo je političko. Društvena promjena koju je donijela sa sobom industrijalizacija smanjila je entitet tradicionalnog društva predstavljen selom i ruralnom sredinom. Masovna imigracija, urbanizacija i politika progona koju je provodila diktatura, natjerale su baskijski jezik na povlačenje. Sa svoje je strane baskijski nacionalizam pokazivao generacijsku iscrpljenost i skupina mladih pristaša razmatrala je potrebu prelaska na akcije kako bi se spasila zemlja od onoga što su interpretirali kao nestajanje (u biti, osjećaj agonije krajem pedesetih nije se mnogo razlikovao od onoga Sabina Arane u osamdesetim godinama 19. stoljeća). Konačno, međunarodna kriza šezdesetih donijela je i u Baskiju utjecaje u kojima se miješao antifrankizam s novim mladenačkim pokretima, antikolonijalizmom i narodnim revolucijama (Kuba, Alžir, Vijetnam). Na toj je sceni 1958. rođena organizacija ETA (Euskadi ta Askatasuna — Domovina Baskija i Sloboda), koja tek deset godina poslije prestaje biti mala skupina mladih nacionalista. Godine 1968. pogiba prvi militant te skupine kao i prvi policajac: ETA je započela dugi hod koji će je odvesti do brojke od gotovo tisuću žrtava u samo četvrt stoljeća. Tisuću žrtava i brojnih militanata ili simpatizera stradalih u akciji, zatvorenih ili prognanih u druge zemlje. Radikalna baskijska nacionalistička organizacija koja, ako je u prvim svojim godinama bila otvoreno protufrankistička pa je stoga dobar dio španjolskog i baskijskog stanovništva gledao na nju sa simpatijama, s vremenom je, kako je počinjao demokratski proces, demonstrirala svoju evoluciju ili svoj duboko protušpanjolski karakter, djelujući još nasilnije no prije. U svakom slučaju, organizacija kojoj je njezina teroristička ili propagandistička aktivnost poslužila tijekom diktature da se konstituira u jedinstvenog protagonista oporbenog pokreta. Baskija je u toj mješavini društveno-sindikalne i društveno-političke disidencije stala na čelo oporbe protiv Franca, zbog čega je pretrpjela brojna isključenja i žrtve zbog intervencija policijskih snaga režima. U tom spletu okolnosti dijelom je ostvaren san o fundamentalnom nacionalizmu: slika Španjolske (koja se poistovjetila s diktaturom) nasuprot Baskiji (koja se poistovjećuje s onim dijelom baskijskog društva koji se suprotstavlja diktaturi). Baskijski nacionalizam, koji režim izvorno nije najviše progonio (po broju žrtava), bio je ipak sposoban konačno izazvati sjećanje na građanski rat i frankizam i premda daleko od odanosti postojećoj podjeli u zemlji, svaki Euskadi poistovjetio se s obranom njegovih stajališta. Za razliku od onoga što se događalo u drugim regijama, gdje se dio društva suprotstavljao diktaturi preko organizacija i različitih pokreta, u Baskiji se činilo da zemlja u cjelini, zemlja kao takva, sudjeluje u toj opoziciji. Stvarnost nije bila takva, ali je kao slika koja donosi korist baskijskom nacionalizmu na koncu bila strašno učinkovita godinama poslije. Proces u Burgosu, kada je diktatura osudila nekoliko militanata ETA-e 1970, bio je najbolji izraz toga: na koncu je diktatura sjedila na optuženičkoj klupi pred očima dobrog dijela javnog mnijenja zemlje. Bio je to početak kraja diktature, premda će diktator umrijeti u krevetu 20. studenog 1975, dva mjeseca nakon što je naredio da se strijelja njegovih pet posljednjih žrtava (dvojica od njih također Baski).

Tranzicija i demokracija

Kraj te duge diktature otvorio je put od tranzicije k demokraciji koja se, premda je u cijeloj Španjolskoj učinkovito zaključena uz visok stupanj društvene legitimacije — španjolska je demokracija slična onima u ostatku Europe — nije dogodila i u Baskiji, što u dobroj mjeri objašnjava ustrajanje na terorizmu. Uspostava demokratskog sustava postala je stvarnost u prvim godinama osamdesetih, a uredna i mirna promjena vlade, od centralističke stranke kao što je UCD (Unión de centro Democrático) do one socijalističke, označila je kraj jednog razdoblja (1982). U Baskiji je to značilo ne samo postizanje demokratskog sustava i pravne države nego, također, što je vrlo važno, uspostavljanje autonomne vlade i mogućnosti za autonomno vladanje kojem se ne može naći usporedba u povijesti, a vrlo teško i ekvivalent u Europi (možda razina autonomije Landers u Njemačkoj).

Međutim, realnost tih procesa u suprotnosti je s poteškoćama oko legitimacije koju sa sobom donosi. Tijekom prelaska od tranzicije do demokracije nastale su tri osnovne točke osporavanja. Baskijska nacionalistička stranka (Partido Nacionalista Vasco, PNV), dotad jedinstvena, nije izglasovala španjolski ustav 1978. — tražila je suzdržanost na glasovanju, i to s velikim uspjehom — nakon što nije uspjela postići priznanje takozvanih povijesnih baskijskih prava (modernizirana, ali konfuzna verzija povijesnih sloboština), izvorišta prava na vlastiti ustavni tekst. Unatoč tome što se cijeli kasniji institucionalni i pravni sklop, koji sadrži Statut o autonomiji koji je baskijsko pučanstvo potvrdilo na referendumu 1979, naslanja na Ustav, stranka koja je vladala zemljom otad se ne osjeća sudionikom ni povezanom s tim temeljnim tekstom. Drugo osporavanje bio je ustrajni nacionalizam koji pristaje na političko nasilje i građansko izražavanje ETA-e ili ga opravdava. Njegova potpora terorističkoj organizaciji spojena je s apsolutnim pobijanjem ne samo tranzicije prema demokraciji i samog demokratskog španjolskog sustava nego isto tako i autonomne stvarnosti Baskije i njezinih institucija. Treće osporavanje odnosi se na španjolsku državu koja kao protagonist tranzicije pokazuje mlitavost prema zahtjevima za autonomnom vladom zemlje, autoritarna je i neučinkovita u svojoj politici prema javnom redu i miru u tako burnim i nasilnim godinama kao što su kraj sedamdesetih i osamdesete, osporavana čak i kada je konačno pribjegla "prljavom ratu" kako bi se suočila s terorizmom.

Politički, Baskija tranzicije i demokracije na koncu je obnovila trokut koji je karakterizirao njezin politički zemljovid već tridesetih godina: baskijski nacionalizam sada hegemon i bolje raspodijeljen, premda još uvijek nejednako, na četiri pokrajine; urbana ljevica koja se uglavnom slabo razumije s nacionalizmom; španjolskoj politici naklonjena desnica, slaba u početku, ali moćnija od kraja devedesetih. Tim trima velikim društveno-političkim prostorima treba dodati novost kao proizvod krize u baskijskom društvu, počevši od šezdesetih: ustrajni nacionalizam pristaša akcije ETA-e, koji je na koncu požnjeo u svojim najboljim trenucima čak petinu glasova. Po provincijama, Navara i Alava su i dalje bile teren manje prikladan za nacionalizam od dviju obalnih pokrajina gdje se tradicionalno nametnuo. U gradovima je također jači nenacionalistički glas, dok je na selu i u malim središtima neupitna njihova pozicija. S protokom godina, od devedesetih naovamo, baskijski je nacionalizam bio nagrizen, na rubu da izgubi alaveške institucije, a njegov položaj u Navari ograničen je jedino na najnepopustljiviji dio.

Snažno baskijsko gospodarstvo koje je dovelo zemlju do vodeće uloge među španjolskim pokrajinama, što se tiče prihoda i unutarnjeg dohotka, prošlo je tijekom osamdesetih kroz velike teškoće, pristupivši velikom preustroju tradicionalne industrije (osobito metalurške). Poslije se gospodarstvo uzdiglo, premda je napredak kasnije industrijaliziranih španjolskih regija zakomplicirao preuzimanje prijašnje čelne pozicije. Politički je PNV bio taj koji je vladao zemljom od početka tranzicije, utiskujući svoj pečat institucijama, načinu vladanja i vlastitom administrativnom ustroju. Samo od 1986, a kao posljedica unutarnje krize u PNV-u, ta se stranka osjećala dužnom vladati svim svojim institucijama zajedno sa socijalistima. Od devedesetih se taj savez raspada i različite baskijske nacionalističke skupine sastavljat će vlade. U Navari je to tradicionalno bila desnica naklonjena španjolskoj politici (i navarskoj: stranka zvana Unión del Pueblo Navarro), koja je upravljala svim svojim institucijama, osim nekih kraćih razdoblja kad su to činili socijalisti. Terorizam i političko nasilje i dalje su obilježavali svakodnevicu zemlje, čemu se pridružio nedostatak osnovnih konsenzusa na koje bi se naslanjao svakodnevni suživot. Vitalnost, unutarnje razlike, gospodarska snaga, suvremenost i visok životni standard u Baskiji u dramatičnoj su suprotnosti s neriješenim problemom: na čemu zasnovati razumni suživot svih svojih građana, kako pomiriti zamisli i nacrte zemlje koje je nemoguće spojiti, kako postići da se vrednuju raznolikost i razlika koji su karakterizirali njihovu nedavnu povijest kako bi se postiglo ono bitno u svakom društvu: najveća moguća količina zadovoljstva građana.

Za to vrijeme je na drugoj strani Pireneja 20. stoljeće obilježeno Baskima koji su u toj regiji stanovništvo vrlo konzervativna ponašanja. Iparralde je stoljećima proživljavala francusku stvarnost s njezina dva rata protiv Njemačke. To je poklapanje proživljenog iskustva bilo paralelno s nastavkom prihvaćanja francuske kulture kojim se, pak, nastavljalo ograničavanje značajki izvornog identiteta. U pokušaju da se one zadrže niknule su inicijative, prvo kulturnog a potom političkoga karaktera, s nejednakim uspjehom. Emigracija u Ameriku se nastavila, premda ne dosežući razinu iz prošlog stoljeća. Gospodarstvo, pak, premda se razvijalo i razgranalo na različite sektore, nije to činilo u dovoljnoj mjeri. Tako su na početku 21. stoljeća suprotstavljeni realiteti jedne poluotočne Baskije, industrijalizirane, naseljene, urbane i dinamične, nasuprot kontinentalnoj Baskiji lišenoj administrativne uprave, s padom broja stanovnika i s gospodarstvom nesposobnim da se konačno otisne u smjeru zdrava razvoja.

Prijevod Tamara Horvat Kanjera

1 U daljnjem tekstu za fuero upotrebljava se hrvatska riječ sloboština što znači povlastica u pravnom sustavu.