OTPALI ILI ODBAČENI ANĐELI?

Nastanak Hrvatske starokatoličke crkve

Zlatko Matijević iz Hrvatskoga instituta za povijest obradio je na temelju postojeće znanstveno-publicističke literature, suvremenog tiska i sačuvanoga arhivskoga gradiva nastanak, razvojne faze i završetak reformnog pokreta dijela nižega katoličkog svećenstva u Hrvatskoj, i to u razdoblju neposredno prije nestanka Austro-Ugarske Monarhije i u prvim godinama postojanja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Nemogućnost provedbe traženih reformi u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj dovela je do toga da je dio nezadovoljnoga nižega klera, zajedno sa svojim malobrojnim pristašama, osnovao novu vjersku zajednicu — Hrvatsku starokatoličku crkvu.

»Znate ja mislim, da nema potpunog narodnog ujedinjenja bez vjerskog. Zato si je svaki veliki narod stvorio svoju crkvu. Kod pravoslavlja je bilo lako. Tu nije bilo onoga što ima katolicizam, i pravoslavlje se lako decentraliziralo, separiralo i nacionaliziralo. Ali kod katolicizma je to teško. Tu je Rim, papa, ogromna kultura i golema tradicija. Tu je borba teška, gotovo bezizgledna. [...] Zato mi koji hoćemo da izgradimo ili barem stvorimo preduvjete za potpuno srpsko-hrvatsko jedinstvo moramo stvoriti jednu svoju vjeru. Naravno to nije sada aktualno; proći će tu generacije. No naša bi generacija morala ispuniti bar jedan preduvjet, a to je da se Hrvati oslobode Rima. To će biti za par godina, ako mi Hrvati i Srbi, budemo složni i ako sredimo državu, pa dobijemo vremena i mogućnosti da dobro pripravimo široke hrvatske slojeve, pa makar i za hrvatsku starokatoličku crkvu.«

Stjepan Radić

Nastanak starokatoličke vjere vezan je uz rad Prvoga vatikanskog sabora (1869/70). Naime, kada je na IV. saborskoj sjednici prihvaćena konstitucija Pastir vječni, koja je sadržavala nauk o primatu i papinoj neprevarljivosti (tj. kada papa kao službena osoba — »ex cathedra« — donosi za svu Crkvu neku konačnu odluku o vjeri i moralu), došlo je do otvorenog nezadovoljstva manjeg dijela katoličkih svećenika i svjetovnjaka. Misao o »staroj katoličkoj Crkvi« prvi je iznio crkveni povjesničar i žestoki protivnik dogme o papinu primatu Ignaz Döllinger. U Münchenu je 1871. održan prvi starokatolički kongres. Tom je prigodom odlučeno da se osnuje starokatolička crkva. Ta, o Sv. Stolici potpuno neovisna vjerska zajednica dobila je 1875. zakonsko priznanje u novoosnovanu Njemačkom Carstvu. Dvije godine poslije, 1877, Starokatolička crkva postala je legalna i u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Time su starokatolici postali zakonom priznata konfesija u onim hrvatskim pokrajinama koje su bile u sastavu cislitavskoga dijela dvojne monarhije: Istri i Dalmaciji. Međutim, na tim državnopravnim područjima za postojanja Austro-Ugarske Monarhije nije osnovana ni jedna starokatolička župa.

Povijest starokatolicizma u Hrvatskoj počinje tek 1923. Naime, tek je tada manja skupina nezadovoljnih rimokatoličkih svećenika, nakon neuspješne borbe za provedbu određenih reformi u Katoličkoj crkvi, odlučila prijeći na starokatolicizam i zajedno s relativno malobrojnim pristašama osnovati Hrvatsku starokatoličku crkvu.

Temelji Hrvatske starokatoličke crkve postavljeni su, iako nesvjesno, nekoliko godina prije, i to zahvaljujući pokretu reformnih ili »žutih« rimokatoličkih svećenika.

Nagovještaji budućega reformnog pokreta, u prvom redu nižega katoličkoga klera u Hrvatskoj, mogli su se primijetiti u godinama neposredno prije Prvoga svjetskog rata. Pojedini katolički svećenici održavali su tajne sastanke i na njima raspravljali o aktualnim crkvenim pitanjima. Među pokretačima tih sastanaka bili su Stjepan Menziger, koji je prvi od budućih reformnih svećenika prešao na starokatolicizam, Rikard Korytnik, Stjepan Haberstock i Stjepan Zagorac, pravaški političar i narodni zastupnik u Hrvatskom državnom saboru.

Izbijanje ratnog sukoba nije pogodovalo nastavku vođenja započetih razgovora među nezadovoljnim nižim katoličkim svećenstvom. Prividan mir u svećeničkim redovima vladao je sve do 1917. U toj pretposljednjoj ratnoj godini počinju se javljati znaci da među katoličkim svećenicima postoje previranja i to u vezi s moralnim, disciplinarnim i socijalnim pitanjima.

Šutnju nezadovoljnog svećenstva prekinuo je solinski natpop don Niko Petrić. On je knjižicom Rane u katoličkoj Crkvi (Split, 1917) uznemirio mnoge duhove. U knjižici su obrađene tri »rane« koje su prema Petrićevu mišljenju najviše štetile Katoličkoj crkvi: »farizeizam ili formalizam«, »klerikalizam« i »celibat«. Crkvene vlasti u splitsko-makarskoj biskupiji pokrenule su protiv solinskog natpopa kanonski proces koji je završio njegovom suspenzijom. U Petrićevu obranu javno je istupio jedino tadašnji kanonik splitskoga kaptola don Marko Kalogjerá, koji je poslije postao prvi biskup Hrvatske starokatoličke crkve. Nakon uzaludnog prizivanja na više crkvene instance, čak i na Sv. Stolicu, Petrić je istupio iz svećeničkog staleža i odselio se u Rijeku, gdje se veoma uspješno bavio trgovinom vina, ali i aktivno sudjelovao u reformnom pokretu.

U posljednjoj ratnoj godini (1918) pojedini katolički svećenici počeli su objavljivati svoje tekstove u tadašnjim liberalno orijentiranim publikacijama. Zbog straha da ih ne zadesi sudbina N. Petrića, nezadovoljni svećenici nisu potpisivali članke. Ipak, danas se pouzdano zna da je autor nekih članaka — Moj grijeh, Apostazije katoličkih svećenika — bio tadašnji riječki kapucin o. Jeronim (Dragutin) Tomac, koji će imati veliku ulogu u osnivanju Hrvatske starokatoličke crkve. Akcija usmjerena na to da se s pomoću liberalnog tiska upozna tadašnja hrvatska javnost s problemima i razmišljanjima dijela nižega katoličkoga klera bila je dogovorena u ljeto 1918. u župi Dekanovci u Međimurju. Svećenici Vilko Žganec, zaslužni muzikolog i kasniji član Jugoslavenske/Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Đ uro Vilović, književnik, novinar i pripadnik četničkog pokreta Draže Mihailovića i J. Tomac raspravljali su o potrebi provedbi reformi u Katoličkoj crkvi. Rezultat njihovih razgovora bio je dogovor da svaki od njih nastoji objaviti što više članaka koji bi mogli pripremiti i svećenike i svjetovnjake za pokret usmjeren na reformu Crkve.

Časopis Hrvatska/Jugoslavenska njiva pokazao se kao najpogodnije mjesto za objavljivanje anonimnih svećeničkih uradaka. Središnje je mjesto u njima zauzimalo pitanje celibata katoličkoga klera. S tim u vezi karakterističan je članak Ženidba katoličkih svećenika, u kojem među ostalim, stoji: »Javna se rasprava o ovom pitanju Šcelibatuš uvijek mimoilazi. Sudeći po šutnji naših katoličkih i nekatoličkih novina o tom pitanju, zaključili bismo, da ga i nema. [...] Ali to nije tako. Prilično poznam naše svećenstvo [...] i mogu da smjelo ustvrdim, da je velika, upravo golema većina svega interesiranoga katoličkoga klera odlučno protivna prisilnom celibatu katoličke crkve. [...] Po sudu goleme većine samog suvremenoga klera celibat je štetan za pojedince i crkvu. [...] Kad bi se ukinuo celibat, riješilo bi se uglavnom i pitanje nestašice svećenstva«. Zahtjev za ukinućem ustanove celibata bila je jedna od onih točaka oko kojih se lomilo najviše kopalja za cijelo vrijeme trajanja reformnog pokreta.

Pitanje celibata, koji je Katolička crkva zahtijevala od svog svećenstva zapadnog (rimskog) obreda, nije tada bilo raspravljano samo u Hrvatskoj i isključivo od katoličkih svećenika. Izvjesna anticelibatska inicijativa zabilježena je i u posljednjoj godini austrougarskoga parlamentarnog života (1918). Tako su u bečkome Carevinskom vijeću Stanjek i Zahradnik, jedan od budućih vođa svećeničkoga reformnog pokreta u Češkoj, koji je završio prelaskom na pravoslavlje, podnijeli interpelaciju u vezi s celibatom. U hrvatskom saboru pitanje celibata pokrenuo je Stjepan Radić, predsjednik tada marginalne Hrvatske pučke seljačke stranke. Veze koje su postojale između nekih od glavnih zagovornika reformnog pokreta i Radića upućuju na to da njegov anticelibatski angažman nije bio slučajan.

Svršetak Prvoga svjetskog rata i nestanak Austro-Ugarske Monarhije značili su povoljnije uvjete za djelovanje onih svećenika koji su težili provedbi reformi u Katoličkoj crkvi.

Prvu konferenciju »jugoslavenskoga katoličkog episkopata«, održanu u Zagrebu od 27. do 29. studenoga 1918, pokušalo je iskoristiti i svećenstvo »reformnog duha«. Ono je, naime, episkopatu uputilo svoje želje glede reforme Katoličke crkve. U njima se osobito isticalo ukidanje celibata i obligatnog moljenja brevijara. Biskupi su te želje stavili ad acta. Takav, u krajnjoj liniji, očekivani »odgovor« nije pokolebao reformno orijentirano svećenstvo. U sklopu akcije provođenja u život namjeravanih reformi najagilniji predstavnici nezadovoljnoga klera održali su potkraj 1918. sastanak s prvacima Hrvatske pučke seljačke stranke. Sastanku su osim predsjednika stranke S. Radića prisustvovali Vladko Maček i Josip Predavec, koji su poslije prešli na starokatolicizam, te reformni svećenici Ante Donković i R. Korytnik, koji je uz braću Radić bio jedan od osnivača Hrvatske pučke seljačke stranke. Razgovor »radićevaca« i predstavnika nezadovoljnoga klera bio je pouzdan znak da je Korytnik uspio za sebe i svoje istomišljenike pridobiti, barem privremeno, vođe političke stranke koja će uskoro imati odlučujuću ulogu u životu hrvatskog naroda. Od provedba predviđenih reformi zainteresirano je katoličko svećenstvo očekivalo poboljšanje svoga materijalnog i socijalnog položaja.

Dotadašnji pripremni radovi omogućili su reformnim svećenicima da u promijenjenim državno-političkim uvjetima, nakon nastanka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odlučno krenu u ostvarenje svojih ciljeva. U novonastaloj državnoj zajednici reformno svećenstvo za središte svoga djelovanja izabire područje zagrebačke nadbiskupije, koja se, usput rečeno, tada ubrajala među najveće na svijetu.

Na poziv S. Menzigera i R. Korytnika održan je u Zagrebu 10. veljače 1919. sastanak nezadovoljnoga katoličkoga klera. Sastanku je prisustvovalo dvadesetak svećenika. Svrha je sastanka bila da se od crkvenih vlasti zatraži »sanacija socijalnih nepravdi koje pritišću sav niži kler«. Na sastanku su prihvaćeni Rezolucija i Saopćenje o pokretu među nižim katoličkim svećenstvom. Prihvaćena Rezolucija potpisana je uime Užeg odbora jugoslavenskog katoličkog svećenstva. Oba su teksta objavljena pod zajedničkim naslovom Savremene želje katoličkog nižeg klera države SHS (Bjelovar, 1919). Rezolucija, koja je bila smjernica za daljnji rad reformnog pokreta, sastojala se od četiriju osnovnih skupina »savremenih želja«, odnosno zahtjeva nižega katoličkoga klera. Zahtijevalo se: 1. da se normiraju budući pravni odnosi između Katoličke crkve i Kraljevine SHS; 2. da se uredi katolička autonomija i bogoštovne općine; 3. da se precizira odnos nižega klera prema biskupu i 4. da se nižem svećenstvu dadu neke povlastice glede discipline. U četvrtoj se točki u prvom redu mislilo na uvođenje fakultativnog moljenja časoslova i neobvezatnost celibata. Uz te zahtjeve postavljeni su još neki: jamčenje slobode staleškog udruživanja, tj. osnivanje sindikata nižeg svećenstva; zbliženje katoličke i pravoslavne crkve; uvođenje glagoljice (staroslavenskog jezika) u bogoslužje; uvođenje narodnoga (hrvatskoga) jezika u obrede; ukidanje obvezatnog nošenja talara izvan službe i nošenje građanskog odijela u privatnom životu; slobodno nošenje brade; utjecaj svjetovnjaka (laika) na crkvene poslove i, konačno, plediranje za ostvarenje načela kršćanske demokracije. Znajući da njihovi zahtjevi nisu takve naravi da bi ih crkvene vlasti prihvatile kao nešto samo po sebi razumljivo, autori Rezolucije u njezinu obrazloženju izjavljuju: »Ovaj naš korak neka se ne smatra, da se mi dižemo proti crkvi i proti biskupa; ne, mi želimo sa biskupima ujedno raditi, ako je moguće. Ako ne, a mi ćemo i mimo biskupa«. Sastavljači Rezolucije nisu držali da su postavljeni zahtjevi samo plod njihova razmišljanja o aktualnim problemima nižega katoličkoga klera. U tom je smislu veoma znakovit završetak Savremenih želja: »Mi nastavljamo rad † Stoosa, stubičkog arciđakonata od g. 1848. i drugova ako i na široj bazi«.

Budući da su reformni svećenici odaslali Savremene želje na relativno velik broj adresa, prije svega na svećeničke i one crkvenih vlasti, a potom na svjetovnjačke i na vodstva više političkih stranaka, moglo se očekivati da će uskoro doći do odgovarajuće reakcije. No, prije nego što su Savremene želje uopće došle do javnosti, zagrebački nadbiskup dr. Antun Bauer osudio je prezidijalnom okružnicom održavanje svećeničkog sastanka bez njegova znanja i privole.

U svrhu diskreditiranja zagrebačkog sastanka i njegovih zahtjeva katolički je tisak, među ostalim, pisao da je tu riječ o »nekoj vrsti boljševičke sinode, jer se sve radilo krišom bez prethodnoga znanja ordinarija« te da se »ne može reći, da je taj sastanak reprezentirao objektivno mišljenje svekolikog jugoslavenskog katoličkog klera, [...] jer glavnih rezolucija toga sastanka ne samo da ne odobrava pretežni dio našega svećenstva, već ih upravo osuđuje i zabacuje«.

Prvi udarac crkvenih vlasti, potpomognut katoličkim tiskom, donekle je uspio oslabiti započetu akciju reformnog pokreta u Hrvatskoj. Osim toga, iznenadna smrt R. Korytnika, koji je slovio kao izvanredan organizator i nepostojanje vlastitoga glasila bili su dodatni elementi koji su nepovoljno utjecali na početnu fazu reformnog pokreta. Potpora koju su reformni svećenici dobili od liberalnog novinstva — Riječ Srba, Hrvata i Slovenaca, Obzor, Hrvat, Novosti, Jutarnji list i dr. — nije im bila dovoljna, barem što se ticalo mogućnosti obrane i daljnjeg širenja vlastitih zahtjeva preko tiska.

Uz privatne razgovore koji su se vodili u svakom dekanatu zagrebačke nadbiskupije, sljedeći važan korak što su ga poduzeli reformni svećenici bio je sastanak u Dugom Selu kraj Zagreba. Sastanak je održan 10. svibnja 1919. u župnom dvoru Stjepana Horvata, predsjednika Užeg odbora reformnog svećenstva. Najvažniji zaključak sastanka bila je odluka o pokretanju časopisa Reforma. To je glasilo trebalo biti potpuno neovisno o crkvenim vlastima, u prvom redu o nadbiskupu Baueru. Za novčanu stranu pothvata brinuo se, sada već bivši svećenik, N. Petrić. Uređivanje Reforme povjereno je dr. Jurju Cenkiću, kalničkom župniku. Svrha je časopisa bila da unutar reformnog pokreta omogući »izmjenu misli« i »intenzivnije provođenje njegove organizacije«. Prvi broj Reforme izišao je u lipnju 1919. Njegova je pojava izazvala prilično veliko zanimanje i u svećeničkim i u svjetovnjačkim redovima. Posebnu je pozornost tadašnje hrvatske javnosti izazvao Cenkićev članak Na okup!. Autor piše: »Naš pokret [...] naperen samo proti celibata i brevijara. Mi smo po svom uvjerenju iznesli čitav kompleks crkveno-političkih i staleških pitanja. Zadaća našeg lista bude, da o tom raspravlja; [...] Mi ne ćemo biti krivi, ako kod toga posla dođemo u sukob sa biskupom. Mi znademo, da su biskupi autokrati, da će nas oni svojom velikom vlasti htjeti silom ili milom ušutkati, ali mi toj vlasti suprotstavljamo drugu vlast, koja se zove staleška organizacija i pravo«.

Iako ta pitanja nisu dirala u dogme, dakle ono temeljno za svaku vjersku zajednicu, zadirala su u disciplinarna pitanja na koja je Katolička crkva, odnosno poglavito njezin viši kler, bila prilično osjetljiva. Naime, uz pitanja celibata i brevijara, problem staleške organizacije nižega klera izbijao je sve više u prvi plan borbe za reformu i modernizaciju Katoličke crkve u Hrvatskoj, odnosno Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, kako su je zamišljali »reformaši«. Reformu su poduprli isti oni liberalni i politički krugovi koji su sa zadovoljstvom dočekali Savremene želje, a oštro su je napala i poricala službena i poluslužbena tijela Katoličke crkve.

Druga po redu konferencija jugoslavenskog episkopata, održana u Zagrebu od 15. do 20. srpnja 1919, raspravljala je među ostalim pitanjima i o mjerama koje su prijeko potrebne da se suzbije djelovanje reformnih svećenika. Za donošenje odgovarajućih odluka episkopatu je bilo nužno mišljenje Sv. Stolice. Izvješće o držanju središta katoličanstva donio je izaslanik zagrebačkog nadbiskupa, dr. Svetozar Rittig, župnik crkve sv. Marka u Zagrebu. On je okupljene biskupe izvijestio o tome kako su papa Benedikt XV. i državni tajnik kardinal Pietro Gasparri primili izaslanstvo češko-moravskoga klera i njihov memorandum sa zahtjevima za provedbu reformi u Katoličkoj crkvi. (U tom je kontekstu zanimljivo da su postojale određene veze između čeških i hrvatskih reformnih svećenika i njihovih pristaša. Sastanku Užeg odbora hrvatskoga reformnoga klera 16. srpnja 1919. prisustvovao je i Adam Pašek, jedan od glavnih pobornika češkoga reformnog pokreta.) Episkopat je, predvođen nadbiskupom Bauerom, 18. srpnja 1919. izdao okružnicu u kojoj se u dvije točke kaže: »1. da svi članovi užega odbora, i oni koji nisu poznati, ako u roku od 14 dana od proglašenja ove okružnice ne istupe iz odbora i ne prekinu svaku svezu sa 'Reformom', padaju ipso facto u censuru suspenzije 'a sacris ordinibus' [...]. 2. Zabranjujemo svim svećenicima 'Reformu' izdavati, u njoj sarađivati, pretplaćivati je, kupovati i čitati«.

Znajući da je J. Cenkić jedan od najaktivnijih vođa »reformaša«, zagrebački ga je nadbiskup osobno pozvao da napusti uredništvo Reforme. Naređeno mu je, isto tako, da javno osudi svoje dotadašnje pisanje u prilog reformnom pokretu. Cenkić nije uspio dulje vrijeme odolijevati nadbiskupovu pritisku te je početkom 1920. istupio iz redova »reformaša«. Zajedno s njim na taj su se korak odlučili i drugi manje istaknuti reformni svećenici. Jedan od razloga za donošenje takve odluke treba svakako tražiti i u strahu pojedinih svećenika da će daljnjim ustrajavanjem u reformnom pokretu izgubiti svoj relativno siguran društveni status i materijalne beneficije koje su iz njega proizlazile. Ipak, nije moguće sve slučajeve napuštanja reformnog pokreta vezati samo uz materijalnu stranu problema.

Premda su se pojedini reformni svećenici pokolebali i istupili iz pokreta, biskupska okružnica, usprkos svoj svojoj oštrini, nije uspjela spriječiti njegovo daljnje širenje. Jedna od vidljivih posljedica prouzročenih biskupskom okružnicom bila je promjena imena časopisa Reforma u Nova Reforma. Na taj se način htjela izigrati Bauerova prijetnja svim onim svećenicima koji su surađivali ili podupirali »reformaško« glasilo. Prvi broj novoga-staroga časopisa uredio je J. Cenkić.

Mjere koje su crkvene vlasti primijenile protiv reformnog svećenstva nisu ostale bez rezultata. Pri kraju 1919. došlo je do određenog podvajanja među »reformašima«. Mogle su se jasno uočiti dvije skupine. Većina, koju je do svog povlačenja predvodio J. Cenkić, još uvijek se nadala da će legalnim putem i unutar Katoličke crkve postići tražene reforme. U tom smislu Cenkić je pisao N. Petriću: »Braća iz Dalmacije i naši iz Banovine Štj. Hrvatske i Slavoniješ ne misle ni na kakovu skizmu ili na osnuće Starokatoličke Crkve po predlogu Mencigera, već misle unutar katoličke Crkve ishoditi neke polakšice«. Za razliku od njih, Petrićevi istomišljenici, premda tada još nedovoljno snažni da bi se mogli nametnuti kao dominantan smjer, smatrali su da je nužno napuštanje Katoličke crkve ako se žele postići konkretni rezultati. Drugim riječima, to je značilo da je Petrićev krug težio osnivanju autokefalne hrvatske kršćanske vjerske zajednice.

Borba reformnog svećenstva u 1919, usprkos primjenjivanju nekih crkvenih kazni, još uvijek se zapravo pretežno odvijala unutar Katoličke crkve budući da najstroža crkvena kazna — ekskomunikacija — nije bila izrečena.

Svećenici okupljeni oko Reforme/Nove Reforme nisu bili jedini nezadovoljnici u redovima Katoličke crkve u Hrvatskoj. Javile su se i neke druge skupine i pojedinci koji su težili promjenama u Katoličkoj crkvi ili čak osnivanju novih vjerskih zajednica.

U Dalmaciji je nastao još jedan reformni pravac — pokret za osnivanje »narodne crkve«. Njegov je začetnik bio fra Božo Milošević, koji je zbog svog djelovanja bio isključen iz franjevačkog reda (1919). Prešavši iz Splita u Zagreb, on je zajedno s eksfratrom Antom Ivelićem nastavio širiti svoje vjerske ideje osnutkom glasila Novi Rod i biblioteke Narodna Crkva. Program borbe za »narodnu crkvu« Milošević je iznio u osam točaka: »1. Odsada treba vjerovati u Boga i velikog Krista, a na stranu gospodstvo i trgovina vjere. 2. Dolje s neprirodnim crkvenim zakonima. 3. Crkva se imade ujediniti na temelju vjere u Krista i naravnog ćudoređa. 4. U crkvu se imade uvesti narodni jezik. 5. Narod si bira župnike i biskupe. 6. Crkve se imadu proglasiti narodnim crkvama i njima ima da gospodari sam narod. 7. Svećenici se žene. 8. Narodna crkva mora da bude iskreni drug svim crkvama, koje šire ljubav i univerzalno bratstvo«.

Tisak liberalne orijentacije pružao je široku potporu Miloševićevim idejama, a državne vlasti u Hrvatskoj nisu sprečavale pokušaje za osnutkom »narodne crkve«. Ta prilično nedefinirana »narodna crkva« bila je uperena protiv svih vjerskih zajednica, a na svojim agitacijskim putovanjima B. Milošević je napadao i reformni pokret. Sami reformni svećenici ograđivali su se od Miloševićevih ideja, držeći, sasvim opravdano, da im one mogu samo donijeti štetu. U vezi s Miloševićevim glasilom Novi Rod, isusovci su tvrdili da je ono potpuno zastupalo masonske ideje. Iz redova Katoličke crkve i inače se moglo često čuti da se iza akcije reformnih svećenika kriju jugoslavenske masonske lože. Da te tvrdnje nisu bile sasvim proizvoljne, nego da su donekle odgovarale stvarnom stanju stvari može se zaključiti na temelju pisanja samih slobodnih zidara, koji su susretljivo gledali na pokušaje da se provede reforma Katoličke crkve prema nastojanjima reformnoga klera i pogotovo B. Miloševića.

Akcija oko osnivanja »narodne crkve« nije imala uspjeha u Hrvatskoj. No, neuspjeh nije pokolebao Miloševića, koji 1921. odlazi u Sjedinjene Američke Države, gdje nastavlja svoj rad na osnivanju »narodne crkve«, ali i ondje bez uspjeha. Nakon završetka Drugoga svjetskog rata vratio se u domovinu, gdje je skrhan teškom bolešću umro. Slučaj o. J. Tomca i njegov pokušaj provođenja reformi u Katoličkoj crkvi zaslužuje pozornost ne samo zbog zastupanih ideja nego i zbog načina na koji je cijela akcija bila vođena. Tomac je želio provesti reformu Katoličke crkve s dopuštenjem pape i u suradnji s njim.

Petrićeva knjižica Rane u katoličkoj Crkvi ostavila je dubok dojam na Tomca te ju je on nazvao »Peto Evanđelje«. Do prvog susreta između Tomca i Petrića došlo je u ljeto 1919. u Rijeci. Tomac je tada priopćio da se on i još šest mladih redovnika iz riječkoga kapucinskog samostana bore — na »legalnoj bazi« — za reformu Katoličke crkve, ali da će istupiti iz redovničkog staleža ako ne uspiju ostvariti svoje zahtjeve.

Da bi se oslobodio kontrole kojoj je bio podvrgnut u riječkom samostanu, Tomac je iskoristio dvotjedni dopust te je koncem kolovoza 1919. otputovao u Varaždin, gdje se smjestio u tamošnjem kapucinskom samostanu. »Danuncijada« — talijanska okupacija Rijeke — onemogućila je njegov povratak sve do početka 1920. godine. Nemogućnost povratka Tomac je iskoristio za djelovanje u reformnom pokretu.

Sredinom studenoga 1919. Tomac je odlučio da za reformni pokret zainteresira sam službeni vrh Katoličke crkve u Vatikanu. Iz te se njegove odluke jasno vidi da on tada još nije pomišljao na raskid s Katoličkom crkvom. Štoviše, u jednom od razgovora s V. Žgancem — u rujnu 1919. — obojica su se složila da njihov reformni pokret mora »osuditi« sve one svećenike koji hoće »raskol« i osnutak »Narodne samostalne Crkve«.

Tomac je stigao u Rim početkom prosinca 1919. Već sljedećeg dana po dolasku — 3. prosinca 1919 — primljen je u audijenciju kod generala kapucinskog reda kojemu je rastumačio svrhu svog dolaska. Od njega je dobio preporuku za vatikanskoga državnoga tajnika kardinala Gasparrija. U audijenciju kod državnog tajnika riječki je kapucin primljen dva puta. Za vrijeme prve audijencije 4. prosinca 1919. Tomac je kardinalu Gasparriju predao tekst svojih »teza« o reformi Katoličke crkve. Mnoge od tih »teza« sadržavale su, prema mišljenju samog autora, veoma smione zahtjeve: ukinuće crkvenih cenzura i indeksa, ukinuće zakona o postu i nemrsu, ukinuće kanonikata te uopće svih titula i crkvenih pojasova, uvođenje bogoslužja na narodnom jeziku, široku demokratizaciju u Katoličkoj crkvi i dr. Među zahtjevima se nije nalazio onaj, koji su drugi »reformaši« obvezno zahtijevali, o ukinuću celibata. Tomac je to pitanje svjesno izbjegao znajući da je već izaslanstvo češkoga reformnog svećenstva dobilo na taj zahtjev negativan odgovor. U nadoknadu za to zahtijevao je radikalnu reformu u odgoju svećenstva i mogućnost jednostavnijeg prelaženja u svjetovnjački stalež. On, zapravo, od pape Benedikta XV. nije zatražio odobrenje svojih »teza«, nego »samo da se o njima slobodno raspravlja, da se pretresaju razlozi za i protiv, da bi postalo jasno što je shodno, a šta nije«. Prilikom druge audijencije 7. prosinca 1919, postalo je razvidno da Tomčevi zahtjevi nisu naišli na razumijevanje vrha Katoličke crkve. Kardinal Gasparri je riječkom kapucinu kratko i jasno rekao: »Non his defensoribus indiget sancta Mater Ecclesia!« (»Ne treba takvih branitelja Sveta Majka Crkva!«). To je istodobno značilo da je put do pape Benedikta XV. bio zatvoren.

Za Tomca se 1919. završila uvjerenjem da se ne može računati na to da će službeni predstavnici Katoličke crkve pristati na suradnju glede provođenja reformi, pa je stoga trebalo napustiti daljnji rad u tom smjeru ili tražiti druge mogućnosti za ostvarenje reformskih ideja.

Uskoro, 27. travnja 1920, Tomac je dragovoljno, s još nekoliko drugih kapucina, napustio samostan u Rijeci u koji se, na poziv redovničkih vlasti, morao vratiti nekoliko mjeseci prije. Do toga koraka, koji je trebao biti samo privremena mjera, došlo je sporazumno s kapucinskim »generalnim komisarom« o. Paternijanom, a nakon mnogobrojnih, veoma neugodnih sukoba s o. Bernardinom Škrivanićem, gvardijanom riječkog samostana i o. Odorikom Ožegom, provincijalom Hrvatske kapucinske provincije.

Nakon kraćeg zadržavanja u Rijeci, a poslije presude najviših redovničkih vlasti kojom je vraćen u svjetovnjački stalež, Tomac se preselio u Koprivnicu.

Istupanje dijela svećenika iz reformnog pokreta i kolebanje preostalih oko načina daljnje borbe za ostvarenje ciljeva znatno su pridonijeli da Zagreb — barem privremeno — postane neprikladan kao središte »reformaškog« djelovanja. Izborom Koprivnice kao novoga središta reformnog pokreta nastupa početkom 1920. nova faza u borbi dijela nezadovoljnog svećenstva za tražene reforme. Tamošnji župnik S. Zagorac i njegov kapelan Stjepan Vidušić bili su otprije zagrijani za reformne ideje, ali do tada nisu imali veći udio u samom pokretu. Međutim, otada Zagorac privremeno preuzima vodstvo reformnog pokreta u svoje ruke.

Prvi je konkretni korak u koprivničkoj fazi reformnog pokreta bio sazivanje sastanka, 5. veljače 1920, privremenog odbora Udruženja hrvatskog katoličkog klera za zagrebačku dijecezu. Na sastanku je zaključeno da se, usprkos odlučnoj protuakciji nadbiskupa Bauera i započetom procesu djelomičnoga osipanja »reformaških« redova, ustraje u nastavku borbe. Također je prihvaćen poticaj da se obustavi daljnje izlaženje Reforme/Nove Reforme i pokrene nova edicija pod imenom Preporod. Za urednika novopokrenutoga koprivničkog časopisa izabran je S. Zagorac. Značajno je da su prisutni svećenici, raspravljajući o položaju u kojem se u tom času nalazio njihov pokret, zauzeli stajalište da ne treba prekidati veze sa službenim predstavnicima Katoličke crkve ni u Hrvatskoj ni općenito, nego da je potrebno obratiti se spomenicom nadbiskupu Baueru i pokušati mu temeljito razložiti motive pokreta i ciljeve kojima teži. Od nadbiskupa se očekivalo da će spomenicu — nakon što mu bude uručena — poslati u Rim. Nakon što bi okupili oko sebe pristaše iz cijele zemlje, tj. Hrvatske, ali i ostalih dijelova Kraljevine SHS, reformni su svećenici namjeravali poslati papi svoje izaslanstvo: »Uvjereni smo naime, da će sv. Otac prije uslišati naše želje, kada mu ih mi direktno i autentično saopćimo [...]«.

U tijeku akcije prikupljanja svećeničkih potpisa za Spomenicu u veljači 1920. S. Zagorac je stupio u neposredni doticaj s nadbiskupom Bauerom i podrobno ga izvijestio o svemu što će se u njoj tražiti: »1. Sjedinjenje svih kršćanskih crkvi. 2. Samostalnu crkvenu pokrajinu sa primasom za Jugoslaviju ŠKraljevinu SHSš na čelu. 3. Autonomiju crkve na demokratskim načelima, ali uz priuzdržanje njezine monarhijsko-hijerarhične konstitucije. 4. Narodni živi jezik u sv. misi, sakramentima i svim obredima. 5. Fakultativno molenje brevijara. 6. Reformu teoloških studija. 7. Ukinuće obvezatnog celibata. ŠKonačna se odluka prepušta Sv. Stoliciš 8. Materijalno osiguranje klera uređenjem fonda za uzdržavanje istoga prodajom ili otkupom biskupskih, kaptolskih, župskih i crkvenih posjeda, koji nadmašuju tzv. minimum gospodarstva a uz doprinos države ili vjernika«. Zagorac je zamolio nadbiskupa Bauera da iznesene zahtjeve zagovara kod Sv. Stolice.

Nakon audijencije nadbiskupa Bauera kod pape Benedikta XV. i konzultacija koje je obavio u Vatikanu, došlo je do njegova ponovnog razgovora sa župnikom Zagorcem. Tom mu je prigodom nadbiskup priopćio da Papa, pozivajući se na svoje odluke glede traženja češkoga reformnog svećenstva, drži zahtjeve reformnog svećenstva u Hrvatskoj posve neprihvatljivim.

Prikupivši 83 svećenička potpisa za svoju Spomenicu, članovi privremenog odbora Udruženja hrvatskog katoličkog klera odlučili su je u prvom broju Preporoda objaviti. Spomenica je bila naslovljena na »Presvijetlog gospodina nadbiskupa« dr. A. Bauera. Sadržajno donekle u vezi s rezolucijom donesenom na »boljševičkoj sinodi«, 10. veljače 1919. ali otklanjajući prema vlastitom priznanju pogreške »i u metodi i u taktici«, reformni su svećenici inzistirali da je sada njihov pokret potpuno stavljen na »legalnu bazu«, jer, kako su ustvrdili, »molimo, a ne uzimamo, savjetujemo i stavljamo prijedloge a ne zapovijedamo, tim je potpuno isključen svaki razlog da nas se može progoniti, Šaš ako bi se to ipak dogodilo ma i jednom članu našeg pokreta, izjavljujemo, da ostajemo solidarni, a takav bi postupak morali smatrati nepravednim i nezakonitim«. Objavljivanjem Spomenice reformni se pokret prestao kretati smjerom koji je bio određen zahtjevima iz Savremenih želja.

Na poziv župnika Zagorca u Koprivnici je 4. ožujka 1920. održan sastanak privremenog odbora Udruženja hrvatskog katoličkog klera. Tom je prigodom Zagorac izvijestio članove odbora o svojoj audijenciji kod nadbiskupa Bauera, nakon što se on bio vratio iz Rima. Saslušavši ga, odbor je zaključio da je nužno već sutradan, 5. ožujka, nadbiskupu osobno predati Spomenicu, objavljenu dva tjedna prije u Preporodu, s molbom da je dostavi Sv. Stolici.

Svećenička delegacija — S. Zagorac, Stjepan Sanić i Nikola Cerjak — primljena je, prema vlastitoj izjavi, veoma ljubazno u nadbiskupskom dvoru. Nadbiskup je uzeo Spomenicu, ali je istodobno ponovno obrazložio svoje, odnosno vatikansko već od prije poznato stajalište glede ostvarenja zahtjeva reformnog svećenstva. Nezadovoljni ponovljenim negativnim odgovorom, svećenici su izjavili da će »posebno izaslanstvo reformnoga klera poći u Rim pred sv. Oca sa svestrano obrazloženom predstavkom [...]«.

Napustivši nadbiskupski dvor, delegacija reformnog svećenstva uputila se podbanu dr. Franku Potočnjaku i povjereniku za bogoštovlje i nastavu dr. Albertu Bazali. Oba visoka vladina činovnika pokazala su zanimanje za reformni pokret nižega katoličkoga klera te su, dapače, naglasili njegovu važnost za zbliženje i ujedinjenje zapadne i istočne crkve i za vjersku snošljivost »sinova jednog naroda«, tj. katoličkih Hrvata i Slovenaca te pravoslavnih Srba. Zagorac i drugovi tom su prigodom najavili svoj planirani odlazak u Rim te su zamolili »neka bi [...] (im) hrv.Šatskaš vlada isposlovala preko [...] (jugoslavenskog) zastupstva kod Vatikana audijenciju«. Na tu im je zamolbu, navodno, odgovoreno potvrdno, ali uz savjet da se još neko vrijeme strpe, dok malo ne popuste trenutačni napeti odnosi između Italije i Kraljevine SHS. Međutim, planirano putovanje u Rim nije nikada ostvareno.

Trećoj konferenciji »jugoslavenskog katoličkog episkopata«, održanoj u Zagrebu od 12. do 20. travnja 1920, prisustvovao je i papinski nuncij u Kraljevini SHS msgr. Francesco Cherubini, koji je vjerojatno imao određenog udjela pri donošenju odluka u vezi sa zahtjevima reformnoga klera. Naime, »episkopat je konstatovao, da se svećenički reformni pokret, kako se on sada ispoljava u 'Preporodu', protivi u jednome dijelu već poznatim odlukama sv. Stolice, te ga je otklonio i ne može ga pripustiti«. Nepopustljivost jugoslavenskog episkopata jasno je stavila na znanje većini katoličkih svećenika da od traženih reformi nije moguće ništa ostvariti. Zbog toga je dio svećenika povukao svoje potpise sa Spomenice i definitivno napustio reformni pokret.

Da bi gušenje reformnog pokreta bilo što uspješnije, biskupi su od svećenika »reformaša« zatražili da potpišu Izjavu kojom će osuditi svoje dotadašnje za Katoličku crkvu neprihvatljivo djelovanje: »Ovim svečano izjavljujem, da ću biti u svemu poslušan Svetoj stolici i mojem Ordinariju, kako sam to svečano obećao pred Bogom na dan mog ređenja. Isto tako svečano izjavljujem i obećajem pred Bogom sveznajućim da ne ću sudjelovati ili biti članom nikakve svećeničke organizacije, koja ne bi bila odobrena od Ordinarija; isto tako da ne ću držati niti podupirati niti čitati nikakvih svećeničkih listova, koji ne bi bili odobreni od Ordinarija, a napose 'Reformu', 'Novu Reformu' i 'Preporod'. Osuđujem svaki pokret, a napose onaj protiv celibata i za demokratizaciju crkve. Sve gornje potvrđujem svojim svećeničkim poštenjem i potpisom svojega imena«.

Nakon završetka biskupske konferencije odaslano je službeno izvješće Sv. Stolici u kojem su, među ostalim, bile navedene i mjere poduzete protiv reformnog pokreta i njegovih pripadnika. Nekoliko tjedana poslije nadbiskup Bauer primio je pismo državnog tajnika Gasparrija, u kojem je stajalo: »Napose hvali Njegova Svetost ŠBenedikt XV. š čvrsto držanje, što su ga Vaše Gospodstvo i vrijedni vaši drugovi zauzeli naprama neprihvatljivim prohtjevima jednog dijela tamošnjeg Šhrvatskogš klera. [...] Sv. Otac [...] odobrava potpuno zaključke i odredbe zadnje zagrebačke konferencije Episkopata gledom na spomenuti pokret. Sv. Otac nada se i želi, da će rečeni pokret zaslugom prosvijetljena toga Šjugoslavenskogš Episkopata čim prije prestati, na što veću korist ne samo sv. Vjere, već i samog tamošnjeg milog kraja«.

Premda je osuda reformnog pokreta od biskupske konferencije bila poznata svima, dio hrvatske liberalno orijentirane inteligencije osnovao je 13. svibnja 1920. u Koprivnici Udruženje hrvatskih katoličkih svjetovnjaka. Članstvo Udruženja činila je gotovo sva koprivnička inteligencija, koja si je za cilj postavila »podupiranje borbe svećenstva za reforme«. Kao program svog rada Udruženje je objavilo sljedeće točke: »1. Samostalnost i nezavisnost Katoličke crkve. 2. Nova uprava crkvena, koja će voditi brigu o postavljanju biskupa i župnika i o upravi crkvenom imovinom. 3. Naš hrvatski jezik u svetoj misi i u svim svetim obredima. 4. Uređenje prvog Šautentičnogš kršćanskog obiteljskog života kod svećenika«. Također je bilo zamišljeno da koprivnička župa na čelu sa S. Zagorcem bude prva župa uređena prema tim zahtjevima. No, cijela zamisao nije krenula željenim putem jer se velik dio župljana, uglavnom sve seljaštvo, držalo veoma suzdržano prema reformnom pokretu i planovima svog župnika.

Budući da su crkvene vlasti znale da je Zagorac učinio Koprivnicu središtem reformnog pokreta, bilo je za očekivati da će se upravo on naći na udaru. Na temelju odluke nadbiskupa Bauera zagrebački pomoćni biskup dr. Dominik Premuš doputovao je 14. svibnja 1920. u Koprivnicu te je nepokorni župnik pred njim, u skladu s važećim kanonskim propisima, rezignirao (odstupio) sa svoje dotadašnje župe. Zagorčevoj rezignaciji, kako se moglo i očekivati, usprotivilo se Udruženje hrvatskih katoličkih svjetovnjaka. Iako je njegov odstup bio zakonito proveden, protivljenje Udruženja uskoro je urodilo privremenim uspjehom. Imajući s gledišta kanonskog prava nelegalnu potporu koprivničkoga gradskog poglavarstva, i to u svojstvu patrona koprivničke župe, Zagorac ponovno preuzima svoju prijašnju crkvenu službu. Takav razvoj događaja u Koprivnici prisilio je nadbiskupski duhovni stol u Zagrebu da u srpnju 1919. uputi tadašnjoj hrvatskoj zemaljskoj vladi zahtjev da ona u skladu s važećim zakonskim odredbama dade asistenciju radi odstranjenja S. Zagorca iz koprivničkoga župnog dvora. Budući da je Zagorac ponovno, pred silom zakona, napustio svoju nekadašnju župu, to je ujedno značilo da je bila iluzorna svaka nada da se može provesti plan o pretvaranju rimokatoličke župe u »hrvatsku katoličku župu« i to na čelu s nezakonitim župnikom.

Pretrpjevši neugodan poraz, Zagorac se uskoro povukao iz vodstva reformnog pokreta, ali je i nadalje u njemu ostao aktivan. Iako je na čelo pokreta došao S. Vidušić, glavni spiritus movens »reformaša« postaje bivši kapucin Tomac.

Poučeni negativnim iskustvom u pogledu »osvajanja« katoličke župe rimskog obreda i njezina pretvaranja u »hrvatsku katoličku župu«, preostali su reformni svećenici odlučili osnovati »posebnu reformnu župu« koju su oni još uvijek smatrali »katoličkom«. Za prvog je župnika bio, najvjerojatnije, izabran Tomac. Prvu sv. misu na hrvatskom jeziku služio je na svetkovinu Velike Gospe, 15. kolovoza 1920, S. Zagorac.

Zahvaljujući Tomčevoj poduzetnosti, ideje reformnog pokreta počele su se širiti iz Koprivnice i u neka druga mjesta (Virje, Andrijaševci, Mala Subotica, Đ elekovci, Bregana i dr.).

Rezultati koje je počela pokazivati njihova trenutačna aktivnost dali su povod nadbiskupu Baueru da istaknutim »reformašima« — S. Zagorcu, S. Vidušiću, S. Haberstocku, N. Cerjaku, Janku Hitrecu i dr. — izrekne kaznu suspenzije »a divinis«. Njihova je suspenzija značila da je sukob između dijela nižega katoličkoga klera i crkvenih vlasti dosegnuo onu točku na kojoj ni sami »reformaši« nisu više mogli tvrditi da se njihov pokret kreće u legalnim okvirima.

Za nastavak provođenja ideje reforme Katoličke crkve bilo je potrebno osnovati odgovarajuću organizaciju koja će rukovoditi cijelim pokretom. U tu je svrhu potkraj listopada 1920. osnovan Središnji odbor za reformu katoličke crkve u Jugoslaviji. Za predsjednika Središnjeg odbora izabran je ugledni povjesničar i jedan od utemeljitelja udruge Braće hrvatskog zmaja Emil Laszowski. Tajničke je poslove preuzeo D. Tomac. No, Središnji odbor nije potpuno ispunio očekivanja svojih utemeljitelja. Umjesto da se redovi preostalih »reformaša« jače zbiju oko zajedničkog cilja, među njima su se počele nazirati određene oprečnosti. Naime, Zagorčev tekst O hrvatskoj katoličkoj crkvi, namijenjen za objavljivanje u Preporodu, pokazao je da u pitanju apsolutnog prihvaćanja dogmi Katoličke crkve — papin primat — više ne postoji jedinstveno mišljenje među reformnim svećenicima. Nasuprot njemu, Tomac i Vidušić opetovano su naglašavali da su oni za »jedinstvo katoličke Crkve pod nasljednikom Sv. Petra« i da »nipošto ne misle na formalni otcjep od Rima«. Oni su se, prema vlastitim riječima, »bez ikakva naglašavanja« da osnivaju »novu Crkvu« zauzimali, za osnivanje »hrvatskih katoličkih župa« za razliku od »latinaških katoličkih župa«. Prema njihovu mišljenju »ove će župe biti kvasac za izgradnju naše buduće autonomne (ali ne autokefalne!) hrvatske katoličke crkve, koja će biti uređena u cjelosti po zahtjevima našega reformnoga pokreta«. Usprkos tom razilaženju, Zagorac nije istupio iz redova reformnog svećenstva.

Na sam dan katoličkog Božića, 25. prosinca 1920, reformni su svećenici doživjeli još jedan udarac. Po naredbi hrvatske zemaljske vlade gradsko poglavarstvo u Koprivnici obavijestilo je Tomca da mu se zabranjuje služenje »hrvatske mise« u prostorijama koprivničke pučke škole. Usprkos toj zabrani Tomac je odslužio svoju posljednju »hrvatsku misu« kao župnik »koprivničke reformne župe« u tamošnjoj Sokolani.

Konačna bilanca 1920. godine nije bila najpovoljnija za reformni pokret i njegove promicatelje. Svjetovnjaci koji su prije sa simpatijama gledali na pokret te ga moralno i materijalno pomagali, videći da je velik dio »reformaša« ustuknuo čim je nadbiskup Bauer počeo protiv njih primjenjivati crkvene kazne, i sami su se povukli. Da bi reformni pokret mogao prevladati krizu u koju je zapao te zadržati stare i eventualno privući nove pristaše, odlučeno je da se njegovo središte ponovno vrati u Zagreb. Tom odlukom završava koprivnička faza u povijesti reformnoga pokreta nižega katoličkoga klera u Hrvatskoj.

Nakon povratka u Zagreb neposredni cilj »reformaškog« vodstva, predvođenog D. Tomcem, i nadalje je bio usmjeren na osnivanje »hrvatskih katoličkih župa«. Sredinom siječnja 1921. održan je pouzdani sastanak vođa reformnog pokreta — svećenika i svjetovnjaka — u prostorijama Braće hrvatskog zmaja u Kamenitim vratima na zagrebačkome Gornjem gradu. Sastanku su prisustvovali E. Laszowski, A. Donković, N. Cerjak, S. Vidušić, D. Tomac i dr. Miho Đ uranec. Kao prvu točku dnevnog reda Donković je izložio nacrt Pravila o osnivanju hrvatskih katoličkih župa. Nakon rasprave o nekim točkama, odobren je konačni nacrt Pravila. Prema ranijem savjetu S. Zagorca, Pravila su predočena Milanu Rojcu, bivšem odjelnom predstojniku za bogoštovlje i nastavu te aktualnom visokom činovniku hrvatske zemaljske vlade i članu Davidović-Pribićevićeve Demokratske stranke, da o njima iznese svoje stručno pravničko mišljenje.

Pod drugom točkom dnevnog reda Tomac je predložio prihvaćanje nacrta pravilnika za reorganizaciju reformnog pokreta. Nakon što je nacrt prihvaćen, odmah su prema njegovim odredbama određeni istaknutiji pristaše reformnog pokreta za članove Središnjeg odbora. Za članove Izvršnog odbora tada su izabrani E. Laszowski, predsjednik, D. Tomac, tajnik, V. Vudi, blagajnik i S. Vidušić, urednik Preporoda.

Na prvoj sjednici »Izvršnog odbora 26. siječnja 1921. raspravljalo se o dvama u tom času važnim pitanjima. Prvo — financiranje časopisa Preporod, koji je trebao preći u Zagreb i drugo — rad na promicanju reformnog pokreta i njegovih ideja. Nesmetan nastavak izlaženja Preporoda osiguran je novčanom potporom N. Petrića. Glede pitanja rada na promidžbi među nižim katoličkim klerom Tomac je ustvrdio da »mnogi svećenici pristaše pokreta izlaze iz svećeničke službe ili se spremaju na izlazak, a valjalo bi ih zadržati na njihovim mjestima«. Nakon rasprave zaključeno je da se »oni, koji napuštaju Šsvećeničkiš stalež, nagovaraju da ostanu u staležu i rade u svojoj službi za propagandu pokreta«.

Na drugoj je sjednici Izvršnog odbora 7. veljače 1921. odlučeno da se preko ministra prosvjete Svetozara Pribićevića pokuša ministru vjera, odnosno njegovom zastupniku »radikalskom« političaru Velizaru S. Jankoviću, podnijeti plan o uređenju crkvenih prilika u Jugoslaviji. Namjeravano je da se u tu svrhu Pravila o osnivanju hrvatskih katoličkih župa tiskaju u Preporodu i eventualno pošalju svim narodnim zastupnicima u Ustavotvornoj skupštini Kraljevine SHS. Uz to se zauzelo stajalište da bi trebalo pokrenuti propagandnu akciju pomoću tiska — »napose beogradskog« — i tako pobuditi interes šire javnosti za reformske ideje.

Na svojoj je trećoj sjednici 16. veljače 1921. Izvršni odbor raspravljao o mogućnostima za održavanje katoličkih misa na hrvatskom jeziku u Zagrebu. Budući da reformni svećenici nisu raspolagali ni jednom crkvom, a nisu imali ni bilo kakav drugi odgovarajući prostor, bili su prisiljeni obratiti se Sokolskom društvu Zagreb, kojem je tada na čelu bio Josip Hanuš, sa zamolbom da im se ustupi sokolska dvorana za održanje mise na hrvatskom jeziku. Sokolski Upravni odbor sa zadovoljstvom im je ustupio svoju dvoranu, ali je do služenja prve mise došlo tek u prosincu iste godine.

Na četvrtoj sjednici Izvršnog odbora 23. veljače 1921. raspravljalo se o odgovoru M. Rojca na Pravila o osnivanju hrvatskih katoličkih župa. Prema Tomčevu izvješću, Rojc je, nakon što je pregledao Pravila, izjavio da »vlada ne bi nikako mogla potvrditi ta pravila, pa nema smisla, da ih Šseš podnosi vladi na odobrenje, nego da Šsešprije 'per viam facti' u nekoliko župa provede reforma, a onda Šda seš zatraži [...] legalno priznanje«. Vodstvo reformnog pokreta prihvatilo je Rojčev savjet te je zaključilo da se najprije nastoji »urediŠtiš barem jedna hrv.Šatskaš kat. Šoličkaš župa per viam facti«.

Usprkos svemu poduzetom reformni je pokret sve više zapadao u krizu s malo nade da bi se ona mogla brzo prevladati. Sve do kraja ljeta 1921. reformni pokret gotovo da nije pokazivao neke ozbiljnije znakove života. Tek dolaskom splitskog kanonika don. M. Kalogjere u Zagreb 20. rujna 1921. započinje življe gibanje u »reformaškim« redovima. Splitski je kanonik puna tri tjedna dogovarao s vođama »reformaša« poduzimanje konkretnih koraka, koji su bili neophodni za uspješno oživljavanje njihove zamrle akcije. Nakon što je napustio Zagreb, Kalogjerá je u Beogradu, od 15. studenoga do 20. prosinca 1921, »kod nadležnih faktora zagovarao reformni pokret Hrvata-katolika«.

Još dok je Kalogjerá boravio u Beogradu, »reformaši« su 8. prosinca 1921. odlučili u Zagrebu, u dvorani Kola, održati misu na hrvatskom jeziku. Misu je služio S. Vidušić. Ta je »hrvatska misa« poslužila kao povod da nadbiskup Bauer posegne za najstrožom crkvenom kaznom, tj. da ekskomunicira Vidušića i još dvojicu reformnih svećenika. U svom odgovoru na ekskomunikaciju kažnjeni su svećenici izjavili da oni »još uvijek žele da ostanu na legitimnoj osnovi«.

Ta je ekskomunikacija trebala poslužiti kao posljednja opomena svima onima koji su još uvijek radili na ostvarenju ideja reformnog pokreta.

Prva misa na hrvatskom jeziku u Zagrebu bila je dočekana s odobravanjem uglavnom od onog tiska koji je bio pod utjecajem Pribićevićevih »demokrata«. Ostali liberalni tisak, koji je prije sa simpatijama gledao na »reformaše« — Obzor, Hrvat i dr. — nije više imao razumijevanja za reformne svećenike. Razlog tome bio je isključivo politički. Naime, nakon donošenja centralističkog Vidovdanskog ustava (1921), pri čemu su »demokrati« imali odlučujuću ulogu, hrvatsko liberalno građanstvo u većini se svrstalo u oporbeni Hrvatski blok na čelu sa S. Radićem i njegovom Hrvatskom republikanskom seljačkom strankom. U tom je kontekstu i reformni pokret, zbog određenih veza s visokim službenicima kraljevske vlade u Beogradu i zemaljske vlade u Zagrebu te potpore koju mu je pružao »demokratski« tisak, postao ranjiv. Naime, moglo ga se optuživati da je svojevrsni eksponent protuhrvatske politike.

Na traženje nadbiskupa Bauera 23. ožujka 1922. tadašnji ministar vjera, »demokrat« dr. Ivan Krstelj obrazložio je službeno stajalište kraljevske vlade o reformnom pokretu: »Čast mi je uvjeriti Vašu Preuzvišenost, da nije apsolutno u skladu sa intencijama Kraljevske vlade, da se od strane državnih vlasti bilo ma na koji način podupire agitacija protiv jedinstvene organizacije Katoličke crkve«. Osim toga, Krstelj je poslao tadašnjem pokrajinskom namjesniku, »demokratu« Jurici Demetroviću, detaljne upute kako da se »držanje Hrv.Šatsko-š Slav.Šonskeš Zemaljske vlade spram reformnog pokreta katoličkoga svećenstva udesi, da bude isključena mogućnost i najmanje opravdane sumnje, kao da državne vlasti taj pokret bilo ma u kojem pogledu podupiru«. Krsteljova, odnosno vladina stajališta nisu ostavljala prostor za dvojbu — za jugoslavensku je državu u tom času bilo mnogo važnije imati dobre odnose s Katoličkom crkvom negoli potpomagati pokret dijela njezina nezadovoljnog svećenstva. Zabrana potvrde Štatuta hrvatsko-katoličke župe jasno je dala na znanje da državne vlasti smatraju reformni pokret nelegalnim.

Usprkos izričitoj ministrovoj zabrani da Štatut ne smiju potvrditi državna tijela, reformni su ga svećenici, ipak, objavili u travnju 1922. u Preporodu. Za taj u osnovi riskantan korak »reformaši« su najvjerojatnije dobili mig od J. Demetrovića koji im je, kad je god to bilo moguće, izlazio ususret. Demetrovićeva potpora reformnim svećenicima nije se manifestirala samo u toleriranju njihova rada nego se trudio da ministru Krstelju dokaže, pravno-političkim argumentima, kako su njegova shvaćanja u pogledu interpretacije čl. 12. Vidovdanskog ustava, koji je govorio o vjerama, te politika vlade prema reformnom pokretu potpuno — pogrešni. Osim Demetrovića i Nadodvjetništvo u Zagrebu je zauzelo stajalište da ne postoji kaznena odgovornost reformnih svećenika glede njihove akcije provođenja reformi u Katoličkoj crkvi.

Objavljivanjem Štatuta, u kojemu se još uvijek tvrdilo da reformni svećenici »u dogmatskom pogledu pridržavaju sve vjerske istine katoličke crkve«, započela je konkretna akcija za osnivanjem župa na temelju zahtjeva reformnog pokreta.

Svjesni za njih bolne činjenice da državne vlasti ne žele legalizirati njihov pokret, »reformaši« su počeli djelovati — »per viam facti«. U Zagrebu je 20. srpnja 1922. održana skupština pristaša reformnog pokreta, kojoj je bila svrha osnutak »hrvatsko-katoličke župe«. Nekoliko dana poslije, 23. srpnja, u zgradi zagrebačkog Kola Ivan K. Cerovski služio je prvu misu na hrvatskom jeziku kao prvi župnik »hrvatsko-katoličke župe Sv. Križa«.

Župno vijeće prve »hrvatsko-katoličke župe« u Zagrebu uputilo je 9. kolovoza 1922. Narodnoj skupštini u Beogradu »prešnu molbu« za legalizaciju »župe Sv. Križa«, ali nije dobila nikakav odgovor.

Ponovni neuspjeh legalizacije reformnog pokreta, ovaj put organiziranog u jednoj župi, nije obeshrabrio njegove pristaše. Dapače, zagrebačka je župa djelovala bez ikakvih većih teškoća, ako se izuzme ekskomunikacija njezina župnika Cerovskog. Uskoro su prema njezinu uzoru osnovane i nove »hrvatske katoličke župe« u Koprivnici, Karlovcu i Bjelovaru.

Činjenica osnutka »hrvatske katoličke crkve«, koja je imala samo nekoliko nelegalnih župa, faktički neovisne o Katoličkoj crkvi, bila je važan međaš u povijesti reformnog pokreta u Hrvatskoj. Time su, naime, reformni svećenici udarili temelje organizacije svoje buduće vjerske zajednice — Hrvatske starokatoličke crkve.

Ljuba Jovanović, ministar vjera u dvije vlade Nikole Pašića, prisustvovao je biskupskoj konferenciji u prosincu 1922. u Zagrebu, na kojoj je informiran o stajalištu jugoslavenskoga katoličkog episkopata prema reformnom pokretu. Ministrovi kontakti s katoličkim biskupima nastavljeni su i početkom 1923. godine. Na temelju dobivenih informacija Jovanović je 6. ožujka 1923. izdao naredbu kojom se zabranjivao rad »reformaške« crkvene zajednice. Ministrova zabrana javnog bogoslužja na hrvatskom jeziku, prava sklapanja valjanih brakova te pokapanje preminulih katoličkih vjernika imala je za namjeru da već u začetku potpuno uništi novu, reformiranu katoličku crkvenu organizaciju, koja je sa stajališta crkvenih i državnih vlasti bila potpuno nelegalna. Budući da su se »reformaši« i sama organizacija njihove »hrvatske katoličke crkve« našli izvan zakona, pokret je dospio u vrlo nezavidan položaj. Radi pronalaženja izlaza iz teškog stanja M. Kalogjerá i S. Vidušić boravili su od 19. do 27. travnja 1923, u Beogradu. Tom su prigodom više puta razgovarali s ministrom Jovanovićem.

Ministarska zabrana »reformaške« katoličke crkve imala je i jedan nenadani efekt — broj vjernika i pristaša te vjerske zajednice povećan je za nekoliko stotina.

Posljedica brojčanog jačanja zabranjene vjerske zajednice odrazila se u odluci vodstva reformnog pokreta da u Zagrebu, u dvorani Kola, održi 9. rujna 1923. Prvi hrvatski katolički crkveni sabor. Na Saboru su bili prisutni izaslanici zagrebačke, koprivničke i karlovačke »hrvatsko-katoličke župe«, ali i iz nekih drugih mjesta (Bjelovar, Čakovec, Križevci i Špišić-Bukovica). Ukupno je izaslanika-svjetovnjaka bilo 60, a svećenika 10. Saboru je predsjedao I. K. Cerovski, a prvi i drugi potpredsjednik bili su E. Laszowski i Matija Jakšić. Kao prvi govornik nastupio je A. Donković, koji je istaknuo da je misao-vodilja osnutka »hrvatske katoličke crkve« zapravo želja da se produži rad »starog glagoljaškog borca biskupa Grgura Ninskog«. Sabor je jednoglasno prihvatio Ustav hrvatsko-katoličke crkve, a izabrano je i Vrhovno vijeće Hrvatske katoličke crkve u koje su izabrani: I. K. Cerovski, A. Donković, J. Luketić (svećenici), te M. Jakšić, A. Lajer i E. Laszowski (svjetovnjaci). Zadaća je Vrhovnog vijeća bila da privremeno vodi crkvene poslove do izbora i ustoličenja biskupa i provodi crkvenu organizaciju.

Na Prvom hrvatskom crkvenom saboru učinjen je zapravo potpun prekid s rimskim biskupom (papom) kao glavom Katoličke crkve i proglašena je autokefalnost Hrvatske katoličke crkve.

Zaključci doneseni na tom crkvenom saboru nisu još, sami po sebi, značili da je Hrvatska katolička crkva stekla zakonsko priznanje. Naime, nije bilo teško predvidjeti da će ona privući na sebe negativnu pozornost. Ministarstvo vjera naredbom od 12. listopada 1923. naložilo je da treba »najodlučnije spriječiti« i »najoštrije kazniti« svaki rad Hrvatske katoličke crkve. U praksi je to značilo da je Hrvatska katolička crkva bila izvan zakona.

Uvidjevši da su cijela akcija i sam pokret za osnivanje »reformirane hrvatske katoličke crkve« dospjeli u položaj koji nije obećavao bolju budućnost, M. Kalogjerá je odlučio stati na čelo »reformaša«. Uspješno okončanje borbe za legalizaciju Hrvatske katoličke crkve Kalogjerá je vidio u prijelazu cijelog reformnog pokreta na starokatolicizam. Nakon provedenih konzultacija s vijećima »hrvatsko-katoličkih župa« odlučeno je da se stupi u vezu sa službenim predstavnicima starokatoličke vjerske zajednice u Austriji.

Izaslanici Vrhovnog vijeća Hrvatske katoličke crkve M. Kalogjerá i S. Vidušić otputovali su pokraj studenoga 1923. u Beč, gdje su razgovarali s upraviteljem biskupije Starokatoličke crkve Austrije, Adalbertom Schindelarom, i sa Sinodalnim vijećem iste crkve o osnivanju »hrvatske starokatoličke crkve« u Kraljevini SHS. Razgovori su uspješno okončani te A. Schindelar daje 29. studenoga 1923. »Izjavu« o priznavanju i potpunoj autonomiji »Hrvatske starokatoličke crkve u Kraljevini SHS«. Dana 7. prosinca 1923. Vrhovno vijeće novoosnovane Hrvatske starokatoličke crkve zatražilo je od mjerodavnih državnih tijela zakonsko odobrenje za rad svoje vjerske zajednice.

Konačno odvajanje reformnog pokreta od Katoličke crkve, tj. njegov prijelaz na starokatolicizam, iako je bio izlaz iz nerješive situacije u kojoj su se našli najtvrdokorniji »reformaši«, nije jednodušno prihvaćen. Prema priznanju samih starokatolika, od svih svećenika koji su se na »boljševičkoj sinodi« 1919. izjasnili za reformu Katoličke crkve samo su trojica prišla Hrvatskoj starokatoličkoj crkvi.

Ministarstvo vjera Kraljevine SHS donijelo je 18. prosinca 1923. odluku o zakonskom priznanju Hrvatske starokatoličke crkve. Tim je aktom reformni pokret, odnosno ono što je od njega ostalo, izborio svoje zakonsko priznanje, ali ne sasvim na onim osnovama s kojima se krenulo u akciju za reformu Katoličke crkve. Prijelaz na starokatolicizam značio je, među ostalim, odbacivanje nekih vjerskih dogmi na kojima se temeljilo, a i danas temelji, jedinstvo Katoličke crkve na čelu s rimskim biskupom (papom). Za prvog biskupa Hrvatske starokatoličke crkve izabran je M. Kalogjerá (1924). Budući da sam čin izbora nije bio dovoljan za legalno obavljanje biskupske službe, M. Kalogjerá se uputio u Utrecht, gdje je 25. veljače 1924. primio biskupsko posvećenje od tamošnjega starokatoličkog nadbiskupa F. Kennincka i biskupa haarlemskog J. van Vlijmena u metropolitanskoj crkvi sv. Gertrude. Konačno je bivši rimokatolički svećenik don M. Kalogjerá ukazom kralja Aleksandra Karađorđevića postavljen za biskupa Hrvatske starokatoličke crkve. Tako su, zapravo, reformni svećenici u neuspješnom nastojanju da ostvare svoje zahtjeve u okviru Katoličke crkve, »uvezli« u Hrvatsku starokatolicizam.

Zlatko Matijević

Literatura

Juraj KOLARIĆ, Kršćani na drugi način, Zagreb, 1976.

Voj.Šislavš KUJUNDŽIĆ, Slobodno-zidarska čitanka. Istina o slobodnom zidarstvu, Beograd, 1940.

Viktor NOVAK, Magnum crimen. Pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj, Zagreb, 1948.

Franko POTOČNJAK, Malo istine iz naše nedavne prošlosti, Zagreb, 1921.

Starokatolička crkva u Jugoslaviji, Beograd, 1960.

Izvori (novine, časopisi, kalendari, brošure, arhivsko gradivo)

Hrvatski državni arhiv, Zagreb, Fond akvizicije, br. 26, Osobna ostavština dra Dragutina (Jerka) Tomca.

Marko KALOGJERA, Hrvatska starokatolička Crkva, Zagreb, 1924.

Niko PETRIĆ, Rane u katoličkoj Crkvi, Split, 1917.

N. PETRIĆ, Kad rimska crkva progoni (Povijest moje suspenzije), Zagreb, 1920.

Savremene želje katoličkog nižeg klera države SHS, Bjelovar, 1919.

Glasnik Biskupija Bosanske i Srijemske (Đakovo)

Glasnik Hrvatske starokatoličke Crkve (Zagreb)

Hrvatski katolički kalendar Grgur Ninski (Zagreb)

Hrvatska njiva, (Zagreb); Jugoslavenska njiva (Zagreb)

Katolički list (Zagreb)

Narodna Politika (Zagreb)

Nova Evropa (Zagreb)

Nova Reforma (Koprivnica)

Obzor (Zagreb)

Preporod (Koprivnica; Zagreb)

Reforma (Zagreb)

Riječ Srba, Hrvata i Slovenaca (Zagreb)

Starokatolički glasnik (Zagreb)

Starokatolik (Zagreb)