OPREČNE SUPERSILE U SVIJETU GLOBALNIH OPASNOSTI

Priprema ovog broja Hrvatske revije bila je već odmakla, kad su svijet uzbudili i temeljito uzdrmali razorni samoubilački napadaji na newyorške »blizance« i Pentagon u Washingtonu. Tekst kojeg smo namijenili za rubriku Globalni pogled napisan je početkom 2001. godine, no njegov autor pobrinuo se da ne izgubi na aktualnosti ni nakon »terora protiv Amerike« od 11. rujna 2001.

Autor teksta Gerard Toal, profesor na Školi za javne i međunarodne odnose na virginijskom sveučilištu, poznat je kao jedan od utemeljitelja tzv. kritičke geopolitike. Alternativni način pisanja njegova imena (Geróid "Tuathail) odaje irsko podrijetlo autora. Tekst je izvorno napisan kao poglavlje za knjigu Geografija globalne promjene koju priprema britanski izdavač Blackwell. Uz svesrdnu autorovu pomoć i dopuštenje izdavača Revija ga donosi u prijevodu Tomislava Piska. Autorica popratnoga računalnog crteža je Natalija Bihar.

Upravo je prošla ponoć u tajnome bunkeru južno od Moskve kad se oglasio alarm. Bunker je bio centar za upravljanje flotom satelita za rano upozorenje koji lete orbitom iznad Sjedinjenih Država. Signal s jednog satelita pokazao je da je Rusija pod raketnim napadom iz kontinentalnoga dijela Sjedinjenih Država. Uskoro su elektronički monitori pokazivali da se pet interkontinentalnih balističkih raketa nalazi u atmosferi i da lete prema srcu Rusije. Raspolažući sa samo nekoliko minuta vremena za udar iz odmazde, mjerodavni je bojnik donio instinktivnu odluku. Zaključio je da su signali ranog upozorenja lažni i da nije u tijeku iznenadni američki raketni napad. Srećom za milijune ljudi u Sjedinjenim Državama, Rusiji i okolnim zemljama, ispravno je prosudio.

Taj incident nije plod mašte. Dogodio se 26. rujna 1983. godine na vrhuncu posebno napetog razdoblja u američko-sovjetskim odnosima, tek nekoliko tjedana nakon što je sovjetsko ratno zrakoplovstvo srušilo korejski civilni zrakoplov. Naknadnom je istragom utvrđeno da su sovjetski sateliti zabunom registrirali sunčani odbljesak s oblaka kao neprijateljske rakete. Časnik koji je donio instinktivnu odluku na početku je bio pohvaljen, a onda stavljen pod istragu jer nije slijedio propisan postupak. Naposljetku mu je dopušteno da nastavi raditi bez ikakva priznanja ili nagrade sve do umirovljenja. Sad, kao većina ruskih umirovljenika, živi od bijednih i neredovitih isplata nekoć moderne države koja je zaglibila u siromaštvu, korupciji i propadanju (Hoffman, 1999b).

Hladnoratno je doba bilo iznimno opasno vrijeme u ljudskoj povijesti, vrijeme kad su dvije najveće sile na svijetu prijetile jedna drugoj tisućama nuklearnih bojnih glava. Od trenutka kad je golem državni tehnološko-znanstveni projekt u Sjedinjenim Državama stvorio atomsko oružje, politički vođe prvo jedne, a onda sve većeg broja država raspolažu sposobnošću da posve unište suparničke države brže i lakše negoli u prijašnjim ratovima. Jedna megatonska bojna glava postavljena na raketu za nekoliko minuta može dosegnuti cilj udaljen tisuće kilometara. Detonacijom iznad cilja u nekoliko bi sekunda posve uništila bilo koji velegrad površine 130 četvornih kilometara i radijacijom bi onečistila okolno područje za više desetljeća. Interkontinentalne balističke rakete, bešumne nuklearne podmornice i nadzvučni nevidljivi bombarderi razvijeni su da bi tu razornu moć izručili nad neprijateljskim državama što lakše, pouzdanije i sigurnije. Sjedinjene Države, Sovjetski Savez i druge države razvile su, proizvele i testirale tisuće nuklearnih oružja najraznovrsnijih oblika i veličina uime »nacionalne sigurnosti«. Ali, »nacionalna sigurnost« u doba nuklearnih raketa zapravo je značila trajnu nacionalnu nesigurnost jer nije bilo te količine nuklearnog oružja koja bi mogla osigurati zaštitu i obranu od drugoga nuklearnog oružja. Svijet je nakon Hiroshime živio u kvalitativno novom dobu tehnološko-znanstvenog terora. Dvije su supersile u najboljem slučaju mogle zajamčiti da će uništiti jedna drugu u slučaju međusobnog napada. Nije bilo lako doći do stupnja kad su supersile priznavale tu »ravnotežu terora«, ali naposljetku su priznale da nuklearno oružje može poslužiti kao sredstvo odvraćanja i gotovo ništa više od toga. U pozadini doktrine odvraćanja stajalo je nemilo stanje zvano »obostrano zajamčeno uništenje« (engleski »mutually assured destruction«, kratica M. A. D.).

Supersile je do prihvaćanja odvraćanja tijekom sedamdesetih doveo niz vojnih konfrontacija u kojima su bili uključeni njihovi saveznici i koje su zamalo pokrenule nuklearni rat. U tri odvojena slučaja tijekom šezdesetih — zbog berlinske krize u kolovozu 1961, zbog uvođenja sovjetskih raketa na Kubu u listopadu 1962. i zbog Bliskog istoka u lipnju 1967. — suprotstavljanje supersila dovelo je obje strane opasno nadomak ruba nuklearnog rata unatoč želji obiju strana da izbjegnu katastrofu kakva bi nastala takvim ratom. Zato što supersile nisu posrnule u termonuklearni rat djelomice je zaslužna sreća. Razmišljajući o tom razdoblju nakon nekoliko desetljeća, američki državni tajnik Robert McNamara napomenuo je »da smo za dlaku izbjegnuli nuklearni rat a da toga i nismo bili svjesni... Nije nikakva naša zasluga što nije bilo nuklearnog rata — u najboljem smo slučaju morali imati sreće i mudrosti« (McNamara, citirano u Schell, 1998, 47). Na kraju sedamdesetih i na početku osamdesetih odnosi između supersila ponovno su se pogoršali, a druge geopolitičke krize stvorile su uvjete za suprotstavljanja, pogrešne procjene i pogreške. Srećom, kao i tijekom šezdesetih, svijet je služila geopolitička sreća pa je opasnost termonuklearnog obračuna supersila otklonjena. Ali sve je to lako moglo drukčije završiti.

Mnogima je slom Sovjetskoga Saveza i kraj komunističke vlasti u Rusiji naznačio nov početak u svjetskim odnosima, doba obećanja s one strane sjene nuklearnog rata. Čini se da je svijet mnogo sigurniji kad ne postoji nametljivo ideološko suprotstavljanje dvaju do zuba naoružanih, neprijateljskih supersila. Ipak, u ovome smo poglavlju skeptični. Tehnološko-znanstveni teror koji je nastao na kraju Drugoga svjetskog rata i koji je razvijen tijekom hladnog rata nastavlja se i u poslijehladnoratno doba. Oružje za masovno uništenje i infrastruktura potrebna za njegovu proizvodnju — kompleksi za proizvodnju nuklearnog oružja, tvornice i objekti za biološko i kemijsko oružje — i dalje je mora svjetske politike. Na početku 21. stoljeća osam država posjeduje otprilike 32 000 nuklearnih bomba ukupne razorne moći 50 000 megatona. Taj globalni arsenal odgovara snazi 416 000 bomba kakva je bačena na Hirošimu, i više je nego dovoljan da uništi svijet koji su ljudi stvorili na planetu Zemlji (Cirincione, 2000, 2). Sposobnošću proizvodnje bioloških i kemijskih oružja — atomskih bombi siromašnih — danas raspolaže sve veći broj država i, što je novi element, pojedini igrači izvan državnih struktura. Tako su, primjerice, inspektori UN-a nakon Zaljevskog rata otkrili da je režim Saddama Husseina sastavio više stotina oružja punjenih otrovnim plinovima VX i sarinom te i dvadesetak drugih bioloških sredstava. Proizvodnja i puštanje plina sarina u tokijskoj podzemnoj željeznici, djelo kulta Aum Shinrikyo, pokazali su da države više nemaju isključiv nadzor nad oružjem masovnog uništenja.

Opasnost od oružja masovnog uništenja najneposredniji je i najvažniji izazov zajedničkoj sigurnosti čovječanstva u 21. stoljeću. To je prijetnja koja se ne može svesti na državocentrične termine »nas« protiv »njih«. Zapravo je riječ o prijetnji koja je usađena u same tehnološko-znanstvene sustave proizvodnje i uništenja koje su razvile nesavršeno moderne supersile i njihovi saveznici nakon Drugoga svjetskog rata. Da bismo shvatili tu prijetnju kao osnovnu odrednicu geopolitike u poslijehladnoratnom svijetu, moramo prvo razmotriti opće značenje geopolitike i način na koji geografi mogu proučavati tu temu kritički. Nakon toga ćemo se okrenuti razmatranju suprotstavljene suvremenosti današnjih supersila, općenitijem određivanju suvremene geopolitičke situacije i kratkom razmatranju značenja »nacionalne sigurnosti« u 21. stoljeću.

Geopolitika, kritička geopolitika i geopolitički diskursi

Geopolitika proučava geografske implikacije svjetske politike, a ponajviše borbu za prevlast država sa svjetskim utjecajem i sposobnošću da projiciraju svoju moć na cijeli svijet. Kao oblik znanja, geopolitika je nastala na kraju 19. stoljeća unutar akademskih ustanova i vojnih akademija država koje su bile »velesile« ili su težile tom statusu. Geopolitika je bio oblik diskursa usmjeren na rješavanje problema međudržavne politike u službi državnih vođa. Cilj joj je bio podučiti državne vođe o borbi za vlast u međunarodnim poslovima te o tome kako se služiti državničkom vještinom i kako organizirati vojni potencijal ne bi li za svoju državu osigurali što veću moć i utjecaj. U 20. stoljeću geopolitika je razvila popularnije inačice radi informiranja stanovništva određene države o prirodi svjetske politike, o tome koje su države navodni neprijatelji »njihove države« i o tome kakva su te države prijetnja njihovoj dobrobiti i opstanku. Što je stoljeće više odmicalo, pojam »geopolitika« postupno je počeo određivati znanje kojim se vođe i obični građani služe kako bi razumjeli igru politike sile i pritiska u svijetu (Sharp 2000). Ono što je prije svega bitno u vezi s geopolitikom jest to što je riječ o obliku znanja i razmišljanja kojem su sklone najsnažnije sile u državi, koalicije političara, vojne ustanove, vojna industrija, znanstvenici u istraživačkim centrima kao i drugi u čijem je životnom interesu privrženost državocentričnom, darvinističkom viđenju svjetske politike kao opstanka najjačega. Geopolitika nije jezik siromašnih nego moćnih.

Djelovanje tog tradicionalnog oblika geopolitike, koji ćemo nazvati ortodoksna geopolitika, proteklih desetljeća osporava alternativni pristup svjetskoj politici nazvan kritička geopolitika. Kritička geopolitika osporava državocentričnost i darvinističku filozofiju ortodoksne geopolitike. Umjesto da djeluje sa stajališta moćnih ustanova i skupina unutar dominantnih država, ona artikulira stajališta i argumente transnacionalne koalicije mirovnih pokreta, boraca za ljudska prava i ekoloških organizacija. Kritička geopolitika želi osporiti način kojim ortodoksna geopolitika predstavlja svijet u dualizmu »nas« i »onih drugih« te kako određuje »prijetnje nacionalnoj sigurnosti« s obzirom na vojne prijetnje drugih država i odmetničkih skupina. Odbacuje etnocentričnu i šovinističku geopolitiku »nas protiv njih« u korist složenijeg viđenja svjetske politike koje obilježavaju strukture moći i tehnološki sustavi koji prijete uvjetima za život i opstanak na planetu kao cjelini. Drugim riječima, kritička geopolitika odbacuje državocentrično razmišljanje i podvrgava sumnji monopol moćnika u vezi s određenjem »nacionalne sigurnosti« (" Tuathail 1996).

Kritička se geopolitika služi četirima zasebnim pojmovima u analizi povijesti geopolitike:

1. Geopolitički svjetski poredak, raspodjela moći i raspored saveza na političkom zemljovidu svijeta. Geopolitičke svjetske poretke karakterizira država hegemon i njezini saveznici, koje redovito ugrožava savez slabijih država.

2. Tehnološko-teritorijalni kompleksi, skupovi tehnologija komunikacije, prijevoza i ratovanja koje određuju i oblikuju svjetski strategijski prostor. Sažimanjem prostora i vremena, tehnološko-teritorijalni kompleksi utječu na odnos između obrane i napada u ratu te pomažu oblikovati praksu geopolitičke moći.

3. Geopolitička ekonomija, geopolitički poredak koji upravlja gospodarskom proizvodnjom, trgovinom i potrošnjom dobara diljem svijeta te geoekološke posljedice tog poretka.

4. Geopolitički diskurs, retorički i simbolički oblici razmišljanja kojima se moćne koalicije unutar dominantnih država služe kako bi objasnile svjetsku politiku i opravdale uporabu sile vlastite države. Geopolitički diskursi pomiču kulturne i političke sustave objašnjivanja kojima se služe državni čelnici kako bi dali smisao svojim postupcima i opravdali ih pred očima javnosti.

Razmatrani zajedno, ti pojmovi pomažu nam odrediti obrise geopolitičke moći i sukoba koji su obilježili 20. stoljeće (" Tuathail, Dalby i Routledge, 1998). Pomažu nam specificirati političke zemljopisne strukture »geopolitičkih svjetova« u sklopu zbližavanja nakon općeg rata i s obzirom na njihov razvoj do trenutka kad nova kriza ili rat promijeni poredak moći. Tijekom proteklih 125 godina možemo identificirati tri zasebna »geopolitička svijeta«: svijet imperijalističkog suparništva između »velikih sila« koji je doveo do dvaju kataklizmičkih svjetskih ratova, hladnoratni svijet suparništva supersila i ideološkog nadmetanja širom velikih svjetskih zemljopisnih regija koje je, srećom, završilo razmjerno mirno, te suvremeni poslijehladnoratni svijet koji postupno određuju tehnološko-znanstvene opasnosti koje ga obilježavaju (vidi tablicu 1).

Te svjetove definiraju i daju im značenje geopolitički diskursi kojima se služi država hegemon kao i oni kojima se služi vodeći izazivač te države i njegova sustava savezništava. O tim se diskursima može iznijeti određen broj općenitih napomena. Prvo. Kao što smo već napomenuli, te diskurse zastupaju koalicije moćnih interesnih skupina unutar dominantne države i u njezinim državama saveznicama. Te su koalicije složene, ali konvencionalno sadrže »željezni trokut« konzervativnih političara, vojnih ustanova i moćnih korporacija u određenoj državi. Konzervativni političari obično artikuliraju ekskluzivističku koncepciju »nacije« i slave njezinu povijest kao povijest »nacionalne posebnosti« i veličine. U tim su diskursima marginalizirane »manjinske skupine« u državi. Jedan je zoran primjer toga odluka američke države da nuklearne pokuse obavlja u američkoj pustinji, na području na koje pravo polažu i u kojem žive domorodački američki narodi. Ono što je tim skupinama bio dom, dominantno bijela euroamerička nacija proglasila je »pustoši« i pretvorila u Pokusni poligon u Nevadi (Kuletz, 1998). Američka je država nakon toga provela mnogobrojne atmosferske nuklearne pokuse na tom poligonu, a slično je postupila i s domovinom marginaliziranih otočana u Tihom oceanu.

Drugo. Ti diskursi teže monopolu na definiciju i tumačenje opasnosti s kojima je suočena »nacionalna država«. Geopolitički su diskursi diskursi opasnosti koji navode niz opasnosti koje moćne interesne skupine smatraju važnima. Taj diskurs određuje značenje »nacionalne sigurnosti« i, što je najvažnije za korporacije u vojnoj industriji, postavlja prioritete za državnu potrošnju potrebnu za suočavanje s tim opasnostima. To što je ta definicija »nacionalne sigurnosti« upitna razvidno je čim sagledamo ekološke posljedice kompleksa nuklearnog oružja koje su stvorile supersile. Najveći je onečišćivač u Sjedinjenim Državama američka država, napose ministarstva koja se bave »nacionalnom sigurnošću«, naime Ministarstvo obrane i Ministarstvo energetike. Objekti koje je američka država stvorila za proizvodnju nuklearnog oružja ubrajaju se u najzagađenije lokacije na sjevernoameričkome kontinentu, a to su lokacije poput Nuklearnog rezervata Hanford u državi Washingtonu i Rocky Flats u Coloradu (Hevly i Findlay 1998). U Rusiji je ekološko naslijeđe proizvodnje oružja u sklopu mreže deset zatvorenih nuklearnih gradova još gore. Sve lokacije bilježe opasne razine radioaktivnog onečišćenja. Jedna lokacija nedaleko od tajnoga grada Čeljabinska-65 (sada Ozersk) smatra se najzagađenijim mjestom na svijetu jer osoba ondje za manje od jednog sata može primiti smrtonosnu dozu radijacije (Athanasiou, 1998, 120). Stvaranje »nacionalne sigurnosti« trovanjem područja radioaktivnošću koja traje desetke tisuća godina, a da ne spominjemo izlaganje radnika i zajednica blizu tih objekata smrtonosnim otrovima i genetskim oštećenjima, nameće pitanje o tome kako se zapravo definira »nacionalna sigurnost«.

Treće. Geopolitički diskursi često su pojednostavljena prostorna viđenja svjetske politike koja složene političke borbe diljem svijeta svode na apstraktne kategorije i geografska područja. Tijekom hladnog rata svjetskoj su politici smisao dali zapadni geopolitičari tvrdnjom da je Sovjetski Savez u samoj svojoj biti ekspanzionističko carstvo koje teži svjetskoj dominaciji širenjem komunizma (Dalby 1992). Kao posljedica toga, zapadna je geopolitika postala pomalo paranoičan diskurs koja je vidjela »svjetsku komunističku urotu« na svakom koraku. Primjerice, tijekom osamdesetih godina Reaganova je administracija tumačila borbu Afričkoga nacionalnoga kongresa Nelsona Mandele protiv apartheida u Južnoj Africi, borbu običnih Filipinaca protiv diktature i pokret centralnoameričkih seljaka za socijalnu pravdu kao primjere »svjetskoga komunizma«, a ne kao različite borbe za pravdu specifične za određeno područje što su zapravo i bile. Drugim riječima, geopolitički su diskursi često diskursi o uroti u sklopu kojih se tjeskobe generirane unutar same skupine projicirane prema van na strance i označene kao kolosalne, globalno organizirane prijetnje samomu postojanju i »načinu života« kreposne »nacije«. Karakteristično za djelovanje nacističkoga i staljinističkog diskursa, taj oblik razmišljanja često se javljao na Zapadu tijekom hladnog rata. U posljednjem desetljeću javili su se novi oblici geopolitičkog razmišljanja temeljeni na scenariju sukoba i prijetnji globalne terorističke mreže. (Huntington 1998; Weaver, 2000). Katastrofalni teroristički napadi od 11. rujna 2001. prouzročili su izrazito moralistički geopolitički diskurs koji govori o stalnom ratu između »kreposnih uljuđenih zemalja« i »barbarske mreže svjetskih terorista« i njihovih zaštitnika. Urušena država Afganistan, međutim, slaba je pa čak i apsurdna zamjena za Sovjetski Savez kao teritorijalni »dom zla« u razdoblju hladnoga rata.

Hipersila protiv demodernizirajuće sile

Možda je najdojmljivije obilježje poslijehladnoratnog doba oprečno suvremeno stanje supersila iz hladnog rata. Tijekom Clintonova mandata, Sjedinjene su Države uživale u najdužoj gospodarskoj ekspanziji u američkoj povijesti. Tehnološki je razvoj otvorio nova područja gospodarske djelatnosti poput bežične komunikacije i elektroničkog poslovanja. Vrijednost je dionica na burzama dosegnula rekordne razine, dok je nezaposlenost pala na rekordno nisku razinu. Sjedinjene su Države osim toga bile i nesporna vojna sila u svijetu, kako su neki tvrdili »jedina preostala supersila«, iako su drugi, poput francuskog ministra vanjskih poslova smatrali pojam »supersila« neprimjerenim i govorili o Sjedinjenim Državama kao o »hipersili«. Iako su sredinom devedesetih godina američki vojni izdatci smanjeni s razina iz hladnog rata, oni i dalje silno nadmašuju te izdatke u ostalim državama. Danas se američki vojni izdatci ponovno povećavaju. Tako, primjerice, traženi vojni proračun za 2001. u iznosu od 305,4 milijarde dolara više nego peterostruko premašuje trenutačni vojni proračun Rusije, koja je druga po vojnim izdatcima u svijetu.1 Taj je proračun više nego 22 puta veći od zbroja vojnih izdataka u sedam država koje Pentagon tradicionalno označuje kao »odmetničke države« (Kuba, Iran, Irak, Libija, Sjeverna Koreja, Sudan i Sirija) (Center for Defense Information 2000). Začudo, unatoč toj silnoj vojnoj premoći i unatoč nepostojanju jasno definiranog i teritorijaliziranog državnog neprijatelja, Sjedinjene Države kane nastaviti povećavati razine vojnih izdataka u 21. stoljeću. Razlozi su za to velikim dijelom unutarnji i politički i gotovo da ne stoje ni u kakvu razmjeru prema realnoj procjeni vanjskih prijetnji kojima su suočene. Američki se vojno-industrijski kompleks nerado prilagođava kraju hladnog rata. Za razliku od Rusije, gdje je gospodarska kriza nametnula bolne promjene, američka se vojna birokracija nevjerojatno uspješno odupire ozbiljnoj reorganizaciji svoje strukture, svojih ciljeva i strukture snaga. Neke su reforme snaga u tijeku, ali čvrsto ukopan »željezni trokut« vojnih birokrata, vojnih dobavljača i konzervativnih političara raspolaže silnom moći u određivanju američkoga vojnog proračuna. Nije neobično da moćni političari, koje novčano podupiru vojni dobavljači, dodaju stavke američkom vojnom proračunu koje Pentagon uopće ne traži, i to uglavnom zato što se ta oprema proizvodi u izbornim jedinicama tih političara.

Situacija u bivšim područjima Sovjetskoga Saveza čista je suprotnost. Umjesto gospodarskog razvoja, razne neovisne države koje su nastale raspadom Sovjetskog Saveza pretrpjele su smanjenje gospodarske aktivnosti i krizu. U svakom je slučaju prijelaz na tržišno gospodarstvo nakon desetljeća državno upravljane kolektivne proizvodnje i planiranja morao biti težak. U praksi je ta takozvana »tranzicija« bila prava katastrofa za većinu naroda bivšega Sovjetskog Saveza. Od kraja hladnog rata, bruto društveni proizvod Rusije u najmanju je ruku prepolovljen, dok je životni standard tri četvrtine stanovništva drastično pao tako da žive u bijedi ili na rubu bijede. Otprilike 50 posto Rusa živi ispod razine siromaštva službeno procijenjene na 30–35 dolara na mjesec, dok dodatnih 25 posto živi veoma blizu te razine (Cohen, 2000, 49). Neoliberalni san o ruskoj tranziciji u »tržišni kapitalizam« postao je mora preobrazbe u »pajdaški kapitalizam« oligarhijske prevlasti i vladavine mafije. Naprečac izrađen i loše smišljen plan iz 1995. da se podigne hipoteka na »same vrhove« ruskoga gospodarstva radi osobnih financijskih zajmova koje su izdavale banke u rukama oligarhije, takozvani program »zajmova za dionice« koji je dobio potporu zapadnih ekonomista, omogućio je korupciju, pljačku i pronevjeru državne imovine u golemim razmjerima. Tijekom vladavine Borisa Jeljcina, malobrojna kabala ruskih oligarha ubrzo je zavladala ukupnom imovinom države i poslužila se njome da bi prigrabila golemo osobno bogatstvo u inozemnim bankama. Nadzor nad bogatim državnim sektorom proizvodnje nafte i plina prešao je u privatne ruke, kao i nadzor nad državnim medijskim mrežama. Kooptirajući Jeljcinovu vladu i ušutkavši oporbu njihovim postupcima, oligarsi su novostečenu moć uporabili da bi financirali ponovni izbor Borisa Jeljcina i tako osigurali svoj politički položaj što bliže središtu moći. Pod Jeljcinovim izabranim nasljednikom Vladimirom Putinom konsolidirali su tu moć i osobno preuzeli neke položaje u vladi, dok su svoje zamjenike postavili na druga utjecajna mjesta (Wolosky 2000). Tu korumpiranost »s vrha« nadopunjuje korupcija »s dna« lokalnih mafijaških skupina u gradovima diljem Rusije koje s pomoću mita i provizija djeluju u savezu s mjesnim političarima, državnim dužnosnicima i zakonom (Handelman, 1995).

Bogaćenje malobrojnih dogodilo se na štetu velike većine. Rusija ubire bijedne iznose poreza pa su državne ustanove pogođene općom krizom nedostatka novca. Bezbroj državnih službenika i korisnika državne pomoći — nastavnici, liječnici, bolničarke, poštanski djelatnici, urbanisti, tvornički radnici, znanstveni istraživači, profeori i umirovljenici — trpi zbog neredovitih isplata plaća i mirovina. Inflacija i devalvacija smanjili su vrijednost tih primanja na milostinju. Nužna infrastruktura suvremenog života ostala je bez desetljeća ulaganja i jedva funkcionira. Iako je rusko stanovništvo velikom većinom urbano, procjenjuje se da 75 posto Rusa uzgaja vlastitu hranu (Cohen 2000, 42). Jedan je pokazatelj kolektivnih posljedica suvremene ruske krize što je očekivana životna dob u proteklih deset godina smanjena četiri puta i sad u prosjeku iznosi 65, 9 godina za žene i muškarce, gotovo deset godina manje nego u Sjedinjenim Državama i na razini je očekivane životne dobi u Gvatemali (Wines, 2000).

Ruska je vojska dramatično pogođena višestrukim ruskim krizama. Proračuni su osjetno skresani, oprema zastarijeva, a razni vidovi oružanih snaga zahvaćeni su krizom ciljeva i morala. Poput drugih u društvu, generali s visokim činovima pokušali su iskoristiti svoj položaj radi osobnog probitka pa su prodavali državnu opremu trgovcima oružjem i zlorabili svoju moć nad novacima da bi se obogatili (Odom 1998). Vojska je djelovala slabo u prvome čečenskom ratu 1994–96. i tek nešto malo bolje u drugom ratu 1999–2000. — u politički smišljenom ratu da bi se izabrao Putin — u kojem je masovno kršila ljudska prava. Unatoč tisućama mrtvih, iseljavanju stanovništva i ponovnom osvajanju Groznoga i okolnog područja, ovaj sukob još uvijek nije okončan. Pojavili su se drugi regionalni izazovi središnjoj moći i vlasti Moskve u Ruskoj Federaciji jer lokalne zajednice i regionalni šefovi smišljaju strategiju opstanka u sklopu gospodarske krize i sloma institucija (Nunn i Stulberg, 2000).

Prema nekima je ruski »gospodarski i socijalni raspad tako velik da je došlo do neviđene demodernizacije zemlje iz 20. stoljeća«. Rusija je »ispala iz zajednice razvijenih zemalja«. Politička borba između različitih grupacija za monopolom nad državnim resursima tijekom devedesetih dovela je do »sloma modernog života« diljem zemlje (Cohen, 2000, 41). Ipak, unatoč bjelodanoj opreci između »hipersile« Sjedinjenih Država i »demodernizacije« Rusije, ruska država ostala je »supersila« u jednom ključnom smislu. Ona još uvijek raspolaže s više nego dosta nuklearnog oružja za uništenje Sjedinjenih Država i svih njezinih saveznika. Tablica 2 pokazuje procjene strategijskoga nuklearnog oružja (oružje najvećega dometa) i nestrategijskoga nuklearnog oružja (oružje srednjeg i kratkog dometa) kojim trenutačno raspolažu svjetske nuklearne sile.

Nuklearni arsenali Sjedinjenih Država i Rusije regulirani su Sporazumom o smanjenju strategijskog naoružanja iz 1991 (START I). Obje su strane naknadno pregovarale o sporazumu START II koji obećava da će obje strane smanjiti broj bojnih glava na 3000–3500 do kraja 2007. godine. Nakon sedmogodišnje odgode, taj je sporazum ruska Duma napokon ratificirala 2000. godine. Sporazum START III trebao bi dodatno smanjiti broj bojnih glava, ali zasad je nesigurno hoće li biti sklopljen. Ipak, bilateralni sporazumi o nadzoru naoružanja pretpostavljaju postojanje dvaju usporedivih i modernih država koje funkcioniraju. S obzirom na to da su ruska država, gospodarstvo i tehnološka infrastruktura u stanju dezintegracije, za Zapad se drastično promijenila priroda »ruske prijetnje«. Umjesto prijetnje koju čini snaga ruske države, najneposredniji je izvor opasnosti slabost Rusije kao države. U Rusiji su danas prisutna četiri zasebna oblika nuklearne opasnosti:

1. opasnost od slučajnog izbijanja nuklearnog rata zbog nesretnog slučaja u vezi sa sustavom ranog upozorenja (Blair 1993). Godine 1993. lansiranje je norveške rakete za znanstvena istraživanja potaknulo još jednu lažnu uzbunu u tom sustavu, uzbunu o kojoj je obaviješten Jeljcin radi poduzimanja mogućeg udara iz odmazde. Ruski je sustav ranog upozorenja sad u takvu rasulu da Moskva ne može detektirati američko lansiranje interkontinentalne balističke rakete u razdoblju od barem sedam sati na dan niti može vidjeti rakete koje ispaljuju američke podmornice. U najboljem slučaju djeluju samo četiri od dvadesetjednog ruskog satelita za rano upozoravanje (Hoffman 1999a). To tehnološko-teritorijano »sljepilo« samo potiče strah i opasnost posebice zato što su nuklearne snage obje supersile i dalje na stupnju najveće spremnosti.

2. opasnost »širenja nuklearnog oružja« koja je posljedica nezakonite komercijalne prodaje ruskih nuklearnih bojnih glava neovisnim stranama ili državama. S obzirom na očajno stanje u gospodarstvu, prisutna je osjetna opasnost od prodaje ruske nuklearne tehnologije i stručnoga znanja na crnome tržištu (Allison i dr., 1996).

3. opasnost od nuklearne ucjene i kaosa zbog trenutačnih i budućih »građanskih ratova« unutar Ruske Federacije.

Prvi je put u povijesti država s razvijenim nuklearnim naoružanjem suočena sa značajnom razinom unutarnje političke nestabilnosti.

4. opasnost od nesreća ili katastrofalnih propusta unutar ruskoga sustava nuklearnih elektrana. Ni jedan od reaktora ili elektrana odnosno pogonskih sustava na nuklearnim podmornicama iz sovjetske ere ne zadovoljava zapadne sigurnosne standarde. Slučajno potapanje nuklearne podmornice Kursk u kolovozu 2000. vjerojatno nije posljednji tehnološki propust u nizu problema koji su prvi put privukli svjetsku pozornost eksplozijom u Čornobilju 1986. godine.

Problemi su prisutni i u vezi s daljnjom proizvodnjom i pohranom biološkog i kemijskog oružja (Alibek, 1999). Svim je tim opasnostima zajedničko što su prijetnje svima. Prijetnja je jednako velika ruskoj državi i njezinim narodima kao susjednim državama, bivšim sovjetskim republikama, Zapadnoj Europi i Sjedinjenim Državama. Drugim riječima, priroda je suvremene »ruske prijetnje« jasan odmak od ortodoksnoga geopolitičkog razmišljanja. Riječ nije više o teritorijalnoj prijetnji jedne države drugoj nego o tome što su te suvremene prijetnje posljedica raspada tehnološko-znanstvenog moderniteta koji ugrožava sve susjedne države i našplanet u cjelini. To su opasnosti koje »ne poznaju granice« jer nastaju kao posljedica normalnog i rutinskog (ne)funkcioniranja složenih tehnološko-znanstvenih sustava. Kao što je svijet spoznao kad je eksplodirao Čornobilj, radioaktivnost ne poštuje državne granice. Ona ne poznaje privrženost naciji ili ideologiji. Ljudski je osjet ne može detektirati, a, kad se oslobodi, nosi je zračno strujanje u atmosferu i pada u obliku otrovnih oborina na sve na koje naiđe, ostavljajući posljedice koje traju naraštajima. Za razliku od prethodnih ratova i katastrofa, nuklearna bi eksplozija ostavila nepoželjne genetske posljedice na cijeli narod, žrtve bi se javljale mnogo godina nakon bilo koje katastrofe.

U potezu koji je bio nezamisliv tijekom hladnog rata, Senat Sjedinjenih Država 1992. potvrdio je dramatičan pomak u prirodi »ruske prijetnje« time što je izdvojio novac za Program kooperativnog smanjenja prijetnje kako bi pomogao inicijativama za razoružanje i uklanjanje nuklearnog oružja diljem bivšeg Sovjetskog Saveza. Program je zabilježio velik uspjeh, uključujući pomoć Ukrajini, Bjelorusiji i Kazahstanu da premjeste nuklearne bojne glave sa svog teritorija na razne lokacije u Rusiji. Izvori za taj program predviđeni su barem do 2006. godine, a trenutačan je cilj ubrzanje eliminacije ruskih raketa, bombardera, podmornica i lansera raketa u skladu sa zahtjevima sporazuma START, poboljšanje sigurnosti, osiguranja, nadzora i praćenja ruskih nuklearnih bojnih glava, zatim okončanje ruske proizvodnje plutonija potrebnog za nuklearno oružje i izgradnja spremišta za tone radioaktivnih tvari s rastavljenih ruskih nuklearnih bojnih glava. Taj razmjerno malen program vođen je razmišljanjem koje na znakovit način odstupa od ortodoksne geopolitike kako bi se suočilo sa zajedničkim izazovima sigurnosti u suvremenim geopolitičkim uvjetima.

Suvremeno geopolitičko stanje: »Društvo svjetskog rizika«

Opasnost od nesretnih slučajeva, tehnoloških kvarova i osjetljivosti sustava, kao i ekoloških izazova smrtonosnih tvari poput plutonija nije ograničena samo na Rusiju. Zapravo je tamošnje stanje znakovito u vezi s mnogo širim obilježjem suvremenoga geopolitičkog stanja. To stanje određuje nastojanje pojedinačnih nesavršeno modernih država da se suoče s višestrukim posljedicama i učincima tehnološko-znanstvene modernizacije, da im se prilagode i da se usklade s njima. Svakodnevni život u modernim državama osiguravaju, okružuju i održavaju složeni tehnološko-znanstveni sustavi — mreže goriva na temelju ugljičnih spojeva, svjetskoga prijevoza i telekomunikacija, kapitalistički odnosi proizvodnje i potrošnje, biokemijska industrija — koji nude kratkoročni »napredak«, »razvoj« i »rast«, ali i dugoročne opasnosti ljudskome zdravlju i ekosustavima koji održavaju život na našem planetu. Uobičajeno funkcioniranje sve složenijih formacija tehnološko-znanstvene modernizacije koje sve više prožimaju život dovelo je do niza »proizvedenih nesigurnosti« u samom srcu modernosti, a potencijal je mnogih tih tvorevina, poput nuklearne energije, opasnih kemikalija, genetskog inženjeringa i agroindustrijskih prehrambenih sustava, doista katastrofalan, bilo da dolazi od »normalnih incidenata« ili terorističkih napada. Takvo se stanje naziva »društvo svjetskog rizika« (Beck, 1999). To je stanje obilježeno globalizacijom i širenjem potencijalno katastrofalnih rizika koje proizvodi ne samo nazadovanje i propast modernoga, kao u primjeru Rusije, nego i uspjesi i ekscesi nekritičkog prihvaćanja tehnološko-znanstvene modernizacije, kao u primjeru Sjedinjenih Država.

Želja je upravitelja nacionalnom sigurnošću u moćnim državama nadzor i obuzdavanje potencijalnih prijetnji i opasnosti. Ono što im u vezi s tehnološko-znanstvenom modernizacijom i globalizacijom stvara najveće probleme jest što ti procesi stvaraju »globalne opasnosti« koje ustanove nacionalne sigurnosti ne mogu nadzirati ni suzbijati. »Globalne opasnosti« prijetnje su koje ne poznaju granice. Njih možemo podijeliti u sljedeće skupine:

— društveno-ekološke prijetnje koje ne poznaju granice poput AIDS-a i kravljeg ludila, kiselih kiša i toksičnih kemikalija, globalno zagrijavanje i porast morske razine.

— političko-gospodarske prijetnje koje ne poznaju granice poput transnacionalnog zločina i trgovine narkoticima, cyber-napadi i međunarodni terorizam (Lake, 2000).

—katastrofalne prijetnje koje ne poznaju granice poput nesreća u nuklearnim elektranama i širenje oružja za masovno uništenje.

»Globalne opasnosti« ne stvaraju zaraćene države nego uobičajeno djelovanje — djelovanje koje se uzima zdravo za gotovo — tehnološko-znanstvene modernizacije i kapitalističke globalizacije, procesa koji šire i produbljuju našu ovisnost o složenim proizvodnim sustavima, fosilnom gorivu, informacijskim mrežama te tehnološko-znanstvenim procesima i proizvodima. Suvremeno geopolitičko stanje obilježava tehnološko-znanstveni napredak koji nam se »obija o glavu«. Ono čemu pripisujemo naše blagostanje i sigurnost istodobno je ono što nas ugrožava ranjivošću infrastrukture, padova sustava, onečišćenja okoliša i nizom mogućih katastrofa. »Globalne opasnosti« mogu biti i brze i polagane: kreću se u rasponu od dramatičnih eksplozija u nuklearnim elektranama ili neboderima do trovanja planetarnog ekosustava industrijskim otrovima koje se zbiva kao u usporenom filmu. Zbog njihove spektakularnosti, mediji se usredotočuju na prve, a zanemaruju druge. Politički vođe skloni su zanemarivanju polaganih prijetnji jer razmišljaju samo u sklopu izbornih ciklusa. Ta sklonost prema kratkoročnom razmišljanju uvelike otežava razvoj politike koja bi se uhvatila u koštac s dugoročnim problemima naprednog modernog društva.

»Globalne opasnosti« i geopolitički diskurs

»Globalne opasnosti« sustavna su proturječja u tehnološko-znanstvenome modernom društvu koja zahtijevaju pojmovnu razradbu i ustrajan, usklađen politički odgovor na globalnoj razini. Za razliku od ortodoksne geopolitike, neprijatelj nije »negdje drugdje«, nego leži u dubinama tehnološko-znanstvenog moderniteta koji obuhvaća razvijen svijet. Neki su državnici shvatili da se »nacionalna sigurnost« može ostvariti samo zajedničkim sigurnosnim sustavima na svjetskoj razini (Gore, 1992). Međunarodni regulacijski sporazumi poput Sporazum o neširenju nuklearnog naoružanja, Sveobuhvatnog sporazuma o zabrani nuklearnih pokusa ili Sporazuma iz Kyota o smanjenju stakleničkih plinova artikuliraju viziju sigurnosti koja priznaje da se sigurnost pojedine države najbolje osigurava kolektivnom zajedničkom sigurnošću. Drugim riječima, ni jedna država ne može biti sigurna a da sve države ne sudjeluju u uzajamnoj sigurnosti. To ni po čemu nije nova zamisao, ali ipak je postala posebno aktualna zbog »globalnih opasnosti« koje određuju svijet u razdoblju nakon hladnog rata. Primjerice, u skladu s tim razmišljanjem, najbolji je jamac dugoročne sigurnosti Zapada pružanje pomoći Rusiji da prevlada gospodarsku krizu i tehnološko-znanstveno propadanje s pomoću programa poput Združenoga programa smanjenja prijetnji. Međutim, ortodoksni geopolitički diskurs odbija prihvatiti tu analizu suvremenoga geopolitičkog stanja i ustrajno određuje »nacionalnu sigurnost« državocentričnim i teritorijalnim pojmovima. Njegovi pristaše govore o »globalnim opasnostima«, ali ih tumače u užem smislu opasnosti koje prijete »nama« time što ih (zlo)rabe »oni«. Drugim riječima, retorika »globalnih opasnosti« gura se natrag u ortodoksni geopolitički diskurs u kojem se kreposna domovina u njezinim granicama mora osigurati od prijeteće zle strane sile. Svijet se još uvijek u prvom redu određuje u smislu prijetećih »odmetničkih država«, »međunarodnih terorista« i »luđaka« koji ugrožavaju »zapadni način života«. »Sigurnost« i »obrana« »nacije« postiže se institucionalizacijom »države nacionalne sigurnosti« kod kuće, bombardiranjem tih neprijatelja izvan granica države i uporabom »većih i boljih« tehnološko-znanstvenih vojnih sustava.

Takvo je razmišljanje navelo američki Senat s republikanskom većinom da odbije ratificirati Sporazum o sveobuhvatnoj zabrani nuklearnih pokusa 1999. i da se suprotstavi Sporazumu iz Kyota, a tim su postupcima Sjedinjene Države u očima mirovnih aktivista, boraca za okoliš i nekih država postale »odmetnička država«. Drugi je primjer ustrajne moći ortodoksnoga geopolitičkog razmišljanja snažna koalicija u Sjedinjenim Državama koja se zalaže za izdvajanje više od 60 milijarda dolara za sustav Nacionalne proturaketne obrane. Taj sustav »Rata zvijezda« trebao bi oboriti nuklearne rakete koje bi na Sjedinjene Države ispalile »odmetnute države«. Za uporabu tog sustava stvoren je silan politički naboj, iako nema čvrstih znanstvenih dokaza da će ikad djelovati kako je zamišljeno. Podupirući veće izdatke nego što ih je predložila Clintonova administracija, George W. Bush je napomenuo »da se mi republikanci zalažemo za uporabu naše tehnologije u istraživanju i razvoju do točke na kojoj možemo uvesti predvidljivost u nepredvidljiv svijet« (Bush 2000). Ta izjava otkriva nekritičku vjeru koju mnogi u Americi polažu u tehnološka rješenja geopolitičkih problema, pače i u tehnologiju kao sredstvo spasa i izbavljenja u širem smislu (Noble, 1999). Bushevo stajalište otkriva dubok jaz između ortodoksnoga geopolitičkog diskursa, s jasnim razlikovanjem između »nas« i »njih«, i suvremenoga geopolitičkog stanja sa svim njegovim tehnološko-znanstvenim opasnostima koje ne poznaju granice. U svijetu gdje je tehnološko-znanstvena modernizacija stvorila sustave i strukture s katastrofalnim potencijalom i globalnim opasnostima koje ne poznaju granice, za države je apsolutna sigurnost i »predvidljivost« nemoguća. Prijetnje državama jednako proizlaze iz njihova onečišćenja i ranjivih tehnološko-znanstvenih sustava kao i od stranih sila. Ipak, umjesto da priznaju to stanje i restrukturiraju svoj modernitet na sigurnijim i održivijim temeljima, i dalje ustraje potraga za apsolutnom sigurnošću i spasu s pomoću tehnologije i znanosti. Uporaba sustava Nacionalne proturaketne obrane mogla bi dovesti do toga da Sjedinjene Države istupe iz Sporazuma o antibalističkim raketama, da potkopaju doktrinu odvraćanja »uzajamno zajamčenog uništenja« i, kao posljedica, da dovedu do veće razine nesigurnosti među važnim državama u svijetu. Bude li tako, onda će geopolitika 21. stoljeća završiti umnogome nalik na geopolitiku iz 20. stoljeća, a to baš i ne obećava blistavu budućnost.

Gerard Toal

Alibek, K. (1999) Biohazard. New York: Random House.

Allison, G., Cote, O., Falkenrath, R. and Miller, S. (1996) Avoiding Nuclear Anarchy: Containing the Threat of Loose Russian Nuclear Weapons and Fissile Material. Cambridge, Massachusetts: MIT Press.

Athanasiou, T. (1996) Divided Planet: The Ecology of Rich and Poor. Athens, Georgia: University of Georgia.

Beck, U. (1999) World Risk Society. Cambridge: Polity.

Blair, B. (1993) The Logic of Accidental Nuclear War. Washington: Brookings Institution.

Bush, G. (2000) Izgovoreno tijekom republikanske debate u Južnoj Karolini. 15. veljače 2000. Transkript se može nabaviti s Interneta: http://www.cnn.com

Center for Defense Information (2000) web-stranica CDI: http://www.cdi.org

Cirincione, J. (2000) Repairing the Regime: Preventing the Spread of Weapons of Mass Destruction. New York: Routledge.

Cohen, S. (2000) Failed Crusade: America and the Tragedy of Post-Communist Russia. New York: Norton.

Dalby, S. (1992) Creating the Second Cold War. London: Pinter.

Gore, A. (1992) Earth in the Balance. Boston: Houghton Mifflin.

Handelman, S. (1995) Comrade Criminal: Russia's New Mafiya. New Haven: Yale University Press.

Hevly, B. and Findlay, J. (1998) The Atomic West. Seattle: University of Washington Press.

Hoffman. D. (1999a) Old satellites give Russia dangerous blind spots. International Herald Tribune, 11. veljače, str. 1, 10.

Hoffman, D. (1999b) When the nuclear alarms went off, he guessed right. International Herald Tribune, 11. veljače, str. 2.

Huntington, S. (1998) The Clash of Civilizations. New York: Touchstone.

International Institute of Strategic Studies (2000) The Military Balance 2000/2001. London: Oxford University Press.

Kuletz, V. (1998) The Tainted Desert: Environment and Social Ruin in the American West. New York: Routledge.

Lake, A. (2000) Six Nightmares: Real Threats in a Dangerous World and How America Can Meet Them. Boston: Little Brown.

Noble, D. (1999) The Religion of Technology. New York: Penguin Books.

Nunn, S. and Stulberg, A. (2000) The many faces of modern Russia. Foreign Affairs, 79, 2: 45-62.

Odom, W. (1998) The Collapse of the Soviet Military. New Haven: Yale University Press.

" Tuathail, G. (1996) Critical Geopolitics. Minneapolis: University of Minnesota.

" Tuathail, G., Dalby, S. and Routledge, P. (1998) The Geopolitics Reader. London: Routledge.

Schell, J. (1998) The Gift of Time: The Case for Abolishing Nuclear Weapons Now. New York: Henry Holt.

Sharp. J. (2000) Condensing Communism. Minneapolis: University of Minnesota.

Weaver, M. A. (2000) The real Bin Laden. The New Yorker, 24. siječnja, str. 32-38.

Wolosky, L. (2000). Putin's plutocrat problem. Foreign Affairs 79, 2: 18-31.

Wines, M. (2000) An ailing Russia lives a tough life that's getting shorter. New York Times, 3. prosinca.