OKUPACIJA I MIROTVORSTVO

Kad je najavljeno da će Dalaj lama, duhovni vođa izbjeglih Tibetanaca, poznat i po svojim mnogobrojnim putovanjima po svijetu, u listopadu 2001. na poziv predsjednika Václava Havela posjetiti Češku, na poziv Ljubljanskog sveučilišta Sloveniju i na poziv Filozofskog fakulteta Družbe Isusove Hrvatsku, znalo se da će kineska vlada prosvjedovati jer to čini povodom svakog njegova posjeta nekoj zemlji. Organizatori posjeta nastojali su stoga preduhitriti moguće kineske prigovore pa su naglašavali da njihov gost dolazi kao dobitnik Nobelove nagrade za mir 1989. i predstavnik važne vjerske zajednice, a ne kao političar i politički vođa Tibetanaca. Dolazi promicati ljudska prava, međuvjerski dijalog i brigu za izbjeglice, a ne kao političar ili borac za neovisnost Tibeta. To su potkrepljivali programom boravka u Zagrebu i Splitu: u Zagrebu su bila predviđena dva predavanja — jedno internoga karaktera za nekoliko stotina studenata i uzvanika te drugo u Domu sportova ili u dvorani »Dražen Petrović« za sve zainteresirane. U isusovačkim prostorijama govorio bi o međuvjerskom dijalogu i tibetanskom budizmu, a održala bi se i zajednička molitva za mir na koju se pozvalo predstavnike svih vjera.

Organizatori su pretpostavljali da je to dovoljno uvjerljivo objašnjenje i da ne bi trebalo biti ozbiljnijih reakcija Pekinga. Uostalom, kineska vlada pregovara o sređivanju odnosa s Dalaj lamom i o njegovu povratku — posljednji takvi razgovori održani su u listopadu prošle godine. Također su naglašavali da službena državna tijela ni na koji način ne sudjeluju u organiziranju ili financiranju posjeta. Eventualni susret s predsjednikom Stipom Mesićem ili premijerom Ivicom Račanom ovisio bi o njihovoj procjeni, no izvjesniji bi bio susret s nadbiskupom Josipom Bozanićem.

Taj obzir prema osjetljivosti službene Kine nije novost. I druge zemlje, pa i najsnažnije, nastoje da eventualni posjet Dalaj lame ne izazove ozbiljnije nezadovoljstvo kineske vlade. Povodom proslave pedesete obljetnice svjetske Deklaracije o ljudskim pravima, u prosincu 1998, priređen je u Elizejskoj palači u Parizu ručak za dobitnike Nobelove nagrade za mir. Dalaj lama prvo nije bio na popisu uzvanika, ali je pod pritiskom javnosti francuski predsjednik Jacques Chirac, kao domaćin, u posljednji čas ispravio propust. Donedavni američki predsjednik Bill Clinton nekoliko se puta susreo s Dalaj lamom, ali kao usput, privatno, bez velike pompe. Zvuči gotovo kao anegdota da je 1998. Dalaj lamu primila prva dama, Hillary Clinton, a predsjednik je »samo svratio« i »ćaskao« s njima desetak minuta. Posebno, s Dalaj lamom su se susreli državna tajnica Madeleine Albright i potpredsjednik Al Gore, što je bilo na nižoj razini, manje službeno i stoga za Peking manje iritantno. No sadašnji predsjednik, George Bush, zbog tada trenutačno zategnutijih odnosa s Kinom (povodom prisilnog spuštanja američkog špijunskog zrakoplova na otok Hainan), sastao se 23. svibnja 2001. s Dalaj lamom u Bijeloj kući, uz punu medijsku pozornost i, demonstrativno, upravo na 50. godišnjicu »mirnog oslobođenja« Tibeta koje mnogi Tibetanci i njihovi prijatelji po svijetu proglašavaju početkom okupacije.

Razumljivo je da sve zemlje, u prvom redu manje, nastoje izbjeći nepotrebne incidentne situacije s drugima, osobito velikima. No i u »obaziru« moraju postojati neke granice i — već zbog nacionalnog dostojanstva — ne smije se dopustiti da diplomatski pritisci prerastu u neku vrstu diktata. A upravo to, i s Tibetom, Hrvatskoj se već dogodilo. U ožujku 1998. s programa HTV-a skinut je jednosatni dokumentarni film Bijeg iz Tibeta o stradanju Tibetanaca. Prema pisanju nekih listova, učinjeno je to na zahtjev Veleposlanstva NR Kine u Zagrebu. Dr. Tonči Šitin, predsjednik splitske Udruge za potporu Tibetu, tada je postupak HTV-a proglasio iskrivljavanjem i zataškavanjem istine, što je za osudu tim više jer su istodobno u Parizu skupine za potporu tibetanske borbe slobodno i javno obilježavale dan ustanka Tibetanaca.

Kako su upućeni i očekivali, i sada je Veleposlanstvo NR Kine u Zagrebu reagiralo čim je saznalo da se priprema dolazak Dalaj lame u Hrvatsku. Priopćilo je medijima da se »Dalaj lama bavi separatističkom aktivnošću protiv svoje domovine i sabotiranjem nacionalnog jedinstva«, te oni stoga žele da se »Dalaj lami onemogući dolazak u Hrvatsku kako ne bi iskoristio priliku za separatističke aktivnosti«. Dalje navode kako se »nadaju i uvjereni su« da će »Hrvatska, koja ima bogato iskustvo u borbi protiv separatističke sile, ispravno postupiti glede dolaska Dalaj lame«. Ne žele da se Dalaj lama u bilo kojem svojstvu i u bilo kojoj prijateljskoj zemlji bavi separatističkom aktivnošću i sabotiranjem nacionalnog jedinstva NR Kine. Politički savjetnik Veleposlanstva, Wei Jinghua, reče kako se Dalaj lama »uvijek koristi prigodom da se bavi separatističkom akcijom i ne bismo željeli da neki vaš grad bude njegova tribina«. Wei prenosi objašnjenja iz kineskih propagandnih publikacija kako je u Tibetu sve do 1959. vladalo feudalno robovlasništvo. Robovi su činili 95 posto stanovništva Tibeta, bili su bez ikakvih prava i slobode. Robovlasnici su imali nezamislivu vlast nad robovima, koje su kao sredstva za proizvodnju mogli prodavati, davati u zalog, pokloniti ili samovoljno najgrublje kažnjavati — vaditi im oči, rezati ruke i noge, bacati ih s visokih planina, daviti u vodi, kažnjavati smrću, pa čak guliti s njih kožu i od nje praviti bubnjeve. »U to je vrijeme Dalaj lama bio najveći robovlasnik, a sada dolazi u vašu zemlju govoriti o ljudskim pravima«, ironizira kineski diplomat.

Kakvi su, zapravo, bili odnosi Kine i Tibeta kroz povijest do danas, zašto je — povodom Tibeta — golema većina država obzirna prema Pekingu i nastoji ga ne povrijediti i, na kraju, zašto se kineska vlada toliko protivi putovanjima Dalaj lame po svijetu, pa i dolasku u Hrvatsku?

Uloga princeze Wen Cheng i »savez ujaka i nećaka«

Tibetska visoravan zauzima četvrtinu današnje kineske države. Bogata je još uvijek nedovoljno istraženim mineralnim ležištima, a strateški je važna jer se nalazi na nemirnim granicama između Kine, Indije i Pakistana, a u blizini naftom bogate središnje Azije. Gotovo svaki službeni kineski tekst o Tibetu počinje tvrdnjom da kontakti i razmjena Tibeta s ostatkom Kine sežu u najstarija vremena, a posebno su se razvili nakon 641. godine, kad se kineska princeza Wen Cheng udala za kralja Songzain Gamba, prvog ujedinitelja tibetskih plemena. Princeza je, uz uobičajeni miraz, donijela Tibetancima tada nepoznatu proizvodnju svile, papir, alkohol, mnogobrojne knjige o medicini, gradnji i obrtima, a dovela je i majstore u tim djelatnostima i u poljoprivredi. Kralj je potom slao mlade tibetske plemenitaše u današnji Xi'an da studiraju kineske klasike. Kako ne bi poremetio ravnotežu u odnosima s ostalim susjedima, kralj se oženio i princezom iz susjednog Nepala, a nije sprečavao ni indijski utjecaj, tako da je od tada budizam postupno prevladao tadašnje primitivne religije na Tibetu.

Početkom sljedećeg stoljeća, 710, još će se jedan tibetski kralj oženiti kineskom princezom koja je donijela slično koristan miraz. Potom je došlo i do formalnog »saveza ujaka i nećaka«, koji je potpisan 821. godine u Xi'anu, tadašnjoj prijestolnici Kine, a sljedeće godine u Lhasi, glavnome gradu Tibeta. No, službeno, Tibet je prvi put postao dijelom Kine tek u 13. stoljeću (1264. ili — kako ističu Kinezi — davno prije nego je Kolumbo otkrio Ameriku). Od tada, kineske središnje vlasti u dužim su razdobljima nadzirale lokalne službenike u Tibetu, određivale poreze i održavale vojne postaje. Na početku 15. stoljeća teolog Tsonkhapa osnovao je red žutih kapuljača, za razliku od suparničkih crvenih kapuljača. Postupno su žuti prevladali zahvaljujući pomoći Mongola koji su 1578. jednog od nasljednika Tsonkhape proglasili prvim dalaj lamom (ocean mudrosti), vjerskim i svjetovnim vladarom Tibeta.

Od početka modernog doba, tradicionalna tvrđava Tibet počela je izazivati zavist svojih susjeda, ljubomornih zbog zemljopisnog položaja i strateškog značenja »krova svijeta«. Izravna kineska dominacija Tibetom počela je 1723. Tada se kineska, zapravo mandžurska, dinastija Qing, koja je vladala Kinom, odazvala pozivu Tibetanaca da im pomogne u otporu Mongolima. Nakon toga Kinezi su u Lhasi ostavili svoje vojnike i dvojicu visokih komesara. Uspostavljen je protektorat, ali — tvrde Tibetanci — nipošto potpuni suverenitet, već samo neka vrsta vazalstva, jer Peking je određivao vanjsku politiku i brinuo se za obranu, ali se nije miješao u unutarnje odnose, tradiciju, kulturu i uopće način života. Tako je ostalo do kraja dinastije Qing, 1911.

Opijumski rat 1840. označio je početak više od stotinu godina imperijalističke agresije protiv Kine, što je na Tibet dovelo i Britance. Izvršili su i dvije otvorene invazije, 1888. i 1904, u kojima su dijelove Tibeta odvojili od Kine. Kinezi su postupali slično 1910. i Dalaj lama je pobjegao u Indiju. Pad mandžurske dinastije Qing 1911, Dalaj lama je iskoristio te sljedeće godine proglasio nevažećim sve vazalske veze s Kinom. Mlada kineska republika — rastrzana građanskim ratom — nije imala snage obnoviti svoj nadzor. No, ni Tibetanci nisu znali iskoristiti novonastale okolnosti i nisu učvrstili svoju tek stečenu nezavisnost. Britanci su kao posrednici 1914. ponudili sporazum u kojem se govorilo o autonomiji Tibeta pod kineskim protektoratom. Iako se sporazum nikad nije ratificirao, Kinezi se pozivaju na drugi dio — kineske vazalske ovlasti nad Tibetom. Suprotno tome, Tibetanci ističu prvi dio — autonomiju. I tvrde da su Kinezi okupatori koji nastoje uništititi njihovu kulturu i način života. Mnogi dokazuju da je Tibet — ma koliko izoliran, i zahvaljujući Kini koja je u prvoj polovici 20. stoljeća bila u rasulu, oslabljena građanskim ratom i japanskom okupacijom — praktički bio nezavisan od 1911. do 1950. Odnose je održavao uglavnom sa susjedima, a u Drugome svjetskom ratu bio je neutralan. (Amerikanci su, doduše, u jednom trenutku tražili da se omogući promet preko Tibeta, što Lhasa nije odobrila i Washington je odustao.)

Manje je poznato da je i caristička Rusija bila zainteresirana za Tibet, nadmetala se s Britancima, pa je čak nastojala uspostaviti protektorat nad područjima u kojima je prevladavao lamaizam. U drugoj polovici 19. stoljeća slala je u Tibet istraživače, znanstvenike, putopisce i teologe, zapravo svoje agente i špijune. Jedan od njih, Dorjieff, bio je i pomoćni odgojitelj 13. dalaj lame te ga je pokušao navesti da prekine veze s Kinom i postane ruski vazal. Kuropatkin, ruski ministar rata, pisao je u svome dnevniku 1903. kako je car Nikola II. bio opsjednut pripajanjem ne samo kineskog sjeveroistoka nego i Tibeta.

Prije dvadeset godina, na početku 1980-ih, kad su odnosi Pekinga i Moskve još uvijek bili napeti, u javnim polemikama spominjao se i Tibet. Na stalno kinesko isticanje kako njihove veze s Tibetom, pa i prava na »krov svijeta«, sežu daleko u prošlost, do 641. godine, kad se kineska princeza udala za tibetskoga kralja, časopis koji je tumačio službenu politiku Moskve, Meždunarodnaja Žiznj (br 10. iz 1981), narugao se takvom stjecanju teritorija ženidbama. Jer, podsjetio je, i kći ruskog vladara Jaroslava Mudrog udala se za francuskoga kralja, pa ipak iz toga Moskva ne izvlači nekakva povijesna prava na francuski teritorij.

Pobune na Tibetu i uloga CIA-a

Kineski povjesničari tvrde da su 1949, uoči pobjede Mao Zedongovih komunista u građanskom ratu protiv nacionalističkog Chiang Kai-shekova Kuomintanga, Britanci i Amerikanci pokušali odvojiti Tibet od Kine. Pod parolom »izbacimo Hane« (Kineze), lokalne tibetske vlasti istjerale su kuomintangovce, a 15-godišnji Dalaj lama postavljen je i za političkog vođu. Povijesna je činjenica da je kineska vojska u ožujku 1950. počela ulaziti u Tibet i kretala prema Lhasi. Tibet je pisao Ujedinjenim narodima s molbom da se zaustavi agresija i zaštiti narod. Slalo se u inozemstvo »misije dobre volje«, ali susjedni Nepal, pa ni velike sile, Britanija i SAD, nisu reagirali. U listopadu 1950, uz tvrdnje da želi »osloboditi Tibet iz imperijalističkog zagrljaja«, kineska je vojska osvojila cijeli Tibet.

Bilo je prijedloga da se na dnevni red zasjedanja Opće skupštine UN uvrsti rasprava o agresiji protiv Tibeta, ali taj je pokušaj zaustavila Indija jer je smatrala da bi mirno rješenje postignuto pregovorima moglo biti mnogo povoljnije za Tibet, Kinu, ali i za Indiju. Tibetski pregovarači doista su išli u Peking, ali dogovor nije postignut. Umjesto toga, 23. svibnja 1951, po diktatu Pekinga, potpisan je »Sporazum o miroljubivom oslobođenju Tibeta«. Dalaj lama postao je privremeni i formalni šef okupiranog područja, ali je stvarna vlast bila u rukama komunista. Tibetancima se jamčilo da će imati autonomiju, zadržati svoj stari politički sustav, da će se poštovati vjera i tradicija te da se Kinezi neće miješati u poslove i ovlasti Dalaj lame i ostalih lama. Kako su tvrdili njegovi savjetnici, Dalaj lama je nastojao razgovarati s Mao Zedongom, no dobivao je samo brojna isprazna obećanja i zahtjeve da bude pokoran.

Dalaj lama je 1954. pozvan u Peking i formalno postavljen na čelo Komiteta za autonomno područje Tibet. No, i to tijelo i Dalaj lama bili su nemoćni, jer je sve najvažnije političke odluke donosio partijski vrh u Pekingu. I takav nenormalan suživot Dalaj lame i kineskih komunista poremećen je 1956, kad su dotle rubna područja Tibeta odvojena i pripojena susjednim pokrajinama. Samostani su opljačkani, a zemlja oduzeta zemljoposjednicima. Pobuna gorštaka Khampa počela je u siječnju 1956. Bila je toliko masovna i žestoka da se kineska vojska u nekim sukobima koristila i ratnim zrakoplovima za bombardiranje samostana u koje su se sklonile tisuće Tibetanaca. Pobunjenici su zatražili pomoć, ali najbliža Indija nije ni odgovorila, a kineski nacionalisti s Tajvana ponudili su samo oružje.

Kako će se saznati tek nakon tri desetljeća, kad je skinuta oznaka tajnosti s američkih dokumenata, Središnja obavještajna agencija (CIA) vrlo se rano uključila u pobunu. CIA je u Tibetancima vidjela borce protiv zajedničkih neprijatelja — komunista — i ponudila je obučavanje manjih skupina na Okinawi i Saipanu, koje će potom padobranima spustiti u Tibet kako bi prikupili obavještajne podatke. Prvi su doista ubačeni već u listopadu 1957. Bili su dobro opremljeni svime što bi im moglo koristiti, od suhe govedine do radiopostaja, od signalnih ogledala do prikladnog automatskog oružja. Pobuna se brzo širila, tako da je u pojedinim bitkama, početkom 1958, moralo biti angažirano i tisuću kineskih vojnika naoružanih topovima. Gerilci su se nadali da će im CIA iz zraka baciti oružje, ali pomoć nije stigla. Istodobno, CIA je u Coloradu tajno obučavala skupine kroz koje su prošle tri stotine Tibetanaca. Jedan od preživjelih, Tenzin Zsultrim, u američkome dokumentarnom filmu Cirkus u sjeni: CIA u Tibetu, rekao je kako su, odlazeći u SAD, nerealno mnogo očekivali: »Mislili smo da će nam možda dati čak i atomsku bombu da je ponesemo sa sobom«.

Dotle je u Lhasi napetost rasla. Dalaj lami su početkom 1958. navodno proroci, vjerojatnije obavještajci, preporučili da napusti Tibet, ali on to nije učinio. Zimi 1959. zapovjednik kineske vojske na Tibetu pozvao ga je na predstavu vojne plesne trupe, ali uz uvjet da njegovi osobni čuvari budu bez oružja. Odmah se protumačilo da Kinezi zapravo žele uhititi Dalaj lamu i narod se uznemirio. Deseci tisuća ljudi uputili su se prema Potali, Dalaj laminoj palači. Kineski vojnici pobunu su brzo ugušili, a Dalaj lama je, maskiran, kroz masu naroda pobjegao iz Lhase i nakon tri tjedna neopaženo stigao do indijske granice. Tek nakon 35 godina pekinški Dnevnik kineske mladeži objavio je dotad strogo čuvanu »povijesnu tajnu«: zapravo je Mao Zedong omogućio Dalaj lami i njegovim najvjernijim sljedbenicima da — nakon neuspjele pobune — pobjegnu u Indiju. Mao je, naime, naredio svojoj vojsci da ne otvara vatru na Dalaj lamu i njegove sljedbenike ako odluče iz okruženja pobjeći u Indiju. Otvorio im je put s namjerom da podijeli tradicionalnu tibetsku vladajuću klasu i ustanovi tko želi surađivati s komunistima.

U Tibetu je bilo gerilskih djelovanja i sljedećih godina, osobito kad se Kina našla u previranjima uoči kulturne revolucije, a napetosti u odnosima sa Sovjetskim Savezom dovele su 1969. čak i do oružanih sukoba na rijeci Usuri (Wusuli na kineskome). Odnosi Pekinga i Washingtona bili su još uvijek zamrznuti i CIA je tibetskom pokretu u izbjeglištvu davala 1, 7 milijuna dolara na godinu za djelovanja protiv Kine.

U tom je iznosu 180 000 dolara bilo namijenjeno Dalaj lami, a ostalo je služilo za obučavanje tibetskih gerilaca u Nepalu (500 000 dolara), za tajnu vojnu obuku u Coloradu, za Tibetske kuće otvorene u New Yorku i Ženevi, za obrazovanje tibetskih operativaca na Sveučilištu Cornell i opremu za obavještajce. Sve novčane transakcije obavljao je Dalaj lamin stariji brat Gyalo Thondup, koji Dalaj lamu nije obavještavao o toj pomoći »zbog njegove mladosti i religiozne osjetljivosti«, ali i zato što je »to bio vrlo prljav posao«. Svrha pomoći bila je — kako se navodi u jednom od dokumenata — da se održi politička koncepcija autonomnog Tibeta kako unutar Tibeta tako i u drugim državama, posebno u Indiji, te da se potiče otpor protiv komunističke Kine.

CIA je svoj tajni rat u Tibetu nazvala »najromantičnijim programom tajnih akcija«. Dalaj lama je u svojoj autobiografiji bio veoma kritičan prema toj »epizodi« jer su Tibet i on bili uvučeni u hladnoratovske intrige. »Ono što je počelo kao čisti tibetanski otpor poprimilo je sasvim drugo obličje kad se uplela CIA, olakšavši Kinezima da otpor diskreditiraju kao 'zapadnu imperijalističku aktivnost'.« Napisao je i kako je obustavljanje te pomoći pokazalo da Amerikancima nije bilo toliko do obnove tibetske nezavisnosti koliko do potreba njihove protukomunističke politike. CIA se godinama opirala otkrivanju podataka o djelovanju u Tibetu, a Dalaj lamini suradnici hladno su objasnili da je ta pomoć bila javna tajna i da je nikad nisu poricali. A Kinezi su dobili potvrdu za svoje stare tvrdnje o nastojanjima imperijalista da destruktivnim djelovanjem u Tibetu ruše komunističku vladu u Pekingu.

Američka pomoć preko CIA-e navodno je prestala kad je Washington počeo normalizirati odnose s Pekingom početkom 1970-ih, odnosno kad je Henry Kissinger 1971. tajno posjetio Peking i pripremio povijesni susret predsjednika Richarda Nixona s Mao Zedongom, u veljači 1972. No, zanimanje za Tibet nije prestalo. Pokazalo se to i prije nekoliko godina, kad je američki Kongres odobrio isplatu dva milijuna dolara godišnje za tibetanske izbjeglice u Indiji i zatražio od Clintonove administracije da odobri dva milijuna dolara godišnje za potporu demokratskih djelovanja u Tibetu.

Nerazumijevanje, neprijateljstvo i nepovjerenje

U službenim publikacijama kineska vlada tvrdi da je do oslobođenja Tibet bio jedan od najzaostalijih dijelova svijeta s najbezočnijim izrabljivanjem naroda. Do 1950. sva je zemlja u pravilu pripadala Dalaj lami. Upravljali su feudalci i njihovi pomagači — pet posto stanovništva. Radili su seljaci-kmetovi (90 posto stanovništva), plaćali porez za zemlju i u svakoj drugoj prigodi — za rođenje djeteta, za ženidbu, za odlazak u zatvor, pa i za prvi snijeg. Preostalih pet posto stanovnika bili su polurobovi, sluge s manje prava i od kmetova — nisu se smjeli ni ženiti. Komunisti su zemlju oduzeli svećenicima, ukinuli su i kmetstvo, sagrađene su prve tvornice i ceste, podignuti prvi hoteli. Pa ipak, rezultatima nisu zadovoljni ni Kinezi ni Tibetanci. I jedni i drugi kažu da se stalnim transfuzijama doduše ubrizgava nova krv, ali je anemija sve ozbiljnija.

Do nesporazuma, pa i krvavih sukoba, najčešće dolazi zato što Kinezi na Tibetance gledaju podcjenjivački, kao zaostale i religijom opsjednute primitivce, a Tibetanci doživljavaju Hane (Kineze) uglavnom kao strance koji im nastoje nametnuti svoju vlast, navike i običaje.

Najgore je bilo u kulturnoj revoluciji 1966-1976. Pod parolom uništavanja starih ideja, starih običaja, ukratko svega staroga, srušene su tisuće hramova — najčešće se navodi brojka od 6000 uništenih hramova i drugih svetišta. Svećenici i svi koji su imalo dizali glavu proganjani su i »preodgajani radom«. Ne postoje pouzdani podatci o izgubljenim životima, a sam Dalaj lama — govoreći 1987. u Kongresu SAD-a — optužio je Kineze da su od 1950. ubili više od milijun Tibetanaca. Radikalna politika samo je povećala jaz između domaćeg stanovništva i Kineza koji vode glavnu riječ, zauzimaju sve najvažnije položaje i praktički drže svu vlast. Tek kad je glavni tajnik CK KP Kine, Hu Yaobang, 1980. posjetio Tibet, otvoreno je priznao niz pogrešaka učinjenih u prošlosti. Tada su smijenjeni najvažniji i najomraženiji lokalni šefovi, Kinezi. Obećano je da će se voditi nova, umjerenija politika. Doista, postupno su obnovljeni najvažniji hramovi i ubrizgavan novac u najzaostalija područja. No, sumnjičavost prema motivima kineske vlasti tolika je da se govorilo kako su hramovi i prometnice obnovljeni zapravo zbog turista koji od 1981, kad je to dopušteno, sve više posjećuju Tibet. Nezadovoljstvo, napetosti i sukobi u Tibetu samo su prigušene. Najveći nemiri nakon 1956-59. izbili su 1987. Bilo je zapaljenih automobila, napadnuta je čak i policijska postaja. Prema službenim priopćenjima, samo u sukobima od rujna 1987. do početka ožujka 1989. poginulo je i ranjeno više od šest stotina osoba. Kako su nemiri bili sve češći i žešći, 8. ožujka 1989. uvedeno je izvanredno stanje. Tisuće su zatočene, stotine ubijene, što se smatra svojevrsnim uvodom u prosvjede širom Kine, ugušene početkom lipnja masakrom na Tiananmenu, glavnom trgu Pekinga, i u još pedesetak kineskih gradova.

Kako pokazuju sve te pobune — i sve mnogobrojnije žrtve — obje strane i dalje tvrdoglavo nastoje svoje ciljeve postići silom. Za razliku od svojih radikalnijih sljedbenika, Dalaj lama je zagovornik nenasilja, govori da nasilje potiče nasilje, a nasilje znači samo jedno: patnju. Podsjeća kako je povijest toliko puta potvrdila da se takve krize najteže rješavaju silom. Uz Mahatmu Gandhija, Majku Tereziju i papu Ivana Pavla II., Dalaj lama je postao jedan od moralnih stupova 20. stoljeća. Ne odustaje od borbe za autonomiju Tibeta nenasilnim putem. Upravo zato što se za oslobođenje svoje zemlje bori nenasilnim metodama, dodijeljena mu je 1989. Nobelova nagrada za mir. Kako se moglo i predvidjeti, kineska je vlada bila ogorčena i nagradu proglasila »miješanjem u kineske unutarnje poslove«, što »pogađa osjećaje kineskog naroda«, jer su »tibetski poslovi u cjelini i jedino stvar Kine«.

Nepovjerenje i neprijateljstvo je toliko snažno da se sumnjiče motivi svakog — pa i dobronamjernog — postupka Kineza. U veljači 2001. kineska je vlada odobrila plan za izgradnju željezničke pruge od Golmuda u pokrajini Qingha-i do Lhase. Kada bude dovršena, predviđa se za sedam godina, bit će prva željeznica na »krovu svijeta« i omogućit će putovanje vlakom od Pekinga do Lhase, što je udaljenost od 3900 kilometara. Dio što će se dograditi dugačak je 1125 kilometara, od čega više od polovice prolazi kroz vječni snijeg i led. Bit će to najviša željeznica na svijetu — vijugat će između vrhunaca Himalaja, što će svakako biti spektakularno i korisno za povezivanje Tibeta sa svijetom.

No nisu svi oduševljeni prvom željeznicom kroz Himalaje. Otkako su prije pola stoljeća kineski komunisti »mirno oslobodili« Tibet, kineska vlada nastoji što više integrirati Tibet s ostalim dijelovima zemlje. No, ne čine to uvijek metodama koje bi oduševile Tibetance i njihove prijatelje u svijetu. Kao ni drugdje u Kini, zbog razvoja se ne vodi previše računa o zaštiti okoliša, šume se sijeku bezobzirno što izaziva erozije tla i velike poplave. Razvijaju se prljave industrije, odlaže se nuklearni otpad, a na Tibetu se postavlja i strateško oružje dalekog dometa.

U sadašnjoj kampanji osvajanja kineskog divljeg zapada ni Tibet nije zaboravljen. Željeznica kroz nepristupačne obronke Himalaja trebala bi pritom imati važnu ulogu. No, tibetska oporba upozorava i na drugu stranu tog pothvata — željeznica će omogućiti da se još više iskoriste tibetska bogatstva, nafta i ostali minerali, a olakšat će i doseljavanje Kineza. Zagovornici Tibeta tvrde da se na tradicionalna tibetska područja (uz Autonomno područje Tibet to su pokrajine Qinghai, Sichuan, a u manjem dijelu još Gansu i Yunnan) doselilo sedam milijuna Kineza i da ih je na »krovu svijeta« danas više nego Tibetanaca, što vlada u Pekingu poriče). Stoga Dalaj lama na svojim čestim putovanjima po svijetu, pa i početkom 2001. u SAD-u, govori kako bi, zapravo, bilo najbolje da se ne pomaže industrijski razvoj Tibeta.

Nastojanja da se Dalaj lama vrati

Dalaj lama i tisuće Tibetanaca izbjeglih s njime, žive od 1959. u Dharamsali i u još pedesetak mjesta u Indiji i Nepalu, blizu granice s Tibetom. Uspostavljeni su 1961. parlament i vlada u izbjeglištvu. Djeluje i nekoliko političkih stranaka pa čak i Komunistička partija Tibeta, doduše s vrlo malo članova podijeljenih u nekoliko frakcija. Svaki Tibetanac u izbjeglištvu plaća porez kako bi se mogla uzdržavati upravna tijela. Iako ih središnja indijska vlada podupire i pomaže, Tibetanci su ipak strano tijelo u Indiji te povremeno dolazi do incidenata pa i većih napetosti u odnosima sa starosjediocima. Jedan od takvih sukoba među mladima, 1994, podgrijan lokalnim političarima, doveo je do nereda koji su potrajali nekoliko dana. Razbijane su zgrade i trgovine Tibetanaca, čak je uzvikivano: »Smrt Dalaj lami«. Duboko ožalošćen, Dalaj lama je izjavio kako pomišlja da preseli svoje sjedište, čak je spominjao Bangalore, grad na jugu Indije, kao mjesto svojega stalnog boravka. Naravno, najradije bi se vratio na Tibet.

I u Pekingu se više puta zaključivalo kako bi za potpuno sređivanje stanja na Tibetu i za normaliziranje odnosa s New Delhijem bilo korisno vratiti izbjeglice iz Indije. Zato se povremeno vodila politika pomirenja, što je odgovaralo i Dalaj lami. Na pregovore su dolazile delegacije pod vodstvom Dalaj lamina brata Gyala Thondupa (posljednji put u srpnju 2000. godine). Primali su ih i visoki kineski dužnosnici u Pekingu. Predlagalo im se da se zaboravi 1959. i kulturna revolucija. Dalaj lami se obećavao politički tretman i životni uvjeti kakve je imao i prije 1959. Bio bi izabran i za jednog od potpredsjednika Svekineskoga narodnoga kongresa. Mogao bi živjeti u Pekingu i bilo gdje drugdje u Kini, osim na Tibetu. Tamo bi mogao samo katkad otići u kraći posjet, naravno, s pratnjom.

Dalaj lama ne pristaje na povratak pod tim uvjetima jer bi praktički bio marioneta kineske vlade, što bi mu više srozalo nego povećalo ugled među Tibetancima i njihovim zagovornicima. I prije, a i za vrijeme pregovora s Pekingom, Dalaj lama je putovao po svijetu, tražio potporu ne samo u Washingtonu nego i u Moskvi, a vrlo dobro zna da i Indija, koja je udomila njega i tisuće izbjeglica, nastoji poboljšati odnose s Kinom i, prirodno, ne želi da Tibet bude zapreka. Praktički, osim najradikalnijih tibetskih separatista i njihovih zagovornika, danas nitko ne osporava da je Tibet kineski. Stoga i sada, povodom 50. obljetnice »mirnog oslobođenja« i 42 godine od neuspjelog ustanka, a zbog bojazni da će okupacija potpuno uništiti tibetski način života, Dalaj lama izjavljuje da ne traži nezavisnost za Tibet, nego samo stvarnu autonomiju. Pekingu bi prepustio obranu, vanjsku politiku i brigu za promet. Za sebe više ne traži nekadašnju svjetovnu vlast, želi biti običan građanin i živjeti na Tibetu, što kineska vlada ne prihvaća, jer se plaši da bi bio izvor nestabilnosti.

U jednom trenutku, u lipnju 1998, učinilo se da bi moglo doći do ozbiljnog dijaloga. Na konferenciji za novinare, prigodom susreta s američkim predsjednikom Billom Clintonom u Pekingu, kineski predsjednik Jiang Zemin rekao je kako je spreman za razgovore o autonomiji kada Dalaj lama javno prizna da su Tibet i Tajvan neotuđivi dijelovi Kine. Kad se potom saznalo da je Dalaj lama spreman to izjaviti, prethodna Jiangova ponuda prestala se spominjati. Štoviše, počeli su Dalaj lamu još žešće napadati i optuživati da je »kriminalac i separatist«. Pokazalo se da Peking (ili barem dio kineskoga političkog vrha) pred svijetom želi pokazati kako je sklon pomirenju i sređivanju odnosa, ali kada Dalaj lama udovolji zahtjevima, kineska vlada se povuče ili postavi još strože uvjete.

No, »pretjeranom popustljivošću« i »ghandijevskom politikom nenasilja«, Dalaj lama je razočarao najradikalnije među svojim pristašama, osobito mlade. Tvrde da takva pomirljiva politika neće donijeti slobodu njihovoj zemlji i traže da se organizira ustanak. Dalaj lamu čak optužuju za izdaju i prijete da će izabrati novoga vođu. On im uzvraća da nemaju izgleda u sukobu s mnogoljudnom Kinom, sve važnijim igračem na svjetskoj pozornici, političkom, gospodarskom i vojnom silom, stalnom članicom Vijeća sigurnosti, koja se vetom može usprotiviti svakoj odluci ostalih velikih sila.

Zanimanje medija za Tibet iritira Peking

Posljednjih godina, Dalaj lama sve češće putuje svijetom, doživljava i snažnu medijsku promociju, što zapravo najviše iritira Peking, jer svjetsku javnost uvijek iznova podsjeća na Tibet i njegove zakučaste odnose s kineskom vladom. Javno mu iskazuju potporu i neke od najpopularnijih holivudskih zvijezda (Richard Gere, Harisson Ford, Tina Turner, Brad Pitt, Sharon Stone), zbog čega Kina bojkotira njihove filmove. No, pritom je poučan i višeznačan slučaj s Lucianom Pavarottijem. Čuveni tenor javno je podupro Dalaj lamu, što bi trebalo značiti da se grdno zamjerio kineskoj vladi i da za nju više ne postoji. No, kad je pragmatičnom Pekingu zatrebalo da se — uoči nedavnog odlučivanja o domaćinu Olimpijskih igara 2008. — prikaže u što boljem svjetlu, oprostili su Pavarottiju grijeh s Tibetom. U Zabranjenom gradu, bivšoj carskoj palači u Pekingu, priredili su na otvorenom koncert »trojice tenora«, Pavarottija, Dominga i Carerrasa. Kad procijene da im je korisno, Kinezi zaboravljaju načelnu srdžbu.

I američki političari postupaju krajnje pragmatično kad je riječ o Tibetu. Kongres SAD-a je sredinom devedesetih u jednoj rezoluciji naveo da je Tibet država pod stranom okupacijom, ali administracija — zbog strateških interesa i isprepletenih poslova s Kinom — dosad nikad nije otvoreno zagovarala nezavisnost Tibeta. Službeno, američka vlada priznaje da je Autonomno područje Tibet dio NR Kine, ali će dodati da je »i dalje zabrinjava« čuvanje i razvoj jedinstvenoga tibetanskoga vjerskoga, kulturnoga i jezičnog naslijeđa i zaštita osnovnih ljudskih prava tog naroda.

Kina je velika sila i potencijalno golemo tržište pa nikome nije u interesu kvariti odnose s njezinom vladom. A Tibet je samo detalj koji se, doduše, uvijek lako može potegnuti i aktivirati ako i kada zatreba.

Kineski politički vrh sve to vrlo dobro zna. I suprotstavlja se upornim ponavljanjem svoje verzije i — strpljivošću, jednom od dobro poznatih prirodnih osobina Kineza. Iz svoje duge povijesti naučili su da vrijeme radi za onoga tko je strpljiviji. Priroda će učiniti svoje i 66-godišnji Dalaj lama možda već za nekoliko godina više neće biti problem. Kina će nametnuti svoj izbor kao 15. inkarnaciju Dalaj lame i riješiti se tog izvora tibetskog nacionalizma. No, čuju se i upozorenja da bi Dalaj lama mogao živjeti još čitavo desetljeće, pa i dva, u tom razdoblju doći će do mnogobrojnih kadrovskih promjena u kineskome političkom vrhu, a politička kriza mogla bi potaknuti još jednu pobunu Tibetanaca s nesagledivim posljedicama. Stoga, čekanje možda i nije najbolja politika — dogovor s Dalaj lamom i normalniji odnosi s njime mogli bi biti od velike koristi za održanje stabilnosti i mira u Kini.

Pa i neki najbliži Dalaj lamini suradnici govore kako su realni i znaju da će Tibet ostati kineski. Doduše, kad bi bilo moguće, golema većina Tibetanaca voljela bi da je njihova zemlja potpuno nezavisna. No, Kina je jedna od najmoćnijih država svijeta pa je i sam Dalaj lama procijenio kako bi stvarna autonomija bila obostrano korisna. Ona bi amortizirala nezadovoljstvo naroda prema kineskim vlastima i spasila bi kulturno i povijesno naslijeđe kojemu prijeti potpuno iščezavanje.

Tibet je za Kinu otvorena rana. Naseljen je izdržljivim i tvrdokornim narodom kojem je bila obećana autonomija a potom obećanje brutalno povučeno. Tibet je i kršenje ljudskih prava, čega se Kina ne može osloboditi. Predsjednik Jiang Zemin suočio se s time kad je 1999. posjetio Europu. Sletio je u Rim upravo dok su zrakoplovi NATO-a uzlijetali iz Italije i odlazili bombardirati Beograd (gdje su srušili i kinesko veleposlanstvo). Kad je došao u Bern, glavni grad Švicarske, dočekali su ga prosvjednici uzvikujući i noseći transparente: SLOBODNI TIBET. Uzrujani Jiang je svojim švicarskim domaćinima ljutito dobacio: »Upravo ste izgubili dobrog prijatelja«.

Naravno, u pitanju je mnogo više od ljudskih prava. Poput Balkana u Europi, Tibet se nalazi na području sukoba civilizacija i politike velikih sila. Carstva Kine, Indije i Rusije, pa i udaljeni Britanci i Amerikanci, stoljećima su se nadmetali oko Tibeta. Sada, kad sve te velike države, pa i susjedni Pakistan, posjeduju nuklearno oružje, svaki nastavak opasne igre velikih sila može imati globalne posljedice. Neki kineski stratezi gledaju na Tibet sa svježom zabrinutošću. Utjecajni vanjskopolitički analitičar Zhang Wenmou sugerira da SAD i Indija žele odcijepiti Tibet i susjednu pokrajinu Xinjiang, u kojoj su muslimani u većini, kako bi od ta dva za Kinu etnički vruća područja stvorile jastuke u nadmetanju za goleme naftne rezerve središnje Azije. Zhang je u časopisu povezanom s vojskom, Strategija i upravljanje, napisao: »Ako svijet želi izbjeći ratni sukob u Indijskom oceanu, tada treba odustati od potpore separatističkim aktivnostima s ciljem odcjepljenja Tibeta od Kine«.

Kad je u pitanju Tibet — ili Tajvan, koji proglašava privremeno odbjeglom pokrajinom koju će jednoga dana pripojiti ako treba i silom — kineska je vlada iznimno osjetljiva. Iskusila je to i Makedonija, iako je na suprotnom kraju globusa. Privučena obećanjima o velikim ulaganjima (govorilo se o tristo milijuna dolara, pa čak i o milijardi), bivša makedonska vlada je u siječnju 1999. uspostavila diplomatske odnose s Tajvanom. Skoplje je zbog toga moralo prekinuti s Pekingom jer kineska vlada ne želi održavati odnose s onima koji diplomatski priznaju Tajvan. (Danas u svijetu samo 28 uglavnom malih država Afrike i Latinske Amerike priznaje Tajvan, među njima u Europi samo Vatikan). Ubrzo se pokazalo da je bivša makedonska vlada postupila brzopleto. Kad su izbili sukobi s albanskim gerilcima, makedonska je vlada zatražila raspoređivanje mirovnih snaga UN. No Kina, kao stalna članica Vijeća sigurnosti UN, vetom se usprotivila makedonskom zahtjevu. Nije rečeno, ali očito zato što je Makedonija priznala Tajvan. Stoga je nova makedonska vlada 18. lipnja 2001. prekinula veze s Tajvanom, kako bi obnovila odnose s Kinom. (Usput, očekivane stotine milijuna dolara s Tajvana nisu došle u Makedoniju.)

Iskusna kineska diplomacija nikad neće jasno reći »da« ili »ne«. Najčešće iznosi svoje razloge i objašnjenja, a sugovornicima prepušta zaključak i odluku. Tako i povodom najave dolaska Dalaj lame u Hrvatsku predstavnik kineskog veleposlanstva samo je uporno ponavljao da taj dolazak neće donijeti ništa korisno ni za bilateralne odnose ni za prijateljstvo Hrvatske i Kine, te da će Hrvatska »sigurno imati dovoljno mudrosti da riješi pitanje dolaska Dalaj lame«. Kao usput, podsjećao je da je Kina među prvima priznala Hrvatsku, da su odnosi iznimno prijateljski, politička je suradnja vrlo solidna i dobra je podloga za ostalu suradnju, ponajprije u gospodarstvu, ali i na ostalim područjima.

Zapravo, razmjena posljednjih godina stagnira ili je čak u padu. Njezina vrijednost u 1999. godini iznosila je 78,8 milijuna dolara, pri čemu je Hrvatska u Kinu izvezla robe za samo 3,57 milijuna dolara, što znači da je Hrvatska kineski dužnik. No, moglo bi se reći da je zapravo Kina obvezna prema Hrvatskoj jer znatno manje kupuje nego što joj prodaje. Ma kako se računalo, i Zagreb i Peking moraju biti oprezni. Politički vrh u Zagrebu našao se pred višestrukom kušnjom. Zbog demokratskih načela i svjetske javnosti ne smije sprječavati posjet dobitnika Nobelove nagrade za mir i njegove nastupe u Zagrebu i Splitu, a istodobno mora izbjeći moguće diplomatske nevolje s Kinom, velikom silom s pravom veta u Vijeću sigurnosti. Kina se, pak, ne bi smjela ponašati kao nadmena velika sila jer se svaki njezin postupak promatra povećalom i za svaku nesmotrenost prijeti joj sramotan bojkot Olimpijskih igara 2008. u Pekingu. Zbog ugleda i drugih koristi koje donose Igre, Kina mora paziti na svaki svoj potez pa i na to kako reagira na najavu dolaska Dalaj lame u Češku, Sloveniju i Hrvatsku.

Tomislav Butorac