ZAŠTITA PRIRODE – HRVATSKA ŠANSA ZA OPSTANAK I RAZVOJ

Vuk Tvrtko Opačić

ZAŠTITA PRIRODE – HRVATSKA ŠANSA ZA OPSTANAK I RAZVOJ

Vuk Tvrtko Opačić

ZAŠTITA PRIRODE – HRVATSKA ŠANSA ZA OPSTANAK I RAZVOJ

Međuodnos čovjeka i njegove okoline postaje jedno od ključnih pitanja za daljnji razvoj čovječanstva i njegove aktivnosti na Zemlji. Intenzivnim razvojem proizvodnje, u prvom redu industrije, u zadnjih 150 godina javile su se i potreba zaštite prirode i težnja za usklađenim, održivim razvojem, kojim prirodni ekosustavi ne bi bili dovedeni na rub urušavanja, a s druge strane čovjek bi istodobno i dalje obavljao svoje djelatnosti u prostoru, ali s pojačanim senzibilitetom prema prirodnoj sredini, dio koje je i sam. Organizirana zaštita prirode prošla je kroz tri karakteristične etape od svojih začetaka do danas.

U pionirskoj etapi zaštićuju se dijelovi prirode izvanredne ljepote i vrijednosti, pri čemu treba naglasiti brigu za očuvanje šuma, koje su se prve našle pod paskom zaštitara.

Drugo razdoblje zaštite prirode počinje sredinom 19. stoljeća kao reakcija na sve jače procese urbanizacije i industrijalizacije, a time i onečišćivanje okoliša. Zaštita se počela temeljiti na zakonima, osnivaju se prvi nacionalni parkovi (Yellowstone, 1872), koji najčešće postaju predmetom znanstvenih istraživanja.

U trećoj etapi razvoja zaštita već poprima obilježja društvene akcije ili pokreta i nije usredotočena samo na područje izvanrednih prirodnih ljepota nego na cjelokupan okoliš. Iako to možda nepopularno zvuči, u takvim se organiziranim akcijama često pretjeruje, pa u najnovije vrijeme nastaju udruge koje se nerijetko zauzimaju za bezuvjetnu zaštitu prirode, zanemarujući svaku korist za čovjeka, što dovodi do apsurda.

Ni jedna krajnost u ovom slučaju ne bi smjela prevladati, nego bi se optimalna rješenja trebala potražiti u pažljivom, sveobuhvatnom, multidisciplinarnom pristupu prigodom planiranja prostora, kojima bi se osigurala opstojnost prirodne sredine, ali i ekspandirajućeg čovječanstva, čije potrebe za intenzivnim iskorištavanjem prostora postaju sve veće.

Od zaštite pojedinih prirodnih rijetkosti postupno se prešlo na zaštitu većih prirodnih prostornih jedinica, čime je istodobno označen prijelaz s pasivne zaštite na aktivnu. Pasivni oblik zaštite podrazumijeva zaštitu određenih biljnih i životinjskih vrsta, ponajprije instrumentima zakonske regulative, a aktivni je oblik zaštite vezan uz osnivanje cjelovitih zaštićenih područja (nacionalni parkovi, parkovi prirode...) te uz naglašenu i nezaobilaznu ekološku komponentu prigodom planiranja bilo kojeg objekta ili djelatnosti u prostoru. Aktivni oblici zaštite prirode, prije svega zaštićeni dijelovi prirode u svijetu, a pogotovo u Hrvatskoj, i njihove daljnje tendencije tema su ovoga članka.

Institucionalizacija zaštite prirode

Institucionalna faza zaštite prirode vezana je uz početak industrijske revolucije, dakle, prema vremenskom prosjeku tada najrazvijenijih zemalja, za sredinu 19. stoljeća. To je razdoblje pune afirmacije gradova i njihovih koncentracijskih prednosti, povezanih s naglim razvojem industrije u njima. Dolazi do snažnih migracija iz sela u gradove, što dodatno utječe na porast broja stanovnika u gradovima. S vremenom postaje jasno da se tako gradovi čvrsto distanciraju od svojih ruralnih okolica te da se stvaraju izrazite razlike u mentalitetu, načinu života i poimanja svijeta gradskoga i seoskog stanovništva. Gradsko stanovništvo postaje zasićeno sve većim ubrzanjem života, čemu je kumovao zamah industrije, kao i sve nezdravijim životom u napučenim urbanim sredinama, pa počinje pokazivati sve veće zanimanje za prirodu. Takve će tendencije posebno doći do izražaja u 20. stoljeću, kada na scenu stupa automobil — individualno prijevozno sredstvo koje je omogućilo prodor u dotad prometno izolirana područja u želji za rekreacijom. Normiranjem radnog vremena dobiva se i sve više slobodnog vremena, pogodnoga za privremenu promjenu boravišta. Ukratko, srednji i viši građanski sloj potiču pojavu i razvoj turizma.

Time smo dotaknuli tri ključna međusobno teško uskladiva fenomena u očuvanju prostora i optimalnom gospodarenju njime: zaštitu, industriju i turizam. Zbog pojačane industrijalizacije sredinom 19. stoljeća javlja se potreba za zaštitom prirode te se osnivaju i prvi nacionalni parkovi, koji će uskoro (u 20. stoljeću) postati prave meke sve mnogobrojnijih turista, od kojih će se na kraju morati i štititi.

Ključnim događajem u povijesti zaštite prirode drži se osnutak prvoga nacionalnog parka na svijetu. Bio je to nacionalni park Yellowstone u SAD-u, 1872. Iako su nesumnjivo veliku ulogu u zaštiti prirode i u edukativno-znanstvenom pogledu imale i ostale kategorije zaštite (parkovi prirode, strogi rezervati itd.), u prvi se plan stavljaju nacionalni parkovi kao glavni oslonci organizirane zaštite prirodnih cjelina u cijelom svijetu, pa tako i u nas. Primjer Yellowstonea u SAD-u slijedile su i druge zemlje, u prvom redu zemlje Novog svijeta: Australija, Kanada, Novi Zeland. U Europi nacionalni parkovi javljaju se nešto kasnije, početkom 20. stoljeća (Švedska, Švicarska, Španjolska). Zanimljiva je i činjenica da su prirodoslovci i ostali ljubitelji prirode iz razvijenih država Europe poticali i organizirali osnivanje nacionalnih parkova u svojim kolonijama (npr. Indija, Malezija) te u slabije razvijenim državama svijeta (npr. Meksiko, Čile, Venezuela), i to već u toj početnoj fazi organizirane zaštite prirode — do Drugoga svjetskog rata. Proces osnivanja nacionalnih parkova ubrzao se nakon Drugoga svjetskog rata, a jačanjem ekološke svijesti u razvijenim državama u to se vrijeme javljaju ideje o održivom razvoju.

Hrvatska se u tom pogledu upravo sada nalazi na važnoj prekretnici, kada treba odgovoriti na postavljene ekološke imperative strateških partnera iz Europske unije. Modernizacija proizvodnje u skladu s visokim ekološkim postulatima suvremenog svijeta, uz istodobno ulaganje u zaštitu prirode, nije nimalo jeftina, ali je nužna kako bi čist okoliš postao adut naše poljoprivredne proizvodnje i turizma.

Neki konflikti zaštite prirode i gospodarskih djelatnosti

Svaka se ekonomska djelatnost zbiva u prostoru. Iz te činjenice proizlazi da dolazi do konfliktne situacije pretendiraju li dviju različite djelatnosti na isti prostor. Zaštita prirode u takvim konfliktnim situacijama nalazi se u specifičnom položaju jer sama po sebi — za razliku od ekonomske djelatnosti (poljoprivreda, industrija, usluge) — ne pripada među profitabilne djelatnosti, nego je njezina funkcija prije svega očuvanje prirodnog okoliša pred najezdom drugih pretendenata na taj prostor.

Industrija je bez sumnje najveća opasnost za prirodnu sredinu jer ona onečišćuje i tlo, i vodu, i zrak — tri temeljne komponente svakoga ekosustava. Razvojem tzv. čiste industrije taj je konflikt djelomično saniran, ali ostaje problem međusobne povezanosti industrije, što se ostvaruje prometnicama koje ne samo što fizički okupiraju prostor nego ga i onečišćuju ispušnim plinovima prijevoznih sredstava, presijecaju areale životinjskih vrsta, a stvaraju i buku, koja je također izvor svojevrsnoga onečišćenja u prirodnom okolišu. Pitanje je kako zaštititi prirodu u nerazvijenim zemljama koje nemaju sredstva za podizanje ekološki prihvatljive industrije i koje velik dio izvoza ostvaruju iscrpljivanjem prirodnih dobara (rude, drvo). Kao primjer nepovoljnog utjecaja ceste u zaštićenim dijelovima prirode može se spomenuti trasa državne ceste Zagreb-Split, koja prolazi kroz područje nacionalnog parka Plitvička jezera. Iako je taj problem donekle riješen preusmjeravanjem kamionskog prometa na obilaznicu preko Ličkoga Petrovog Sela i Prijeboja, i dalje je prisutan konflikt između sve jačega prometnog toka na tom smjeru i budućnosti našega najstarijega i najpoznatijega nacionalnog parka. Taj primjer trebao bi sugerirati stručnjacima da pripaze na trasu buduće autoceste Zagreb-Dalmacija, jer autoceste još više okupiraju prostor od obične ceste i još nepovoljnije utječu na okoliš.

Turizam je također u sukobu s prirodom, iako znatno manje od industrije. Negativan utjecaj turizma došao je u prvom redu do izražaja u eri masovnoga automobilskog turizma. Naime, zbog prevelikog broja posjetitelja i sve većih zahtjeva za prostorom (smještajni i dopunski kapaciteti, parkirališta, skijališta...), turisti željni promjene sredine i odlaska u prirodu najčešće se — a da toga i nisu svjesni — u toj »netaknutoj« prirodi susreću s elementima od kojih zapravo žele pobjeći. Tako se odmor svodi samo na privremenu promjenu boravišta, a način života ostaje više-manje isti. Za prirodne ekosustave posebno je opasno širenje nekontrolirane izgradnje kuća za odmor i agresivna uzurpacija morske obale. Konflikt turizma i zaštite prirode najizraženiji je u nacionalnim parkovima i ostalim zaštićenim prostornim kategorijama, gdje je uvijek potrebno odrediti jesu li važnije neprofitabilne obrazovno-znanstvene funkcije ili profitabilne turističko-rekreacijske. Nacionalni parkovi svakako trebaju služiti i ostvarivanju profita i turističkoj promidžbi zemlje, ali se pretjeranom saturacijom ugrožavaju i temeljne prirodne vrijednosti zbog kojih je neko područje i proglašeno nacionalnim parkom. U novije vrijeme javljaju se nastojanja da se zaštićenim zonama gospodari u skladu s tzv. održivim razvojem, koji podrazumijeva uravnoteženo obavljanje svih spomenutih funkcija zaštićenih područja.

Primarne djelatnosti poput poljoprivrede i šumarstva često ugrožavaju zaštićena područja. Širenjem poljoprivrednih površina, intenzifikacijom proizvodnje — koja je najčešće povezana s upotrebom kemikalija — i neracionalnim gospodarenjem šumskim bogatstvima nerijetko se ugrožavaju prirodni fenomeni zbog kojih je neko područje zaštićeno.

Kod svih spomenutih konfliktnih međuodnosa, međutim, treba sagledati i drugu stranu, a to je opstanak čovjeka. Drugim riječima, što ako se zbog jake želje za zaštitom prirode ugrozi opstojnost lokalnog stanovništva, kojem nije omogućen nikakav alternativni izvor prihoda? Dolazi do iseljavanja stanovništva, demografskog pražnjenja, koje može uzrokovati šire regionalne i nacionalne populacijske poremećaje.

Povijesni razvoj zaštite prirode u Hrvatskoj

Kao i u mnogim drugim državama, prve ideje i poticaji za zaštitu prirode u Hrvatskoj vezani su uz drugu polovicu 19. stoljeća. Nositelji takvih poticaja bili su u prvom redu entuzijasti raznih struka: biolozi, geografi, šumari, liječnici, pravnici, ali i putopisci, umjetnici... Ne začuđuje da su prvi poticaji došli od obrazovanoga ekološki svjesnoga građanstva, koje je shvatilo koliko je Hrvatska vrijedna i raznolika u prirodnom pogledu. Ti su pojedinci u početku djelovali neorganizirano, nastojeći prije svega popularizirati prirodne vrijednosti i ljepote, a nešto kasnije javile su se i ideje o zakonskoj zaštiti određenih prirodnih fenomena i područja. Postupno se za prirodu zainteresirala i znanstvena javnost, zastupljena sve većim brojem istraživača. U Zagrebu se osnivaju i prva društva koja se brinu o prirodi: Hrvatsko prirodoslovno društvo (1885) i Društvo za uređenje i poljepšavanje Plitvičkih jezera i okolice (1893).

Osim institucionalizacije, za razvoj zaštite prirode u Hrvatskoj posebno je važan razvoj zakonske regulative kojom se nastoje očuvati posebne prirodne ljepote te ugrožene biljne i životinjske vrste. Prvi takvi zakoni u Hrvatskoj bili su Zakon o zaštiti ptica (1893), Zakon o lovu (1893) i Zakon o zaštiti špilja (1900). Iz navedenoga se vidi da su ti prvi zakonski akti bili usmjereni na zaštitu pojedinih prirodnih vrijednosti i rijetkosti, što se podudara s prvom etapom zaštite prirode s početka članka.

Prvi koraci prema cjelovitijoj zaštiti nekog područja vezani su uz područje Plitvičkih jezera. Društvo za uređenje i poljepšavanje Plitvičkih jezera i okolice pokrenulo je 1914. i donošenje zakona o proglašenju toga područja nacionalnim parkom. Tako su Financijskim zakonom za godinu 1928/29. nacionalnim parkovima proglašeni Plitvička jezera, Bijele stijene i Štirovača. Treba imati na umu da to nisu bili nacionalni parkovi u današnjem smislu i u skladu s međunarodnim kriterijima, nego tek prva zaštićena područja u nas.

Godinom početka suvremenog razdoblja organizirane zaštite prirode u Hrvatskoj drži se 1946, kada je osnovan Zemaljski zavod za zaštitu prirodnih rijetkosti, koji je poslije pod imenom Odjel za zaštitu prirodnih rijetkosti djelovao do 1960, kada je osnovan Zavod za zaštitu prirode kao samostalno tijelo zaduženo za skrb o svim prirodnim dobrima. Godine 1949. donesen je i Zakon o proglašenju nacionalnih parkova Plitvička jezera i Paklenica, prvih modernih nacionalnih parkova u Hrvatskoj. Prekretnicu u pogledu cjelovite zaštite nekog područja donosi Zakon o zaštiti prirode 1960, kojim je istaknuta važnost cjelokupne zaštite prirode nekog područja, za razliku od dotadašnjeg zakona koji se odnosio samo na pojedine prirodne rijetkosti. Time se ušlo u drugu etapu zaštite prirode, prema periodizaciji na početku članka. Nakon toga doneseni su novi Zakoni o zaštiti prirode (1965. i 1976), kojima se proširuju ovlasti i zadaće ustanova za zaštitu prirode. Aktualni Zakon o zaštiti prirode na snazi je od 1994, a 1997. donesene su zakonske izmjene i dopune vezane u prvom redu uz nacionalne parkove.

Zaštićeni prirodni objekti u Republici Hrvatskoj — kategorije i značenje

Prema aktualnom Zakonu o zaštiti prirode u Hrvatskoj ima 8 kategorija prostorne zaštite (tablica 1).

Najveći se dio ukupne zaštićene površine odnosi na dvije kategorije: parkove prirode i nacionalne parkove. Osim kategorija zaštićenih površina, zaštićene su i pojedine biljne i životinjske vrste, o kojima neće biti mnogo riječi jer nas zanima u prvom redu prostorni obuhvat zaštite prirode u Hrvatskoj. Dakle, dvije glavne kategorije o kojima će se dalje raspravljati jesu nacionalni parkovi i parkovi prirode. Za daljnje razumijevanje valja navesti definicije tih dviju kategorija prema Zakonu o zaštiti prirode:

Nacionalni park je prostrano, pretežno neizmijenjeno područje iznimnih i višestrukih prirodnih vrijednosti, a obuhvaća jedan ili više sačuvanih ili neznatno izmijenjenih ekosustava. Ima znanstvenu, kulturnu, odgojno-obrazovnu i rekreativnu namjenu.

Park prirode je prostrano, prirodno ili dijelom kultivirano područje s naglašenim estetskim, ekološkim, odgojno-obrazovnim, kulturno-povijesnim i turističko-rekreacijskim vrijednostima.

U nacionalnom parku dopuštene su djelatnosti kojima se ne ugrožavaju izvornost biljnoga i životinjskog svijeta te hidrografske, geomorfološke, geološke i pejsažne vrijednosti parka, kao i radnje kojima se uspostavlja ili održava prirodna ravnoteža. U parku prirode dopuštene su djelatnosti kojima se ne ugrožavaju njegove bitne značajke i funkcije.

Iz navedenih definicija jasno se uočava stroži režim zaštite prirode u nacionalnim parkovima. Bitno je istaknuti da se nacionalni parkovi osnivaju radi zaštite pojedinoga prirodnog dobra (njega samog). Nacionalni parkovi stoga mogu biti nositelji kvalitetne turističke ponude nekog prostora, ali nikako zone koncentracije smještajnih kapaciteta, što se u nekim našim nacionalnim parkovima pokazuje kao problem (Plitvička jezera, Brijuni). S druge strane, glavna funkcija parka prirode jest zaštita prirodnog područja od veće koncentracije gospodarskih djelatnosti ili pretjerane izgradnje. Važno je da su na prostoru parka prirode još prije proglašenja postojali određeni oblici gospodarskih djelatnosti i stambeno-gospodarske izgradnje, za razliku od nacionalnih parkova. Zbog toga se turizam ili neka druga gospodarska djelatnost ne mora nužno isključiti s područja parka prirode, ali se treba svesti u okvire u kojima neće uništiti glavni fenomen zbog kojega se pristupilo zaštiti (npr. konflikt proširenja skijališta i šumske površine u parku prirode Medvednica).

Od ostalih kategorija zaštite treba spomenuti stroge rezervate (Hajdučki i Rožanski kukovi te Bijele i Samarske stijene) kao područja najstrože zaštite s neizmijenjenom ili neznatno izmijenjenom sveukupnom prirodom, rezervirana samo za znanstvena istraživanja.

Kao što je na više mjesta istaknuto, Hrvatska je u pogledu prirodnih znamenitosti izrazito bogata i raznolika zemlja. Tu tvrdnju potkrepljuje i prostorni raspored dviju glavnih prostornih kategorija zaštite prirode — nacionalnih parkova i parkova prirode (sl. 1). One su podjednako zastupljene u primorskom, gorskom i panonsko-peripanonskom dijelu Hrvatske. Nacionalni parkovi Brijuni, Kornati i Mljet te park prirode Telašćica predstavljaju prirodne atraktivnosti hrvatske obale, ističući njezinu razvedenost (Kornati, Telašćica), bogatstvo sačuvane šumske vegetacije (Mljet) te ljepotu pejsaža u cjelini, oblikovanog podjednako privlačnom otočnom skupinom, bogatstvom parkovne arhitekture i bogatom kulturnom baštinom (Brijuni). Na njih se navezuju nacionalni parkovi i parkovi prirode na kontaktu gorske i primorske Hrvatske (nacionalni parkovi Risnjak, Sjeverni Velebit, Paklenica; parkovi prirode Velebit, Učka, Biokovo), koji su zaštićeni prije svega zbog specifičnih krških geomorfoloških oblika, ali i zbog šumskoga bogatstva njihovih kontinentalnih padina te raznolika biljnoga i životinjskog svijeta. Posebno treba istaknuti nacionalni park Krku, jedan od najljepših primjera krške hidrografije na svijetu te park prirode Vransko jezero kraj Biograda, primjer ostatka prirodnih močvara u neposrednoj blizini mora.

Prirodno najprivlačnije i najvrednije dijelove gorske Hrvatske obuhvaća naš prvi nacionalni park, Plitvička jezera, naš jedini nacionalni park na UNESCO-voj listi svjetske prirodne baštine, zaštićen podjednako zbog specifičnih geomorfoloških oblika (sedrena slapišta), bujne šumske vegetacije i očuvanosti životinjskog svijeta.

U panonsko-peripanonskom dijelu Hrvatske nije osnovan ni jedan nacionalni park pa se glavne prirodne znamenitosti te makroregije nalaze unutar parkova prirode: Kopački rit, Lonjsko polje — poplavna područja, Medvednica, Papuk, Žumberak-Samoborsko gorje — očuvana autohtona šumska vegetacija. Osnovne značajke nacionalnih parkova i parkova prirode, njihova površina i godina osnutka prikazane su u tablicama 2. i 3.

Iz navedenih tablica vidljivo je da se nakon razmjerno dugog razdoblja (1990-1999) burnih političkih događaja (Domovinski rat, stasanje Hrvatske u samostalnu državu) ponovno pristupilo širenju zaštićenih prirodnih cjelina proglašenjem nacionalnog parka Sjeverni Velebit (sa strože zaštićenim već postojećim prirodnim rezervatom Hajdučki i Rožanski kukovi) te parkova prirode Papuk, Učka, Vransko jezero i Žumberak-Samoborsko gorje. Tako se i Hrvatska uključila u svjetski trend proširivanja zaštićenih područja nacionalnog teritorija. Prema Strategiji prostornog uređenja Republike Hrvatske planira se proglašenje još 7 parkova prirode do 2005. godine. To su: Bjelolasica — Stijene (sa strože zaštićenim već postojećim prirodnim rezervatom Bijele i Samarske stijene), Donji tok Neretve, Elafiti, Hrvatsko zagorje, Lastovo, Lička Plješivica i Mrežnica. Pri takvim »zahvatima« treba biti posebno oprezan i primijeniti integralan pristup u njihovu planiranju kako se zaštitom prirode ne bi eliminirali gospodarski potencijali određenog područja te tako ugrozila opstojnost domicilnog stanovništva.

Karakteristični problemi u hrvatskim nacionalnim parkovima

Nacionalne parkove pogađaju neki problemi opće naravi (npr. pretjeran turistički promet, opasnost od onečišćenja povezana s širim ekološkim prilikama), ali i neki specifični problemi, karakteristični za pojedini nacionalni park. Ovdje će se takvi problemi samo naznačiti jer bi za njihovu detaljnu razradbu i prijedloge mogućih rješenja trebalo dublje ući u problematiku te svakom od navedenih slučajeva posvetiti zaseban članak.

Nacionalni park Plitvička jezera najviše ugrožava državna cesta Zagreb-Split, koja prolazi kroz samo područje parka, neriješen odvod komunalnih otpadnih voda, gnojenje poljoprivrednih površina u slivnoj zoni jezera, pretjerana turistička saturacija i posljedice rata, vidljive u smanjenju životinjskoga fonda i devastiranoj infrastrukturi.

Paklenicu najviše pogađa nekontroliran lov u blizini granica nacionalnog parka te povećan broj neodgovornih posjetitelja, posebno alpinista.

Risnjak ugrožava sječa šuma u novoproglašenim zaštićenim dijelovima parka koje lokalno stanovništvo ne želi prihvatiti jer im je time ugrožena egzistencija.

Problemi nacionalnog parka Mljet povezani su s neriješenim pitanjem nekoliko naselja sa stalnim stanovništvom unutar granica nacionalnog parka. Valja reducirati postojeća građevinska područja.

Kornatima je najveći problem nekontrolirana izgradnja u »kopnenom« dijelu parka — marine, telekomunikacijski uređaji, stambena izgradnja te pretjeran izlov životinjskim svijetom bogatog podmorja.

Brijuni su posebno ugroženi nastojanjima da se taj nacionalni park pretvori u područje elitnoga turizma, čime bi i njihova opstojnost u kategoriji nacionalnog parka mogla doći u pitanje.

Nacionalni park Krka ugrožen je masovnim turističkim obilascima i neadekvatno riješenim odvodom otpadnih voda gradova Knina i Drniša.

Sjeverni Velebit, naš najmlađi nacionalni park, ugrožavaju neriješeni odnosi uprave nacionalnog parka i lokalnih šumarija, koje su iskorištavale šumsko bogatstvo štirovačkih šuma. Može poslužiti kao primjer neracionalne zaštite jer je prvo proglašen nacionalni park, a zatim se počelo razmatrati pitanje na taj način propalih šumarija i lokalnog stanovništva.

Problema, naravno, ima i u parkovima prirode, najčešće slične naravi kao i u nacionalnim parkovima.

Umjesto zaključka

Poznata je tvrdnja o korelaciji veličine zaštićenih površina i društveno-gospodarske razvijenosti države. Nedvojbeno je da paralelno s porastom standarda jačaju želje i objektivne mogućnosti za zaštitu prirode te ukupna ekološka svijest stanovništva, ali takve apriorne konstatacije ipak treba uzeti s rezervom. Prema nekim kriterijima, teži se zaštititi 12-15% površine nacionalnog teritorija države različitim kategorijama zaštite. U Hrvatskoj je danas različitim kategorijama zaštite zaštićeno oko 10% ukupne površine. Pritom je važan podatak da udio površine nacionalnih parkova, kao najpoznatije kategorije zaštite, u ukupnoj površini Hrvatske iznosi 1,71%, što je malo ispod prosjeka najrazvijenijih država u pogledu zaštite prirode (tablica 4).

Zanimljivo je da su prema spomenutom udjelu visoko pozicionirane neke države Latinske Amerike (Venezuela, Čile, Kolumbija), a da su neke razvijene države Zapadne Europe daleko iza Hrvatske (Francuska, Španjolska). To dokazuje relativnost iznesene tvrdnje, jer gotovo jednaku važnost u zaštiti prirode imaju materijalne mogućnosti i svijest zajednice kao i postojanje površina s pretežito prirodnim krajolikom, kojih je u rano industrijaliziranim zemljama Zapadne Europe mnogo manje. Upravo iz toga proizlazi šansa Hrvatske, koja u usporedbi s industrijski opterećenim državama Zapadne Europe zauzima vrlo velike površine »netaknute« prirode, a one bi se uza sve jače izraženu želju i ekološku svijest — te povećana materijalna ulaganja — mogle zaštititi i time očuvati za buduće naraštaje, ali i na pametan način ponuditi ograničenom broju turista. Ne smije se zaboraviti ni poprilična tradicija zaštite prirode u nas, prema kojoj se Hrvatska može mjeriti s mnogo razvijenijim državama. Podizanje cjelokupne ekološke svijesti, ne samo u pogledu širenja zaštićenih područja nego i općenito u pogledu borbe za kvalitetniji život, aktualan je zahtjev koji pred nas postavlja Europska unija u ovome, po mnogočemu sudbonosnom, razdoblju za budućnost Hrvatske. Na to se jednostavno ne možemo i ne smijemo oglušiti.