SVETA ZEMLJA I SVETE GRANICE

David Newman

SVETA ZEMLJA I SVETE GRANICE

David Newman

SVETA ZEMLJA I SVETE GRANICE

Simbolizam prostora i mjesta među Izraelcima i Palestincima1

Da bi se razumjelo izbijanje nasilja i krvoproliće samo mjesec dana nakon pregovora u Camp Davidu — za koje su nas svi uvjeravali da su bili na korak do sporazuma između protagonista — mora se detaljnije uputiti u različito poimanje prostora i teritorija, toliko važno u izraelsko-palestinskom sukobu.

Površno gledano sukob se vodi oko opipljive dimenzije teritorija, poglavito oko granice, uklanjanja židovskih naselja, prava izbjeglica na povratak, prostora koji će nadzirati izraelska odnosno palestinska država. Sve se to može kvantificirati, sve može biti predmetom pregovora između dviju strana, odnosno predmetom razmjene ili nagodbe u nastojanju da se postigne konačno rješenje sukoba. Praktički sva postojeća geografska literatura bavi se samo tim opipljivim dimenzijama teritorija, ispitujući različite prostorne konfiguracije dviju država kao mogućeg rješenja spora.

No napor pregovarača u Camp Davidu nije propao zbog nemogućnosti postizanja sporazuma o teritorijalnim pitanjima, niti je zbog toga izbio posljednji val nasilja. Razlozi tome mnogo su važniji od teritorijalne dimenzije spora. Oni leže u duboko ukorijenjenoj simboličkoj razini sukoba te povezanosti sukobljenih zajednica s pojedinim mjestima. Ta mjesta, od kojih je najvažnije hramsko brdo2 odnosno džamija Al Aqsa u Jeruzalemu srž su nacionalnog identiteta i to ne samo Izraelaca i Palestinaca u suvremenom smislu nego i židova i muslimana i njihove opstojnosti u najširem smislu.

Godine 1973. kanadski geograf Andrew Burghardt u časopisu Geographical Review objavio je članak u kojem je analizirao razne načine kojima društvene skupine opravdavaju pravo na teritorij. Posebice je upozorio na dvojnost između vremenskog prvenstva (biti prvi na nekom mjestu, odnosno biti na tom mjestu prije bilo koga drugog) i postojanosti (biti na nekom mjestu u dugačkome i nenarušenome vremenskom kontinuitetu). Burghardt se pritom dotaknuo dublje simboličke i apstraktne dimenzije koju teritorij, mjesto i prostor imaju u nastanku i oblikovanju nacionalnoga identiteta. Spomenuta dvojnost izlazi na vidjelo u svakoj prigodi kada Izraelci ili Palestinci nastoje dokazati da baš oni i samo oni imaju pravo na zemlju. Obje strane služe se pritom poviješću, arheologijom, književnošću, vjerskim tekstovima i znanošću ne bi li oblikovali zadovoljavajuću argumentaciju i tako osigurali da cijela njihova zajednica bez ostatka dijeli uvjerenje kako su oni jedini vlasnici maloga komada zemlje između Sredozemnoga mora i rijeke Jordana.

Ariel Sharon3 bio je savršeno svjestan toga kada se poduhvatio provokativnog posjeta hramskome brdu, posjeta koji je poput iskre ponovno potpalio buktinju sadašnjeg sukoba. Znao je da ne posjećuje bilo kakvih nekoliko stotina četvornih metara spornog teritorija, nego mjesto koje je srž palestinsko-muslimanskoga identiteta, baš kao što je obližnji Zapadni zid srž izraelsko-židovskoga identiteta. Zbog istog razloga, zbog toga što je to bilo simboličko a ne opipljivo pitanje, Barak i Arafat nisu mogli zaključiti sporazum u Camp Davidu. To pitanje nije moglo biti riješeno jednostavnim stavljanjem potpisa na komad papira, niti je moglo biti predmetom kompromisa za jednu od strana.

Pročitajte bilo koju studiju o rješavanju sukoba i vidjet ćete da se simbolička pitanja najteže rješavaju. Nedavno objavljena knjiga The Management of Peace Processes (Macmillan Press, 2000) irskih profesora Johna Darbyja i Rogera Macgintyja uspoređuje uspjehe i promašaje mirovnih procesa u Sjevernoj Irskoj, Južnoj Africi, Izraelu-Palestini i Šri Lanki. U svim analiziranim slučajevima redovito su simbolička, a ne opipljiva pitanja nacionalnoga identiteta bila preprekom na putu prema istinskoj pomirbi. U primjeru Izraela odnosno Palestine teritorijalna su pitanja najvažnija od svih simboličkih pitanja koja dijele dvije strane. Uz to još i oni koji ometaju mirovni proces, ekstremisti koji uvijek nastoje potkopati pregovore: podmetnuta bomba tu, novo kolonističko naselje ondje ili posjet kakvu svetom mjestu. Potrebna je samo mala skupina, a gdjekad je dovoljan i pojedinac, što pokazuje Sharonov posjet hramskome brdu, da potkopa sve o čemu se mukotrpno pregovaralo godinama. Dovoljno je dotaknuti samo jedno, ali ono »pravo«, simboličko dugme da se izazove eksplozija čija će se detonacija osjetiti posvuda.

Upravo simbolička dimenzija sukoba objašnjava zašto su se erupcija nasilja i krvoproliće raširili preko umjetne granice poznate pod nazivom Zelena crta, koju je većina Izraelaca doživljavala kao simbol teritorijalne podjele između »Palestinaca« i »izraelskih Arapa«. Takvu, neprirodnu podjelu zagovarali su i podupirali čak i lijevo orijentirani Izraelci i pobornici mirovnoga procesa, još od 1967. Je li takva umjetna granica koja je podijelila jedinstven etno-nacionalni teritorij u dva dijela, povučena nakon rata 1948-49. i djelomice otvorena 1967, zaista mogla pripomoći nastanku dvaju različitih naroda? To je oduvijek bila glavna zabluda kreiranja politike u Izraelu. Vjerovanje da će se nakon što se riješi pitanje Zapadne obale i Gaze, tj. palestinske države, i u samom Izraelu stvari odmah normalizirati te da arapski stanovnici zemlje više neće imati nikakva razloga za nezadovoljstvo ili pobunu.

Pokazuje se da oni imaju mnogo razloga za nezadovoljstvo izraelskom vlašću. Već pedeset godina oni su predmetom diskriminatorske državne politike u području razvitka i raspodjele državnih sredstava. Da bi se u to uvjerili, dovoljno je poduzeti jednostavan izlet do izraelskih i palestinskih naselja u Galileji ili u Negevu. Problem je što previše Izraelaca sjede u svojim domovima i rijetko ili nikada ne posjete arapska naselja pa ne znaju što se zapravo zbiva u tim zajednicama. Dodajte k tome opipljivu dimenziju ekonomske diskriminacije, simboličku povezanost s mjestom i prostorom svojstvenu svim Palestincima-Arapima-muslimanima na obje strane Zelene crte i zaista neće biti teško razumjeti što se zbiva u tom nevoljama bremenitu dijelu svijeta. Jedno je postići mirovni sporazum (s Palestincima iz Gaze ili sa Zapadne obale) ili prihvatiti i voditi politiku istinske političke i ekonomske jednakosti (s Palestincima građanima Izraela), a sasvim drugo pogaziti najdublje osjećaje nacionalnoga i vjerskog identiteta. Ako to ne možemo shvatiti mi, Izraelci, što smo tako mukotrpno stvarali svoju državu, tko će onda?

Granice nisu svete4

Nakon pregovora u Camp Davidu u srpnju 2000. jedna je stvar postala savršeno jasna — granice nisu svete. One se mogu mijenjati ovisno o okolnostima. Granica nazvana Zelenom crtom koja dijeli Izrael od Zapadne obale i pojasa Gaze povučena je kao rezultat primirja 1948-49. Smjer pružanja te granične crte u velikoj je mjeri određen stanjem nakon prekida vatre, a nakon vrlo malih promjena koje je doživjela tijekom obilježavanja na terenu ta je crta uzrokovala velike poremećaje i teško gospodarsko nazadovanje za palestinsko stanovništvo koje je živjelo u njezinoj blizini. Ukratko, to je bila umjetna crta, nastala bez ikakva prirodnog oslonca, koja je potrajala sve do 1967.

Granice kao umjetni proizvodi

Sve su granice umjetno proizvedene. Na svijetu ne postoje nikakve prirodne granice. O granicama uvijek odlučuju političari, generali, pregovarači. Ako se prigodom razgraničenja može iskoristiti kakav prirodni sadržaj, rijeka ili planinski greben, to obično olakšava određivanje granične crte. No gdje takvih oslonaca nema ili gdje oni nisu po ukusu jedne od strana, uzimaju se drugi kriteriji. Zelena crta klasičan je primjer granice povučene u žurbi i s malo razumijevanja za lokalno palestinsko stanovništvo. Umjesto toga ona zrcali političke realitete razdoblja u kojem je nastala.

No bez obzira na prethodno, Zelena je crta u očima mnogih postala odlučujućom crtom svih pregovora. Kao da je riječ o crti nastaloj tisućama godina unazad i sastavnom dijelu krajolika.

Semantika ima odlučujuću ulogu u teritorijalnome diskursu. Za Palestince, koji za svoju državu traže »cijelu« Zapadnu obalu, dakle sav teritorij omeđen Zelenom crtom, ona je sama po sebi priznanje njihova dijela te su odustali od svih zahtjeva prema preostale dvije trećine nekadašnje Palestine, teritorija na kojem se danas nalazi Izrael. Zelena crta je, prema tome, njihov minimalistički zahtjev. Za većinu Izraelaca, međutim, ideja o prepuštanju »cijele« Zapadne obale sve donedavno bila je neprihvatljiv, maksimalistički zahtjev. »Natjerajmo ih (Palestince) na ustupke«, razmišljalo se, »zašto bismo im prepustili cijelu Zapadnu obalu? Naposljetku, ne možemo evakuirati 150.000 naseljenika, trebaju nam naši strateški položaji i vodoopskrbna područja itd.« Uzmu li se svi ti zahtjevi u obzir, na Zapadnoj obali ne preostaje mnogo teritorija da se prepusti bilo kome.

Sve dok se pregovori nisu zahuktali, u javnosti se nije mnogo raspravljalo o pitanju konačne konfiguracije palestinske države. Treba li Zelena crta biti granica, trebaju li neka kolonistička naselja ostati gdje jesu te trebaju li Palestinci zbog toga dobiti teritorijalnu kompenzaciju, kao i može li Jeruzalem doći pod dvojnu upravu ili pod dvojni suverenitet — sve su to bila pitanja koja su se počela postavljati. Doduše, uglavnom se smatralo da su takva rješenja neprihvatljiva (politički), odnosno neprovediva (upravno). Javna rasprava se rasplamsala. Palestinsko javno stajalište jest palestinska država na cijelom području Zapadne obale, uklanjanje izraelskih kolonističkih naselja i glavni grad u Istočnom Jeruzalemu. Izraelsko javno stajalište jest palestinski entitet (ne država!) na dijelu Zapadne obale, napuštanje samo udaljenijih, izoliranih i manjih kolonističkih naselja, dok bi preostala ostala pod izraelskim suverenitetom, te Jeruzalem pod izraelskim suverenitetom. Sve u svemu, naoko nerješiv problem.

No dok je ton pojedinih palestinskih i izraelskih vođa bio prilagođen prevladavajućem javnom mišljenju, pregovaračka stvarnost pokazala se sasvim drugačijom. Pokazalo se da se o (gotovo) svemu može pregovarati. Granice se mogu mijenjati, neka naselja mogu ostati na svom mjestu (neovisno o moralnoj opravdanosti njihova nastanka), uprava nad Jeruzalemom može se dijeliti, Palestince se može teritorijalno kompenzirati za zemlju koju je anektirao Izrael. Pregovori su pokazali da je Izrael kadar odreći se nadzora nad pojedinim područjima, primjerice nad dolinom rijeke Jordan, za koja se uvijek tvrdilo da su vitalna za sigurnost zemlje kao i da je u stanju čak i razmatrati ograničen povratak izbjeglica na svoje područje. Pokazalo se, dakle, da se može razgovarati o idejama koje su se odbacivale sve do prije nekoliko godina te ih se proglašavalo nerealnim umotvorinama i apstrakcijama znanstvenika bez veze s konfliktnom svakodnevicom u zonama sukoba.

Što je drugo bio sporazum između Abu Mazena i Beilina iz listopada 1995. nego uzajamno priznanje teritorijalnih razmjena koje bi uslijedile postigne li se konačno mirovno rješenje? Abu Mazen je priznao da ni jedna izraelska vlada, čak ni takva koju predvode ljudi poput Shimona Peresa i Yossija Beilina, nije u stanju provesti evakuaciju 150.000 naseljenika a da u samom Izraelu ne izbiju građanski neredi i nasilje. S druge pak strane, Beilin je priznao da je teritorijalni opseg Zapadne obale, ne i njezina precizna konfiguracija, ono što je u srži problema te da palestinska država mora za to dobiti kompenzaciju ako Izrael zaista zadrži 10-15% toga područja. Te ideje bile su oblikovane još potkraj 1980-ih godina u akademskim krugovima, no i odbačene izvan tih krugova. Nakon što su detalji sporazuma Beilin — Abu Mazen postupno procurili u javnost, sporazum je bio odbačen i od javnoga mišljenja i od desničarske vlade koja je na vlast došla 1996. No u Camp Davidu u srpnju 2000. predmet javne polemike više nisu bile te ideje, nego konkretne zamisli stavljene na stol u pokušaju da se raspravi današnja teritorijalna stvarnost. Bez obzira na činjenicu da je postizanje dogovora propalo na pitanju Jeruzalema (tako nam se barem sugerira da vjerujemo), mnoga druga teritorijalna pitanja vrlo su ozbiljno a katkad i uspješno dotaknuta.

Podjela — prošlost i sadašnjost

Današnji pregovori zapravo se vode o istim pitanjima o kojima se pregovaralo 1930-ih i 1940-ih godina, poglavito o teritorijalnoj podjeli Palestine zapadno od rijeke Jordana. I Peelovo i Woodheadovo povjerenstvo5 predložilo je, ili se u najmanju ruku vjerovalo da je predložilo, rješenja utemeljena u zemljopisnoj stvarnosti vremena. Još prije glasovanja u UN-u 1947. UN-ovo povjerenstvo za Palestinu (UNSCOP) predložilo je vlastiti plan podjele temeljen na tadašnjoj zemljopisnoj stvarnosti, koja se znatno promijenila s obzirom na razdoblje britanskoga Kraljevskog povjerenstva iz sredine 1930-ih godina. Izraelski rat za neovisnost — ili Nakba kako taj sukob nazivaju Palestinci — rezultirao je podjelom koja je bila izraz tada najnovijih zbivanja.

Tada ustanovljena crta podjele mogla je biti i konačna, kako sada zahtijeva palestinska strana. Umjesto da postane međunarodno priznatom granicom suvereniteta, ona je ostala, međutim, crtom primirja jer ni jedna strana tada nije bila spremna pregovarati o svršetku sukoba. Abba Eban se u jednoj od svojih autobiografija prisjeća da je kao izraelski veleposlanik u SAD-u i u Ujedinjenim narodima u ranim 1950-im godinama iznio Ben Gurionu zamisao o mirovnim pregovorima s arapskim zemljama i transformaciji de facto diobne crte, tzv. Zelene crte, u međunarodno priznatu granicu. Ta zamisao nije propala samo zbog odbijanja druge strane da prizna izraelsku državu. Prema Ebanu ni Ben Gurion nije podupro zamisao o pregovorima. Shvatio je da granice ostaju promjenljive i »elastične«, sve dok nisu formalno priznate. One ostaju podložne promjenama, kako god one bile teško prihvatljive međunarodnoj zajednici, mnogo više nego granice koje su prethodno službeno priznate i opisane u međunarodnom sporazumu.

Da je sporazum bio postignut, Izraelu bi 1967. bilo mnogo teže zaposjesti Zapadnu obalu kao što bi mnogo teže bilo zagovarati i teritorijalno rješenje drugačije od onoga koje je bilo na snazi do Šestodnevnog rata. No činjenica je da je diobna crta ostala crtom prekida vatre te da u promijenjenim zemljopisnim uvjetima nakon više od 30 godina sada postoji prigoda da se povuče crta koja će uzeti u obzir postojeće realnosti i ponuditi optimalno rješenje. Optimalnim rješenjem smatra se crta koja će u najvećoj mogućoj mjeri uzeti u obzir zahtjeve obiju strana na takav način da ni jedna ne smatra da je morala popustiti više od druge. To je najviše što se može postići u ovoj, za nadati se, zaključnoj etapi 50-godišnjih pregovora, iako treba reći da ni jedno teritorijalno rješenje ne može biti gore od umjetne crte nametnute još 1949.

Pitanje: gdje i kako se crta može izmijeniti?

a) izraelska naselja

Još od mirovnog procesa u Oslu 1993. nude se mnogobrojni izraelski prijedlozi, od akademskih do političkih, koji će uzeti u obzir izraelska naselja. Svima su zajednička dva elementa. Prvo, kako zadržati nadzor nad najvećim mogućim brojem kolonističkih naselja na najmanjem mogućem teritoriju. U pozadini je takvog razmišljanja spoznaja da će evakuacija izraelskih naselja izazvati mnogo unutrašnjih nereda i nasilja. Zbog toga broj naselja koja se moraju evakuirati treba svesti na minimum. Takvi prijedlozi uglavnom su koncentrirani na područja neposredno uz Zelenu crtu, teritorijalno nadovezana na izraelski državni teritorij, na kojima je nastanjena većina (oko dvije trećine) kolonista. Zamišljeno je da se takva područja priključe Izraelu, dok bi se evakuirala ostala, izolirana naselja. Jedini problem takvog razmišljanja jest činjenica da su udaljenija naselja naseljena najtvrđim elementima vjerskih nacionalista i pripadnicima pokreta Gush Emunim,6 za koje je teško vjerovati da će prihvatiti mirnu evakuaciju. Štoviše, pravi test za Izrael bit će evakuacija prvog sela, ma kako ono bilo maleno i ma gdje se nalazilo. Moguće je da to bude poziv svim ostalim desničarskim protivnicima mirovnoga procesa te da postane pozornicom žestokih sukoba između naseljenika i vojnika. Jednako je vjerojatno da će javna reakcija na takve prizore biti pozivi na nacionalno jedinstvo a protiv bratoubilaštva.

b) teritorijalna kompenzacija

Sljedeći je zajednički sadržaj svih scenarija uređenja granice da će palestinska država, ma kako bila na kraju velika, uvijek biti manja od cijele Zapadne obale i Gaze. Zamisao prema kojoj bi palestinska država dobila teritorijalnu kompenzaciju općenito se smatra neprihvatljivom. O tome govori slogan »što je moje, samo je moje, a što je tvoje, pola je tvoje i pola moje«. No ta predodžba ipak se postupno mijenja, ne samo zato što su Palestinci postali svjesni činjenice da ni jedna izraelska vlada neće moći evakuirati sva naselja. Postoje tri područja u neposrednoj blizini Zelene crte koja dolaze u obzir za razmjenu teritorija, svako s drugačijim obrazloženjem. Prvo od njih je na krajnjem sjeveru u području Wadi Ara i Um el-Fahm. Problem s tim područjem jest to što bi Izrael ostao bez izravne veze između Hadere i Agule u priobalju, što je neprihvatljivo za bilo koji izraelsku vladu. Štoviše, ankete koje se provode među palestinskim stanovništvom Izraela pokazuju da oni podupiru palestinsku državu, no uopće ne čeznu da postanu građanima takve države. Alternativni prijedlog odnosi se na područje južno od Zapadne obale između Hebrona i Arada koje je nastanjeno velikim dijelom beduinskim stanovništvom. Tu je problem postojanje nekoliko velikih izraelskih suburbanih zajednica kao i odbijanje beduinskog stanovništva da postane dijelom palestinske države. Treći je prijedlog za teritorijalnu kompenzaciju palestinske države područje uz pojas Gaze kojim bi se omogućilo proširenje te male a gusto naseljene regije, a izbjeglo preseljenje stanovništva koje bi bilo neizbježno duž Zelene crte. Iz svega se čini da je varijanta s Gazom najlogičnija, bilo s političkoga, bilo s gospodarsko-razvojnog stajališta.

c) zemljište za repatrijaciju izbjeglica

Palestinskoj je državi potrebna zemlja za razvitak u budućnosti. To je neophodno ne samo sadašnjem stanovništvu nego i zbog očekivanog povratka jednog dijela palestinskih izbjeglica. Ili će postojeća urbana središta doživjeti fizički rast i/ili će se izgraditi potpuno nova sela i gradovi u područjima rjeđe naseljenosti. To drugo može se dogoditi u nekoj od triju manjih regija: u dolini Jordana, na južnom dijelu Hebronskog pobrđa ili u teritorijalnom produžetku pojasa Gaze, dođe li uistinu ondje do teritorijalne kompenzacije. I dok u dolini Jordana ne manjka zemlje, oštre klimatske prilike priječe da to područje bude prvi izbor glede proširenja zone stanovanja. Čak i nakon trideset godina te usprkos svim nastojanjima temeljenim na Allonovu planu7 naseljavanja u tom području, sve izraelske vlade bile su neuspješne u privlačenju naseljenika u to područje. Južni, uglavnom nenaseljeni dio Hebronskog pobrđa mnogo je atraktivnije područje u ovom kontekstu, iako i ondje brdski teren znatno povisuje troškove izgradnje. Naposljetku, ako dođe do proširenja pojasa Gaze doslovce sve raspoloživo zemljište otići će na rasterećenje već prenaseljenoga sadašnjeg teritorija Gaze i stoga neće preostati ništa za zbrinjavanje izbjeglica.

d) teritorijalna dimenzija u sigurnosnom diskursu

Prema svim medijskim izvješćima iz Camp Davida izraelski pregovarači ponudili su tijekom pregovora više od 90% teritorija palestinskoj državi. Ponuda uključuje cijelu dolinu Jordana, područje za koje su prijašnje izraelske vlade tvrdile da mora ostati u sastavu Izraela kako bi se očuvala sigurnost duž istočne granice prema Jordanu. To područje bilo je sama srž Allonova plana što ga je promovirala Laburistička stranka nakon 1967. Zamisao je bila da se područje naseli i utvrdi kao izraelsko obrambeno uporište, dok bi ostatak Zapadne obale, uključujući rijetko naseljenu brdsku unutrašnjost, postao autonomnim palestinskim područjem pod izravnom jordanskom upravom. U razdoblju koje je slijedilo zamisao o zadržavanju manjih dijelova teritorija kao obrambenih uporišta doživjela je temeljitu promjenu. To se nije dogodilo samo pod utjecajem napretka tehnologije ratovanja i činjenice da projektili ispaljeni s udaljenosti od tisuću ili više kilometara ne vode mnogo računa o graničnim crtama i pogađaju u samo srce urbanih područja. Još je važnija od toga narav mirovnih sporazuma i mjere koje se poduzimaju da se osigura obostrani nadzor, često uz pomoć neutralne treće sile, a najčešće je to SAD, kao jamca. Zbog toga je Izrael i mogao predložiti potpuno povlačenje s Golanskog ravnjaka, dakle s područja za koje se uvijek vjerovalo da ima neupitno strateško i obrambeno značenje. Na isti način izraelsko povlačenje iz južnog Libanona u svibnju 2000. nije dovelo do pogoršanja sigurnosnog položaja zemlje u regiji.

e) Jeruzalem

Iako je skup u Camp Davidu ostao bez rezultata ponajprije zato što se nije uspjelo pronaći uzajamno prihvatljivo rješenje za složeno pitanje Jeruzalema, već sama činjenica da je Izrael bio spreman pregovarati o budućem statusu grada značila je velik odmak od tradicionalnog stajališta. Kao i kad je riječ o kolonističkim naseljima, prijedloga ima više. Kreću se u rasponu od podjele suvereniteta nad gradom do cjelovitoga izraelskog suvereniteta, ali sa židovskom odnosno palestinskom upravom u pojedinim gradskim četvrtima. Iz geografske perspektive ostaje, međutim, nejasan odgovor na pitanje »što je Jeruzalem«. Postojeće granice gradskog područja određene su neposredno nakon Šestodnevnog rata te uključuju mnoge dijelove koji su dotad bili u sastavu Zapadne obale. Izgradnjom novih stambenih četvrti u istočnom dijelu grada, kao i uspostavom židovskih satelitskih naselja u predgrađima, poput Ma'aleh Adumin na istoku i Givat Ze'ev na sjeveroistoku, izmijenjeni su zemljopisni odnosi na terenu. Naziru se dva suprotstavljena trenda. S jedne strane Barakova je vlada bila spremna prepustiti palestinske četvrti koje nisu obuhvaćene postojećim gradskim međama bez obzira na činjenicu da je izgrađeno područje u funkcionalnom smislu jednako dio grada kao i svi ostali dijelovi. Istodobno, i vlada i jeruzalemska gradska uprava žele proširiti gradske međe tako da obuhvate satelitska naselja poput Ma'aleh Adumin i tako povećati upravno područje grada. Drugim riječima, s iznimkom Staroga grada i svetih mjesta za koja nitko ne spori da su dio grada, precizna definicija što jest a što nije Jeruzalem otvorena je za različite geografske interpretacije ovisno o potrebama Izraelaca ili Palestinaca. Ono što je Abu Dis8 za Izraelce, može biti Jeruzalem za Palestince, omogućujući objema stranama da imaju svoje upravne četvrti unutar područja koje smatraju dijelom grada. Sve ovisi o tome tko povlači urbane granice te jesu li povučene tako da najbolje odijele židovske od palestinskih četvrti, zapravo sve što nije dio Staroga grada.

Praktičan način rješavanja teritorijalnih pitanja

Preostala teritorijalna pitanja o kojima treba odlučiti relativno su malobrojna (jedina je iznimka vjerojatno Jeruzalem), uzme li se u obzir da su pregovarači prethodno dogovorili polazna načela određivanja granica kao i mogućih razmjena teritorija. Međutim, kako se pregovori nastavljaju i približavaju cilju, posljednji krug znatno je polaganiji. Važno je točno utvrditi preostale mikroteritorijalne probleme kako se vrijeme ne bi gubilo na dijelove sporazuma oko kojih je načelni dogovor postignut.

Moderna kartografska tehnologija omogućuje uporabu sofisticiranih tehnika koje pomažu riješiti pitanje razgraničenja, čak i na najnižoj i najdetaljnijoj mogućoj razini. Poznate pod nazivom Geografskoga informacijskog sustava (GIS), te tehnike omogućuju pregovaraču rad s bazama podataka, uključujući i karte, te tako tumačenje spornih područja. Tim tehnikama može se koristiti na dva načina. Precizni satelitski digitalni podaci omogućuju izradu karata različita sadržaja (ceste, korištenje zemljišta, naselja, topografija, vodne zalihe itd). Ti se sadržaji mogu preklopiti jedni preko drugih u svim mogućim kombinacijama. Na taj način može se utvrditi koja će strana što dobiti odnosno izgubiti prema bilo kojoj varijanti granične crte, pri čemu je Zelena crta samo jedna od varijanata. Sudionici tako mogu izračunati vlastite dobitke i gubitke, uzimajući u obzir da Izraelci i Palestinci pridaju pojedinim sadržajima različitu važnost, te odlučiti koja je granična crta zapravo optimalno geografsko rješenje.

Alternativno, računalni programi mogu se izraditi za svaki faktor posebno s ciljem da se pronađe optimalna granična crta za svaki pojedini faktor. Tako dobivene karte opet se mogu preklopiti kako bi se uočila stvarno sporna područja, dok se o ostalima više ne treba pregovarati. Pozornost i energiju potom treba posvetiti preostalim područjima, koja približno zauzimaju oko 10% ukupne dužine granice.

Računalna baza podataka spriječila bi pregovarače i političare da zavlače pregovore u odmaklom stadiju kao što su činili prilikom određivanja i demarkacije Zelene crte 1949, opravdavajući to nedostatkom valjanih podataka. To također pojašnjava zašto većina uključenih političara, i Izraelaca i Palestinaca, nije bila sklona uporabi modernih tehnika kakvima se koriste mnoge druge vlade širom svijeta u nastojanju da riješe granična pitanja. Oni su shvatili da će im pristup podacima omogućiti bolje poznavanje stvarnih dobitaka i gubitaka, no da je krajnja odluka političke naravi te da je važnija od poznavanja zemljopisne stvarnosti. Odrediti granicu koja će biti jednako problematična kao ona iz 1949, bez obzira na to što raspolažu podacima, značilo bi izložiti se kritici, a to bi oni svakako željeli izbjeći.

Zaključak

Potpuno je jasno da ni jedna granica nije sveta, a posebice ne granica koja je prvi put određena prije samo 50 godina i uz koju su se već dogodile mnoge promjene. Ako Izraelci i Palestinci žele ne samo riješiti postojeći sukob nego i postaviti temelje razdoblju relativne stabilnosti, mora se veća pozornost posvetiti prastarom pitanju »kako najbolje podijeliti Palestinu« uz najbolje moguće odjeljivanje dvaju naroda unutar vlastitih suverenih jedinica i bez ikakvih zadanih preduvjeta. To treba suočiti s općeprihvaćenom činjenicom da su područje nazvano Zapadnom obalom i granica poznata kao Zelena crta koja omeđuje tu umjetnu političku tvorevinu nepromjenljive činjenice. U međuvremenu pojavili su se novi sadržaji i u najboljem interesu obiju strana bilo bi povući uzajamno prihvatljivu granicu koja će nove sadržaje uzeti u obzir prije no što crta postigne međunarodno priznanje i postane sastavnim dijelom političkoga krajolika.

Postscript

Ovaj ogled napisan je nekoliko tjedana prije izbijanja još jednog vala nasilja u regiji. Dva mjeseca nakon obnove sukoba ono što je za mnoge izgledalo neupitnim u ljeto 2000, sada se (u jesen 2000, op. prev.) čini nesagledivo dalekim. Na dnevnom redu umjesto dijaloga ponovno su ubojstva i nasilje. No temeljno teritorijalno pitanje i dalje je jasno, ako ne i jasnije no prije. Ako i kada pregovori opet krenu, moraju se utvrditi dva potpuno odvojena teritorija, s jasnom crtom podjele između dviju država i naroda. Kao nikad dosad u povijesti to traži uklanjanje onih naselja koja su bila prepreka na putu ka konačnom teritorijalnom rješenju tijekom proteklih sedam godina jer su ta naselja stvorila enklave i eksklave unutar i između područja palestinske autonomije. Prizori ubijene izraelske i palestinske djece stravični su i nema nikakva opravdanja za držanje te djece u izoliranim naseljima okruženima palestinskim teritorijem samo zbog iredentizma njihovih roditelja. I dok izraelska ljevica možda zaista mora preispitati svoj pristup mirovnome procesu, posljednji događaji nimalo ne opravdavaju tvrdu liniju desnice. Upravo suprotno, postalo je jasnije no ikad prije da se radi postizanja konačnog rješenja ta naselja moraju ukloniti — što prije, to bolje.

Bilješke

1 Izvorno objavljeno u časopisu Arab World Geographer, Vol 3 (3), 2000. Preveo i priredio Antonio Orsini.

2 Predjel u jeruzalemskome Starom gradu gdje je nekoć bio Salamonov hram, a poslije je na tom mjestu izgrađena džamija.

3 Nakon što je 28. rujna 2000. Ariel Sharon, tadašnji oporbeni prvak, posjetio područje hramskog brda i time isprovocirao palestinsko muslimansko stanovništvo, buknuo je novi val sukoba u kojem je samo do ožujka 2001. poginulo oko 450 ljudi. Ubrzo potom Sharon je pobijedio na izborima i preuzeo premijersko mjesto.

4 Izvorno objavljeno u časopisu Palestine/Israel Journal Vol 7 (3/4), 2000. Preveo i priredio Antonio Orsini.

5 Lord Peel i lord Woodhead bili su izaslanici britanske vlade i čelnici povjerenstava poslanih u Palestinu da ustanove što se zbiva i predlože rješenja. I Peelovo povjerenstvo 1936. i Woodheadovo 1938. predložilo je podjelu na palestinski i izraelski dio, no s različitom crtom podjele. Woodheadovo povjerenstvo poslano je nakon mnogobrojnih prigovora i Arapa i Židova na prijedlog Peelova povjerenstva. Primjerice, područje Galileje trebalo je prema Peelovu prijedlogu pripasti židovskoj državi, a prema Woodheadovu prijedlogu bilo je dodijeljeno arapskoj državi. Oba povjerenstva predložila su da Jeruzalem ostane pod britanskim nadzorom zajedno s koridorom koji bi ga povezao sa sredozemnom obalom kod Jaffe. Podjela nije provedena zbog izbijanja Drugoga svjetskog rata, no pitanje podjele obnovljeno je nakon rata.

6 Židovski pokret utemeljen 1974, čiji pripadnici vjeruju da je čitavo područje obećano židovskom narodu božanskim obećanjem u Bibliji. Protive se bilo kakvim teritorijalnim ustupcima na Zapadnoj obali i u Gazi. Vjeruju u pravo židovskog naroda na cjelokupno područje tzv. velikog Izraela od Sredozemnog mora do rijeke Jordana. Podigli su ilegalna naselja na Zapadnoj obali 1975. i 1976. Ta su naselja poslije legalizirana u vrijeme desničarske vladavine u Izraelu. Čine ideološku tvrdu jezgru pokreta kolonista sa Zapadne obale koji ima oko 200.000 pripadnika.

7 Prvi izraelski plan za Zapadnu obalu, nazvan prema Yigalu Allonu, podnesen nakon Šestodnevnog rata 1967. Planom je predviđeno da Izrael zadrži nadzor nad dolinom Jordana, kao novom sigurnosnom granicom, te da to područje kolonizira poljodjelskim stanovništvom. Preostalo područje Zapadne obale predviđeno je kao područje palestinske autonomije koje bi se vratilo pod jordansku upravu te bi s Jordanom bilo povezano teritorijalnim koridorom. Izraelska politika kolonizacije temeljila se na tom planu sve do 1977. kada je Laburistička stranka izgubila izbore od desničara. U tom razdoblju na području predviđene palestinske autonomije nije podignuto ni jedno kolonističko naselje.

8 Istočno jeruzalemsko predgrađe u sastavu palestinske uprave uvedene sporazumom iz Osla 1993. Sjedište palestinskog povjerenika.