IZBOR HRVATSKE REVIJE

Vlaho Bogišić

IZBOR HRVATSKE REVIJE

Vlaho Bogišić

IZBOR HRVATSKE REVIJE

1.

Prije nego što će započeti sjednicu upravnoga odbora 30. siječnja 1942, predsjednik Matice hrvatske Filip Lukas potužio se nazočnim odbornicima kako upravo objavljeni broj Hrvatske revije trpi »ozbiljan prigovor«. Revija je naime bila objavila pjesmu Vladimira Nazora naslovljenu Ljubo Wiesner, što je Lukasu sporno jer Matica u svojim izdanjima ne može davati »mjesta osobi Ljube Wiesnera, kojega je jednom osudila radi njegova protuhrvatskog postupka«. Wiesnerovo se »protuhrvatsko djelovanje« sastojalo u tome što se nekoć, u doba diktature, solidarizirao s predsjednikom Društva književnika Milanom Begovićem kada je on upozorio Maticu da odbijanjem protokolarnog pozdravljanja kralja krši bolje običaje. Lukas, štoviše, podsjeća odbornike kako su onda i u Društvo književnika »prodrli sa svojom većinom te oborili Begovića«, ali je Wiesner ostao dosljedan. Upravi Matice hrvatske se u siječnju 1942, usred najgore ratne krize, ta kontroverzija činila vrijednom ozbiljne rasprave jer je uredništvo Revije, očito pod sugestijom, uskoro objavilo kako je Nazorova pjesma u Matičinu časopisu izašla pomutnjom. Tih se dana, osim toga, upravo imalo navršiti stotinu godina od dana kada su fantastične osnove mladih liberala o modernome građanskom društvu koje bi u vlastitim institucijama bilo u stanju skrbiti se o narodnoj baštini i kulturnom razvitku prvi put ozbiljene u potvrđenom dokumentu o utemeljenju Matice. Ratno okruženje i mnogo ozbiljnije razlike u razumijevanju budućnosti od denuncijacija o »protuhrvatskim« pozicijama nisu doduše bile pogodan ambijent za svečarske reminiscencije, ali se od institucije koja je opstala pod različitim formalnim suverenitetima i »krunama« ipak moralo očekivati više osjećaja za kontinuitet i koncentraciju, nasuprot prodoru »većinom« i revolucionarnoj logici »velikoga praska«. Kada desetak godina poslije u Rimu bude govorio nad Wiesnerovim grobom, Lukasu će u egzilu vjerojatno biti jasno koliko su naknadna »pomirenja« tek zbrajanja propuštenih mogućnosti što u sebi ne sadrže pokretačku energiju vizije, koja se inače ne može ni reinterpretirati ni krpiti.

2.

Nekako u isto vrijeme kada se Lukas opraštao s Wiesnerom, na dalekom jugu, u Buenos Airesu, gdje se nekako skrasio nakon bleiburške katastrofe, Vinko Nikolić je još uvijek imao dovoljno vremena za novi početak. O pokretanju nove serije Hrvatske revije, koju tada započinje s Antunom Bonifačićem, Nikolić je uvijek govorio kao o »obnovi«. Premda je u formalnom pogledu i realnim odnosima takvu shvaćanju lako suprotstaviti niz prigovora, ono sadrži nekoliko bitnih, dubinskih potvrda, koje mu idu u prilog. Novu Reviju nije dakako izdavala, niti na kakav očigledan način podupirala Matica hrvatska, ali ni koja druga alternativna skupina ili društvo. Nikolićeva programatska nakana da je »vrati« Matici prešutno je u suradnji i potpori što ju je uživala među Hrvatima koji su nastavili živjeti u građanskim društvima sadržavala temeljnu konstitutivnu ideju Matičina djelovanja kao pretpostavke slobodne, građanske Hrvatske. Nikolić, njegovi suradnici ni pretplatnici nisu osnivali drugu, niti su kao »pravu« nastavili neku svoju Maticu, oni su implicitno od početka priznavali kao jedino moguću onu koja je nastavila djelovati u Zagrebu, ne pristajući da se pojedinačno ne bi osjećali njezinim legitimnim dijelom. S druge strane ni Matica nije obnavljala Reviju pa je Nikolićevim povratkom početna zamisao verificirana. Nikolićevo su formativno razdoblje tridesete godine, kada se inteligencija njegova naraštaja određuje oko dva za hrvatsko društvo temeljna pitanja, nacionalnom i socijalnom. Oba su sadržana u imenu i programu vodeće političke snage u zemlji, Hrvatske seljačke stranke, ali se idejna borba počinje voditi u razmjerno širokom javnom prostoru, što više striktno ne uključuje mehanizam za održavanje konsenzusa o zaštiti autonomije. Obično se drži kako su tada zasnovane snažne podjele u sljedećem ratnom razdoblju pa i poslije bile fatalne, no ne treba zanemariti početnu pretpostavku da je hrvatsko društvo tada doista omogućavalo prave suprotnosti, što nije stagnacijska ili još gore nazadna, nego razvojna okolnost. Nikolić je kao student i poslije profesor pripadao krugu nacionalistički senzibilizirane mladeži, poput Marka Čovića koji je vodio Sveučilišni pododbor Matice hrvatske, organiziran u duhu Lukasove korporativne akcije za osvajanjem većine koja treba provesti svoju volju. Čoviću je u trenutku kada ta volja 1941. počinje pragmatizirati svoje ciljeve povjerena Hrvatska revija, ali se sustav urušio u pretpostavci, krivo postavljenoj ljestvici vrijednosti. Pokušavajući ispočetka, Nikolić nije ponovio polaznu pogrešku. Njegov izbor Hrvatske revije utoliko nije tek simboličan i ne tiče se (samo) njezina imena, hrvatskoga i revijalnoga karaktera publikacije, mnogo važnijim čini se model kojemu se vraća: tribine koja je svjesna svoje dijaloške pozicije, koja svoju potvrdu traži u očitovanju, a ne isključenju sugovornika. S pedesetim godištem Nikolićev niz Hrvatske revije tiho odlazi u bibliografske pregratke. Datum nije zanemariv, samo je još jedan hrvatski časopis, Republika, izdržao u usporedivu kontinuitetu, no ako bi trebalo birati između prigodnosti i tišine, onda je u ovom slučaju bolje posljednje, jer unatoč emancipaciji do samoodgovornosti, naša kulturna zajednica nije suverena ni do stupnja da bi bila u stanju bibliografski referirati.

3.

Među arhivalijama Matice hrvatske čuva se i papir s njezinim memorandumom na kojem s nadnevkom 14. siječnja 1941. Blaž Jurišić potvrđuje da je »primio dopis Matice hrvatske — povjerenika Banske Vlasti Banovine Hrvatske o otkazu vršenja dužnosti urednika Hrvatske Revije«. Tri dana poslije Jurišić se obratio povjereniku Anti Marinoviću upozoravajući ga na nejasne zakonske i statutarne pretpostavke nastaloga stanja, konstatirajući pritom kako je »spriječen u daljem vršenju uredničkog rada«. Sukob Matičine i banovinske uprave imao je tako za posljedicu i prestanak ne samo uredničkog mandata Blaža Jurišića nego njegovim povlačenjem, a i skorim nastupom novih okolnosti, dugoročno zamrzavanje uvjeta potrebnih za društveni utjecaj i artistički sjaj kakvima je Jurišićeva Revija težila. Neki su od tih uvjeta opći, časopisi primjerice više ni približno ne znače isto što i tada. Prava se pozadina sukoba Matičine uprave s Banovinom ubrzo razmrsila. Već 11. travnja 1941. Država Hrvatska, koja se sudeći po tom dokumentu još i ne naziva »nezavisnom«, opoziva bansku odluku. Jedna od prvih briga »zamjenika poglavnika« koji je u potpisu nečitljiv (Kvaternik) bila je uime »hrvatske vlade«, koje još nema u Zagrebu i nije prisegnula, vratiti upravu Matice Filipu Lukasu. No taj čin nije podrazumijevao i vraćanje Revije Jurišiću. Jurišić je istina kao član Matičine suspendirane uprave »rehabilitiran«, ali nije bilo zamislivo da bi mogao održati svoju ključnu zaslugu, što je Miroslav Vaupotić formulira kao »izvjesnu liberalnost, koja se osjećala u časopisu i nakon istupa Krleže i Cesarca (1932)«. Vaupotićeva procjena da se upravo u Hrvatskoj reviji može postupno pratiti »razvitak hrvatske građanske klase i književnosti« tridesetih godina sažeta je i točna, a posebnu joj važnost daje vrijeme i distanca s koje je učinjena i objavljena, rane šezdesete godine.

Prvi broj Hrvatske revije izlazi u trenutku koji na simboličkoj razini ali i u posljedicama nosi izrazit prevratnički potencijal za razvitak građanske Hrvatske. Radićeva smrt u kolovozu 1928. bila je slagarima i urednicima preča briga od datuma kada će se pojaviti još jedan iz niza književnih časopisa što su pokušavali formulirati širu kulturnu koncepciju. Pokolj u beogradskoj skupštini za hrvatsko je društvo u svim razvojnim segmentima bio svršen čin, jednostrano isključenje. Duga nagodbenjačka tradicija s oportunitetom što se uvriježio kao sastavnica boljih običaja u javnom ophođenju prekinuta je činom o kojem jednostavno nije moglo biti spora. Atentat je osim toga promijenio odnos snaga na hrvatskoj javnoj sceni jer je onaj dio hrvatske kulturne i političke tradicije koji se zauzimao za južnoslavensku kooperaciju po logici stvari morao prepustiti inicijativu pobornicima drukčijeg mišljenja. No i za njih to nije bila jednostavna situacija jer su do tada svoju poziciju artikulirali oporbeno, kao protivnu integralističkoj, bez sigurne i čvrste pretpostavke kako drukčije. Na toj su se osnovi neposredno prije atentata zaoštrili odnosi i u Matici hrvatskoj, pa je u sporu oko shvaćanja tzv. prosvjetnog saveza potisnut predsjednik Albert Bazala, a vodstvo Matice u svibnju 1928. preuzeo Filip Lukas. Lukasov se pritisak zasnivao upravo na tvrdim, oporbenjačkim tezama, diferencijacije oko teze, a ne argumenta, što nije uvijek bilo lako prihvatiti ni onima kojima te teze, poput Ljubomira Marakovića, same po sebi nisu bile daleke. Zapravo, u prvom trenutku, oko koncentracije su se lakše razumjeli zastupnici oprečnih pogleda no što se u tome snalazila, uvjetno rečeno srednja, ali većinska liberalno građanska koncepcija, tim više jer će HSS-u trebati razmjerno mnogo vremena za konsolidaciju i preuzimanje prave inicijative. Hrvatska je ljevica, naime, nedvosmisleno svoje rastuće akcije usmjeravala ne samo protiv socijalnog pritiska nego i unitarističkih projekcija režima koji je potpisao atentat. Njezin najsnažniji intelektualni glas, Miroslav Krleža, protivi se nagodbenjačkome stilu, sve do sukoba sa samim Radićem oko popuštanja pritisku srpskom radikalskom kompleksu. Ulazak Augusta Cesarca u Matičin Odbor u istom trenutku kada ga Lukas preuzima pokazuje profiliranje hrvatskoga društva iz zatvorene, autonomaške, u otvoreniju građansku strukturu, koja se na moderan način počinje izražavati u svojim unutrašnjim proturječjima.

Teško je reći koliko su toga bili svjesni Matičini odbornici kada su prethodno, pod Bazalinim vodstvom u drugoj polovici dvadesetih razmišljali o časopisu što bi učvrstio Matičina nastojanja i davao im širi odjek. Sudeći po odluci da ga povjere Branimiru Livadiću, upućenom doduše u estetske prijepore i stilska strujanja još od moderne, prije im je na pameti bila nakana razbistriti košmar avangardističkih časopisnih glasova i institucijski odgovoriti na prvu razmjerno snažnu prisutnost nezavisnih, privatnih časopisa poput Književne republike i Književnika, napose s obzirom na teškoće Društva književnika s održavanjem Savremenika, nego što su zamišljali doista novu, redefiniranu tribinu. Livadić govori o »izmjeni ideja (koja) nastaje iz potrebite afirmacije osebitih i oprečnih ličnih stanovišta«. Čini mu se kako kontroverzije koje otud iz autorske inicijative nastaju i »kadre su uzbuditi« treba razumijevati s obzirom na pretpostavku kako je svekoliki napredak zadan »idejnim oprekama«. Premda je Revija u prvome, oglednome dvobroju, pa onda i godištu 1929. koje su uredili Livadić i Stjepan Ivšić dala naslutiti reprezentativni okvir svojega potonjeg utjecaja, ambicioznost, preglednost i upućenost suradnje te domišljenu likovnu sastavnicu, ubrzo se suočila s ozbiljnim teškoćama. One su vidljive u prvome godišnjem deficitu, koji ipak ne izražava samo materijalne odnose. Gubitak Revije treba promotriti prema ukupnoj Matičinoj financijskoj snazi, prema tih 140.000 stoji samo 120.000 ukupnih dotacija, od toga je grad dao 20.000, a prosvjetno odjeljenje, što hoće reći država, samo 10.000, pa je Matici i Lukasu moralo biti jasno da s takvim proračunom ne mogu ostvariti iole ozbiljnije zamisli. Odlučuju stoga izdavanje i prodaju Matičinih izdanja prepustiti posebnom trgovačkom društvu, posredno dakle pridobiti zainteresirani kapital. O cjelini te transakcije, upotrijebljenim sredstvima, ciljevima i novcu suvlasnika Pramatice ne zna se mnogo, ali Hrvatska revija nije uvrštena u taj program. Matičina je uprava odlučila ponuditi Reviju privatnom nakladniku, kojega bi podupirala subvencijom. Revija bi tako ostala u njezinu programskom okviru, a materijalna odgovornost ne bi teretila Maticu, bila bi jasnije postavljena. Takav se model s Jurišićem, kojega su kao pripadnika Matičina kruga i pri koncipiranju očito imali na umu, pokazao dobrim. Jurišić dakako nije postao pravi vlasnik Revije, jer je bez Matice ne bi mogao, barem ne na taj način, izdavati, ali mu predloženi odnos nije donosio samo obveze i odgovornosti nego i prava s kojima urednik inače teže može računati. Jurišić je s Revijom nesumnjivo bio osobno, egzistencijski motiviran, ali svoj osobni udjel u časopisu zapravo nije »prodao«, plativši za to višekratno visoku cijenu trostrukom smjenom, za komesarijata, za ustaške diktature i nakon komunističkoga prevrata. Kada se upravo u Reviji dogodio neizbježni sukob Lukasa i Krleže s primjenom metode isključivanja, Jurišić je istina pristao na ograničeni urednički djelokrug, ali časopis nije pretvorio u razradu Lukasovih direktivnih nazora. Makar koliko bila riječ o nijansama, Jurišić je u znatnom smislu preteča mnogih hrvatskih urednika iz druge polovice stoljeća koji u zadanome i ograničenom okviru nerijetko uspijevaju zaobići dogmu. Idejni raspon, autorska predanost i motivacija, duh i snaga građanske kooperacije iz prva tri Jurišićeva godišta, nisu ne samo u časopisu nego ni u kakvoj drugoj javnoj inicijativi u nas postignuti ni do danas, u čemu s pravom počiva legendarni potencijal Hrvatske revije.

4.

Obje su nakladne serije Hrvatske revije zamišljene u revijalnome, preglednome, koncentracijskom programu. Prvu je izravno potaknula institucijska, društvena svijest, a i u drugoj predleži potreba za sažimanjem općega, stjecajem prilika rasutog potencijala. Moglo bi se utoliko očekivati da i u provedbi takvih zamisli stoje skupine, odbori i redakcije, združenih pa i različito profiliranih pojedinaca. Štoviše, čini se da se oba puta s nečim takvim i pokušalo, Matičini su odbornici tražili one između sebe i u bližoj okolici koji bi zajednički formulirali polaznu perspektivu približnu početnom dojmu, Nikolić i Bonifačić su još više trebali barem privremenog učvršćivanja sustava podložnog zajedničkomu, a ne autorskom probitku. Pokazalo se međutim da hrvatski časopisi, pa i kada im je institucijski okvir imanentan, izravno ovise o pojedinačnoj inicijativi. Taj je fenomen vjerojatno vezan uz prilike što ih određuju, skromna sredstva i očekivanje zajednice da je ta vrsta javnog djelovanja prepuštena požrtvovnosti onih koji su i tako žrtve svoje predanosti općem dobru pa razmjerno uspjehu dobivaju nagradu u dionicama poštovanja. Epiloške sekvence prve i druge serije Revije samo učvršćuju tu perspektivu: nakon Jurišića časopis je izgubio svoj lik, premda je i tada u njemu suprotiva svim ograničenjima izlazilo dobrih i važnih tekstova, uključivo s nekima iz pera doskorašnjih zatočenika ustaških logora; s Nikolićem se ugasio naraštaj njezina drugog iskustva. Nikolićeva odluka da preseli Reviju u Europu bila je u kulturnom smislu važna a ne samo simbolična, želja za povratkom u Zagreb i Maticu nešto posve drugo — s jedne strane sentimentalno, a s druge svjesno stapanje u kontinuitet koji je gradio, samozatajno tako poništavajući ekskluzivnost svoje pozicije. Ni jedna od nakladnih serija Hrvatske revije, razumije se, ne bi bila moguća da časopisi nisu privukli respektabilnu suradnju. Obrađivana su različita područja kulturnoga i društvenog života, retrospektivno i kronički, s uočljivim uredničkim nastojanjem za održavanjem uporišne točke u vrijednostima koje su potvrđene. To opet ne znači da Revije nisu u naraštajnom i smislu estetskih koncepcija pokušavale biti otvorene, uostalom obilježila su ih dva književna glasa nesvodiva na skupine i protuslovna dominantnom tonu: Miroslav Krleža i Boris Maruna.

5.

Hrvatska revija bila je tipična formacija hrvatskoga dvadesetog stoljeća, drugog časopisnog vijeka za tu malu kulturu koja je u njemu napokon povezala niti svoga jezika i izraza, ambicija i mogućnosti. Izlazila je u dvije polustoljetne periode, prvoj kada su oblici komuniciranja uopće i u nas bili na bitno različitom stupnju nego u drugoj, s medijskim prevratom i novom ulogom tekstualnosti. Za kulturu hrvatskog moderniteta Revija je dokument i iskustvo, kao dokument još nije vrednovana, kao iskustvo nedovoljno je iskorištena. Na njezinim se stranicama hrvatski izraz učvršćivao do kritičke sigurnosti, to je doba našeg prvog pravog, Minervina, leksikona, razdoblje pripreme za enciklopediju, planiranja prvih kolekcija sabranih djela hrvatskih pisaca, te u njoj napose vidljivog odnosa prema likovnosti i urbanosti kao pretpostavci visokoga, razvijenoga stila. Nikolić je, kazali smo, razumio smisao toga nastojanja. U svojoj je Reviji inzistirao na organskom, jeziku koji se govori i prakticira u domovini, a ne artificijelnom pravopisu razlike, jednako kao i legitimacijskom očitovanju široke kooperativnosti hrvatske kulture prema realnim kriterijima. Revija je u tom smislu vjerojatno važnija po tragu što ga je ostavila u knjižnicama drugih kultura nego među svojim izvornim pretplatnicima. Živjeti s drugim i razumijevati ga, u svome i objektivnom svijetu, ostaje dakle zasadom Revije i u trenutku kada presudni utjecaj u njoj opet zadobiva jedan politički geograf.