HRVATSKA POLITIKA U 20. STOLJEĆU

Ljubomir Antić

HRVATSKA POLITIKA U 20. STOLJEĆU

Ljubomir Antić

HRVATSKA POLITIKA U 20. STOLJEĆU

Kraj stoljeća uvijek je prilika za pravljenje bilanci. Nema područja ljudskog života, od športa do znanosti, u nas i u svijetu, ispod kojeg se ove godine ili sljedećih godina neće podvući crta pod kojom će se naći ocjena o njegovoj /ne/uspješnosti u 20. stoljeću. Netko će pokušati ocijeniti i cijelo stoljeće koje je dovoljan vremenski razmak u kojem se može (ali ne mora) zaokružiti jedna cjelina zbivanja, začeti i završiti neki važan trend koje ga obilježuje. Zbog toga su neka stoljeća proglašavana kao mračna, druga kao revolucionarna ili prosvijećena a postoje i stoljeća otkrića, ratova i sl.

Pri tome se često zna gubiti iz vida da je stoljeće svojevrstan dio kalendara. Za razliku od dana, mjeseca ili godine koji su fizički događaji vezani uz odnos Zemlje, Sunca i Mjeseca, stoljeće je jednostavno ljudski dogovor u računanju vremena. Zbog toga ga je, za razliku od drugih dijelova kalendara koji imaju čvrsto određene značajke, nemoguće staviti u okvire. Granice stoljeća zbog toga nisu nikakvi okviri koji brane da se preko njih »preliju« povijesni događaji, trendovi, načini mišljenja, društveno ozračje... Stoga se u pravilu granice epoha ne poklapaju s granicama stoljeća.

Kakvo je bilo 20. stoljeće? Držeći se kalendara, teško je odgovoriti na to pitanje jer se zbivanja u tome stogodišnjem razdoblju jednostavno ne mogu svesti na zajednički nazivnik. Ono što karakterizira 20. stoljeće započelo je poslije 1900. a završilo prije 2000. godine. To znači da se 19. stoljeće jednostavno »prelilo« preko 1900. i nastavilo »teći« do Prvoga svjetskog rata, a da se 20. stoljeće »zaustavilo« osamdesetih godina. Dokaz za to je i način na koji se predavala nacionalna povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Razdoblje od 1900. do Prvoga svjetskog rata uvijek se predavalo u sklopu predmeta Hrvatska povijest u 19. stoljeću. Sve drugo bilo bi nelogično i značilo bi preferiranje konvencije nad životnom stvarnošću.

Majstor slikanja društvene atmosfere Josip Horvat u knjizi Živjeti u Hrvatskoj 1900-1941 — Zapisci iz nepovrata (Zagreb, 1984), ovako prenosi vlastiti doživljaj Zagreba na početku 20. stoljeća:

Mijenjali su se i generali i visoki činovnici i ženska moda, samo odore, uniforme društva, uvijek strogo u redosljedu prema društvenoj hijerarhiji, ostali su isti. dajući životu grada i zemlje pečat stalnosti. Činilo se da je taj poredak vječan i u skladu se s tim odvijao život. Uvijek su isti bili njegovi utrenici i liniju se njegova uspona moglo odrediti prilično točno unaprijed za svojih trideset godina, dakako za svakog pojedinca prema osobnim prilikama. Nakon svršenih nauka, svatko je mogao unaprijed izračunati kako će napredovati u državnoj službi, koliki će mu biti dohodak, kad će se moći povući u mir — život svakoga bijaše, istina, jednoličan ali stalan u svojoj sigurnosti. Dakako bilo je izuzetaka, i pozitivnih i negativnih, ali ti su bili rijetki. Ta je sigurnost života djelovala i na misao i na volju, primalo se bez roptanja diktat poretka. Sve bijaše pokorno: »sluga pokoran!« simbolički je zvonilo iz svačijih usta mjesto pozdrava.

Ni potresi, koji su početkom novog stoljeća u dva navrata malo jače stresli Zagreb, nisu mogli poremetiti taj osjećaj sigurnosti.

Da nije riječ samo o osobnom pogledu, potvrđuje nam jedan drugi pogled s vremenske i prostorne distance. Američki politički analitičar i pisac Zbigniew Brzezinski u knjizi Izvan kontrole. Globalna previranja uoči 21. stoljeća (Zagreb, 1994) piše:

Dvadeseto stoljeće rođeno je u nadi. Zarudjelo je u razmjerno dobroćudnom okružju. Najvažnije sile svijeta uživale su, općenito govoreći, prilično dugo razdoblje mira. Samo su tri veće provale međunarodnog nasilja prekinule mir koji se održavao na sustavu uspostavljenom Bečkim kongresom godine 1815. /.../.

Može se reći da je u svjetskim prijestolnicama 1. siječnja 1900. vladao optimizam. Ustrojstvo globalne moći činilo se stabilnim. Postojeća carstva činila su se prosvjećenijima i sigurnijima. Za pojedina, poput austro-ugarskog, moglo se čak reći da su bili primjeri umjerenosti i etničkog suživota. Najvažnije metropole, London, Pariz, Berlin, Beč ili Sankt Peterburg, počeli su uživati u blagodatima industrijske revolucije i naglo se razvijati u kulturna središta. Cvale su: umjetnost, arhitektura, književnost, a inovacijske struje poticale su raspoloženje stvaralačke nade. Demokracija, čak i socijalna demokracija, počela je skromno prodirati u postojeće tradicionalne ustanove vlasti, ali bez vidljivih raskola. Iako raširena, socijalna neravnopravnost još se činila uobičajenom, ali ipak se aktivnije (u Njemačkoj, primjerice) postupno ispravlja širokom vladinom intervencijom. /.../

Rastuća vjera u znanstvenu revoluciju stvarala je optimizam u vezi s budućnosti čovječanstva. Dvadeseto stoljeće dočekano je u mnogim komentarima kao pravi početak Doba razuma«.

Devetnaesto stoljeće sa svojim društvenim odnosima, mentalitetom i općom atmosferom nastavilo se živjeti sve do Prvoga svjetskog rata. A onda je nastupio preokret. Brzezinski ga vidi ovako:

Nasuprot nadama, dvadeseto stoljeće postalo je najkrvavije i mržnjom najispunjenije u povijesti čovječanstva, stoljeće halucinatorne politike i čudovišnog ubijanja. Okrutnost je institucionalizirana do nevjerojatnih razmjera, smrtnost organizirana poput masovne proizvodnje. Potresna je suprotnost između mogućnosti znanosti da čini dobro i političkog zla koje je prouzrokovala. Nikad u povijesti ubijanje nije bilo tako globalno, nikad se nije zatrlo toliko života, nikad uništavanje ljudi nije bilo provedeno tako koncentrirano u ime oholo iracionalnih ciljeva. /.../

Naravno, u povijesti je bilo razdoblja intenzivnog nasilja. /.../ Ipak, te provale nasilja bile su samo provale: intenzivne, nasilne, krvave, ali rijetko trajne. Ubijanje, posebice civila, neposredno je bilo vezano za borbu i osvajanje. Rijetko bi to bila trajna politika s predumišljajem. A predumišljaj je najkrvaviji doprinos dvadesetog stoljeća političkoj povijesti.

Dvadeseto stoljeće može se tako označiti kao vrijeme politike organiziranog ludila, prisilne utopije i megaumiranja. Računa se tako da je tijekom njega ubijeno više od 175 milijuna ljudi s predumišljajem u politički motiviranim pokoljima totalitarizama boljševizma, fašizma i nacionalsocijalizma.

Između tih krajnosti događala se hrvatska povijest u 20. stoljeću. Kao malen, podijeljen narod bez gospodarske i političke moći pa i same države, Hrvati su, međutim, više participirali u nepovoljnim nego povoljnim trendovima toga vremena.

Na početku stoljeća

Hrvatske zemlje u 20. stoljeće ulaze kao dio Austro-Ugarske u kojem je, prema nagodbenom sustavu iz 1867/68. godine, Banska Hrvatska u sastavu ugarskoga a Dalmacija i Istra austrijskog dijela dvojne monarhije.

Hrvatska je površinom i stanovništvom mala zemlja. U XX. stoljeće (popis iz 1900) ona ulazi s 3.161.456 žitelja. Od toga ih je u Istri živjelo 218.440, Dalmaciji 545.184 a u Hrvatskoj i Slavoniji 2.397.872. Na demografskom planu od 80-ih godina XIX. stoljeća dominantna je pojava snažno i kontinuirano iseljavanje u prekomorske zemlje sa stalnim porastom prema Prvome svjetskom ratu. To najprije usporava porast a zatim je počelo dolaziti do postupne depopulacije i poremećaja demografske (spolne i dobne) strukture. Posljedice toga očituju se u najširem spektru: od gospodarstva do društvene i nacionalne psihologije. Do početka Prvoga svjetskog rata Hrvatska je iseljavanjem nepovratno izgubila 350.000 stanovnika, što je činilo 11% njezina žiteljstva. Time je postala jedna od najizrazitijih iseljeničkih zemalja Europe iz koje se u tom razdoblju iselilo oko 10% stanovništva. To je vrijeme stvaranja snažne hrvatske emigracije koja će kroz cijelo stoljeće u povratnom djelovanju biti važan čimbenik u cjelokupnom životu nacije. Nedostatak radne snage s jedne a priljev dolara s druge strane postupno će pokrenuti unutrašnje radne migracije te mijenjati krajobraze i vedute gradova. (U unutrašnjosti počet će se uzgajati kulture koje zahtijevaju manje radne snage a u Splitu npr. Bračani iz iseljeništva gradit će kuće za iznajmljivanje.) U društvenoj sferi veliko značenje imat će iseljenici-povratnici (do rata ih je bilo oko 20%) s potpuno novim životnim iskustvima.

U 20. stoljeće Hrvatska ulazi kao agrarna i izrazito nerazvijena zemlja u kojoj se vrlo sporo odvija proces modernizacije. Pred Prvi svjetski rat u Hrvatskoj i Slavoniji još 90% stanovnika živi na selu a ostatak u 17 gradskih naselja. Od njih samo je pet imalo više od 10.000 stanovnika: Zagreb, Karlovac, Varaždin, Mitrovica i Zemun. Zagreb koji se snažnije razvijao, imao je 75 tisuća žitelja. Stanje u Dalmaciji, koja je bila najnerazvijenija zemlja austrijskog dijela Monarhije, još je nepovoljnije. Dovoljno je spomenuti da se kolonat kao ostatak specifičnoga feudalnog odnosa na selu, održao sve do propasti Monarhije a da sve do tog vremena Dalmacija nije bila povezana željeznicom s unutrašnjosti. Desetljeća bez gotovo ikakve socijalne mobilnosti stvorila su poseban mentalitet koji se vezivao za dalmatinsku sredinu. Zato se događalo da je u iseljeništvu (osobito u Južnoj Americi) dalmatinski Hrvat bio neobično uspješan i poduzetan, a vrativši se s kapitalom u zemlju, postajao bi rentijer. Za Austriju Dalmacija je bila zanimljiva samo zbog strateških razloga. Gotovo sve te značajke imala je i Istra.

Na početku stoljeća Hrvatska je etnički bila drugačije komponirana nego na njegovu kraju. U Dalmaciji je uz Hrvate živjelo oko 18 posto Srba. U kotorskom okružju činili su apsolutnu većinu (od gotovo 80%), a u znatnom broju bili su zastupljeni i u zadarskom okružju (oko 30%). Istra sa otocima Krkom, Cresom i Lošinjem imala je gotovo 60% Hrvata te 26% Talijana i 14% Slovenaca. U Banskoj Hrvatskoj živjelo je oko 15% Srba dok ih je na prostoru bivše Vojne krajine obitavalo gotovo 41%. Uz to su u Hrvatskoj i Slavoniji živjeli i pripadnici mnogih drugih manjina od kojih je osobito brojna bila njemačka zajednica.

Premda su prema Nagodbi kraljevine Hrvatska i Slavonija bile priznate kao politički narod, politički život bio je jako reduciran. Sabor se birao po skučenom izbornom pravu s visokim cenzusom po kome je 1906. godine pravo glasa imao samo 45.381 birač a prema zakonu iz 1910. biračko je pravo prošireno na 190.000 građana. Uz izabrane zastupnike velik broj bio je i imenovanih, tzv. virilista ili banskih pozvanika. U Dalmaciji je izborni red bio još konzervativniji. Ondje je svaka od kurija (veleposjedi, gradovi, gospodarske komore i seoske općine) davala unaprijed određen broj zastupnika u pokrajinski sabor sa sjedištem u Zadru. Ban kao šef izvršne vlasti formalno je bio odgovoran Saboru, no imenovao ga je kralj uz pramapotpis ugarskog ministra predsjednika, a Sabor ga nije mogao opozvati.

Bosna i Hercegovina je nakon protuturskog ustanka na Berlinskom kongresu 1878. godine stavljena pod upravu Austro-Ugarske koja ju je carevom proklamacijom 1908. godine anektirala. Kao takva nije pripadala jednom od dijelova Monarhije nego je bila »carevinska zemlja« pod upravom zajedničkog ministra financija. Politički život u njoj zasnivao se pretežno na vjerskoj i nacionalnoj osnovi. Interese Hrvata koji su 1879. godine participirali u stanovništvu s 18,8% zastupale su Hrvatska narodna zajednica i Hrvatska katolička udruga. One se nastoje povezati s političkim strujama u Hrvatskoj, no tome se suprotstavljaju Beč i Pešta koji su preferirali odvojeni razvoj Bosne i Hercegovine od Hrvatske (i od Srbije) potičući bošnjaštvo.

U strahu pred budućnošću

Takva Hrvatska: mala, siromašna, teritorijalno i politički neintegrirana, bez stvarne političke moći... mogla se osjećati samo ugroženom i nesigurnom za svoju budućnost. Taj je osjećaj potenciralo okruženje mladih, dinamičnih i ekspanzionistički orijentiranih nacija. Na prijelazu stoljeća pa prema Prvome svjetskome ratu osobito se snažno ćutio germanski pritisak koji je posebice kod političara iz Dalmacije proizvodio panična stanja. Njemački prodor na Istok postat će Supilova opsesija. U članku Njemačka taktika u riječkome Novom listu 26. studenoga 1904. godine on će pisati:

Mi nećemo nikada prestati isticati kako Drang nach Osten je najveći, najpogibeljniji neprijatelj našega naroda. Imamo mi, doduše, i drugih protivnika koji nas pritiskaju, gnjave i svakojakih nam muka zadavaju. Ali nas prošlost i sadašnjost uči da smo se mi, Hrvati i Slovenci uopće, nekako znali ipak održati prema njima, da smo još uvijek živi. Uzrok je tomu u sistemu borbe, u slabijim silama i spremi protivnika, kome smo više-manje dorasli, ako ništa, bar toliko da nas ipak ne može ubiti. S Nijemcem se ima drugačije. Gdje on dođe i zavlada, tu je našem elementu opstanak nemoguć. /.../

Nijemci ne rade na mahove, danas u entuzijazmu, sutra u apatiji i indolenciji — nego hladno, proračunato, sistematski, marljivo i ustrajno. Oni idu polagano ali uvijek naprijed. Počinju iz temelja, od seljaštva, radništva i pučke škole. Nastavljaju kroz industriju, promet, trgovinu i veću naobrazbu. Tek onda — kad je jabuka zrela — nastupa njemačka narodna politika da u državnom interesu pobere truda njemačkih pionira. U tom oni imaju svoj plan koji svaki Nijemac u srcu nosi. Nama je svima taj plan dobro poznat: na Trst s jedne strane, na Balkan i Malu Aziju do Bagdada s druge. Cilj sadašnjih njemačkih aspiracija su obale Jadranskog i Egejskog mora i Perzijskog zaljeva.

Madžarski ekspanzionizam i stalni pokušaji kršenja Nagodbe teško su pritiskali hrvatsku politiku. Izigravanje Nagodbe u primjeru Rijeke (»riječka krpica«), nasilje nad narodom 1903. godine, nametanje madžarskog jezika (»željezničarska pragmatika«), Zakon o izvlašćenju morske obale radi postupnog prisvajanja Hrvatskog primorja za potrebe madžarskoga kapitala... samo su najočitji primjeri koji su djelovali zastrašujuće.

Od početka stoljeća u Hrvatskoj je sve više prevladavalo uvjerenje o besperspektivnosti ostanka u Austro-Ugarskoj. U političkim uspomenama Suton Austro-Ugarske i Riječka rezolucija (Zagreb, 1936) dr. Ante Trumbić je zapisao:

Kakvoj su se budućnosti mogli nadati zapostavljeni narodi u ovakvoj državi? Kada Česi, koji su predstavljali u Austriji prvorazrednu snagu političku, ekonomsku i socijalnu nisu mogli da uspiju u stvari ovako pravičnoj, kao što je ekviparacija českog sa njemačkim jezikom /.../ onda ni mi Hrvati, uz ostale podređene narode, nismo se mogli obmanjivati odnosno naše budućnosti. I ja sam se tada konačno uvjerio, da je jalova nada u našu budućnost u okviru habsburške carevine. Ovo subjektivno uvjerenje, crpljeno iz individualnog posmatranja događaja u austrijskom parlamentu, širilo se je u hrvatskoj inteligenciji kao i u političkim krugovima pod dojmom tih očiglednih pojava. /.../ Dozrijevalo je uvjerenje u hrvatskoj politici, da se treba odcijepiti od Austrije, koja nije narod nego jedna dominacija, a kao država samo je podnožje jednoj nesavremenoj dinastiji.

Jugoslavenstvo kao »iluzionističko pojačanje koeficijenta sigurnosti«

U situaciji kada se poredak činio vječan a svaka promjena mogla samo dodatno pogoršati težak položaj, u Hrvatskoj se nakon šoka izazvanog žestokim hrvatsko-srpskim sukobima 1902. godine kao podloga izlasku iz nemogućeg stanja počela razvijati nacionalno-politička filozofija jugoslavenstva. (Povod sukobu bio je članak Nikole Stojanovića Srbi i Hrvati pretiskan u zagrebačkom Srbobranu iz beogradskoga Srpskog književnoga glasnika u kojem autor izlaz iz hrvatsko-srpskih sukobljavanja vidi u borbi »do istrage naše il' vaše« a kojoj će podleći Hrvati jer to »garantuje njihova manjina, geografski položaj, okolnosti što žive svuda pomešani sa Srbima, i proces opšte evolucije, po kojem ideja srpstva znači napredak«.) Umjesto izravnog puta k cilju, a on je za modernu naciju vlastita država, zbog teških prilika, hrvatska politička elita, na tradiciji slavenstva (Križanić, Vitezović, Strossmayer...) izlaz vidi u novoj državnoj zajednici koja bi okupila Južne Slavene. Prema nekima do toga je došlo zato što su se Hrvati »zamorili« boreći se na dvije fronte (srpskoj i austrijskoj) te su popustili na jednoj strani. Ta se ideja iz elite postupno »spuštala« u narod. Na Trgovačkoj akademiji u Zagrebu pred Prvi svjetski rat sve je »mislilo jugoslavenski«. O tome kod Josipa Horvata u navedenoj knjizi čitamo:

Parole narodnog jedinstva, produkt političkih prilika, otkrivale su se kao jedini mogući izlaz iz krize koju je svak ćutio. Aktuelne lozinke uvijek imaju istinsku uvjerljivost, jer ih toliko ne kontrolira mozak, koliko nose osjećaji i ti u povišenoj temperaturi. Uostalom, svako doba vjeruje da je nepogrešivo. Mladost, uvijek žedna ideja budućnosti, gledala je u skladu svojih socijalnih raznolikosti i šarenila strukture podrijetla nepobitan, živ dokaz ostvarivosti jugoslavenskog nacionalizma. Dakako, samo liberalnoga. U više-manje apsolutističkoj atmosferi nije ga ni mogla zamišljati drugačije. /.../ Tako su gledali i osjećali skoro svi, sigurno njih 90%, bez obzira bili Hrvati ili Srbi. /.../ ipak je pri tom đački život nosio izrazito hrvatsko obilježje. Bijaše to idealno jugoslavenstvo i tad nitko u toj omladini nije mogao ni pomišljati da bi jugoslavenska ideja mogla doći u krizu, da bi se mogla kompromitirati, ta ona bijaše viši zbroj slobodarstava.

Moglo bi se, dakle, reći: kao što je pravaštvo osamdesetih godina 19. stoljeća bilo dominantno političko uvjerenje u Hrvatskoj, tako je od početka 20. stoljeća do kraja Prvoga svjetskog rata to bilo jugoslavenstvo. I jedno i drugo u sebi je sadržavalo više od koncepcije rješenja hrvatskoga nacionalnoga i državnog pitanja — bili su nositelji liberalnih ideja koje su se sa zakašnjenjem probijale u nepovoljnom ambijentu habsburške monarhije. U slučaju jugoslavenstva koje je sadržavalo i snažne prosrpske osjećaje (koji su se osobito javno očitovali za vrijeme Prvoga balkanskog rata) Srbi su privlačili i svojim liberalnim ustavom iz 1903. godine.

Ideju jugoslavenstva posebice su prigrlili mladi intelektualci. To je i razumljivo: mladi se lakše oduševljavaju za novo, oni maksimaliziraju ciljeve a bliske su im i radikalne metode.

Omladina pred rat iskazuje veliku aktivnost: utemeljuje udruge, pokreće listove, snažno podupire odgovarajuće pravce u umjetnosti... O programu jedne takve skupine piše Vladimir Čerina u prvom broju časopisa Val (Zagreb) 1. prosinca 1911. godine:

U narodnom pogledu smo nacionalisti, a ne šoveni. Naša je narodna misao i hrvatska i srpska, naša nacionalnost srpsko-hrvatska... Naš nazor na svijet nije dogmatičan ni vjerski, osnovan je na znanstvenim zasadama. Kao skupina smo areligiozni. Prema vani smo radikalna opozicija cijelom našem javnom životu, svima koji nas vode, odlučuju i upravljaju. Naše simpatije nema niti jedna naša politička stranka.

Uz tako radikalna stajališta idu isto takve metode političke borbe. Njih je formulirao Ljubo Leontić u listu Zora (Zagreb), broj 4-5 godine 1912.

Ali budimo jednom već za vazda načistu — više sada no ikad prije — da za naše ideale nećemo ništa izvojevati parlamentarnim natezanjima. U ovoj neustavnoj državi (kao što je Austro-Ugarska), gdje se dnevno Ustav gazi i od onih koji su u prvom redu pozvani da ga štite, u ovakvoj državi moraju naše male grupe napustiti parlamentarnu borbu u svim tim saborima, parlamentima, gdje naši zastupnici sjede kao štafaža. Mi osjećamo lagano umiranje. Guši nas ovaj zadah truleži, smrti. Ovo naglo padanje naših snaga diže u nama buru ogorčenja i bijesa. Na nama je, na omladini, da sada ovo nešto počne. Da rekne svoju, da vikne i budi odasna sve te široke mase... Pa ma kuda odvelo naše djelovanje, mi svojim instinktom osjećamo, da treba početi.

Izvanparlamentarne metode političke borbe naći će izraza u đačkom štrajku u Zagrebu u proljeće 1912. godine, a dio omladine krenut će i u terorističke napade na visoke predstavnike vlasti.

Što je jugoslavenstvo kao nacionalna ideologija značilo za one koji su ga prihvatili? Jesu li oni doista vjerovali da su Srbi i Hrvati jedan narod, ili su možda mislili da to mogu postati ako se nađu u zajedničkoj državi? (Prema poznatoj definiciji iz vremena stvaranja nacionalnih država da države stvaraju nacije a ne obratno.) Je li jugoslavenstvo toga vremena bilo samo taktika, sredstvo za postizanje političkog cilja, ili je proizlazilo iz sumnje u samu opstojnost i normalni razvoj samostojnoga hrvatskog naroda? Ili smo možda najbliže istini ako ustvrdimo da je jugoslavenstvo bilo obrambeni mehanizam, rezultat snažnog samouvjeravanja u istinitost nečega što u realnosti ne postoji, ali se prihvaća kao stvarno jer je u tom trenutku od presudne važnosti?

Odgovore na ta pitanja pokušat ćemo naći prateći razmišljanje ideologa predratnog jugoslavenstva Milana Marjanovića. On ih je formulirao u seriji Hrvatska pisma koju je 1912. i 1913. godine objavljivao u beogradskom Srpskom književnom glasniku a pretiskao u brošuri Narod koji nastaje, (Rijeka, 1913) s podnaslovom Zašto nastaje i kako se formira jedinstveni srpsko-hrvatski narod.

Marjanović s neskrivenom simpatijom gleda na Srbe kojima daje posebnu ulogu u procesu ujedinjavanja — onakvu kakvu je imao Pijemont prije četrdesetak godina kad se ujedinjavala Italija. Prednosti Srba nad Hrvatima nadilaze državotvornu sferu i ulaze u sam karakter naroda. Osobine Srba su: simpatičnost, otvorenost, spontanost, gostoljubivost, nesebičnost... dakle sve ono što karakterizira zdrav neistrošen narod, dok su Hrvati umorni i dekadentni.

Kad je riječ o državotvornosti, Marjanović vidi ove razlike između Srba i Hrvata:

Kao god što je među Srbima uvijek bila živa etatistička svijest i narodna tradicija, isto je tako bilo i kod Hrvata. Velika je pak razlika bila u tome što je ta svijest kod Srba, niveliziranih turskom vladavinom bila podržavana i nasljeđivana u narodu, među seljaštvom, sa narodnim običajima i narodnim pjesmama, dočim je kod Hrvata ta svijest bila živa samo kod inteligencije, kod ljudi od knjige i nauke, podržavana umjetnom literaturom i pisanom tradicijom. Nacionalna i etatistička svijest kod Srba bila je ujednačena, jer je mal ne cio narod bio ujednačen jedinom i jedinstvenom turskom vladavinom, nepodjeljen i nerasparčan. Bila je općenita i duboko osjećajna, jer je distanca vremena od propasti carstva sve više i više retuširala realnu istoriju, a uspomena na prošlu moć sve više brisala uspomenu na nevolje i na grijehe srednjevjekovnih narodno-feudalnih režima. Historija je postajala sve više legendom, a legenda prelazila sve više u kosti, u meso i u krv naroda. Tvrda turska sila budila je želju za starom silom vlastite i slobodne države. Legendarna istorija je živjela u mašti, u željama i sanjama, ona je postala osjećaj i religija, više nego spoljni fakat, više nego ideja.

Posve je drugačije bilo kod Hrvata. Na zapadu narod nije mogao da bude ujednačen prosto zbog toga, što njegova država nije pala od jednom tako da bi jedna jedina katastrofa ostala u uspomeni sviju kao simbol narodne žalosti; nije pala ni od ruku jednog neprijatelja, tako da bi sav narod bio jedan u jednoj mržnji i znao i osjećao jednog dušmanina; nego je ta država padala postepeno, na više strana, pod udarcima više neprijatelja, od kojih su se nekoji često prikazivali i prijateljima. A kako nije bilo potpunoga i svakome vidljivog katastrofalnog rada, i kako nije kroz nekoliko stoljeća bilo nikakve prave slobode i samostalnosti državne, i kako su neprestano krize brisale, polagano ali sigurno, iz pameti naroda svjetle uspomene docnije, vladavine, sve više korumpiranih i sve manje nacionalnih elemenata, koji su u ono doba jedini stvarali i reprezentirali državu, elemenata duhovne i svjetovne gospode, ostavljala samo tragove nesreće više socijalne nego nacionalne, tako je mjesto svjetlih uspomena ostajala samo neposredna uspomena na nevolje jučerašnjice i današnjice. Nacionalna historija nije mogla da se transformira u legendu, a i kada je to bivalo bila je ta legenda više čemerna nego li svjetla. Historija je živjela u aktima, arhivima, knjigama, napisima i u pameti učenih i prosvijećenih glava; ona je bila nešto vještačko, nešto sentimentalno, ona je bila više ideja nego li osjećaj, više spoljni fakat nego li unutrašnja istina, više skup znanja nego skup vjerovanja; bila je više diplomatska, nego li politička, više vještina juristerija, nego li instikt osjećaja prava i težnje za slobodom.

Državnu katastrofu su Srbi osjećali kao nacionalnu nesreću, i ovo je za njih bila sreća u nesreći. Nepretrgana, ali i sve tanja nit kontinuiteta kukavne državnosti hrvatske, bila je zapravo nesreća u lažnoj sreći. I zbog toga je srpski dio naroda, koji je živio pod turskim barbarstvom, bolje prošao i brže se oslobodio, u punom smislu te riječi, od hrvatskog dijela naroda, koji je živio pod teškom ucjenjivačkom i otrovnom zaštitom »kulturne« Europe.

Iz toga je vidljivo da je Marjanoviću jasno kako ju Srbi i Hrvati dva naroda, no on vjeruje da je na djelu od povijesti »zadan« proces njihova stapanja. S takvih polazišta može se sve »objasniti«. Marjanović tako jugoslavenstvo vidi i u ekskluzivnim hrvatskim i srpskim nacionalnim ideologijama 19. stoljeća. Prema njemu Hrvati i Srbi su u časovima narodne tjeskobe, u kojima nije bilo moguće pomišljati na ujedinjenje čitavog naroda dvaju imena i dvaju tradicija, htjeli da svoj dio naroda ojunače, utješe megalomanskim romantičkim fantazijama na račun drugog dijela. Kolikogod je ovo donijelo zla, donijelo je i dobra: doprinijelo je osvještenju i razvijanju narodne rezistentnosti. Slijedi biologistički rasplet: Svega toga nestajalo je u vremenima dobrih konjunktura, i nestajalo je tako naglo i tako potpuno da je to najbolji znak da su one groznice posljedica umjetno spriječenog redovitog funkcioniranja narodnog organizma i cirkulacije njegove krvi.

Uvjerenje da u zajedničkoj državi može nastati jedan narod Marjanović gradi na analogijama: francuski, ruski pa i španjolski narod nastali su iz jakih centralističkih težnji vladara koji su umjeli skršiti partikularizme moćnih vazala; engleski narod stvorila je zemljopisna zaokruženost i vjerska separacija; talijanski narod nastao je zbog zemljopisne zaokruženosti, jedinstvene romanske kulturne tradicije, jedinstvenog jezika književnosti i »kulturnih podviga« a kod Nijemaca taj je proces vezan za »carsku njemačku krunu«.

Kako ni jedan od tih modela nije primjenjiv na »jugoslavenski narod koji nastaje«, Marjanović na postavljeno pitanje »koje ga sile stvaraju?« daje odgovor koji se može svesti na sljedeće: Hrvati i Srbi su povijesne činjenice, no oni nisu potpuni narodi a kako nema polunaroda, oni će stapanjem formirati jedan narod. Prema Marjanoviću narodni i prosvijećeni ljudi /su/ osjećali da ni hrvatski ni srpski dio naroda nije i ne može da bude potpun narod, potpuno narod, potpuno svoj i potpuno moderan narod. Srbi bez kulturne primorske zone ne mogu da uđu posve u kulturnu europsku zajednicu, a Hrvati bez nezavisnosti ne mogu da budu potpuno samostalan i obezbijeđen slavenski narod — i jedni i drugi zbog pozicije i prilika u kojima se nalaze. Hrvatska bez oslona na istoku ne može da se razvije.

Srbi će se u ta razmišljanja uključiti nešto kasnije, kada zajednička država bude formirana. U traženju metodologije amalgamiranja Srba i Hrvata u Jugoslavene, Jovan Cvijić će na jednom predavanju u Pragu 1922. godine stvari postaviti gotovo na mehaničku osnovu: ...tip samostalne južnoslovenske civilizacije može se stvoriti na osnovu najoriginalnijih i najplodnijih narodnih osobina /.../. Imamo dakle da utvrdimo one psihičke osobine Jugoslavena (Srba, Hrvata i Slovenaca), koje su se dosada manifestovale i pokazale kao najoriginalnije i najplodnije.

Koje su to osobine?

Praveći inventuru, Cvijić se najviše zadržava na Srbima, pri čemu izdvaja sv. Savu, cara Lazara i Miloša Obilića koji trebaju poslužiti kao jugoslavenske paradigme. Njihove se osobine na prvom mestu mogu obeležiti kao duboka i čista etika, težnja za istinom, za duhovnim i »nebesnim carstvom«, i za pravdom, za potpunom »božjom pravdom«, i kao velika sposobnost požrtvovanja, bez granica, do uništenja svoje ličnosti«. Iz tih osobina proizašli su napori za kulturom tog vremena, mnogobrojni pokreti za oslobođenje, hajduci i uskoci. To je snaga kojom se Srbija oslobodila u početku XIX veka, širila i počela razvijati svoju samostalnu civilizaciju od Vuka do danas«.

Cvijić vidi iste osobine i u hrvatskom delu naroda koji je sa srpskim istovetan — osim izvesnih uticaja katoličke crkve u Dalmaciji, Bosni s Hercegovinom, Slavoniji i Hrvatskoj, izuzev donekle kajkavce poznatih triju županija. Kao da su kod ovih poslednjih malo skučene poznate stvaralačke osobine, bar dok ostaju u svojoj pokrajini — možda usled velikog potčinjenog položaja i današnjih sitnih ekonomskih prilika (u Zagorju) — a prevladavaju mekota, meka osećajnost i sentimentalnost, u novije se vreme govori, ne bez razloga, o kulturi sela i seljačkoj uzajamnosti kajkavaca. Slovenske osobine su: marljivost i savesnost u sitnom radu, koje se posle oslobođenja, u novoj državi, prenose već na velike poslove; zatim toplina osećaja i lirizam, koji se jasno zapažaju u njihovoj umetnosti i lepoj književnosti.

(Te osobine unesene u zajedničku naciju odredit će i buduće odnose u zajedničkoj državi. Zato ako i nije izrečena, navodna izreka donedavnoga srpskog lidera da »Hrvati i Slovenci umeju da stvaraju — Srbi da vladaju i da se biju«, pod Cvijićevim »premisama« logično je izvedena.)

Budući da nema nacije bez nacionalne (državotvorne) mitologije, uskoro će se prionuti njezinu stvaranju. Kako Hrvati i Slovenci s navedenim lirskim osobinama za to nisu bili podobni (osim toga hrvatska srednjovjekovna država gotovo da nije živjela u hrvatskoj tradiciji), jugoslavenska nacija trebala se konstituirati na srpskome nacionalnom mitu posredovanom preko narodne deseteračke pjesme. Pri tome je veliku ulogu trebao odigrati Ivan Meštrović svojim Kosovskim ciklusom.

Iz svega proizlazi da se jugoslavenska nacija, što se tiče hrvatske strane, pokušala izgraditi više na negativnim nego na pozitivnim činjenicama. Najznačajnija među njima je strah od budućnosti u neusporedivo jačem, ekspanzionističkom i neprijateljskom okruženju. Miroslav Krleža će to ovako predstaviti:

»Narodno jedinstvo« javlja se kao iluzionističko pojačanje koeficienta sigurnosti, ono se pretvara u jedan kvantitativni pojam na crti mnogobrojnih tradicija ilirskih, jugoslavjanskih, četrdesetosmaških. Magnet srpskog državnog stroja otvara romantične pijemonteške perspektive novih političkih izgleda na Balkanu, a od panike pred svojom vlastitom političkom (hrvatskom) ništavnošću srpska se Država, iz Austrijske perspektive, pričinja u glavama toplim domaćim krovom.

Jesu li Hrvati dakle »odglumili« jugoslavenstvo zato što im je ono bilo sredstvo za stvaranje Jugoslavije u kojoj su vidjeli jamstvo očuvanja? Objektivno da, no subjektivno se vjerojatno radilo o sociopsihološkoj pojavi racionalizacije kao jedne od tehnike samoopravdanja. Hrvati su sami sebe »uvjerili« da su Jugoslaveni, kako bi im postupci bili u skladu s uvjerenjima a ne nekim prizemnim interesom. Budući razvoj će pokazati da je jugoslavenstvo i na hrvatskoj i na srpskoj strani bilo interesno. U vrijeme kada države nastaju na temelju prirodnoga, etničkoga iliti prava na samoodređenje, ono im je nužno kao podloga za stvaranje države. Hrvatima je Jugoslavija potrebna da bi (vjeruju) u njoj sačuvali Hrvatsku, Srbima da bi proširili Kraljevinu Srbiju. Stoga su Hrvati Jugoslaveni prije Jugoslavije — Srbi u Jugoslaviji. (Zato se i Marjanović pojavljuje sa svojim idejama uoči, a Cvijić na početku Jugoslavije!) Hrvatsko jugoslavenstvo bilo je više konvertitsko (radeći na njemu iz interesa, oni su sami sebe uvjerili da rade iz dubokog uvjerenja) a srpsko travestitsko (službena Srbija i danas nosi jugoslavensko odijelo u uvjerenju da će im to osigurati neki državni interes: bolji položaj u sukcesiji, zadržavanje Crne Gore i sl.)

Prvi svjetski rat: prilika da se »počne nešto novo«

Rat je uvijek prilika za krupne promjene — pozitivne ili negativne. Sve ovisi o porazu ili pobjedi. To se odnosi na subjekte rata. A što je s objektima? Za Hrvatsku ni jedan ishod nije sam po sebi morao biti povoljan. Monarhija je mogla: a) dobiti rat i proširiti utjecaj i moć; b) izgubiti rat i opstati kao država; c) izgubiti rat i raspasti se. U slučaju pobjede, Austro-Ugarska bi vjerojatno bila još arogantnija, a u slučaju poraza Hrvatska je mogla postati kompenzacijsko područje ili se naći u sličnom ili još gorem statusu u sklopu neke druge države. Nakon potpisivanja Londonskog ugovora iz travnja 1915. na temelju kojega je Italija napustila Trojni savez i pristupila Antanti, koja joj je za to nakon rata obećala i dio hrvatskoga etničkoga i povijesnog prostora na jadranskoj obali, svaki je ishod za Hrvatsku sam po sebi doista bio relativan. Prioritet zrele politike u takvim okolnostima jest da u trenutku sklapanja mira naciju dovede u položaj subjekta koji će utjecati na svoju sudbinu. No to nije bilo lako. Na hrvatsku poziciju u ratu utjecalo je desetak aktivnih čimbenika: Centralne sile, Antanta, Kraljevina Italija, Kraljevina Srbija, Hrvatski sabor i Vlada, Jugoslavenski odbor u Londonu, Ujedinjena nacionalistička omladina, iseljeništvo...

Šećući Bečom i Peštom 1915. godine, naš prvi geopolitičar Ivo Pilar zapazio je pune izloge knjiga u kojima se razglabalo što uraditi na kraju rata. U Hrvatskoj nije bilo takve literature. Bila je to dobra ilustracija stanja duha u maloj zemlji koja je davala 650-700 tisuća vojnika a bila tek objekt u velikome svjetskom sukobu. To ga je zabrinjavalo jer je držao da put u poraće treba trasirati već za rata. To ga je potaknulo da pod pseudonimom Dr. Juričić napiše brošuru Svjetski rat i Hrvati — Pokus orijentacije hrvatskog naroda još prije svršetka rata (Zagreb, 1915) u kojoj piše:

Nadam se da neima kod nas tako naivnih političkih ljudi, koji bi mislili, da će nam se nešto dati. Istina je samo to, da tu odlučuje borba i konkurencija. Postići može samo onaj nješto, koji se jakim laktima umije proturati do zdjele. Tko jakih laktova neima, ili kasno dođe, naći će praznu zdjelu. A to neće ići lako. Hrvatsko gospodarstvo je slabo, kulturna razina stanovništva niska, političke stranke atomizirane tako da »ni jedna od njih ne zastupa cijeli narod«. Što učiniti? pitao se i zaključio: »Treba početi nješto novo.«

To »nešto novo« pokušao je Jugoslavenski odbor u Londonu. Njegovu okosnicu činili su hrvatski političari (Trumbić, Supilo, Meštrović, Hinković, Potočnjak... mahom pravaši na početku svoga političkog puta) koji su emigrirali sa svrhom da utemelje instituciju koja će podupirati Antantine ratne ciljeve. Zauzvrat očekivali su povoljniji položaj Hrvatske kada se bude preuređivao poslijeratni svijet. Njega su vidjeli bez Austro-Ugarske a s Hrvatskom u novoj državnoj zajednici koju bi činili Južni Slaveni Monarhije te Kraljevine Srbija i Crna Gora. »Priključak« na Antantu i takvu koncepciju vodio je preko Kraljevine Srbije kao dijela savezničke koalicije s velikim ugledom koji je izgradila snažnim otporom na početku rata, velikim žrtvama nakon vojnog sloma te efektivnom pomoći u održanju solunske fronte. Politički položaj Jugoslavenskog odbora bio je iznimno težak. Kraljevina Srbija nastojala ga je instrumentalizirati za svoje velikodržavne planove, a položaj prema Antanti ugrožavala je njegova borba protiv Londonskog ugovora. Sukob između Trumbića i Pašića bio je sukob dviju koncepcija oko nastanka nove države. Trumbićeva koncepcija bila je da se Južni Slaveni Monarhije sami oslobađaju i dragovoljno ujedinjuju sa Srbijom, a prema Pašićevoj osnovi Srbija ih oslobađa i »prisajedinjuje«. Razlika nije u formi nego u biti: od načina na koji će se država stvarati ovisit će bitno raspored političke moći u njoj. Sukob s Italijom ulazio je u sam Odborov raison d'etre. Ta on se formalno i utemeljio nakon dobivene informacije o tajno potpisanom ugovoru (26. travnja 1915) i temeljna mu je zadaća bila nakon rata očuvati cjelokupni hrvatski etnički i povijesni prostor. Raditi protiv tog ugovora značilo je dovoditi u sumnju Odborovu iskrenost u podupiranje Antantinih ratnih ciljeva, tim više što su se Hrvati koje je Odbor pretendirao predstavljati pred Antantom odlučno i uspješno borili protiv talijanske, dakle, savezničke vojske. Kao takav Odbor je mogao biti samo smetnja Antanti. Trumbićev položaj otežavali su i srpski predstavnici u Odboru (Stojanović i Vasiljević) koji su radili u korist Nikole Pašića a njegov čovjek bio je i Potočnjak. Trumbića su u radu ometali i ambiciozni a preradikalni predstavnici Jugoslavenske ujedinjene omladine koji su mu trebali biti logistička potpora, dok je jedinu stvarnu potporu imao od hrvatskog iseljeništva (posebice u Južnoj Americi) čiji su novčani prilozi omogućavali Odboru određenu slobodu u političkoj akciji. Iako su na kraju o krupnim nacionalnim pitanjima odlučivali drugi politički čimbenici koji su ga potisnuli na sporedni kolosijek, Odborova je bilanca ipak pozitivna jer je svojim radom pridonio atmosferi u kojoj su se Hrvati lakše mogli prepoznavati kao narod koji je kraj rata dočekao na strani pobjednika.

Za razliku od inozemstva, stanje u zemlji do krajnosti je sužavalo prostor za »početi nešto novo«. Politički život u Istri i Dalmaciji potpuno je zamro jer se nisu sazivali pokrajinski sabori a u Banskoj Hrvatskoj je na na djelu bio svojevrsni paradoks: Monarhija je u ratu sa Srbijom a na vlasti u Zagrebu je Hrvatsko-srpska koalicija, filosrpska politička kombinacija u kojoj glavnu riječ vodi Srbin Svetozar Pribićević, čijoj je braći ne tako davno suđeno kao veleizdajnicima! To bitno određuje njegovo političko ponašanje koje je bilo dosljedno oportunističko (Pribićević se na početku rata navodno čak bio prijavio kao dragovoljac u vojsku) s namjerom da se sačuva od progona srpska zajednica te da se Sabor očuva od raspuštanja kako bi u vrijeme raspleta s legalnih pozicija povlačio poteze u interesu parlamentarne većine. Zato prva »komešanja« u Zagrebu započinju tek u proljeće 1918. godine, »nacionalnom koncentracijom« pojedinaca i grupa koji zagovaraju rušenje Austro-Ugarske i stvaranje zajedničke južnoslavenske države. Okupljanje na tom programu širilo se prema kraju godine, razmjerno slabljenju položaja Monarhije u ratu i njezinu izgledu da ga preživi. Dramatično finale započelo je početkom listopada kada je utemeljeno Narodno vijeće Slovenaca Hrvata i Srba kao predstavničko tijelo Južnih Slavena Monarhije čije je Predsjedništvo funkcioniralo kao njezino izvršno tijelo. Kada se Vijeću uskoro pridružila i vladajuća Hrvatsko-srpska koalicija, rasplet je bio većsasvim blizu. Pribićevićeva koncepcija s početka rata uspješno je privedena kraju 29. listopada 1918. godine kada je Hrvatski sabor donio jednodušnu odluku kojom raskida državnopravnu svezu s Austro-Ugarskom te prema modernom načelu narodnosti, a na temelju narodnog jedinstva Slovenaca, Hrvata i Srba pristupa u zajedničku narodnu suverenu državu Slovenaca, Hrvata i Srba na cijelom etnografskom području toga naroda, bez obzira na ma koje teritorijalne i državne granice, u kojima narod Slovenaca, Hrvata i Srba danas živi.

U tom trenutku to se držalo jedinim rješenjem koje štiti hrvatski interes pa i sam opstanak hrvatskog naroda. Bez izlaska iz poražene Austro-Ugarske i ujedinjenja sa Srbijom kao članicom pobjedničke strane, Hrvatska bi se našla u iznimno teškoj situaciji koju bi određivala realizacija Londonskog ugovora te ostvarenje srpskog »malog rešenja«. Prema Londonskom ugovoru Hrvatska bi u korist Italije izgubila najveći dio jadranske obale a prema »malom rešenju« granice Kraljevine Srbije pomaknule bi se daleko na zapad što uključuje i širi izlaz na hrvatski južni Jadran. »Ostatak ostataka« Hrvatske prije bi bio kompenzacijsko područje (Madžarskoj i Italiji) nego prostor na kojem bi se mogla utemeljiti bilo kakva hrvatska država.

Zbog navedenih okolnosti u tom presudnom vremenu kada se preuređivala Europa, neovisna hrvatska država nije bila u razmišljanjima ni jednoga ozbiljnoga hrvatskoga političkog čimbenika. Ilustracije radi: malo prije spomenutu jugoslavensku »nacionalnu koncentraciju« predvodila je Starčevićeva stranka prava a Hrvatska stranka prava koja je zagovarala »tvrdo« hrvatstvo odluku od 29. listopada popratila je izjavom u kojoj s oduševljenjem pozdravlja oslobođenje i ujedinjenje Slovenaca, Hrvata i Srba s dodatkom da će saborski klub Stranke prava predložiti stranačkom svom vijeću, koje će se sazvati u najkraće vrijeme, da se stranka raziđe« jer »novo doba ište nove programe i nove stranačke tvorevine«. Jugoslavenstvo je jednostavno bilo u »duhu vremena« pa je ono dominiralo i u političkoj komponenti hrvatskoga katoličkog pokreta koji se razvija od početka stoljeća. No također, zbog »naknadne pameti« koja na temelju uvida u ono što će se poslije događati olako političkim etiketama diskreditira aktere koji su djelovali u posve drugom ambijentu, treba istaknuti da ni jedan ozbiljan hrvatski politički čimbenik nije svjesno radio protiv hrvatskih nacionalnih interesa.

Zbog svega navedenoga doista je pretjerano tvrditi da je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca isključivo versailleska tvorevina te je kao takva silom nametnuta Hrvatima.

U prvoj Jugoslaviji

Prva je jugoslavenska država, dakle, prije bila hrvatski nego srpski izbor. (Ilustracije radi: u historiografskoj literaturi koja se bavi Prvim svjetskim ratom na ovim prostorima redovito nailazimo na termine »Srbi« i »Jugoslaveni«.) U slučaju pobjede u ratu, Srbiji, koja je i inače nastajala etapnim širenjem (a što je postalo važan dio srpskoga političkog mentaliteta), je bilo zagarantirano povećanje čiji je zapadni doseg praktično mogla sama odrediti. Jugoslavija (»veliko rešenje«), premda proklamirani dio njezinih ratnih ciljeva (Niška deklaracija, 7. prosinca 1915), nije bila za Kraljevinu Srbiju od presudne važnosti. Dapače, srpska će politika ubrzo (a historiografija i publicistika sve do danas) početi preispitivati ispravnost odluke o »ulasku« u Jugoslaviju. To će dobivati konkretni iskaz u povremenim razmišljanjima o amputaciji »nezdravog« dijela države, koja će se pojavljivati u kriznim situacijama što će nastajati zbog nemogućnosti Srbije da »probavi« prevelik broj katolika koje je »uzela« u državu.

Prvu jugoslavensku državu iznjedrile su povijesne okolnosti koje su se splitale uoči, za vrijeme i nakon Prvoga rata. Ona je nastala: a) iz novog odnosa snaga koji je uspostavljen njegovim završetkom; b) na temelju netom prihvaćenih koncepcija (Woodrow Wilson) o prirodnom pravu, odnosno samoodređenju naroda (temeljem pogrešne pretpostavke da su Južni Slaveni jedan narod, odnosno da mogu postati nacija ako se nađu u zajedničkoj državi) te c) zadovoljenjem aspiracija pobjedničke Srbije kao do rata »nezavršene« države.

Hrvatsko međuraće obilježio je, dakle, izlazak iz stoljetne zajednice s Austrijom i Ugarskom te život u prvoj jugoslavenskoj državi. Iako je zemljopisno ostala na istom mjestu, tim činom Hrvatska je od najistaknutije točke Srednje Europe prema Balkanu postala najistaknutiji balkanski dio prema Srednjoj Europi. Posljedice te promjene pokazat će se fatalnima i osjećat će se i u vremenu u kojem živimo. Nisu se, naime, ostvarila očekivanja hrvatskih »Jugoslavena« da će Hrvatska (i Slovenija) s razvijenijim društvom, gospodarstvom i kulturom europeizirati ostatak nove države, nego je on nju balkanizirao. To se osobito odnosi na državno-političku sferu, koju, po poznatoj koncepciji o Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca kao »staroj državi«, odnosno proširenoj Kraljevini Srbiji (Velikoj Srbiji), karakterizira nametanje srbijanskih predratnih institucija (dinastije, vojske, policije... a, vidjeli smo, i nacionalne mitologije) cijeloj državi. Za svakodnevni život osobito je teške posljedice imalo uništenje dobro uhodanoga i učinkovitoga činovničkog aparata u zapadnom dijelu države. Od svih država nastalih raspadom Austro-Ugarske to se dogodilo jedino u Kraljevini SHS.

Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca proklamirano u Beogradu 1. prosinca 1918. godine, bez garancija ravnopravnosti koje su sadržavali svi prethodni akti o ujedinjenju u kojima su sudjelovali Hrvati (Krfska i Ženevska deklaracija, akt Hrvatskog sabora od 29. listopada i Naputak Narodnog vijeća od 24. studenog 1918. godine, obvezujući za delegaciju Vijeća koja je otišla u Beograd proklamirati ujedinjenje), neće ispuniti očekivanja njezinih hrvatskih tvoraca. Beogradski režim (Kruna, dvorska kamarila te vladajuće Radikalna i Demokratska stranka) novu državu neće prihvatiti kao ravnopravnu zajednicu, nego kao proširenu, Veliku Srbiju. Vidovdanski ustav (28. lipnja 1921) sankcionirat će monarhiju s dinastijom Karađorđevića, centralizam i unitarizam a sve će to biti stavljeno u službu srpske supremacije u državi. Politički ambijent dodatno će opterećivati politički primitivizam koji je bio stran u dijelu države koji je prethodno bio u sastavu Austro-Ugarske. Pri tome mislimo na: nasilje (batinanje), vulgarnost u ophođenju (psovanje majke npr. import je s juga), izborne manipulacije (na svih osam izbora redovito su pobjeđivale stranke koje su trenutačno obnašale vlast), nepotizam, korupcija, doživljavanje vlasti kao sredstvo za ostvarenje osobnih materijalnih probitaka i sl. Možemo pretpostaviti kako se u novoj državi osjećao Trumbić, koji se za vrijeme rata kao predsjednik Jugoslavenskog odbora u Londonu uzdržavao vlastitim novcem!

(Unatoč tome u zapadnom dijelu države neće se pojaviti nostalgični osjećaji pretočeni u političke programe koji bi zagovarali rekonstrukciju Austro-Ugarske. U »privatnoj sferi« takvih je osjećaja bilo, a znali su se pojaviti čak i kod osoba kakav je bio Svetozar Pribićević.)

Kako je na to reagirala hrvatska politika?

Konsenzus u vezi nove državne zajednice koji se stvarao gotovo dva desetljeća nestat će gotovo preko noći. Osim zbog neostvarenih očekivanja, to se može tumačiti i u nestanku podloge na kojoj je nastajao, a to je bio strah, koji je, slobodnije rečeno, bio konstitutivni element državnosti prve jugoslavenske države. S nestankom straha od poraženoga germanstva, s djelomice anuliranim Londonskim ugovorom, okupljeni velikim dijelom u jednoj državi, Hrvati su jednostavno počeli drugačije politički rezonirati.

Hrvatski politički spektar nakon ujedinjenja činit će pojedinci koji će pristupiti režimu, »srednja linija«, Hrvatska zajednica, Hrvatska pučka seljačka stranka, Hrvatska stranka prava i Hrvatska pučka stranka.

Pojedinci skloni režimu okupit će se u Demokratskoj stranci. Nakon rascjepa (1924. godine) većina će ih slijediti Svetozara Pribićevića i Samostalnu demokratsku stranku. Iako će ona biti predstavnica (urbanih) Srba u Hrvatskoj, znatan broj Hrvata naći će se u njezinu najužem vodstvu.

»Srednju liniju« činit će respektabilna grupa »javnih radnika« jugoslavenske orijentacije koja će se zauzimati za ublažavanje centralizma i bolju državnu upravu. Oni vjeruju da u Kraljevini Jugoslaviji nije na djelu državna kriza (kriza smisla takve državne zajednice), nego kriza vlasti. Po njima ona će se prebroditi između ostaloga dosljednom unitarizacijom, u sklopu čega zagovaraju jugoslavensko ime za državu. Ta grupa, čiji je glasnogovornik časopis Nova Evropa, najsnažnije je istaknula svoja stajališta na Kongresu javnih radnika u rujnu 1922. godine u Zagrebu. U srednju liniju možemo svrstati i ad hoc grupe koje će se poslije okupljati oko pojedinih pitanja kao što su Zagrebački memorandum iz 1934. godine te inicijativa iz 1937. godine za promjenu »oktroiranog ustava«. Objektivno »srednja linija« nije značila nikakvu »srednju mjeru« između režimskog centralizma i oporbenog zahtjeva za preuređenjem jedinstvene države u složenu, nego je bila izraz brige da loše vođenje države ne ugrozi njezino postojanje.

Hrvatska zajednica koja je nastala od dijelova predratnih političkih stranaka imala je ambiciju predstavljati hrvatsko građanstvo. Do izbora za Ustavotvornu skupštinu u listopadu 1920. godine ona daje »pokrajinsku« izvršnu vlast u Hrvatskoj, no izborna provjera pokazuje da nije pustila korijen u narodu, nakon čega je marginalizirana iako zadržava djelomičan utjecaj u većim gradovima. Hrvatska zajednica primjer je nesnalaženja hrvatskih političara odgojenih u Austro-Ugarskoj.

Ono što nisu razumjeli »zajedničari« — da je Prvi svjetski rat granica epoha a »vladar svijeta« opće pravo glasa — shvatio je Stjepan Radić čija će Hrvatska (pučka/republikanska/narodna) seljačka stranka postati hegemon u hrvatskome političkom životu. Zahvaljujući u prvome redu karizmatskoj Radićevoj osobi, dogodit će se paradoks: u Hrvatskoj s najrazvijenijim društvom i gospodarstvom bit će predominantna seljačka stranka. Ona će to postati uviđanjem i uvažavanjem tadašnjeg međuodnosa socijalnoga (seljačkoga) i nacionalnog problema. Za Radića, koji će se za razliku od drugih političara »spustiti u narod«, seljaštvo će biti »sama nacija«.

Ostale navedene političke stranke uglavnom će životariti u Radićevoj sjeni.

Uz političke stranke treba spomenuti i Organizaciju jugoslavenskih nacionalista (ORJUNA), utemeljenu u Splitu 1922. godine, koja je zagovarala ekstremni centralizam i jugoslavenstvo. Bila je to radikalna skupina koja je za račun režimske Jugoslavenske demokratske stranke terorizirala političke protivnike (federaliste i organizirane radnike) i nacionalne manjine.

Razdoblje do 1925. godine obilježit će s jedne strane stalni rast Radićeva utjecaja a s druge jačanje režimske represije. Tada kada mu je stranka bila na vrhuncu a on u zatvoru, Radić se »ozbiljno zamislio« i stvorio »novu situaciju«: priznaje Vidovdanski ustav i ulazi u vladu. Računao je da će s položaja vlasti ostvariti ono što ne može iz oporbe: na sljedećim izborima postaviti liste u cijeloj »seljačkoj« državi i pobijediti.

No i prije izbora Radić se vraća oporbi i opet stvara novu situaciju praveći Seljačko-demokratsku koaliciju s Pribićevićevom Samostalnom demokratskom strankom. Tako stvorena »prečanska fronta« daje novu kvalitetu političkom životu. Radić je bitno ojačan jer se u društvu s Pribićevićem ne može etiketirati kao separatist (što ni u onodobnoj »međunarodnoj zajednici« nije politički prolazilo), te što oporbeno djeluje u samom Beogradu. Koalicija najjače hrvatske i srpske prečanske stranke ima za posljedicu da se politički interesi sve više počinju očitovati kao gospodarski a borba protiv centralizma se jasnije ističe kao zahtjev protiv srbijanske hegemonije. (Seljačko-demokratska koalicija pokazat će se kao veoma postojana, nadživjet će svoje tvorce i dočekati kraj države. Zbog toga se može reći da su Radić i Maček u uspostavljanju odnosa s hrvatskim Srbima najuspješniji naši političari.) Kada uz to krene i u odlučan obračun s korupcijom kao medijem preko kojega se na kraju trijade (unitarizam-centralizam-velikosrpska hegemonija) za osobne probitke materijalizira politička moć, Radić postaje nerješiv problem i zbog toga režim ne vidi drugu metodu za njegovo razrješenje do atentata i zavođenja diktature.

Ubojstvo i ranjavanje hrvatskih zastupnika u beogradskoj skupštini u ljeto 1928. te zavođenje kraljeve diktature u siječnju 1929. godine najbolja su ilustracija državne krize. Izravna posljedica toga je radikalizacija političkog života iz čega proizlaze dvije opcije u hrvatskoj politici: HSS-ova koja vidi rješenje hrvatskoga nacionalnoga i državnog problema u postojećoj državi i ustaška koja to vidi izvan njezinih okvira.

HSS-ova će se opcija prva naći na cilju. Preuzevši stranku nakon Radićeve smrti, Maček će se brzo profilirati u snažna političara. U politički teškim, no što se tiče stanja duha povoljnim okolnostima (jedno i drugo određivao je režim diktature), pridobivši građanstvo, Maček će Radićevu ostavštinu od dobro organizirane stranke preobraziti u moćan nacionalni pokret. Kombinacijom vještih političkih manevara (pregovori s vlašću i srbijanskom oporbom) i pritisaka (kontaktima s Italijom) te spletom povoljnih međunarodnih okolnosti (ako rat koji je započeo u Europi sadrži išta povoljno), on će u kolovozu 1939. izboriti Banovinu Hrvatsku. Ona je s obzirom na definirani teritorijalni opseg i nadležnosti bila »država u državi«. Kao takva bila je maksimum koji se u postojećim uvjetima, s najmanje rizika za oružani sukob, mogao postići u rješenju »hrvatskog pitanja«.

Drugu opciju predvodio je lider, u to vrijeme gotovo beznačajne, Hrvatske stranke prava dr. Ante Pavelić. On je nakon zavođenja diktature emigrirao te u Madžarskoj i Italiji utemeljio Ustašu hrvatsku revolucionarnu organizaciju /pokret/. Njezin je cilj bio razbijanje Jugoslavije i stvaranje neovisne hrvatske države. Budući da je Jugoslavija bila i međunarodna činjenica, po logici stvari, takva se organizacija od početka našla u orbiti onih međunarodnih čimbenika koji su željeli revidirati versailleski poredak u sklopu kojega je Jugoslavija i nastala. Uz takav cilj išle su i odgovarajuće nasilničke metode. Nakon više terorističkih akcija a osobito nakon umorstva kralja Aleksandra u Marseilleu u listopadu 1934. godine, ustaška djelatnost se posve prebacila u Italiju s kojom je Pavelić već prije uspostavio »političko-trgovački odnos«: teritorij za državu. On je ostvaren osovinskim razbijanjem Jugoslavije u travanjskom ratu 1941. godine, s kojom je nestala i Banovina Hrvatska a uspostavljena Nezavisna Država Hrvatska.

Drugi svjetski rat

Nezavisna Država Hrvatska nastala je na teritoriju današnjih država Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine ili kako se govorilo na cjelokupnom povijesnom i etničkom hrvatskom prostoru. Jasno je da je ta definicija sadržavala mišljenje da su ondašnji »bosanski Muslimani rasno najčišći, najmanje natrunjeni Hrvati« (Mile Budak). Bez takve definicije Hrvati (»katolici«) jedva da su činili većinu stanovništva u državi. (Pravoslavaca od kojih su golema većina bili Srbi u NDH je živjelo oko 30%). Izvan NDH ostali su Istra, Baranja, velik dio Dalmacije i Međimurje. Istra je i do rata bila u sastavu Italije. Najveći dio Dalmacije prepušten je Italiji kao cijena za »državu« temeljem Rimskih ugovora iz svibnja 1941. godine, Madžarska je priključila Baranju, dok je Međimurje bilo pravno u NDH, a stvarno okupirano od Madžarske.

Prema Rimskim ugovorima NDH je trebala biti kraljevina s princom iz savojske dinastije, no taj dio ugovora nikad nije realiziran niti se problematizirao tijekom NDH.

NDH je potpuno ovisna o Osovini (bila je demarkacijskom crtom razdijeljena na njemačku i talijansku interesnu sferu) te sastavni dio njezina »novog poretka«.

Iako se ustaški pokret predstavljao kao radikalan (Pavelić: »Na ljutu ranu, ljutu travu«) i izvoran (Budak: »Nije svaka čizma za svaku nogu.«) te kao neideološki isključivo usmjeren na uspostavljanje države, on je u osovinskom ambijentu preuzeo temeljne značajke političkih filozofija svojih sponzora. Pretočene u praksu, one su se iskazivale kroz antisemitizam, rasne zakone, autoritarnost, okrutno postupanje s političkim neistomišljenicima, likvidacije u koncentracijskim logorima po etničkom kriteriju itd.

(Antisemitizam kao srednjoeuropski fenomen bio je nazočan i u predratnoj Hrvatskoj, no do tada on nije imao rasni značaj te se može smatrati nacionalsocijalističkim importom. Prihvaćen kao takav, on se u NDH dosljednije provodio nego u nekim drugim osovinskim satelitima.)

NDH povijesno ne opterećuje činjenica njezina postojanja (velik dio bosansko-hercegovačkih Muslimana, osobito politička i vjerska elita, u početku su prihvatili NDH kao svoju državu), nego nacionalsocijalistički i fašistički sklop u kojem je nastala i metode kojima se održavala.

NDH bila je različito prihvaćena, kako od sloja do sloja hrvatskoga društva tako i u njezinim regijama. No čak i ondje gdje je stvaranje države bilo dobro primljeno (»ostvarenje stoljetnih prirodnih težnji hrvatskoga naroda za svojom državom«), metode kojima se učvršćivala nova vlast i branila država odbacivane su kao strane biću naroda. S njima se nije slagao ni veći dio državnog aparata koji je bio preuzet od Banovine Hrvatske. To kao i »prodaja Dalmacije« stvorilo je povoljnu situaciju za malobrojnu Komunističku partiju (do rata u Hrvatskoj je bilo oko 4 tisuće članova Partije) koja je vješto iskoristila priliku i stavila se na čelo onih koji su bili ugroženi okupacijom ili od režima NDH. Komunistima koji su organizirali pokret otpora pridružili su se ugledni pojedinci iz hrvatskoga javnog života, lijevo krilo HSS-a i dio Samostalne demokratske stranke, tako da je hrvatski antifašizam bio politički i vojno snažan te formalno pluralan. U stvarnosti, međutim, bio je pod potpunom hegemonijom centralistički (jugoslavenski) organizirane komunističke stranke. Svaki pokušaj političkog pluralizma kao i »nacionalizacije« Komunističke partije Hrvatske (kao takva postoji od 1937. godine) bio je beskompromisno gušen s tragičnim posljedicama za aktere.

Usporedo s vojnim operacijama na teritoriju pod kontrolom partizana ustrojavala se nova vlast čija je struktura od 1943. godine završavala sa Zemaljskim antifašističkim vijećem narodnog oslobođenja Hrvatske kao najvišim političkim predstavnikom.

Drugi svjetski rat i ono što ulazi u njegov kontekst neposredno nakon rata najtragičnije je razdoblje hrvatske povijesti od osmanlijskih nadiranja u 15. stoljeću. Teror okupatora, vlasti NDH i četnika, oslobodilačka borba, građanski rat i komunistička revolucija, odnijeli su živote stotina tisuća građana, razorili zemlju, podijelili i frustrirali narod. Nažalost vjerojatno najmasovniji zločini počinjeni su nakon rata. Gubljenjem teritorija, potkraj rata, u Zagrebu se sabralo mnogo ljudi iz svih područja raspadajuće NDH. Stotine tisuća njih pred padom grada u partizanske ruke početkom svibnja 1945. godine, iz straha od osvete pobjednika, pokrenulo se prema zapadu u namjeri da se preda Saveznicima. Mnogi su se na taj korak odlučili i pod snažnom promidžbom ustaškog režima koji je masovnim egzodusom građana htio dokazati pred Saveznicima, a i pred poviješću, da je imao široku potporu naroda, a koja bi ga »amnestirala« za pogrešni izbor strane u ratu kao i za metode kojima se uspostavio i održavao na vlasti. Sakupljeni u blizini austrijskoga gradića Bleiburga u zoni koju su držali Anglo-Amerikanci, nisu dobili očekivani azil, nego su na temelju naloga feldmaršala Harolda Alexandera, vrhovnog zapovjednika saveznika na Sredozemlju a prema zaključku savezničkog vijećanja na Jalti (veljača 1945) po kojem se sva vojska treba predati svojim neposrednim ratnim neprijateljima, bili izručeni Titovim partizanima pod čijom su pratnjom vraćeni u Jugoslaviju. Na tom putu, koji se zbog okrutnog postupanja nazvao križnim putom, ubijeno je bez provjere i suđenja tisuće zarobljenika. Tako se obnovljena Jugoslavija rodila u zločinu koji će je teško opterećivati sve do njezina kraja početkom 90-ih godina. Samo spominjanje tih zločina za vrijeme njezina trajanja bilo je kriminalizirano, a kamoli da su povedene istrage i suđeno krivcima. Činjenica da je hrvatski antifašizam bio boljševičke a ne demokratsko-liberalne provenijencije, te se kao takav u sukobu s političkim protivnicima i sam često služio njihovim metodama, izvorište je stalnih kontroverzi, kojima se, unatoč velikom protoku vremena i posve novom stanju uspostavom suverene hrvatske države, još ne nazire razrješenje.

U drugoj Jugoslaviji

»Stara« Jugoslavija trajala je gotovo dvostruko duže od »nove«. Povjesničaru se, međutim, čini kao da je obratno. Radi se o psihološkom fenomenu. Politički život u »staroj« Jugoslaviji bio je politički dinamičan s mnoštvom događaja: nadmetanja političkih stranaka, izbora, političkih zaokreta, sukoba, atentata... Sudionicima tih zbivanja vjerojatno nije bilo »dosadno« pa im je vrijeme brzo prolazilo. Nama pak koji retrospektivno promatramo, ti mnogobrojni često dramatični događaji stvaraju dojam o dugom trajanju. Ni u »novoj« Jugoslaviji nije bilo »dosadno«, no politički ritam bio je usporen, a što je još važnije, sve važno u politici uglavnom se događalo u zatvorenim krugovima (čak je i Komunistička partija nekoliko godina nakon rata tajno djelovala) jer je javnost gotovo bila dokinuta. (Gotovo da je bila dokinuta i sama politika ako je suditi po novoj terminologiji iz koje su ispale riječi poput: vlada, ministar... a sam političar bio je društveno-politički radnik.) Čak su se i politički zaokreti nastojali prikazati kao kontinuitet jedne »linije«. U protivnom priznala bi se pogreška za koju u tehnologiji totalitarne vlasti nema mjesta. Takva vlast može funkcionirati jedino kao nepogrešiva. Zbog toga se boljševizacija društva intenzivira upravo nakon raskida sa Staljinom, hrvatski »proljećari« zaklinju se na Jugoslaviju i samoupravni socijalizam a nakon donošenja Ustava 1974. godine, kojim se država praktički konfederalizira, dolazi do najžešćeg obračuna s onima koji su upravo to zahtijevali itd. Političko vrijeme u drugoj Jugoslaviji zbog toga je sporo prolazilo, no gledajući unatrag zbog relativno malog broja markantnih događaja, čini se da je prošlo jako brzo.

U drugoj jugoslavenskoj državi Hrvati su se našli u ambivalentnom položaju koji je proizlazio iz duboke podijeljenosti za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Jedni su se u novoj situaciji osjećali kao pobjednici a drugi kao poraženi. Prvi su državu doživljavali kao svoju i poželjnu, a drugi kao nametnutu. Nije se radilo samo o »psihologiji« — takvi osjećaji imala su realnu osnovu. Podijeljenost možda najbolje ilustrira podatak da su pred kraj rata sukobljene vojske u Hrvatskoj — hrvatskih partizana i NDH — brojčano bile gotovo izjednačene. Ta tragična činjenica često će se posve neprincipijelno interpretirati. Tako će se iz istoga političkoga kruga Nezavisna Država Hrvatska koristiti kao dokaz o neutrnjenoj želji Hrvata za svojom državom, a razmjernom zastupljenošću Hrvata u partizanskoj vojsci u pojedinim razdobljima rata argumentirat će se pravo Hrvata na ravnopravnost u novoj državi, jer, eto, oni su bili ključni u njezinu stvaranju. Jasno da je do takvih akrobacija dolazilo i zbog političkih prilika u kojima se ljudi nisu osjećali slobodni u iznošenju svojih stajališta.

Kao i prva jugoslavenska država i druga je nastala u kontekstu poslijeratnog preuređenja svijeta pri čemu su također odučnu ulogu igrali pobjednici. S onakvim završetkom rata, NDH nije imala nikakve mogućnosti održati se. Na nju se gledalo isključivo u kontekstu poražene Osovine te su svi pokušaji spašavanja s pozivom na pravo naroda na samoodređenje bili unaprijed osuđeni na neuspjeh. Zbog toga su bez osnove nagađanja o tome što bi bilo da je uspio puč Vokić-Lorković ili da je u NDH na neki drugi način tijekom rata došlo do promjene režima. Premda vojnički poražena, Jugoslavija je ostala međunarodno priznata saveznička država sa statusom žrtve.

Kakva je bila uloga Hrvata u obnovi druge Jugoslavije?

Dok su u stvaranju prve Jugoslavije igrali isključivo političku ulogu (efektivna vojna pomoć hrvatskih dobrovoljaca na solunskoj fronti bila je zanemariva — uostalom velika većina tamošnjih dobrovoljaca iz hrvatskih zemalja pa i onih iz dijaspore bili su Srbi!)) u obnovi druge Jugoslavije Hrvati su bili i znatan vojni čimbenik.

Kao politički čimbenik Hrvati su preko HSS-a bili zastupani u izbjegličkim vladama u Londonu a u zemlji je tu ulogu imala KP Hrvatske, odnosno politička tijela koja je utemeljivala na kontroliranom ozemlju u prvome redu ZAVNOH. Nije nevažna ni simbolička razina: ključnu ulogu pri uspostavljanju kontinuiteta »stare« i »nove« Jugoslavije tijekom 1944. godine odigrala su dva Hrvata: Josip Broz i Ivan Šubašić.

(U životu naroda i država ništa se ne događa slučajno. Iza te simbolike stajala je stvarnost. Saveznički izbor Šubašića kao predstavnika kraljevske jugoslavenske vlade u pregovorima s Titom, nametnula je činjenica da se u tom krugu nije mogao naći srpski političar nekontaminiran velikosrpstvom. Uostalom, može li biti slučajno da je prvu Jugoslaviju »spašavao« Maček sporazumijevajući se s Cvetkovićem u ljeto 1939. godine, a da je ta ista uloga »zapala« i Antu Markovića, predsjednika posljednje jugoslavenske vlade čiji je program gospodarskih reformi, nazvan »novi socijalizam«, bio posljednji pokušaj zaustavljanja raspada druge Jugoslavije.)

Vojna uloga Hrvatske u obnovi takve Jugoslavije bila je gotovo presudna. Do oslobođenja Srbije u jesen 1944. godine na njezinu području nalazila se polovica Titovih oružanih snaga. Zbog toga je i od famoznih »osam neprijateljskih ofenziva« samo prva bila na području Srbije a ostale na ozemlju NDH. I kao što se za vrijeme prvoga svjetskog rata govorilo o Srbima i Jugoslavenima tako je i sada jedno vrijeme Churchill osporavao Titu pravo da predstavlja i Srbiju a čak je i Staljin držao da će on teško uspostaviti kontrolu nad Srbijom.

Uspostavljana tijekom rata politikom svršenog čina te vještim (i bezobzirnim) manipuliranjem s domaćim nekomunističkim skupinama i manevriranjem sa Saveznicima, nova Jugoslavija je započela život bez nekog dramatičnog prijelaza i relativno se brzo konsolidirala. Zasićeni građanskim ratom koji je prijetio istrebljenjem, građani željni mira prihvatili su novostvoreno stanje iako se možda u većini nisu s njim slagali. Uostalom nisu ni imali izbora jer je nova vlast u spornim situacijama beskompromisno provodila revolucionarno nasilje. Zbog toga fanatizirani pojedinci i skupine (»križari«, »špiljari«, ustaše koji su se prebacivali u zemlju) koji se nisu mirili s novouspostavljenim stanjem, nisu imali nikakve perspektive.

Jedno vrijeme činilo se da su popustile i međunacionalne tenzije za koje se držalo da će biti prepreka u obnovi države. Čak su i neki Jugoslaviji skloni analitičari predviđali nemogućom rekonstrukciju države bez premještanja stanovništva.

Druga Jugoslavija se obnavljala i uspostavila kao federacija, kako je bila i najavljivana od komunista prije i za vrijeme rata. Pri određivanju granica federalnih jedinica primijenjeni su povijesni i etnički kriteriji. Kako se oni u nekim situacijama nisu mogli uskladiti, u Srijemu i Boki kotorskoj (na koje je Hrvatska mogla polagati povijesno, ali ne i etničko pravo) granica je povučena na štetu Hrvatske. Komunisti koji su po sovjetskom modelu uspostavljali totalnu kontrolu nad pojedincima i društvom, vjerovali su da federalizacija neće ugroziti ni državu ni njihovu vlast. Iako su konstituirane i republičke partije, stroga centralizacija stranke jamčila im je potpuno vladanje situacijom.

Od 1918. godine uviđala se potreba za vezivnim tkivom koje će držati na okupu ljude i narode različitih kultura i tradicija, prvi put sabrane u jednoj državi. Zanimljivo mišljenje o tome daje bosanski Srbin Nikola Stojanović. Kada je već bilo očito da se koncepcija o jednom narodu pokazala neučinkovitom, u knjizi Jugoslavenski odbor — članci i dokumenti (Zagreb, 1927) on pokušava dati ovu novu formulu:

U jedinstvenoj državi, kakva smo mi želeli da bude Jughoslavija, osobito u momentu njezina izgrađivanja, treba da vodi ili jedna klasa ili jedna rasa. Teško je verovati da kod nas ima klasa sposobnih za ovo voćstvo. Ali postoji, bar po mom dubokom uverenju, jedna rasa kojoj je jezgra, i čiji je najborbeniji deo — Šumadija. Ona bi bila sposobna da povede Jugoslaviju...

Ono što se Stojanoviću 1927. godine činilo nemogućim, Titu se činilo jedinim rješenjem: Jugoslaviju će obnoviti i učiniti mogućom jedna klasa — radnička. Nedostatak te »teorije« jest to što, polazeći od »proleterskog internacionalizma«, ne uzima u obzir činjenicu o već formiranim modernim industrijskim južnoslavenskim nacijama, pa prema tome i njihovim radničkim klasama koje, u nejednako razvijenim društvima, nisu imale jedinstvene interese. Uostalom, upitno je koliko su uopće radničke klase nosivi dijelovi društva i koliko one mogu biti, kako su tumačili neki marksisti, »sama nacija«. Titu, kako će se ispostaviti pred kraj njegova života, »klasni pristup« i nije bio toliko važan. Njega je u prvome redu zanimala tehnologija vlasti u kojoj je najvažnije mjesto imala Komunistička partija koja je svoj legitimitet izvodila iz (samozvanog) predstavljanja najširega društvenog sloja, premda će i ta širina u seljačkoj državi biti upitna.

Izostanak međunacionalnih napetosti u početku može se objasniti i time što se prvih godina doista moglo činiti da se vodi politika koja isključuje supremaciju. Srbi čiji je hegemonizam generirao permanentnu krizu u prethodnoj državi, u početku su se postavili tako da su Jugoslaviju a ne Srbiju doživljavali kao svoju državu. S obzirom na njihov broj, zemljopisni položaj, prostornu raširenost i političku vještinu ovladavanja i nepoželjnim situacijama ako se odmah ne mogu staviti pod kontrolu, bio je to, možda i nesvjesno zauzet startni položaj prema novom nametanju hegemonije, no to se tada nije uočavalo.

Osjećaju ravnopravnosti pridonosila je i kadrovska politika u vladajućoj stranci i državi. Rekli smo da su Tito i Šubašić bili Hrvati. (Tito je svoje hrvatstvo isticao samo kad je to bilo politički oportuno — najčešće u Hrvatskoj kada je htio odagnati bojazni da će se Hrvati u novoj Jugoslaviji opet naći u podređenom položaju jer, eto, on je jamstvo da se to neće dogoditi.) Osim njih važne položaje još su držali Ivan Ribar, predsjednik AVNOJ-a i Savezne skupštine, Andrija Hebrang, čelnik privrednog savjeta i savezne planske komisije, kojemu su bila podređena sva gospodarska ministarstva, a Ivan Gošnjak zauzimao je najviše položaje u vojsci. Snažna hrvatska partizanska vojska dat će jugoslavenskoj armiji i mnogo drugih istaknutih generala kao i drugih časnika. Njihov egzodus nastupit će poslije kad se JNA bude srbizirala, no u njezinu najužem vodstvu uvijek će biti Hrvata (Viktor Bubanj, npr.).

Što je bilo s hrvatskim Srbima?

Oni su ključna činjenica koja je utjecala na hrvatsku političku konfiguraciju u 20. stoljeću. Njihov broj, prostorni raspored te postojanje i djelovanje Srbije kao matične države, vjerojatno su bitno utjecali na pojavu jugoslavenstva kao koncepcije rješenja hrvatskoga nacionalnoga i državnog problema. Vidjeli smo da je ono nastalo iz straha od premoćnih i agresivnih susjeda, koji je potenciran osjećajem vlastite slabosti. Potonjem je pridonosilo i postojanje velike srpske zajednice koja nije prihvaćala status manjine, nego je, računajući na hrvatske slabosti, tražila ravnopravno participiranje u najvišoj vlasti (suverenitetu) ili pripojenje Srbiji. Kao takva ona je bila na putu konstituiranju hrvatske nacije pa i same države. Po tome je teza akademika Raškovića o Hrvatima koji doživljuju Srbe kao »remetilački faktor«, izrečena početkom 90-ih, u biti bila točna. Ona jedino nije bila korektno politički intonirana jer je sugerirala da takvo stajalište proizlazi iz iracionalne mržnje a ne iz stvarnih činjenica.

Srbi koji su se spletom povijesnih okolnosti našli u Hrvatskoj oduvijek su bili u vrlo složenom položaju. U obje Jugoslavije oni su ne samo »remetilački faktor« u Hrvatskoj nego i u odnosima moći između Hrvatske i Srbije o čemu je ovisila stabilnost pa i budućnost te države. Uvijek kada bi se činilo da se uspostavlja ravnoteža, mjesto hrvatsko-srpskog sporazuma koji bi ozakonio stanje uslijedio bi srpski udar i ponovni pokušaj nametanja supremacije. Razlog bi, možemo čvrsto pretpostaviti, bio u srbijanskom razmišljanju da im prevagu može pružiti na neki nov način upotrijebljena srpska zajednica u Hrvatskoj, koja će oslabiti hrvatsku a uvećati njihovu moć. »Hrvatsko pitanje« u XX. stoljeću zbog toga je sadržavalo i srpsko pitanje u Hrvatskoj.

To je odredilo odnos vlasti NDH prema Srbima kao i Srba prema njoj. Gotovo je nevažno je li četnički teror prethodio ustaškom ili je bilo obratno: u onakvom ambijentu uspostavljena NDH mogla je biti samo neprijateljska prema Srbima i oni prema njoj.

Za razliku od NDH koja je stvari postavila »ili-ili«, komunisti su stavili u izgled budući suživot. Uz činjenicu da su s jedne strane bili dovedeni u položaj boriti se za opstanak (zbog toga Srbi u početku nadrazmjerno sudjeluju u ustanku) a s druge im jamčio život u zajedničkoj državi sa Srbijom, oni su nakon kolebanja između četnika i komunista prihvatili potonje kao stranu koja je tijekom vremena pružala više izgleda na uspjeh.

Komunisti su dosljedno provodili obećanje o ravnopravnosti Srba u Hrvatskoj. Tako je u rezoluciji s Prvog zasjedanja ZAVNOH-a (1943) među ostalim stajalo:

Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske zaklinje se pred hrvatskim i srpskim narodom, da će sve svoje snage usmjeriti za što skorije postignuće ovog uzvišenog cilja, za koji su naši narodi podnijeli neviđene žrtve — za oslobođenje Hrvatske i punu i istinsku demokratsku slobodu hrvatskog i srpskog naroda...

Ravnopravnost Srba trebala je biti zajamčena preko nacionalnih ustanova. Tako su u sklopu ZAVNOH-a djelovali Srpski narodnooslobodilački klub, kulturno društvo »Prosvjeta« i list Srpska riječ.

Srbi sudionici antifašističkog pokreta u Hrvatskoj nisu javno dovodili u pitanje buduću hrvatsku republiku u sklopu Jugoslavije. To se osobito odnosi na rukovodeći sloj. On je slijedio projekt budućeg uređenja države kako ga je postavila Komunistička partija kojoj su pripadali, očekujući ujedno da će primjereno utjecati na hrvatsku politiku. Navedene srpske institucije održavaju se neko vrijeme nakon rata, a osnivaju se i nove. U Zagrebu se u rujnu 1945. održava Kongres Srba u Hrvatskoj, na kojem se osniva Glavni odbor Srba u Hrvatskoj a obnavlja se i Savez srpskih zemljoradničkih zadruga.

No sve je to bilo na crti zadovoljenja trenutačnoga političkog interesa komunističkih vlasti. Čim je potreba režima za tim institucijama prestala, one se gase, a da to nitko ne problematizira. Jedino se održalo Kulturno-prosvjetno društvo »Prosvjeta«.

Ukidanje srpskih političkih i kulturnih ustanova nije izazvalo nikakve sporove budući da se podrazumijevalo da je do toga došlo ne samo uz »blagoslov« nego možda i na poticaj srpske političke elite u Hrvatskoj. To se objašnjava »sektašenjem« komunista prama naciji i vjeri, koje nisu uzimane kao objektivne vrijednosti, nego, prema potrebi, kao instrumenti revolucionarne mobilizacije. Inzistirati na etničnosti značilo je ne biti na »liniji«, sa svim posljedicama pa i materijalnim. Našavši se između etničnosti i socijalnog uspona, većina Srba, a osobito njihova elita, odlučila se za potonje. Sigurnost da neće biti ugroženi davalo im je nadrazmjerno sudjelovanje u vlasti te činjenica da žive u državi sa Srbijom koja je postupno vraćala stare pozicije.

Ne treba posebno isticati da su nakon rata istu sudbinu doživjele i hrvatske nekomunističke političke institucije. Tek obnovljena HSS (od Radićeve udovice Marije) uskoro je zabranjena (kao i list Narodni glas), a od komunista za vrijeme rata potaknuta i iskorištena HRSS sama se ugasila. Isto se dogodilo i u drugim federalnim jedinicama. Politički pluralizam kao uvjet priznanja novog režima od Saveznika, komunisti nikada nisu ni uzeli u razmatranje. Imajući na umu da su se političke stranke (doduše potpuno kontrolirane i marginalizirane) održale u većini zemlja komunističkog lagera, dobivamo pravu sliku boljševizacije jugoslavenskog društva.

Jedina od režima nekontrolirana snaga u Hrvatskoj bila je Katolička crkva. Zbog toga se režim prema njoj odnosio krajnje represivno. Računa se da je u ratu i poraću ubijeno oko 380 katoličkih svećenika a prijetnji i fizičkih maltretiranja bilo je sve do sredine pedesetih godina. Mnogi svećenici bili su suđeni i zatvarani. Na montiranome političkom procesu ujesen 1946. godine na dugogodišnju robiju osuđen je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac. Osim zbog unutrašnjopolitičkih razloga (Stepinac je odbio Titovu ponudu da Crkvu u Hrvatskoj odvoji od Svete Stolice i proglasi »narodnom«) to se suđenje može promatrati i u kontekstu sličnih događanja u komunističkom lageru. Naime, približno istodobno bili su suđeni najviši dostojanstvenici Katoličke crkve u gotovo svim zemljama od Baltika do Jadrana.

Stalnim fiksiranjem na Drugi svjetski rat (Narodnooslobodilačku borbu) kome se krajnje nekritički (»crno-bijelo«) pristupalo, kao i naturalističkim prikazivanjem neprijateljeskih zločina čiji se broj neprestano povećavao (»jasenovački mit«), Hrvatima se u svrhu političke kontrole nametao osjećaj krivnje za ustaške zločine. Od toga pa do suda o »genocidnosti hrvatskog naroda« bio je samo jedan korak. To je opterećivalo i hrvatske komuniste slabeći im pozicije u državi, no oni nisu nalazili pravi odgovor na taj izazov, osim veličajući vlastite ratne zasluge. Tako se stvarala spirala koja je gotovo cijeli javni život vezivala na Drugi svjetski rat (Narodnooslobodilačku borbu). Protok vremena nije nosio zaborav a kamoli praštanje (o pomirenju da i ne govorimo) — sedamdesetih se o ratu više govorilo nego šezdesetih godina. U tom apsurdu Jugoslavija je držala primat među svim zemljama sudionicama Drugoga svjetskog rata.

Negativna veza s Drugim svjetskim ratom održavana je i preko »hrvatske neprijateljske (ekstremne) emigracije«. Ona je takodjer postala sredstvo kontrole političkih protivnika: svaki i najbezazleniji kontakt s njom krivično se procesuirao i sankcionirao. Kad ga nije bilo, mogao se i izmisliti.

Uza sve to je išla i posebna retorika, simbolika, ikonografija i elementi kulta. Osobito mjesto imao je kult Josipa Broza Tita. Tako se možda i nesvjesno stvarala nova nacionalna mitologija kao podloga »jugoslavenskoga socijalističkog patriotizma«, odnosno »socijalističkog jugoslavenstva«.

Krize u međunacionalnim odnosima počele su se događati od pedesetih godina. One su uvijek bile u svezi sa zastojima u razvoju društva i gospodarstva. Početkom pedesetih izlaz se našao u »radničkom samoupravljanju«, sredinom šezdesetih u »obračunu s birokratskim snagama« i »privrednoj reformi« a u prvoj polovici sedamdesetih »reformom federacije« koja je završila Ustavom 1974. godine. Prilikom svake od tih promjena sama po sebi bi se nametala pitanja: tko je više kriv ili tko je profitirao za vrijeme prethodnih a tko će više dobiti prilikom primjene novih rješenja? Budući da su se u jednopartijskom sustavu pitanja, pa i takva, mogla postavljati jedino u Partiji, to je ona logikom stvari postajala zaštitnica republičkih pa prema tome i nacionalnih interesa.

Savezni ustavi kao i ustavi pojedinih republika (potonji su bili više-manje identični) izrađeni su po sovjetskom modelu. Bili su to tzv. semantički ustavi u kojima su »zbog Engleza« po visokim standardima štićena prava građana, a narodi imali čak i pravo samoodređenja. Režim je to dopuštao u uvjerenju da preko svemoćne Partije može potpuno kontrolirati situaciju. Bila je to tipična pogreška koja nastaje kada se na društvo gleda statički. Naime u »novoj« Jugoslaviji dogodilo se ono na što je u »staroj« skretao pozornost Svetozar Pribićević. Dosljedno inzistirajući na centralizmu (u svojoj režimskoj fazi), on je tvrdio da u naravi svake autonomije postoji stalna težnja za njezinim povećanjem. (To je uzrok nestabilnosti pa i neodrživosti višenacionalnih federacija.) U jednopartijskome jugoslavenskom političkom sustavu taj proces potaknut je postupnom »nacionalizacijom« republičkih Partija. Jednom pokrenut, on se mogao kontrolirati ili privremeno zaustavljati samo represivnim mjerama, a to je problem samo dizalo na višu potenciju jer se stvarao animozitet prema centru odlučivanja. Kako se on nalazio u Beogradu, koji je ujedno bio i glavni grad Srbije i u kome su se Srbi sve više pozicionirali i u saveznim tijelima, svaki spor dobivao je međunacionalnu konotaciju.

Hrvatsko odupiranje supremaciji mnogi su skloni tumačiti razlozima gospodarske naravi. Ta ocjena je točna, ali ne i potpuna. »Hrvatsko proljeće« npr. krenulo je pod geslom »za čiste račune«, a studentski štrajk u studenome 1971. godine formalno je vođen zbog pravednije raspodjele deviza, no sve bogatstvo ondašnjih zbivanja svoditi samo na »ekonomiju« značilo bi pojednostavljenje koje zamagljuje bit. Ekonomski zahtjevi isticani su u prvi plan samo zbog toga što se u sklopu »jednoumlja« a na crti materijalističkog pristupa svijetu o gospodarstvu najprije moglo slobodnije raspravljati. U pozadini svakog zahtjeva za nacionalnom emancipacijom bila je želja za priznanjem. Američki politički pisac Francis Fukuyama u djelu Kraj povijesti i posljednji čovjek (Zagreb, 1994) navodi da je želja za priznanjem ili tymos »dio duše koji stvara osjećaj samopoštovanja« i kao takav je »pokretač povijesti«. Prema njemu: Nacionalist nije primarno zaokupljen ekonomskim dobicima, već priznanjem i dostojanstvom. Nacionalnost nije primarna osobina; netko ima nacionalnost samo ako drugi to priznaju. Priznanje koje se traži nije priznanje sebe kao pojedinca, nego skupine koje je dotična osoba član. /.../ Narodi su spremni prihvatiti rizik od nasilne smrti uime priznanja »svojeg mjesta pod Suncem«. /.../ Za razliku od novca koji se jednostavno može podijeliti, oko dostojanstva ne postoji kompromis: ili ćete moje dostojanstvo koje ja držim svetim priznati ili nećete. Samo je tymos, u potrazi za »pravdom«, sposoban za pravi fanatizam, opsjednutost i mržnju.

Režimi obje Jugoslavije nastojali su državu urediti centralistički. Komunistički federalizam, u načelu, više je bio stvar političke taktike (tehnologije vlasti) nego osvjedočenja u njegove vrijednosti. Unatoč tomu, ni jedan ni drugi režim nisu nikada uspjeli sveukupnu moć koncentrirati u Beogradu. Zbog razvijenosti društva, gospodarstva i kulture, nacionalnih institucija, položaja, političke vještine i naglašene želje za samostalnim razvojem, Hrvatska se tome uspješno opirala držeći povoljnu poziciju i onda kada je na prvi pogled izgledalo drugačije. Slikovito se izražavajući, akademik Dušan Bilandžić je rekao da Jugoslavija nikada nije postala kružnica s Beogradom kao jedinom središnjom točkom, nego je više sličila elipsi u kojoj je druga točka bio Zagreb. Iznimka se dogodila jedno kratko vrijeme u drugoj polovici 80-ih, za vrijeme tzv. »hrvatske šutnje«, kada je ta uloga bila pripala Ljubljani.

Zanimljivu ulogu u tome imala je hrvatska Komunistička partija u kojoj se događao jedan poseban fenomen. Od utemeljenja u njoj je uvijek bilo članova i skupina nacionalno senzibiliziranih. (Oni su u pravilu bili i nositelji zahtjeva za liberalizacijom društva. Slično je bilo i kod drugih naroda koji su bili u podređenom položaju prema nekom centru. U tom kontekstu treba promatrati i urušavanje komunističkog svijeta krajem 80-ih godina gdje su ključnu ulogu odigrali nacionalno-demokratski pokreti.) Kada bi kao takvi postavili i određene zahtjeve, nastao bi politički spor koji bi Titovom arbitražom bio rješavan na njihovu štetu. No već u tom trenutku monolitna pobjednička skupina počela bi se unutar sebe dijeliti na ljevicu i desnicu... do sljedeće krize i Titove arbitraže u korist ljevice. Tako je išlo sve dok Tito nije sišao s političke scene.

Neovisnost — kao najbolji mogući epilog

Nakon toga, od 1980. godine, usporedo teku dva procesa. Na globalnom planu na djelu je trošenje sustava komunističke vladavine, a na unutrašnjem pokušaj Srbije da nametne svoju supremaciju ili, ako to ne postigne, da se zaokruži kao nacionalna država na prostoru koji je određivala formula Memoranduma SANU: svi Srbi u jednoj državi. Oba su procesa išla u smjeru raspada Jugoslavije. S nestankom partije boljševičkog tipa trusilo se njezino vezivno tkivo, a zadovoljenje velikosrpskih aspiracija remetilo je uspostavljene odnose snaga. Na valu »antibirokratske revolucije« Srbija se protegnula do granica svoje moći anulirajući autonomiju Vojvodine i Kosova te degradirajući Crnu Goru. Dalje od toga moglo se samo ratom. Hrvatska se u međuvremenu općom voljom svojih građana politički pluralizirala i nakon slobodnih izbora konstituirala kao demokratska država... Kao takva općom voljom svojih građana uz nevjerojatnu požrtvovnost uspješno se obranila od srpske pobune i agresije jugoslavenske vojske. Ti događaji »biblijskih dimenzija«, iako kalendarski ne pripadaju 21. stoljeću, predstavljaju hrvatsko »novo doba« koje za raščlambu, rekonstrukciju i ocjenu traži drugačiji pristup i mnogo više prostora od ovakva prikaza.