DRŽAVLJANSTVO I NACIONALNOST U FEDERATIVNOJ JUGOSLAVIJI

Marc Gjidara

DRŽAVLJANSTVO I NACIONALNOST U FEDERATIVNOJ JUGOSLAVIJI

Marc Gjidara

DRŽAVLJANSTVO I NACIONALNOST U FEDERATIVNOJ JUGOSLAVIJI

Tijekom cijeloga svojega postojanja Jugoslavija nije bila ništa drugo do li nacionalno, vjerski, kulturno, jezično i politički heterogen konglomerat.1 Ni jedna zemlja u Europi nije obuhvaćala toliko različitosti, uključujući i gospodarske. Multinacionalna struktura bila je osnovna značajka te zemlje koja je, na izvjestan način, bila Europa u malome, sa svoja dva »plućna krila« (zapadnim — Slovenija i Hrvatska te istočnim — Srbija, Crna Gora i Makedonija), čemu valja dodati komponentu romansko-germansko-slavensko katoličku ili protestantsku na sjeveru i sjeverozapadu te komponentu slavensko-pravoslavnu na jugu i jugozapadu, sa snažnom muslimansko-slavenskom i neslavenskom prisutnošću u Bosni i Sandžaku te u Makedoniji i Crnoj Gori.

Sve ono što čini europski identitet u svojoj raznolikosti i kontrastima prisutno je u Jugoslaviji, koja se, međutim, odlučila identificirati samo svojim slavenskim elementima (najprije u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca a zatim i u Jugo-Slaviji), pri čemu je jedina politička veza bila diktatura, kako bi u početku spojila cjelinu oko središnje dominantne nacije a potom oko jedinstvene partije.

Moglo bi se reći da je uz »mozaik jezikâ, etnicitetâ, nacionalnosti i vjera, gdje religije ostaju usko vezane uz žestinu povijesti i politike, sve u Jugoslaviji kompleksno i zbunjujuće te da izaziva, naizmjence, oduševljenje i zaprepaštenje«.2 Ton oduševljenja dao je Tito, i to više izvan nego unutar Jugoslavije, a zaprepaštenje je prevladalo u europskom razmišljanju nakon 1991, prije no što se pretvorilo u odbacivanje izazvano nasiljem i razaranjima.

Neki su još uvijek, i pred sam raspad zemlje, smatrali kako »su se različiti scenariji, većinom pesimistični, i zapravo alarmantni, pokazali pogrešnima«.3

Dok se, naposljetku svi elementi završne eksplozije nisu očigledno ujedinili te i njih prisilili da povjeruju kako je »paradoksalno da upravo ta heterogenost (slabost sama po sebi), potpomognuta stvarnošću, predstavlja izvor optimizma za budućnost ove složene države«.4

Ta se politička građevina, proizašla iz prvih krvoprolića s početka prošlog stoljeća, koja je okončala svoj put u strahoti na kraju toga istog stoljeća, mogla smatrati »novom formulom uređenja nacionalnog pitanja«.5

Prije 1939, kao i nakon 1945. predstavnici vladâ zapadnih zemalja nisu skrivali svoju potporu Jugoslaviji, i na diplomatskom i na gospodarskom planu, ali ulažući isključivo u prisilnu integraciju i uzimajući većinom u obzir samo teškoće vladâ, a ne i stanovnikâ.

Jugoslavija je mogla izgledati zanimljivom kao laboratorij, s više aspekata: s aspekta svojega višenacionalnoga karaktera, specifičnog federalizma, humanog socijalizma, te svoje nesvrstanosti u vođenju vanjske politike. Neuspjeh je bio potpun u svim tim aspektima jer želeći biti nešto drugo, Jugoslavija nije bila ništa od toga. (5 bis)

Čak ako ne zaslužuje pretjeran ugled koji je dugo vremena uživala, ni pretjeranu nedostojnost koja joj se mogla pripisati, jugoslavensko iskustvo ipak zaslužuje određenu bilancu pa makar djelomičnu i zakasnjelu.

Takva bilanca, koja je nužna kako bi se izbjegle daljnje pogreške u budućnosti, čak samo skicirana i ograničena na tek nekoliko ovdje spomenutih aspekata, može se pokazati korisnom. Pokušaj integracije nije uspio, no jugoslavensko je iskustvo bogato podukama za svaki drugi pokušaj slične integracije, kako bi se nadvladale tako kompleksne, heterogene i konfliktne situacije.

Sraz državljanstvo-nacionalnost i mit jugoslavenske nacije

Do 1939. postojala je politika stvaranja jedne jugoslavenske nacije asimiliranjem svih njezinih dijelova u središnju dominantnu naciju.

Godine 1928. jugoslavenska je monarhija donijela Zakon o državljanstvu koji je zamijenio sve prethodne pojedinačne propise pojedinih teritorija nove zajedničke države, Države Srba, Hrvata i Slovenaca. Taj je pokušaj propao i još više pogoršao unutrašnje sukobe. Nakon 1945. u ustavu se više ne spominje »jugoslavenska nacija«.

Osobitosti jugoslavenskog državljanstva

Postupak kodifikacije u Titovoj Jugoslaviji započeo je odmah nakon završetka drugoga svjetskog rata. Privremena narodna skupština prihvatila je 1945. prvi zakon o državljanstvu, koji je bio izmijenjen nakon donošenja prvog ustava 1946. Do ponovne izmjene došlo je 1947. kako bi se uredio status narodâ s područjâ koja su pripala Jugoslaviji nakon potpisivanja mirovnih ugovora s Italijom.

Prihvaćanje Ustava iz 1963. nametnulo je nove izmjene te je sasvim novi zakon o jugoslavenskom državljanstvu, prihvaćen 1964, stupio na snagu 1. siječnja 1965. Potpuno isti scenarij usklađivanja ponovljen je pri donošenju posljednjeg ustava Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, 1974. Posljednji zakon o državljanstvu koji je stupio na snagu 19. siječnja 1977. i izašao u Narodnim novinama br. 58/1976. propisuje uvjete za dobivanje i oduzimanje državljanstva.

Valja naglasiti kako »državljanstvo ne ulazi u prava i slobode čovjeka i kako sam tekst Ustava nije izričito osigurao pravo na državljanstvo«.6

Osim jedinstvenoga federalnog državljanstva postoji i republičko državljanstvo, no nitko ne može biti državljaninom jedne od republika a da nije državljanin Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Tako je postavljeno načelo jedinstva federalnoga i republičkog državljanstva.

U skladu sa svojim ustavnim pravom da sam može postaviti uvjete za dobivanje i gubljenje državljanstva, svaki je pojedini federalni entitet donio vlastiti zakon o državljanstvu.7 Međutim, svaki je republički zakon, predviđajući posebno državljanstvo za stanovnike odnosne republike, odredio da su državljani te republike ujedno i državljani Federacije te da državljani bilo koje druge socijalističke republike unutar Jugoslavije u svakoj drugoj republici imaju ista prava kao i u svojoj. Tako provedena ideja znači da »radnici, narodi i narodnosti ostvaruju svoja suverena prava, kako unutar socijalističkih republika i autonomnih pokrajina u skladu sa svojim ustavnim pravima, tako i na nivou Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, kada to Ustav predviđa u zajedničkom interesu«.8

Pravna regulativa predviđa nekoliko načina za stjecanje državljanstva: rođenjem na području Jugoslavije (ius soli), podrijetlom (ius sanguinis) i prirođenjem. Podrijetlom se državljanstvo stječe u dvjema varijantama — ako su oba roditelja ili jedan od njih jugoslavenski državljani. I pri stjecanju državljanstva prirođenjem postoji redovit postupak i ublaženi postupak, za one osobe koje su rođene u inozemstvu a jedan ili oba roditelja su im jugoslavenski emigranti. Zanimljivo je spomenuti kako je u slučaju prirođenja dobivanje jugoslavenskog državljanstva vezano uz nužnu pripadnost jednoj od federativnih republika. Zakon o državljanstvu iz 1976. ukinuo je prisegu vjernosti i lojalnosti koja se do tada zahtijevala.

O gubitku državljanstva diskrecijski odlučuje javna vlast na zahtjev podnositelja i uz određene uvjete. Gubitak državljanstva može biti i rezultat jednostranog odricanja jugoslavenskog državljanstva. Može, također, proizaći i iz jednostrane odluke javne vlasti o oduzimanju državljanstva određenim osobama koje su nastanjene u inozemstvu ili odbijaju izvršavati svoje građanske dužnosti. Ustav tako propisuje u čl. 200, st. 2. i 3: »Državljaninu SFRJ ne može biti oduzeto državljanstvo niti ga se može udaljiti ili izručiti. Državljaninu SFRJ u inozemstvu, koji ima drugo državljanstvo, samo se u iznimnom slučaju može oduzeti državljanstvo, u skladu s federalnim zakonom, ako svojim djelovanjem vrijeđa međunarodne i druge interese Jugoslavije, ili ako odbija ispuniti svoje građanske dužnosti«. Takvima se smatraju: odbijanje pokoriti se odluci pravne ili upravne vlasti, osporavanje institucija, manifestno odbijanje ispunjavanja dužnosti koje ustav nameće građanima, aktivno sudjelovanje u organizacijama, ciljevi i objekti kojih su protivni općim načelima Povelje Ujedinjenih naroda i Općoj deklaraciji o pravima čovjeka.9

Bitno ideološki temelji te dvosmislenost pripadnosti i jugoslavenske države

U svjetlu ideološke podjele svijeta nakon 1945. Jugoslavija se katkada definirala kao zemlja (i režim) smještena na istoku Zapada i na zapadu Istoka. To se odnosilo, naravno, na njezin geografski položaj, no također i na ideološku poziciju.

Dakako, jugoslavenska se federacija definirala kao »formula ujedinjenja, temeljenu na slobodno izraženoj volji svakog od jugoslavenskih naroda. To nije ujedinjenje Države i za Državu, već jedinstvo naroda«.10 Ipak, deklarirati se Jugoslavenom nije značilo odrediti se u smislu jedne nove nacionalnosti. To je jednostavno značilo odrediti svoju pripadnost jednoj određenoj socijalističkoj gospodarsko-socijalnoj zajednici, a ne samo državi.11 Jasno je da je jugoslavenska pripadnost bila zamišljena i definirana u prvom redu kao ideološka kategorija.

Tumači jugoslavenskog sustava uvijek su naglašavali kako »bit aktualnog jugoslavenstva nije ništa drugo do socijalistički interes i svijest, odnosno zajednica socijalnih i materijalno-političkih interesa radnika«.12 Za R. Garaudya jugoslavensko traganje za jednim novim modelom »izražava temeljni aspekt unutarnje logike razvoja jednog socijalističkog društva«.13

Nije, dakle, riječ o novome, nametnutome ili nadnacionalnom osjećaju kao temelju jugoslavenske pripadnosti. Temelj jugoslavenstva, unutar tog sistema federalnog socijalizma i samoupravljanja, jest zapravo jedinstvo radničke klase,14 na koju su se pozivali ta država i njezin režim.

Neprestano se obrana jugoslavenstva izjednačavala s obranom socijalizma. Upravo zbog toga jugoslavenstvo se može smatrati »nacionalnim komunizmom«, poput sovjetizma koji mu je poslužio kao model i inspiracija. Jugoslavija kao politička skupina organizirana u državu bila je zapravo shvaćana kao klasna koncepcija, i to u smislu obaveznoga klasnog jedinstva, a ne u smislu ideje nacionalnog jedinstva. U Jugoslaviji se, kao i u Sovjetskom Savezu, federalizmom neuspješno pokušavao prikriti monopol jedne partije, vlast jedne političke klase izgrađene na birokratiziranome i konfiscirajućem gospodarstvu, uz pomoć svemoćne vojske pretvorene u kastu punu nekontroliranih povlastica, što je sve zajedno bilo spojeno centralnim hegemonizmom, srpskim ovdje, a ruskim ondje. I u jugoslavenskoj i u sovjetskoj terminologiji ni društvo ni država nisu bili ništa drugo do li drugačiji nazivi za partiju. Kako se Jugoslavija u ideološkom smislu definirala i funkcionirala kao država-partija, bilo je neizbježno da raspad partije dovede do raspada države.

Smatra se kako je jedno drugo ustavno načelo bilo osobito važno za razvoj jugoslavenstva. Naime, od 1963. jugoslavenski je ustav predvidio da se svakome jugoslavenskom građaninu »jamči pravo da se ne mora izjasniti o narodnosti kojoj pripada; ne mora se čak odlučiti niti za jednu od narodnosti koja postoji u Jugoslaviji«.15 Taj se princip smatra iznimno važnim za razvoj nacionalnih odnosa u krilu federacije i odlučujućim za napredak socijalizma.

Prigodom popisa stanovništva 1961. prvi je put stanovnicima te zemlje ponuđena mogućnost da se odluče za »jugoslavensku« pripadnost kvalificiranu kao »narodnosno neodređenu«. Za tu se opciju tada odlučilo 317.215 osoba. Jasno je, stoga, kako »jugoslavenska pripadnost nije nacionalna vezanost«.16

Za popisa stanovništva 1971. godine 1% stanovnika odlučilo se za tu pripadnost te se odreklo formalne nacionalne veze. Taj postotak povećava se na 5% prigodom popisa stanovništva 1981, vrlo spornoga što se tiče načina provedbe, uzimajući u obzir »poticanje« zaposlenika u civilnoj upravi, policajaca i vojske. To znači kako je između 95 i 99% stanovnika radije izjašnjavalo svoju posebnu nacionalnu pripadnost. Prvi su tako postupili Srbi koji su činili 36% ukupne populacije i koji su, neprestano se službeno predstavljajući kao »bedem« jugoslavenstva, uporno čuvali svoju nacionalno jedinstvo. Tako dolazimo do činjenice da je postotak »Jugoslavena« u Srbiji bio najniži, a u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini najviši. Upravo to je uzrokovalo smanjenje broja Hrvata za oko 100.000. Što se Jugoslavena tiče, broj se od 273.077 u 1971. povećao na 1.216.400 u 1981.

Nakon toliko vremena zajedničkog života u krilu iste države, gotovo pola stoljeća socijalističkog režima i službenog federalizma, može se zaključiti kako je »politika sveobuhvatnog jugoslavenskog nacionalnog unitarizma... u stvarnosti zapravo hegemonistička i nacionalistička... i da ne postoji cjelovita jugoslavenska kultura, već samo nacionalne kulture« unutar jugoslavenske cjeline.17

Za P. Gardea »ideologija jugoslavenske nacije ne uspijeva odoljeti analizi... potpuno je proturječna u odnosu na ono što osjećaju zainteresirani narodi... Ta dvosmislenost i proturječnost... nisu bile prekinute u čitavih 75 godina povijesti ove države«.18

Jugoslavija nije uspjela prijeći stadij konfliktnoga konglomerata jer je jugoslavenska ideja bila zagađena i izopačena važećom ideologijom koja joj je dala obvezan marksistički sadržaj i socijalističko samoupravljanje, ali i pretjeranom asimilacijom u dominantnu srpsku kulturu i povijest, te naposljetku svojim pozivanjem na »slavenstvo«, nametnuto neslavenskim elementima (posebice Mađarima i Albancima, ali i Talijanima), ne tolerirajući europsko, latinsko i germansko naslijeđe slovenske i hrvatske kulture, a da uopće ne govorimo o odbacivanju islama, čak i autohtono slavenskoga.

Jugoslavenska zbilja: narodnosti i njihovi identiteti

Dva se tvrdokorna klišeja vezuju uz Jugoslaviju. Prvi je tvrdnja kako su se tek nakon raspada Federacije Jugoslaveni ponovno »okupili« kao Srbi, Hrvati, Slovenci, iako to nikada nisu ni prestali biti.19 Drugi je potaknut poznatom dokumentarnom emisijom BBC-a, naslovljenom Smrt Jugoslavije, prikazanom na svim televizijskim programima u Europi, koja je postigla prilično velik uspjeh i gledanost, propagirajući, međutim, pogrešno stajalište kako »jugoslavenska nacija« u aktualnom smislu toga pojma nikada nije ni postojala u Europi, niti se mogla pravno ili politički nametnuti.

Institucionalno uokvirenje identifikacijskih fenomena i jugoslavenskih nacionalnih osobitosti

Jugoslavenska multinacionalna država koja je, poput SSSR-a, službeno priznavala razliku između zajedničkog državljanstva i pojedinih narodnosti, trebala je biti federalno organizirana i tako osigurati jednaka prava svim narodnostima te jedan specifičan teritorij najvažnijima među njima.

Upravo zato »jugoslavenski Ustav jamči svim jugoslavenskim građanima slobodu iskazivanja svoje nacionalnosti i kulture i korištenje svog materinskog jezika«.20

Jugoslavenska se federacija sastojala od šest narodnih republika, onoliko koliko je postojalo priznatih južnoslavenskih nacija (Slovenija, Hrvatska, Srbija, Crna Gora, Makedonija i BiH, jedina bez većinske nacije, sadržavajući, međutim, muslimansku »naciju« službeno prihvaćenu 1968).

Dva temeljna, autohtona i kompaktna, neslavenska naroda — Mađari u Vojvodini i Albanci na Kosovu, činili su dvije autonomne pokrajine, labavo vezane uz Republiku Srbiju.

Svaka je republika bila samostalna zajednica unutar države, piše J. Đ orđević, pri čemu su republike zapravo bile nacionalne države — Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonaca i Crnogoraca. Bosna i Hercegovina, šesta republika, također počiva na nacionalnom principu, međutim, kao zajednica triju naroda.«21

Teritorijalne granice, unutar kojih je organiziran pokret otpora svojstven svakoj naciji, sačuvane su kao više-manje stare povijesne granice (barem što se tiče Slovenije, Hrvatske te Bosne i Hercegovine). U članku 1. Ustava iz 1974. precizno se navodi kako je »Federativna Republika Jugoslavija federalna država... slobodno ujedinjenih naroda i njihovih republika«.

Suprotno onomu što se, uz stanovite primisli, često čini, netočno bi bilo, s obzirom na unutarnje javno pravo Jugoslavije, granice između federalnih entiteta kvalificirati kao »administrativne«. S jedne strane granice između republika su zajamčene ustavom, a ne proizašle iz zakonodavčeve volje, s druge, pak, strane svi su jugoslavenski ustavi federalne entitete definirali kao zajednice »socio-političke prirode«. Sve što se odnosi na međurepublička razgraničenja proizlazi iz politike, a ne iz administrativne sfere jugoslavenskog prava. Njihova važnost i značenje proizašli su iz ustavnog poretka te su zato politički. To se može objasniti i voljom ustavotvorca, ali i činjenicom da ni politički ni povijesno gledano Jugoslavija nije stvorila ni narodnosti ni njihove republike, već upravo suprotno. Jer nacije i njihovi nacionalni teritoriji prethodili su zajedničkoj državi, i u duhu velike većine stanovnika (i to svih narodnosti) ne samo da su prethodili već su imali daleko veću važnost od zajedničke države.

Zapravo, argument navodnoga administrativnoga karaktera unutarnjih granica slogan je lansiran nakon Titove smrti, 1981. godine, u obliku recentralizacije što ju je željela već postojeća unitaristička struja koja će 1986. pokazati pravo lice i povesti zemlju u fatalnom smjeru konačnog raspada.

Odredbe Ustava iz 1974, bile su, međutim, jasne, kategorički određujući republike i pokrajine kao »socio-političke zajednice«, nositeljice »državnog suvereniteta«, koje su naprosto samo delegirale izvršenje vlasti federalnoj državi. Nakon što su u čl. 2. nabrojene konstitutivne republike Federacije, u čl. 3. svaka je republika određena kao »Država temeljena na suverenitetu nacije« koja u njoj postoji. Ta odredba pojašnjava formulu prema kojoj »Federacija brani i čuva suverena prava republika«.22 Pod tim je uvjetima teza koja federalne entitete srozava na rang jednostavnih administrativno propisanih kotareva naprosto neodrživa, čak i kada su je preuzeli oni koji su oduvijek bili neprijateljski raspoloženi prema priznavanju novih država unutar svojih granica. Argument isključivo administrativnoga karaktera internih granica pružio je odlučujuće opravdanje za teritorijalna odcjepljenja poticatelja sukobâ.

S druge strane pokrenut je složen sustav samoupravne delegacije i rotacije u funkcijama uprave koji se neprestano sve više komplicirao. Kohezija cjeline i želja za zajedničkim življenjem bile su tomu cijena.

Kolektivno predsjedništvo federalne države trebalo je jamčiti stabilnost i solidnost jugoslavenske zajednice. Jedna od odluka toga predsjedništva (Narodne novine, 26/1980, str. 901), neposredno nakon Titove smrti, a temeljena na čl. 315, st. 10 ustava, postavila je odredbu po kojoj članovi kolegijalnog predsjedništva moraju naizmjenično svaku godinu dana obavljati dužnost predsjednika predsjedništva. Tako su se morali izmjenjivati redom — predstavnik Bosne i Hercegovine, Slovenije, Srbije, Hrvatske, Crne Gore, Makedonije te Vojvodine i Kosova. Taj je sustav funkcionirao do 1991, kada je srpski predstavnik dao ostavku na dužnost predsjednika predsjedništva pa je povukao, odbivši ujedno zamjenu s hrvatskim predstavnikom, dok je status autonomnih pokrajina, kršenjem ustava, ukinut već 1989.

Neprekidnost kulturnih, političkih i nacionalnih podjela

U prilog nacionalnim odnosima Ustav je postavio stanovita načela: jednako pravo korištenja jezikâ i pisama, pravo na naobrazbu na materinskom jeziku na području bilo koje republike i u skladu s republičkim zakonom, zabrana nacionalno diskriminirajućih radnji i nacionalne netolerancije.

Međutim, ustavni je tekst, osobito uzimajući u obzir posebnosti političkog režima i velike nedostatke pravne države, bio zaista slaba protuteža teretu povijesti, psihološkim i sociološkim teškoćama te kulturnim razlikama.

Od 395. i cara Teodozija nevidljiva je linija odvajala Balkan posebno od slavenskih naroda Juga. Ta kulturna barijera bila je i ostala etničkom, političkom i vjerskom. Na istok od te diobne crte između dvaju rimskih carstava, koja je također manje-više odvajala i carstva Srednje Europe od Otomanskog Imperija, nalaze se tri naroda pravoslavne, bizantske i/ili rusofilne tradicije. Riječ je o Srbima, Makedoncima i Crnogorcima, kulturno bliskima, no više podijeljenima nego povezanima pravoslavljem (makedonska i crnogorska Crkva suprotstavljaju svoju autokefalnost srpskoj Crkvi, koja joj se protivi). Dvije su važne i kompaktne neslavenske cjeline bile povezane s jedne strane sa Srbijom — Kosovo, i to od Balkanskih ratova, te s druge strane sa samom Jugoslavijom — Vojvodina od 1919. godine. Zapadna cjelina koju čine Slovenija, Hrvatska te Bosna i Hercegovina čine otprilike polovicu sveukupnoga jugoslavenskog teritorija i narodâ.

Tvrdnja koju iznose promatrači i poznavatelji Jugoslavije dvoznačna je — s jedne strane Jugoslaveni ostaju snažno vezani za svoje pripadnosti: slovensku, srpsku, hrvatsku, crnogorsku, makedonsku itd., a s druge, pak, strane postoji »u Srbiji tendencija poistovjećivanja te zemlje s Jugoslavijom još iz doba jedinstvene Kraljevine«. (23)

Jugoslavija nikada nije uspjela pronaći zadovoljavajuće rješenje nacionalnog pitanja i nije bila u stanju provesti formulu harmonične kohabitacije između središnje nacije i svake od perifernih nacija. Trostruko ustavno razlikovanje između »slavenskih nacija« koje su dobile republiku, zatim »narodnosti«, ciljajući na neslavenske elemente okupljene u autonomnim pokrajinama, a kojih matične nacije žive u susjednim zemljama (Mađarskoj i Albaniji), te »manjina« kao svih »ostalih« naroda, još je jedna suptilnost jugoslavenskog sistema.

Na jezičnom je planu »puzzle« još složeniji. Iako se Jugoslavija sa svoje dvije osnovne etničke komponente (srpskom i hrvatskom) našla u analognoj situaciji kakva je postojala u Čehoslovačkoj, zanimljivo je da se jugoslavenski režim, umjesto očuvanja dvojnoga jezičnog identiteta, trudio nametnuti jezično jedinstvo — srpsko-hrvatski jezik. U čehoslovačkom primjeru, bilo je isključeno govoriti nekakvim jedinstvenim jezikom. Prag je provodio jezičnu politiku s osjećajem za specifičnosti. U Jugoslaviji se politizacija lingvistike i kulture pokazala manje osjetljivom za identitet. Pod utjecajem učinaka takve politizacije često se može čuti ili pročitati kako »Hrvati govore srpski, a jezik se službeno zove srpsko-hrvatski«. (24) To objašnjava stalne kulturne i lingvističke zahtjeve zagrebačkih intelektualaca, posebice tijekom manifesta 1971. godine.

Ustav republike Srbije propisivao je kako je ona republika srpskog naroda, iako sadrži čak trećinu nesrba (Albanaca, Mađara, Hrvata). Svi su morali naučiti srpski jezik, zbog statusa relativne manjine, bez obzira na to što su povezani s drugim nacionalnim skupinama koje čine države (Albanija, Mađarska) ili republikama koje su sastavni dio jugoslavenske cjeline (Hrvatska, Bosna i Hercegovina). U autonomnoj pokrajini Kosovo, s 90% albanske populacije, morao se obvezno učiti srpski jezik koji je govorilo 10-15% srpskog stanovništva, dok se nije morao učiti albanski jezik. Suprotno tomu, Ustav republike Hrvatske, nacionalno mnogo homogenije, i u kojoj srpski element (prilično razbacan) čini samo 10-12%, propisivao je kako je Hrvatska istodobno republika i Srba i Hrvata. Iz toga proizlaze, posebno na lingvističkom planu, velike posljedice temeljene na sasvim drugačijim postulatima nego drugdje.

Ako je slovenski narod, mnogo kompaktniji i homogeniji, lakše uspio sačuvati vlastiti identitet zahvaljujući jasnoj jezičnoj posebnosti, i makedonska je nacija mogla mnogo bolje afirmirati svoju specifičnost u Titovoj Jugoslaviji nego prije. Isto je bilo i s tek 600.000 Crnogoraca povezanih u narodnu republiku, dok je čak 2.000.000 Albanaca raštrkanih na Kosovu, u Makedoniji i Crnoj Gori, imalo pravo tek na status narodnosti. Tek je u ustavnoj reformi 1968. priznata albanska narodnost te je pojam »Šiptar« zamijenjen pojmom »Albanac«. Pojam »Šiptar« do tada je bio korišten u svrhu politike selektivne denacionalizacije i folklorizacije, koje nisu bili pošteđeni ni Hrvati u Vojvodini.

Zbog geografskog položaja i osobito složene nacionalne strukture, činilo se da je Bosna i Hercegovina možda najbolji jamac jugoslavenstva. Stanovništvo koje je dijelom prešlo na islam nije se opredijelilo ni za jednu narodnost (ni za srpsku, ni za hrvatsku). Pojam »muslimanstva« kao etničke pripadnosti uveden je u Srbiji 1961, a potom i cijeloj Jugoslaviji 1968. godine. To je 1971. omogućilo bosanskohercegovačkim muslimanima da se u velikom broju odrede za tu nacionalnu pripadnost. Muslimani iz Sandžaka (dijelom na srpskom, dijelom na crnogorskom području) učinili su isto. Kako ti rezultati nisu bili u skladu sa srpskim ciljevima, u godišnjoj statistici za 1971. nije tiskan broj stanovnika prema nacionalnoj pripadnosti.

Podaci iz popisa stanovništva 1981. potvrđuju postojanje stalnih nacionalnih razlika, koje su se pretvorile u antagonizam i otvorene sukobe zbog toga što jugoslavenstvo nije moglo obuzdati velikosrpstvo i nije moglo predložiti model uravnoteženog suživota, istodobno učinkovita na političkome i gospodarskome planu, i s poštovanjem identitetâ. U stvarnosti, jugoslavenstvo je postajalo sve više »umjetnim« jer je neprestano živjelo mimo ustavnih normi i jer jugoslavenska cjelina nikada nije uspjela postati zajednicom prava.

Neuspjeh jugoslavenskog modela kao procesa integracije

Jugoslavenska se ideja, onako kako je u praksi provedena, pretvorila u neuspjeh, zapravo dvostruki ili čak trostruki neuspjeh ako se kao prvo iskustvo uzme ono između 1919. i 1939. a kao drugo ono između 1945. i 1991. Čak i ovo treće, ograničeno samo na srpsko-crnogorsku federaciju, nakon pada Miloševićeva režima, ne obećava mnogo.

Dvostruko neuspjelo jugoslavensko iskustvo

Jugoslavensku integraciju osiguravale su, prije svega, vladajuće elite, koje nikada nisu dosegnule razinu što ju je zahtijevalo utjelovljenje jugoslavenstva odnosno stapanje naroda koji, iako su bili susjedi, nisu nužno jedni drugima bili bliski.

Stoljećima je srpska nacionalna borba bila organizirana oko očuvanja srpskoga, pravoslavnog identiteta, kojem se često prijetilo, no koji nikada nije obuzdan. No, ta značajka srpskoga nacionalnog duha — želja za otporom i preživljavanjem — postoji u jednako snažnoj i razdražljivoj mjeri i u svih ostalih susjednih naroda. To znači da smirivanje pojedinih nacionalnih duhova u Jugoslaviji nije moglo, niti smjelo, biti selektivno, već usklađeno i nikako ne nametnuto. Osim toga, svaki osvajački i dominantni nacionalizam hrani sve ostale. Koliko su god ti narodi mogli živjeti zajedno jedni pored drugih, usprkos razlikama kumuliranima stoljećima, i to živjeti više-manje skladno, posebice prkoseći zajedničkom neprijatelju, toliko su živjeli i neuspjelo unutar jedne uniformne cjeline koja je na selektivan način nastojala izbrisati osobitosti. Upravo je to prouzrokovalo zbrku i napetosti.

Jugoslavija je trebala postati neophodnom za sve svoje narode. Pretočiti jugoslavenstvo u posebnu nacionalnost značilo je voditi integraciju u sigurnu propast. Povijest proteklog milenija obilno je pokazala sposobnost otpora svake od tih nacija i pokazala je iz čega sve, za jednu tako oprečnu političku cjelinu, može proizaći projekt politike koja proklamira ujedinjenu državu s jednim vođom, jednim narodom, jednim jezikom, jednom partijom i jednim usmjerenjem.

Takve nacije, kojima su oduzete njihove stare države, nikada nisu priznate unutar država sljednica što su ih obuhvatile, posebno ili zajedno.

Kako piše P. Garde: »Nacionalni se osjećaj tijekom 20. stoljeća mogao razvijati kod narodâ svih vjera... kako bi doveo do »laičkog« nacionalizma. To je u cjelini bio smisao najprije »ilirske«, zatim »jugoslavenske« ideje, no priječilo joj se snažno poistovjećivanje srpske nacije i pravoslavlja«.25

Kao i nekoć u Francuskoj, gdje se u doba carstva republika činila »lijepom«, tako je i ideja Jugoslavije bila zavodljiva u doba Austro-Ugarske. No jugoslavenska stvarnost nakon 1919. pokazala se gorkom i obmanjujućom za sve južnoslavenske narode, uključujući i srpski narod, koji je u cijelosti, kao i ostali, žrtva svojih vođa i njihove politike, i u povijesti i u današnje vrijeme.

Kraljevina Jugoslavija 1918-1941. bila je mnogo bliža modelu nacionalne države, bolje rečeno velikosrpske države, kombinirajući francusku ideju jakobinske države i njemačku koncepciju nacije »po krvi«. Kraljevina je proklamirala mit »nacionalnog jedinstva, koji se poput svih mitova oslanjao na hegemoniju sile«.26 Upravo zbog toga je »društveni i socijalni život prve jugoslavenske države (1918-1941), bio označen stalnim ograničenjima nacionalnih i političkih prava, ali i stalnom borbom građana svih nacionalnosti za njihova nacionalna prava i demokraciju, za nacionalnu i političku slobodu«.27

Što se tiče Federativne Jugoslavije, ona je bila zanesena rušenjem ideologije koja ju je podupirala. Mnogi nisu shvatili da je u trenutku Titove smrti Jugoslaviju još trebalo formirati, da je Beograd 1986. krenuo krivim putem te da je 1990. već bilo prekasno.

S postkomunističkim pomjenama ukazala se prilika za novi kvalitativni korak prema većem stupnju demokracije. To je bilo onemogućeno zbog proturječnih političkih orijentacija u samoj Srbiji ali i drugim federativnim republikama.

Narodi ove države nisu prestajali odašiljati poruke svojim vodstvima i njihovim podupirateljima u inozemstvu kako bi se brzo i korektno riješili politički i nacionalni problemi. Ti pozivi su, međutim, ostali bez odgovora. Ništa više nije bilo kao prije, od dana kada se Jugoslaviji konačno trebalo suditi na temelju njezinih djela, a ne više na temelju same perspektive sukoba Istok-Zapad. Kad su jednom ti ideološki sukobi prevladani, južnoslavenski su narodi još morali pretrpjeti protuudar jugoslavenske zbrke te škodljive učinke sljepila i simpatija Europe prema Jugoslaviji, njezinu režimu i sustavu.

Jugoslavenska bilanca i europske perspektive

Bilanca jugoslavenstva kao sustava vlasti, kao oblika države i modela integracije teško da je pozitivna. Nakon 70 godina postojanja diktatorskih režima (najprije monarhijskoga, zatim komunističkoga) te panslavističke kulturne zatvorenosti, valja ustanoviti kako je jugoslavenstvo bilo pokrenuto u Beogradu i od Beograda, kao način ujedinjenja srpskog naroda raštrkanog izvan Srbije, s nastojanjem da se negiraju i ne poštuju ostale nacionalnosti i kulture.

Učinci neprirodnosti jugoslavenstva, odnosno nacionalistički uzroci propasti, često se pogrešno predočuju kao razlog njegova neuspjeha. Povijesna realnost Jugoslavije nije bila povezanost, već nepovezanost, nije bila sloboda, već diktatura, nije bila emancipacija naroda, već njihovo tlačenje. Kako bi se izgradio federalizam napadima na velik broj sloboda — unija se izopačila, a zajednička država postala neprirodnom.

Politički i pravni sustav Jugoslavije s preuzetim marksističkim naslijeđem nije bio kompatibilan Europi. Ni jugoslavenski režim, ni uostalom Europa, nisu uspjeli procijeniti problem i nisu znali uočiti, u duhu istine i slobode, specifičnu raznolikost ove zemlje, koja je mogla biti laboratorij, primjer uspjele integracije, toliko potrebne na našem kontinentu.

Izbor panslavizma u toj zemlji, izbor onih koji su se oslanjali na slavensku autentičnost kao faktor integracije, pokazao se katastrofalnim. Slovenci koji su među Slavenima Germani, a među Germanima Slaveni, te Hrvati koji su Slaveni među Latinima, a Latini među Slavenima, autentične su nacije koje čine kulturne mostove, linije povezivanja sa Zapadnom Europom. Ništa im nije bilo toliko strano kao etnocentrizam i panslavizam. A upravo im se to zamjeralo.

U korist političkih zahtjeva za samostalnošću i demokracijom te željâ za većim materijalnim dobrom u ekonomskom liberalizmu, probudili su se stari etničko-nacionalni identiteti, no ne kako bi se zatvorili u same sebe, već upravo suprotno, kako bi obnovili veze s Europom od koje su bili odsječeni dok su bili zatvoreni u jugoslavenskoj cjelini koja se pokazala dvosmislenom i varljivom. Sjeverne republike bivše Jugoslavije uvijek su bile mnogo bliže Europi, ne samo geografski već i politički i kulturološki.

Iako se Jugoslavija dugo predstavljala kao model federalizma na ustavnom planu, socijalizma na ideološkom planu, nesvrstanosti na diplomatskom planu, ona je zapravo, kao multinacionalna država, puno više temeljni antiprimjer za materiju integracije

U stvarnosti je postojalo veliko proturječje između privida i zbilje, na gotovo svim planovima i u svim područjima. Nedostatak opreznosti, stanje u međunarodnim odnosima i podjela Europe, kao i stanovito povlađivanje, jalovo uspoređivanje, onemogućili su da unutrašnji sukobi dođu na vidjelo.

Površan interes tijekom jednog desetljeća nije uspio nadoknaditi mnoga desetljeća nezainteresiranosti i sljepila.

Stvarna vrijednost jugoslavenskog iskustva nije mogla biti valjano cijenjena zbog klišeja, iskarikiranih prikaza i uljepšanih priča. Jugoslavija ni u jednom trenutku svojega postojanja nije bila pravna država, niti je funkcionirala kao demokracija. Ujedinjenje nije bilo sasvim iskreno, a ni do kraja željeno.

U odnosu na europske države i one koje će se uskoro uključiti u Europsku zajednicu, službena je Jugoslavija uvijek ideološki ostala na rubu Europe. I ako je jugoslavensko iskustvo vrijedno, to je samo zato što pokazuje koje pogreške valja izbjeći u želji da zajedno žive skupine ljudi koje su jezično, kulturom, vjerom i poviješću sasvim različite.

Nameće se dijagnoza: postojala je radikalna suprotnost između načina izgradnje jugoslavenske zajednice i izgradnje ujedinjene Europe. Međutim, načela i dinamika sasvim su oprečni. Ta dva susjedna i istodobna projekta integracije na svim se poljima isključuju. Ishod je različit jer su i metode bile različite. U Jugoslaviji su i centar i federacija neprestano kočili liberalizaciju i demokratizaciju, održavajući zemlju na margini europskog razvoja. Suprotno središnjem nacionalnom elementu, koji je nastojao dominirati cjelinom, republike i pokrajine na periferiji težile su promjenama i približavanju Europi, izmjeni načela i europskoj dinamici. Nesreća je što je Europa kao glavne sugovornike imala i željela imati upravo snage koje su priječile te promjene.

Bilješke

1 Za Jugoslaviju nastalu 1945; 6 republika, 5 naroda (i jedan šesti »muslimanski«, prvi put predložen kao takav za federalnog popisa stanovništva 1971, 4 osnovne vjere (sve one postoje na europskom kontinentu), 3 službena jezika (srpsko-hrvatski, slovenski, makedonski, zatim 5 službenih jezika, kada su 1971. uključeni albanski i mađarski), 2 pisma, a sve za samo jednu Federaciju krštenu naprije pod imenom »narodna republika«, zatim »socijalistička republika«. Tome treba dodati i 9 osnovnih nacionalnih manjina. O tome K. Jončić, Les relations inter-nationales en Yougoslavie, u Le fédéralisme yougoslave, Paris, Dalloz, 1967, str. 183. Također V. Đ urđevac, La Yougoslavie, socialisme et non-alignement, Paris, Le Sycomore, 1983, str. 60. i uvod

2 H. Fresquet, Le Monde, 19. veljače 1980.

3 V. Đ urđevac, op. cit., str. 216.

4 ibidem

5 J. Đorđević, La fédération en Yougoslavie socialiste, u Le fédéralisme yougoslave, predgovor, Paris, Dalloz, 1967., str. 16.

Osvrćući se na govor F. Mitterranda koji se poslije pokazao manje razboritim i čije je stajalište u početku sukoba bilo pristrano i neupućeno u povijesnu zbilju. Mitterrand, mnogo bolji u teoretiziranju i razmišljanju nego li u djelovanju na nadošle događaje na Istoku Europe, napisao je: »Jugoslavije nema, a u Europi ne smije biti praznine«, u knjizi Pčela i arhitekt, str. 202.

6 A. Fira, Ustavno pravo, Beograd, Privredni pregled, 1981, str 277

7 Za Republiku Bosnu i Hercegovinu (NN, br. 10/77), za Republiku Hrvatsku (NN, br. 32/77), za Republiku Makedoniju (NN, br. 19/77), za Republiku Crnu Goru (NN, br. 26/75), za Republiku Sloveniju (NN, br. 83/76), za Republiku Srbiju (NN, br. 45/79)

8 I. Borković, Upravno pravo, Beograd, Informator, 1981, str. 128

9 Eod. loc., str. 127

10 J. Đ orđević, op. cit., str. 15.

11 K. Jončić, op. cit., str. 208.

12 L. Perović, Les rapports nationaux dans la culture en Yougoslavie, u Le fédéralisme yougoslave, Paris, Dalloz, 1967, str. 227.

13 R. Garaudy, Le grand tournaut du socialisme, Gallimard, 1969, str. 182.

14 V. Đ urđevac, op. cit., str. 185.

15 J. Đ orđević, La Yougoslavie, Pariz, L. G. D. j., Kolekcija Comment ils sont gouvernés, 1967, str. 405. Također čl. 41, st. 2 Ustava iz 1963. i K. Jončić, op. cit., str. 207.

16 K. Jončić, op. cit., str. 183.

17 L. Perović, op. cit., str. 229. U istom smislu D. Jončić piše: »Stvaranje svih dijelova jedne jugoslavenske nacije bilo bi zapravo vraćanje unatrag na reakcionarne pozicije veliko-srpske buržuazije, jer bi to bila asimilacija, i to ne samo ona jezična, malih naroda od strane onih velikih.«

18 P. Garde, Vie et mort de la Yougoslavie, Pariz, Fayard, 1992, str. 64.

19 G. Chaliand, govoreći na televiziji, na Kanalu 5, u subotu 31. ožujka 2001. (emisija u 13 sati), o sukobima u Makedoniji, rekao je: »nakon Tita, Jugoslaveni su se ponovno okupili kao Srbi, Hrvati i Slovenci«.

20 J. Đorđević, La Yougoslavie, gore citirano, str. 405.

21 J. Đorđević, op. cit., u Le fédéralisme yougoslave, gore citirano, str. 18.

22 J. Đorđević, cod. loc., str. 18.

23 J. Moch, Yougoslavie, terre d'expérience, Monaco, Editions du Rocher, 1953, str. 147.

24 Eod. loc., str. 134.

25 P. Garde, op. cit., str. 144.

26 J. Đorđević, La Yougoslavie, gore citirano, str. 2, također V. Đ urđevac: »Pod monarhijom, između dva rata, Jugoslavija nije bila ništa drugo do dosta grub pokušaj asimilacije srpskoj naciji.«, op. cit., str. 180.

27 J. Đorđević, ibidem.