Danas pisac može biti svatko

Zabrana Razloga definitivna je formulacija i istinska realizacija njegova programa / Književnost je u jugoslavenskom obliku socijalizma progovarala na ozbiljniji način o društvenim pitanjima no što to danas čini / Sa srpske strane ujedinjenje u jedinstvenu državu, ali s dvama autonomnim narodima i s dvjema kulturama nikada nije bilo uzimano kao zbiljski jugoslavenski program / Spajati Gundulićeva Osmana i Žitije Stefana Prvovenčanog patrijarha Pajsije u jedan nacionalni i duhovni korpus nemoguć je i tragikomičan napor / Krleža je vrlo dobro znao što u boljševičkoj partiji smije, a što ne smije. I na tu je granicu pristao / Književnost je danas banalno građansko zanimanje

Milan Mirić jedan je od najvažnijih hrvatskih književnih urednika u posljednjih pola stoljeća. Inicijator i urednik legendarnog Razloga, dugogodišnji glavni urednik u izdavačkoj kući Liber, odgovorni urednik časopisa Republika... to su tek neke od postaja uspješne karijere posvećene zanimanju čija se posrednička uloga između pisca i čitatelja nedovoljno cijeni, a bez koje je književna komunikacija nezamisliva. Mirić je i autor nevelikog ali važnog proznog opusa, u kojemu izdvojeno mjesto zauzima nekoliko knjiga eseja. Tako i Mirićeva najnovija knjiga, nazvana jednostavno Eseji, koja u studenom izlazi u izdanju Matice hrvatske, donosi zbir tekstova o književnosti i književnicima koji poznatog urednika otkrivaju kao pronicava i duboka intelektualca, koji se ne ustručava slobodno misliti i kritički pisati o mnogim fenomenima suvremene hrvatske književnosti. Knjiga je bila povod razgovoru u kojemu Mirić otvoreno govori o važnim zbivanjima iz novije hrvatske kulturne povijesti te o položaju književnosti u današnjem društvu.

Gospodine Miriću, prošlo je pola stoljeća otkako je počeo izlaziti Razlog. U eseju O Razlogu posve osobno, ispovjedno napisali ste da vam je časopis bio i ostao „načinom postojanja, slutnja o nužnome, potraga za sobom pojedinačnim u odnosu s društvenim“. Što tako egzistencijalno važno za vas utjelovljuje Razlog?

Razlog je dio mog života, zapravo sav moj život, on u njemu ni do danas nije odživljen, a nadam se da sve do nužnog kraja i neće biti. Zašto? Zato što je Razlog proizišao iz bitne moje životne odluke da se bavim ovime čime se bavim. Ako išta vrijedi ono što pišem, ako je to, dakle, književnost, onda sam ja uz Razlog sazrio kao književnik, uz njega su se oblikovala moja književna saznanja, uz njega sam se naučio misliti i uz njega sam stvorio svoj intimni sustav vrijednosti po kojem u književnosti postoji, ako postoji, ono što sam napravio. Razlog je stožina koja je stvorila moj književni rad, iako sam već kao gimnazijalac znao da je književnost moj životni izbor, da ću na ovaj ili onaj način pisati. Kao student sanjao sam da radni vijek završim kao urednik. Postao sam to vrlo rano i svoj sam radni vijek uglavnom proveo u izdavačkim poduzećima kao glavni urednik. Najvjerojatnije ne baš ni tako neuspješan. Iako sam sav život proživio u redakcijama, nisam volio obijati redakcijske pragove ni nuditi svoje tekstove. Moju prvu novelu u časopis je poslao prijateljski skloni Stanko Lasić, na čemu sam mu i danas zahvalan. San mi je, međutim, bio da osnujem svoj časopis u kojem ću objavljivati ne samo svoje, nego i radove kolega s kojima bih se udružio oko časopisa. Eto zašto je Razlog meni više, vjerojatno, nego ijednom drugom razlogovcu.

Kakvo je vrijeme u društvenom i književnom smislu bilo doba početka izlaženja Razloga?

Početak šezdesetih godina vrijeme je koje je za časopis bilo povoljno, ali i nepovoljno. I pored osjetnijeg popuštanja u javnom životu političke su institucije trajno ostajale pri svojoj sumnjičavosti spram svake nove ideje koja ne bi dolazila od njih. U stvaranju snošljivije atmosfere značajnu je ulogu odigrao časopis Krugovi, koji je 1958. prestao izlaziti. Prisutnosti su trebale popuniti prazninu koju su iza sebe ostavili Krugovi, ali su dosta brzo zabranjene. Tada sam radio kao profesionalni omladinski rukovodilac u Centralnom komitetu Narodne omladine Hrvatske zadužen za kulturnu djelatnost, i po logici svoga posla, ali prije svega logikom svojih najintimnijih želja, predložio sam da počnemo izdavati književni časopis mladih. To u CK NOH-a nije urodilo plodom, no u Studentskom centru, ustanovi u nastajanju, polako je stvarana atmosfera u kojoj su oni postajali mogući izdavač. U međuvremenu sam opet logikom svoga omladinskog posla upoznao Vjerana Zuppu, Igora Zidića i Marka Lehpamera, suradnike i urednike u Studentskom listu. S njima sam se lako dogovorio da pokrenemo Razlog, koji je izišao u proljeće 1961. Iako nismo imali deklarativno formuliran program, bilo je odmah jasno da u javnost unosimo neke nove ideje o književnosti, književnoj kritici i teoriji, ali i o društvu i slobodi u njemu. Budući da su časopis pokretali mladi i nepoznati ljudi, društvene su i političke institucije bile na oprezu. Od Razloga se cijelo vrijeme strahovalo da će napraviti neku, kako se onda voljelo reći, političku diverziju. Razlog je to povremeno i činio, dok ga na kraju jedna od takozvanih diverzija nije dovela do zabrane, logičnog kraja svakog časopisa kojem je u boljševičkom društvu bilo do slobode i istine.

Dakle, časopis u početku nije imao ekspliciran nikakav umjetnički ni filozofski program...

Ne bih rekao tako eksplicitno – nikakav! Razlog nije nastupio s napisanim manifestom, ali svaki je od nas onim što je pisao bio Razlog. Iako tek zakoračili u književnost, svaki je od nas već bio gotova ličnost, gotov pjesnik, gotov kritičar, prozaist, gotov u smislu jasno označena vlastitog puta. Zajednička na samu početku bila je strasna opredijeljenost za kritiku poezije, slikarstva i posebice društva. Mislim da se razlogovski program gradio sve vrijeme njegova izlaženja i da se zbiljski realizirao u zabrani. I to zato što se svojom zabranom Razlog definitivno postavio protiv opće kulturnih, književnih, ali, najbitnije, i protiv društvenih i političkih prilika u kojima je djelovao. Književnom je časopisu dužnost da gradi i osigurava prostor za književnost, da ona u neslobodnom društvu nađe svoj izraz kojim će se suprotstaviti, ali ako je časopisu do kritike kao što je to bilo Razlogu, onda su pred njim mnogo izravnija književna sredstva i njima on mora dolaziti u izravniji sukob institucijama. U totalitarnim društvima čak cilj časopisu mora biti njegova zabrana. Dakle, zabrana Razloga definitivna je formulacija i istinska realizacija njegova programa.

Zašto je došlo do zabrane časopisa?

Posljednjih svojih godina Razlog je česta „mušterija“ u izvještajima ideološke komisije Gradskog komiteta SKH, gotovo kao da je njima pripreman definitivni udarac koji će uslijediti ljeti 1968. Tada je cijelim Zapadnim svijetom prohučao val studentskih protesta, zapljusnuo je i naš sanjivi mir. U Razlogu smo objavili nešto izvještaja, ad hoc socioloških analiza i dokumenata, i Okružni sud u Zagrebu zabranio nam je taj broj (57), a u Studentskom centru u kojem se atmosfera stubokom promijenila časopis su samoupravno ukinuli.

Može li se reći da je Razlog bio simbol slobode u neslobodnom vremenu?

Nesumnjivo! Međutim, iz ondašnje naše perspektive on nije bio nikakav simbol, bio je radnik na širenju slobode, u društvu za koje smo vjerovali da se muči i otima neslobodi, da u tom otimanju i mi imamo što reći. Što su u njemu prevladale sile neslobode, naša je zajednička tragedija u kojoj su potonula i mnoga vrijedna dostignuća za koja smo danas socijalno desetljećima unazađeni.

Kakva je bila ondašnja recepcija časopisa?

Što se javnog, od medija pokazana prijema tiče, Razlog je, pogotovo u prvo vrijeme, bio uvažavaniji u Beogradu, Sarajevu i Skopju nego u Zagrebu. Valjda i to u potvrdu one da nitko nije prorok u vlastitom selu. Kao da smo doista svoju vrijednost spremni prihvatiti tek kad nam se vrati potvrđena na strani. Tako je bilo i s našim desetim brojem iz 1962, u kojem smo donijeli antologiju Razlogovih pjesnika. Antologija je najprije prepoznata vani, a onda se preko nje i u Zagrebu, u književnim krugovima, počelo s više pažnje dočekivati Razlogove sveske. Inače, taj je broj dobio jugoslavensku nagradu lista Mladost, koja je tada bila najvažnija nagrada za književnost mladih u zemlji. To je bilo prvi i posljednji put da je nagradu dobio neki časopis. Poslije toga Razlog je pokrenuo vlastitu biblioteku, a njegove su knjige postale, takoreći, pretplaćene na književne nagrade. To je bila recepcija na koju smo prisilili svoju okolinu.

Kakav je bio status književnosti u ondašnjem jugoslavenskom društvu?

U jugoslavenskom obliku samoupravnoga socijalizma književnost je živjela u specifičnim uvjetima. To nije bio ideološki pritisak „estetike“ socijalističkog realizma, ali se budno pazilo da književna riječ ne prijeđe granice politički dopustivoga. Moglo bi se reći da se književnošću sustavnije bavila tajna policija nego ideološke komisije. Apsurdno, ali to znači da je književnost do stanovite mjere bila slobodnija no što bi se na prvi pogled očekivalo. Partijska politika odustala je od zahtjeva za uslugama književnosti, odrekla se socijalističkoga realizma, prešutno napravila neke vrste pakt o nenapadanju: „Ne diraj ti mene pa ću i ja tebe ostaviti na miru.“ Međutim, književnost upravo na takav uvjet nije mogla pristati pa je ubrzo iznašla oblike metaforičkog, alegorijskog, eufemističkog, ezopovskog govora. Progovorila je na ozbiljniji način o društvenim pitanjima no što to danas čini. Mislim da su, primjerice, Šoljanovi romani Kratki izlet i Izdajice, Mihalićeva poezija pogotovo, činili ono što i jest prva zadaća književnosti, opirali su se nametnutim normama javnog ponašanja. Ta su djela izravno potkopavala ideju o odnosu književnosti i društva u samoupravnom socijalizmu. Književnost je u ograničenjima nametnute, uvjetne slobode pronašla govor kojim se sporazumjela sa sredinom, a političkim institucijama uglavnom nije davala argumenata za progon. Govorilo se dvama različitim jezicima. Taj je prešutni pakt o tobožnjem nenapadanju vrijedio do onoga trenutka dok se nije prešla granica, ili do časa u kojem je politici iz isključivo njezinih potreba bilo nužno da napadne književnost. Onda je čak izmišljala situacije koje i nisu postojale. Ideologiji jednoumlja ponekad je potreban neprijatelj i, ako ga nema, ona ga sama stvara da bi se održavala i vitalizirala.

*******

Razgovor u cijelosti možete pročitati u tiskanom izdanju Vijenca br. 461, od 3. studenoga 2011. godine.