U Hrvatskoj nije prepoznato dobro

U Hrvatskoj nije prepoznato dobro

Slobodan Lang

U svakom vremenu dužni smo činiti dobro. Istina je temelj ostvarivanja dobra. Zato se uvijek moramo koristiti svime što pridonosi istini. Stoga i kvalitetno europsko i hrvatsko sutra traži potpuno sagledavanje svih totalitarizama, holokausta i sukoba u Drugom svjetskom ratu. U Hrvatskoj to još nije učinjeno. Nažalost hrvatski se političari još koriste sjećanjem na stradanja u prošlosti da bi dijelili hrvatske građane, a hrvatski intelektualci rijetko progovaraju o zlouporabi prošlosti koje ugrožavaju budućnost. Umjesto tih navika u Hrvatskoj treba razvijati i graditi demokraciju, prepoznavati i sprečavati pojave totalitarizma. Da bi se to postiglo, nužno je štovati i cijeniti iskustva stradanja i žrtve, bez obzira na nacionalnost, vjeru, spol, dob, vrijeme i način stradavanja.

Luigi Pirandello

Hrvatski politički promašaji

Snažna demokracija traži iz generacije u generaciju edukaciju građana, razvoj civilnoga društva, pravu slobodu medija, unapređivanje izbornog i parlamentarnog sustava... Kada bi toga bilo, u Hrvatskoj se prema demokraciji ne bi odnosilo kao prema revolucionarnom, jednokratnom i obavljenom cilju koji se ne temelji na građanima, nego ovisi o vlasti. U nas prevladava stajalište da se demokracija održava spontano, što je itekako pogrešno. Demokracija je proces koji treba u svakom pogledu i razvijati i čuvati. Za to je nužna svijest o totalitarizmima svake vrste.

Ipak, umjesto toga vode se nažalost rasprave o vrstama totalitarizma, a nedovoljno odbacuju totalitarizmi kao takvi. Još se često ukupno zlo ili barem najgore svodi pod nacifašizam, a moralno najčišćim se proglašava antifašizam. Zaboravlja se da totalitarizam nije nestao ni kapitulacijom Hitlera ni padom komunističkog imperija. Elementi totalitarizma u novije vrijeme prodirali su čak i u Sjedinjene Države (zatvaranje Japanaca u Drugom svjetskom ratu; progon makartizma za vrijeme hladnog rata, rat u Vijetnamu, tretman zarobljenika u Guantanamu i Abu Graibu). Demokracija je nada i mogućnost ljudskoga nastojanja, a totalitarizmi su opasnost i izraz neuspjeha. Nije slučajno papa Ivan Pavao II. branio dostojanstvo ljudi od svih oblika totalitarizma – nacizma, komunizma i konzumerizma, i razvijao kršćansku alternativu totalitarnom i potrošačkom društvu.

Giovanni Amendola

Hrvatska je primjer neprestanih prijepora o stradanju. Zbog toga sam predsjedniku Tuđmanu bio predložio projekt Pravo na grob, sa svrhom da se na cijelom prostoru Hrvatske dopusti i omogući pokop svih stradalih. Nažalost prijedlog nije naišao na dovoljno razumijevanje ni za Tuđmanova života, a ne nailazi ni danas. Nastavljene su rasprave o Trgu žrtava fašizma i relativiziranju žrtava komunizma, ali se još nema hrabrosti formirati zajednički Trg žrtava.

Namjerno se zaboravlja da je Hrvatska prostor zločina i stradanja, ali i mjesto humanitarnog nastojanja: Jasenovac je logor, Bleiburg je mjesto likvidacije vojnika i civila nakon završetka rata; cijela Slavonija prekrivena je zločinima agresije, Škabrnja mjesto genocida kao i Vukovar, a Olujom je spriječen genocid u Bihaću. Umjesto da primjeri humanitarnog odnosa prema svim žrtvama i načinima stradanja postanu kriterij za žrtve, hrvatska se politika i dalje bavi isključivo Jasenovcem i Bleiburgom, koristeći se stradanjima iz prošlosti za izazivanje sukoba danas i time ruši ugled Hrvatske u svijetu. Iz dana u dan besmisleno se ponavljaju pogreške. Hrvatska se dijeli i ponizuje umjesto da se povezuje i jača. Da bi se to počelo rješavati, nužan je i suvremeni odnos prema antifašizmu. Nije ga dovoljno samo isticati i braniti, nego je potrebno znati kako je počeo te u što se prometnuo.

Benedetto Croce

Početak antifašizma

U travnju 1925, točnije 21. travnja, skupina fašističkih intelektualaca objavila je Manifest, gdje je pisalo da je fašizam politički i moralni pokret, »vjera svih Talijana koji su povrijeđeni prošlošću i željni obnove«. Zaključili su da je »smisao više ne procjenjivati ni uzimati u obzir svaku osobu, već sagledavati samu ideju, koja kao svaka živa ideja ima vlastitu snagu koja nije stvorena od ljudi već za njih.« Najugledniji je potpisnik bio Luigi Pirandello (dobitnik Nobelove nagrade za književnost), koji je članstvo u fašističkoj stranci obrazložio riječima: »Fašist sam jer sam Talijan.«

Giovanni Amendola pozvao je zatim Benedetta Crocea, da reagiraju Manifestom anti-fašističkih intelektualaca (»autora, profesora i novinara«). Objavili su ga 1. svibnja iste godine. To je prvi istup intelektualaca protiv ideje fašizma prije progona, zločina, agresija i razaranja koja su uslijedila. U Manifest istaknuta odgovornost za ideje, nužnost slobode medija i odgovornosti govora. Ovaj tekst o odgovornosti intelektualaca aktualan je i danas, i u Hrvatskoj – za sve intelektualce, jer se u današnjoj Hrvatskoj s totalitarističkih pozicija napadaju neistomišljenici.

Adolf Hitler

Svi smo to dužni znati, jer neprepoznavanje toga onemogućuje put ka stvaranju prostora za duhovno uzdizanje svih ljudi, a u svrhu svekolikog napretka. Kršenje tih granica – kad se potiče nasilje i ograničava sloboda govora – politički upropašćuje ljudsko dostojanstvo i napredak čovječanstva.

Prema vodećim fašističkim intelektualcima u ratu treba tražiti užitak kao u religiji. Kao nikada prije mržnju i sukobe potiče fašistička stranka, koja niječe da su i druge stranke talijanske i vrijeđa ih kao strance. Time u očima drugih čini sebe strancima i unose u život osjećaje i običaje koji se javljaju kod takvih sukoba. To pridonosi suspendiranju postojećih zakona i normi, stvara kaos, uvodi demagogiju, potiče apsolutističke odnose, niječe vjere, proizvodi strah od kulture, medicinsku odvratnost i cinizam.

J. V. Staljin

Fašisti nalaze zadovoljstvo u tome da je najviše građana u Italiji u najmanju ruku ravnodušno prema neslaganju fašista i njihovih protivnika. Ne događa li se tako što i u današnjoj Hrvatskoj, gdje neki traže prava samo za sebe?

Liberalni i militantni antifašizam

Potkraj 1920-ih i početkom 1930-ih intelektualci su jedni branili, a drugi razarali demokraciju. Masovno angažiranje intelektualaca nije započelo ni 1917. u Rusiji, ni 1922. s pojavom fašizma u Italiji. Tek njemački nacizam dao je fašizmu i totalitarizmu europsku dimenziju. Prepoznata je opasnost ne samo za demokraciju nego i za zapadnu civilizaciju kao takvu. Masovni antifašizam započeo je među intelektualcima kada su nacisti došli na vlast u Njemačkoj, uz rastuće uvjerenje da se Hitlera ne može zaustaviti bez Staljina.

Jačanje nacizma podijelilo je antifašizam na militantni i liberalni. Prvi su se zalagali za primjenu nasilja i klasnu borbu – neki oblik socijalizma, komunizma i anarhizma, dok je liberalni antifašizam zagovarao nenasilne, legalne i demokratske metode u borbi protiv fašizma, koristeći se podizanjem svijesti o moralnoj neprihvatljivosti rasne mržnje, tražeći cenzuru nacista i drugih oblika govora mržnje, kao i djelovanje policije protiv fašista. Smatrali su da je fašizam opasnost za demokraciju, slobodu govora, slobodu izbora i druge građanske slobode. Obraćali su se cijeloj javnosti, a ne dijelu, klasno i nacionalno. Nacizam je radikalizirao zločine fašizma.

Nacizam

Progon Židova počinje 1933. U Palestinu ih je do 1933. iz Njemačke otišlo samo dvije tisuće, a od 1933. deseci tisuća. Do 1933. četrdeset četiri posto Židova stupalo je u brak s ne-Židovima, a 1934. samo petnaest posto, kada su zabranjeni miješani brakovi. Među Židovima porastao je broj samoubojstava. Robert Weltsch stekao je ugled člankom Nosite s ponosom svoju žutu zvijezdu. Smatralo se da je taj članak spriječio mnoga samoubojstva. Poslije je on navodio da mu je žao što naslov nije bio Pakirajte kofere i bježite.

Nacizam je holokaustom izvršio sustavnu i planiranu likvidaciju milijuna europskih Židova, Roma, Poljaka, homoseksualaca, mentalnih bolesnika i drugih. Njemačka je dovela fašizam, odnosno nacizam, u središte svjetske pozornosti, žrtve su natjerale svijet da se osnuje koalicija koja će zaustaviti Hitlera. Svijest o zločinima nacizma prekretnica je u moralnom, teološkom i umjetničkom pristupu u Europi.

Počeci borbe protiv nacizma

Počelo je atentatima mladih Židova, koji reagiraju instinktivno. Prvi je atentat počinio David Frankfurter iz Vinkovaca u Davosu na vođu švicarskih nacista, Wilhelma Gustloffa. Otac mu je bio rabin. Studij medicine započeo je u Austriji i Njemačkoj, odakle je zbog nacizma prebjegao u Švicarsku. Želio je spriječiti jačanje nacizma, za koji je smatrao da se ne može zaustaviti mirnim putem.

Suđenje Frankfurteru prikazala je Hannah Arendt, koja je povezala nacizam i staljinizam i upozorila na trajnu opasnost od totalitarizma. Suđenje je smatrala važnim za razumijevanje vremena i politike, a Frankfurtera je opisala kao čovjeka bez tvrdih stajališta, ni ekstremna, ni opsjednuta idejama. Bio je vrlo neuspješan u vlastitoj obrani. Frankfurter nije bio heroj, nego je kao žrtva vremena glasno kriknuo prosvjedujući protiv Europe tridesetih godina. Njegov krik pogodio je savjest tadašnjega svijeta. Frankfurtera su samo nacisti smatrali krivim, dok se u ostaloj Europi to suđenje smatralo suđenjem Trećem Reichu.

U Parizu je među izbjeglim Židovima i ljevičarima idealistima formiran odbor za potporu Frankfurteru. U njemu su bili i Erich Cohn-Bendit, Hannah Arendt i Heinrich Blücher. Nažalost odnosi su već prešli u dogovaranje među državama te su komunisti slijedeći naloge iz Moskve odbili sudjelovati. Pet godina poslije, 1941, nacisti su u Hrvatskoj, u Vinkovcima, obavijestili mojeg djeda Ignjata Langa, predsjednika Židovske općine iz koje je bio David Frankfurter, da će ubiti sto Židova ako on pobjegne. Umjesto bijega djed je organizirao spašavanje židovske djece i svoje obitelji, a potom sa suprugom otišao u Jasenovac, gdje su ubijeni.

U Parizu 1968, vođa studenata bio je Daniel Cohn-Bendit, Erichov sin. Odbio je tada suradnju s komunistima i istaknuo da Europa treba novi socijalni pokret. Osnovao je i još je jedan od vođa Zelenih u Europskom parlamentu.

Završetak rata i njegove posljedice

Pobjeda nad nacifašizmom u Drugom svjetskom ratu nije bila i pobjeda nad totalitarizmom. Drugi svjetski rat nije bio rat između nacifašista i antifašista, nego država – Saveznika i Sila osovine. Nije bio ni sukob dobra i zla, nego sukob s najvećim zlom. Poraženo je zlo, ali nije pobijedilo dobro. Ubrzo su se Saveznici raspali i počeo je hladni rat. SAD i europske demokracije i danas smatraju da je najveće zlo bio Hitler i nikada nisu zažalile zbog saveza sa Staljinom protiv Hitlera, jer je nacizam značio opasnost za opstanak judeo-kršćanske civilizacije. U toj borbi jedini i isključivi cilj bila je pobjeda, bez obzira na posljedice – stradanje civila. Saveznička bombardiranja civila ukinula su razliku između civila i vojnika, što je promijenilo karakter rata. Danas više nije ni moralno ni politički to smatrati pobjedom ako su predmet napada bili civili.

Od Drugoga svjetskog rata živimo u svijetu gdje su civili ciljevi svih oblika nasilja. Gotovo je potpuno propušteno razvijanje dobra, sve do neprepoznavanja značenja holokausta. Među novim, mladim generacijama ne potiče se dobro, što svakako dovodi u pitanje borbu protiv zla. U tome se razilazimo u Hrvatskoj i danas. Mnogi smatraju da je iskustvo Drugoga svjetskog rata dovoljno da bi se prepoznalo zlo. Ipak, Domovinski rat, prvi u Europi nakon Drugoga svjetskog rata, pokazao je da iskustvo nije bilo dovoljno, da nije spriječilo stradanja, nego je tek bilježilo i osudilo zlo. Prepoznavanje i borba protiv zla zakazali su jer zlo nije prepoznato kao zajedničko. Da bi se na vrijeme otkrilo zlo, potrebno je na vrijeme ukazivati na njegove pojave, bez obzira tko ih proizvodio. Treba se osloboditi površnosti koju totalitarizam nameće ljudima. Kad se zlo pojavi, treba pobijediti i slabijim dobrom, a ne popuštati moćnijem zlu.

Nakon pobjede Hrvatske u Domovinskom ratu ni intelektualci ni vlast nisu dovoljno prepoznali dobro, što izaziva površnost, mržnju i sukobe. Ljudi se još dijele i razdvajaju.