Kurije, vinciliri i panduri

Kurije, vinciliri i panduri

Dan je bio hladan i maglovit. Rijedak snijeg pršio je u svim smjerovima. Autobus je grabio kroz blago brežuljkast kraj, koji kao da je sašao sa stakla kojega našeg slikara naivca. U glavi mi, potaknut krajolikom, bubnja dragi Matoš s olovnim i teškim snovima svojih oblaka, a još više sa žutom (blatnom) rijekom među golim granama. I sada je sezona još jednoga ogoljenja, koje kao da želi ublažiti bijeli pokrivač (»Sn’ježak prši – svakom stablu golom / Rad bi natko košuljicu b’jelu«, Đuro Arnold, Domovina). Pokoja crvena jabuka, zaostala na stablu »pticama da se nađe«, već kao da je tako okićena za Božić. Na crvenim glavama naherile im se bijele snježne kapice. Vođa puta, ne želeći zamarati putnike, kaže tu i tamo usput pokoji podatak, no i on, a i putnici, vjeruju (ili se prave da vjeruju) kako je svima vrhunac izleta kušanje vina (koje, nota bene, uopće ne pijem). U jednom trenu rekao je da se približavamo kuriji Nespeš, prvom kušalištu mladoga vina, koje je, da skrati priču, najavio ovako: »Kuriju je danas ljudima najjednostavnije objasniti pojmom vikendica«. Tako? A kakve veze s pojmom vikendica ima onda rimska kurija, kakve su to vikendice kurije kanonika zagrebačke stolne crkve, koje – podupirući jedna drugu – tvore dobar dio današnjih zagrebačkih ulica zvanih Kaptol i Nova ves? Naravno, nisam rekla ništa. No znala sam: nakon ovoga izleta, drugo putovanje, ono po pisanim izvorima, neće izostati. Jer kurija to svakako zaslužuje. Treba, kao u mnogim stvarima, početi od starine. Tako se npr. u starom Rimu kurijom nazivala svaka od grupa na koje su se dijelili rimski patriciji, a to je prvotno bilo 30 rodovskih saveza prema podjeli rimskoga stanovništva. No lat. curia odnosila se i na senat i na dvorske dostojanstvenike. Riječ se razvila iz coviria (skupština muškaraca), što je složenica od lat. co-, skupa + vir, muškarac, muž. Zgrada se u najstarije vrijeme još ne spominje, no ubrzo će i ona, kao mjesto stalnoga zasjedanja, dobiti svoje ime. Kurija je, dakle, i zgrada u kojoj se sastajao rimski Senat, gdje su se ljudi skupljali na izbore, nešto poput starorimske vijećnice, a u srednjem vijeku vijeće uz kralja (vazali i visoki dostojanstvenici). Kako je zapadna Crkva bila neraskidivo povezana s podjeljivanjem i državne vlasti (rimski biskup, papa, potvrđivao je i svjetovne vladare), kurija je obuhvaćala i sva središnja upravna tijela Katoličke crkve i papinske vlasti, a to značenje ima i danas. Čine je najviši vatikanski crkvenodostojnici. Zanimljivo je da se kurija kao riječ proširila i na poseban tip pisma, pa je kurijalno pismo bilo poseban tip latinice kojim su se pisali dokumenti papinske kancelarije od 8. do 12. stoljeća. Razvojem feudalizma i krupnjanjem feudalaca kurija sve češće postaje i plemićki dvor, a kako je i Crkva bila vrlo moćan feudalac, kurija se počela protezati i na biskupski dvor, pa onda i na kuće kanonika i prebendara, dok se konačno u našim krajevima kurijom nije počela nazivati i obična velika kuća, prizemnica ili jednokatnica, na vlastelinskom imanju. Često se takva prostrana kuća nalazila usred vinograda, kamo ni inače nije zalazio namrgođen svijet, nego razgaljen, radostan, spreman kušati delicije spravljene od plodova marljivih seljačkih ruku, pa se – za razliku od ozbiljne rimske kurije – u našim prilikama uz kuriju vezuju krasni pasatistički hedonistički tonovi (ah, dragi Gjalski, tvojim Cintekima i onim glagoljivim lovačkim pajdašima i njihovim kopovima (lovačkim psima) nikamo se nije žurilo, kao da im dan nije trajao 24 sata). Bez obzira na uzrečicu: »Tko se boji vrabaca, nek’ ne sije prosa«, dakle ne treba drhturiti nad svakim zrnom žita ili grozdom, vinograd je ipak trebalo i paziti i štititi, a iznad svega marljivo »obdelavati«. Osim vrijednih ruku, trebalo je za to i znanja i pameti. Zato su vlastelini za taj posao zapošljavali pouzdane vincilire i pudare. Vinciliri (postoji i ravnopravna mocijska imenica vincilirka) bili su nadstojnici, nadglednici nad vinogradom i često su živjeli baš u kurijama, a pudari su bili njegovi čuvari. I u tom zanimanju vlada ravnopravnost spolova, koja se ogleda u imenu pudarove družice, pudarice. No nekima, npr. Vinku Nikoliću i ljudima iz njegova kraja, Dalmacije, pudarica je značila »klijet, čuvarnicu«, kako piše kao objašnjenje uz njegovu pjesmu Na pudarici ćaćine zemje (1938). Drugi za tu neuglednu kućicu rabe naziv pudarnica. Da bi zaradili kruh svoj svagdašnji, pudari su se morali dobro rastrčati po velikoj površini, jer su nerijetko čuvali i usjeve, dakle polja, a tada su se zvali poljari. Vincilir potječe od mađ. vinczellér, no i to je zapravo njemačka akvizicija – Winzer, s istim značenjem. Osim danas kao prezime nastalo po profesiji kojom se njegov nositelj bavio – jedan od nedavnih brzoprolaznih trenera splitskoga Hajduka upravo se zvao Ivan Pudar – u hrvatskom imamo i glagole puditi i pudati, koji znače tjerati, plašiti. Pa premda danas na njivama i u vinogradima ptice rastjeruje i plaši (uz poneku klepku) tek pokoje strašilo, pudari si nisu ni mogli ni smjeli dopustiti statičnost i ukopanost takvih strašila, nego su morali propješačiti puste kilometre obilazeći posjed koji im je bio povjeren na brigu. Značenje glagola tjerati utkano je i u riječ puda, što u Slavoniji znači zadnji kosac koji tjera pred sobom kosce prednjake. A kako i policajci, ti čuvari mirnoga sna poštenih građana, često prijestupnike i kriminalce raznih fela tjeraju i natjeruju (policijska potjera, tjeralica i sl.), Mađari su našega pudara posudili i promaknuli u pandura (»policaja«). Naravno, taj pripadnik mnogih svjetskih redarstvenih postrojbi ne napravi ni koraka bez oružja (Englezi su uvijek neki »ekstravuršti«), pa njegovu službu (snagom »vatrenih« argumenata) ljudi shvaćaju mnogo ozbiljnije nego onu pudarovu. Uostalom, panduri – kao policajci, osuvremenjeni te svim i svačim opremljeni čuvari reda, mira i zakona – patroliraju diljem svijeta, a pudari, kao već zaboravljeni i sve udaljeniji likovi iz starinske hrvatske književnosti, tu i tamo prohuje glavom tek pokojega znalca. Anketu o poznavanju i riječi pudar i hrvatske književnosti među Hrvatima ne treba provoditi. Rezultat je (autorici) poznat.