Gordana Benić ili enigma sastavljanja slika

Gordana Benić ili enigma sastavljanja slika

Gordana Benić, Unutarnje more, izabrane pjesme, Matica hrvatska, Zagreb, 2006.

Ante Cettineo, Tonči Petrasov Marović, Gordana Benić: ono bitno što povezuje troje pjesnika činjenica je da su u središtu svoga pjesničkog interesa imali grad Split. Prostor pamćenje, pamćenje prostor. Ante Cettineo okuplja težački Split dozivima svojih magarčića. Tonči Petrasov Marović brani lokalitete napadnute memorije, Sustipan, Peristil, groblje na Glavičinama, Sutikvu. U Gordane Benić (1950) prostor je misao koja sazrijeva i širi se u njezinoj poeziji počevši od prve zbirke Soba (1984), preko evokacije Dioklecijanove palače u zbirci Dubina kao labirinta. Taj labirint tiče se, s jedne strane, tvarnosti spomenika i pjesničke sanjarije o njemu kao laterna magica, dok se, s druge strane, raspada u netvarnost beskonačnoga. Završni stupanj prostorne misli Gordane Benić izmiče zemaljskim i povijesnim uvjetima da bi završio u kaosu s kojim se otvara zbirka Balada o neizrecivom.

U zbirci Kovači sjene (1990) dekadentne dekorativne slike zamjenjuju zbilju, sanjar stalno upada u neke tuđe snove, snove iz druge ruke, slike ispale iz starih albuma, slikarije iz radionica oponašatelja klasičnih remek-djela slikarstva. Reklo bi se da pjesnikinja obrće smjer vremenskoga protoka tako lako kao što se preokreće klepsidra. Umjesto Orfeja koji izvodi Euridiku, iz podzemlja izlaze kovači sjene koji, parodirajući rituale postmoderne, vraćaju prošlost kao ozračje neke fantomske sadašnjosti.

U knjizi Trag morije (1992), snomorica ili mora nije samo napor da se ispiše imaginarno, ona prožima poetski rukopis, gdje, začudno, dobiva neki svoj nasmiješeni obrat. Prisustvujemo tvorevinama i stvorovima razigrana rukopisa koji se ne brine odveć za cjelinu, štoviše razbija je. Izabravši književnu vrstu pjesme u prozi, ali i nizom paradigmatskih figura kao štu su infantkinja, Ukleti Holandez, Nereide, Regina, Agnus Gordana Benić poziva se na kasni romantizam, na simbolizam s njegovom estetikom sinestezije i na pasatizam secesije. Osnovno načelo slaganja prizora nadrealističko je istrgnuće iz konteksta koji se gradi iz bjegova smisla od konkretnog označavanja, prema scenarijima iz izbornika slikovite fantastike. »Uvijek sam se pomalo osjećala kao magičar«, kaže pjesnikinja za tu knjigu, »tj. kao onaj tko može putovati kroz riječi«. U tom postavu nepostojanoga ponavljaju se neka uporišta, stajaće riječi, koji funkcioniraju kao arhetipovi nove, prolaznije poetičnosti: grad, more brod, voda, pijesak, san, nebo, sjena, lutka, cvijet, kuća, mrak, svjetlo, zvijezda. To je neporecivo ozračje sredozemnoga svjetonazora, iako sve slabije pred nadiranjem simbola poetskog univerzalizma, metapoetske svijesti i uljudbenoga nomadizma koje je u hrvatsko pjesništvo unio Josip Sever.

Dok je u dotadašnjim knjigama Gordane Benić prevladavalo vodoravno iskustvo sanjarenja, u zbirci Dubina (1994), prostor se doživljava u okomici zida kako je vidi u uvodnoj pjesmi Zidanje zida.

Oronuli zidovi poticaji su mašti da se nadahnjuje »totalnim ratom vidljivog i nevidljivog«. Poezija i zbilja u Gordane Benić neočekivano se susreću: »Živjeti u Splitu znači živjeti uz grad koji se mrvi u oprečnostima unutarnjega chiaro-scura... Split je klaustrofobičan, poput manirističkih složenica koje zastrašuju izopačenom ljepotom i beskrajnim mogućnostima novih slagaljki svojih urušenih isječaka«. Stoga su osobito poticajni podrumi Dioklecijanove palače, koji u mraku kriju cijeli jedan potencijalni grad, štoviše piranezijevski model beskraja i napast labirinta ili, kako kaže Gordana Benić, »s nevidljivim labirintom dijele ocean prostora«. Ondje se nastavlja plovidba onkraj zbiljskih granica. Ili je to tek obećanje koje sebi dajemo da ćemo izići izvan domašaja tjeskobe? San o Dioklecijanovoj palači kao mjesto konkretizacije mita o osnutku Države Sunca, kako ju je u ishodu svoje analize nazvao njezin istraživač Mladen Pejaković, produžuje se u mit o podizanju babilonskoga tornja.

Nakon što se njezina čežnja za vječnošću zaglavila u aporiji podruma, pjesnikinja se u knjizi Laterna magica (1998) vraća krajoliku trajanja. Po imperativu sredozemnog ovdje i sada, gotovo isključivo implicitni subjekt definira se kao pogled koji strpljivom postupnošću diktira nastanak teksta. Discipliniranijim rukopisom od onoga u prethodnim zbirkama, Gordana Benić ispisuje štiva koja lociraju mjesta u Splitu i okolici (Salona, Kaštela, Sustipan, Marjan). Iako bez znatnije uporabe metafora, njihovi opisi rade na učinku nestvarnoga pretapanjem u titravo ozračje koje nam je na svojim kasnim enterijerima i eksterijerima pokazivao Emanuel Vidović. Među temama i toposima Laterna magica, uostalom prisutni i u prethodnoj knjizi, jesu trošenje, raspadanje, prijetvorba, koje možemo i moramo doživljati kao svojevrsnu poruku izravno upućenu nama. Gordana Benić sama će to izreći: »‘Laterna magica’ opisuje obrnuti svijet u kojem se prostor oblikuje prema ubrzanoj perspektivi. U njoj ne opstoji zornost kao arheološki čvrsti artefakt, nego enigma sastavljanja slika«. Mašti Gordane Benić prirođeno je slijepo pouzdanje ukorjenjivanja: heraklitovski put prema dolje najpouzdaniji je jer se, putovima zakrivljenosti globusa i svemira, dopire naposljetku do druge strane, do legendarne Zapadne Indije, koja će svagda izmicati konkretnim snovima pozitivizma. U dubini, sve opet dostiže sveprisutno more, koje ponovno vraća sebi privremeno oteta kopna.

Činilo se da je Gordana Benić u dosadašnjim knjigama uvijek ponovno i sve dublje zasnivala svoj prostor i da mu se ne može otrgnuti. Zbirka Balada o neizrecivom (2003) izmiče u potpunosti gravitaciji povijesnog i zavičajnog, projicirajući se u nepoznatu, unespokojavajuću suvremenost. »Počinje kaos« – prva je tvrdnja te začudne knjige. »Poetski napon zbirke«, kaže Tonko Maroević, »sastoji se u paradoksalnoj ili čak apsurdnoj kombinatorici činjenica i čudesa, precizne toponomastike i fantastično realne onomastike, faktografije i ezoterije, banalnosti i hermetizma«. U nizu istrgnutih rečenica fantastične crne kronike i natuknica nostradamovskih najava budućnosti iznose se izazovni, gdjekada bizarno karnevalizirani, hepeninzima slični postupci protagonistâ balade, koji su naizgled u raskoraku u otklonu prema svom vremenu. Svijet fantastične arheologije, formuliran u knjizi Dubina brisanjem granica između mitskog i povijesnog, zasniva se u Baladi o neizrecivom na jednoj drugoj skrivenoj suprotnosti. S jedne strane, pjesnikinja je odvraćena od zbilje, zagledana u nervalovsko crno sunce Melankolije; ona je romantični dezerter, unatoč tome što je prezent najčešće glagolsko vrijeme njezinih pjesama u prozi. S druge strane, Gordana Benić stavlja se na stajalište planetarnog folklora, gdje se žrtvuje povijesno masmedijskoj sadašnjosti te se sve po svaku cijenu aktualizira i konzumira. Stavljajući se u perspektivu postmodernizma koji preobličuje sve dosadašnje umjetničke i stvarnosne sadržaje, pjesnikinja u jednoj od najboljih i najvažnijih knjiga poetskog desetljeća daje začudni pitijski zaključak u obliku priče pune buke i bijesa koja znači sve i ništa, na način svojstven kaotičnom stoljeću.