Luk kroz stoljeća

PREDSATVLJANJE KNJIGE VIKTORA ŽMEGAČA OD BACHA DO BAUHAUSA. POVIJEST NJEMAČKE KULTURE, PALAČA MATICE HRVATSKE,

ZAGREB, 17. SVIBNJA 2007.

Luk kroz stoljeća

Neopisivom lakoćom znanstveno-esejističkoga pripovijedanja, naracijom kojoj bi mogao pozavidjeti mnogi autor fikcionalne proze, bez dociranja i redundantnoga pozivanja na izvore kojima se služio, Žmegač nas u devet poglavlja i na devet stotina stranica vodi kroz genezu njemačke kulture od smrti Karla Velikoga u 9. stoljeću do Heideggerove ontologije i Habermasovih tumačenja pojmova moderna i postmodernizam

U svome je nastajanju hrvatska kultura bila u nadasve bliskim dodirima barem s dvije velike i europski relevantne kulture: onom talijanskom i onom njemačkom. Nije nam namjera iznositi participaciju jedne ili druge u formativnom procesu naše nacionalne, ali da obje kulture trebamo iscrpno upoznati kako bismo znali cijeniti sva njihova obilježja, neće biti nimalo sporno. Stoga ova monumentalna knjiga koja se nalazi pred nama otvara široka vrata ulasku u njemački kulturni svijet, jedan od onih presudno važnih za oblikovanje sveukupnoga europskog (i ne samo europskoga) ozračja kreativne ljudske djelatnosti na svim područjima duhovnosti. Otvaranjem korica ovoga sveska ulazimo među trajne vrednote ljudskoga uma i duha, vrednote koje nisu samo vezane uz jedan narod, jedan jezik, jedno kulturno podneblje, već predstavljaju neupitno neprolaznu vrijednost za našu sveopću današnju, pa tako i hrvatsku civilizaciju.

Približiti nam, rastumačiti, analizirati, brojnim komparativnim metodama unutar dijakronijskih odrednica sučeliti brojne umjetničke i znanstvene dosege njemačke kulture pod znakovitim geslom od Bacha do Bauhausa, dakle u rasponu od nekoliko stoljeća, mogao je u nas samo jedan i jedinstveni – znanstvenik i književnik, hrvatski germanist i muzikolog, komparatist i kroatist Viktor Žmegač. Jedino je ta i takva osobnost smogla snage, a i hrabrosti, za uvod u ovu sintezu njemačke kulture, ne izostavljajući ni jedan njezin segment, ni jedno važno poglavlje u njezinu nastajanju, važući odmjereno i sigurno svoja multidisciplinarna istraživanja kako bi nam predočio fascinantni vjekovni raspon rađanja, razvitka i, sve do današnjega dana, oblikovanja duha njemačke kulture kroz nekoliko stoljeća.

Pratimo li znanstveni put Viktora Žmegača od njegovih početaka, postat će ubrzo razvidno kako se, možda za nekoga skrovito pa čak i diskretno, ali za poznavatelje njegova djela ne i iznenađujuće, autor za ovaj nesumnjivo impresivni vrhunac vlastita stvaralaštva pripremao desetljećima i to uporno i temeljito. Germanist po primarnoj vokaciji, ali i educirani muzikolog (sjetimo se njegove kapitalne studije o Thomasu Mannu i glazbi), čovjek koji s partiturom u ruci prati muzičke misli odabranoga skladatelja, kroatist najsuvremenije komparatističke usmjerenosti i nepresušne radoznalosti, uspješni pronalazač tankih, manje vidljivih, ali i važnih niti koje su zbivanja na nacionalnom kulturnom terenu povezivali s europskim (Krležina ekspresionistička dramatika, posebice Kraljevo), povjesničar romana, pasionirani ljubitelj likovnih umjetnosti koji će se potvrditi i kao njihov nadahnuti tumač pa će i u tom segmentu svoga bavljenja lijepim postati autoritetom, neosporni znalac i analitik jednoga od vrlo važnih razdoblja u povijesti njemačke i hrvatske kulture – mislim na bečku i našu modernu – to su, uz vrhunske književnopovijesne analize njemačke literature bili oni temeljni kamenovi, ta granitna postolja na kojima je Viktor Žmegač izgradio ovu knjigu.

Neopisivom lakoćom znanstveno-esejističkoga pripovijedanja, naracijom kojoj bi mogao pozavidjeti mnogi autor fikcionalne proze, bez dociranja i redundantnoga pozivanja na izvore kojima se služio, Žmegač nas u devet poglavlja i na devet stotina stranica vodi kroz genezu njemačke kulture od smrti Karla Velikoga u 9. stoljeću do Heideggerove ontologije i Habermasovih tumačenja pojmova moderna i postmodernizam. Kao zanesena, ali i pouzdana putovođa, otkriva nam mnogima do sada samo intrigantne predjele njemačkoga duha i stvaralaštva, a od sada, odjednom, mjesta ljude i događaje koje smo uzgredice poznavali, marginalno za njih čuli, negdje su nam se bili zapisali u sjećanju (ili su svojom značajnošću postali dijelom kolektivne memorije), ali – gle, od sada, nakon što smo, zajedno s autorom prošli kroz stoljeća njemačke kulture, ta nam zbivanja postaju samorazumljivima i posve bliskima, kao da smo živjeli s njima. Žmegač, suptilni znalac likovne kulture probranim je ilustrativnim prilozima popločio svoj i naš put stranicama ove knjige, što je velika i nezaobilazna njezina vrijednost. Jedna od prvih, brojnih i raznovrsnih ilustracija u ovome svesku je ona koja u idiličnu krajoliku prikazuje benediktinski samostan Benediktbeuern, gdje se čuvala čuvena zbirka Carmina burana i – sada citiram autora – »jedno od najpopularnijih djela s područja zahtjevne glazbe u dvadesetom stoljeću. Zanosni, osjećajni iskričavi i groteskni duh stihova iz Benediktbeuerna ondje je kongenijalno ovjekovječen u glazbi koja je jednostavna i rafinirana u isti mah.« Tako se odmah, na prvim stranicama knjige uz medievalne pjesme vaganata našao i Karl Orff, skladatelj 20. stoljeća, što nije tek izdvojeni primjer Žmegačeve metodologije ulančavanja i uzubljenja različitih umjetnosti i dijakronijskih planova u svrhu dosizanja željene sinteze, što je principijelno provođeno i posvuda dosljedno provedeno. Vratimo se još jednom bogatu ilustrativnome materijalu koji obaseže koloristički bogatu i motivski intrigantnu paletu dokumenata – od zemljopisnih karata do gradskih veduta, od raznovrsnih reprodukcija brojnih slikarskih žanrova do naslovnica znamenitih knjiga i literarnih manifesta, sve do portreta slavnih Nijemaca (a da o vrijednim bizarnostima i ne govorimo – naći će se, tako, među njima i prva Röntgenova slika ruke s prstenom), dakle na toj bogatoj skali prepunoj brojnih odmorišta uz koja ćemo se, zadovoljni smireno zaustaviti, Nijemci bi rekli da smo se u tim trenucima prepustili der Augenweide (užitku oka), posljednji zastanak bit će, kao i jedan od prvih u knjizi, onaj vezan i uz glazbu. Riječ je o snimku jednoga od Adornovih predavanja na frankfurtskome sveučilištu sredinom šezdesetih godina prošloga stoljeća. Adorno, znamo, nije bio samo predavač filozofije povijesti, već i filozofije te estetike glazbe. Razapeo je Žmegač, hotimice ili ne, između ove dvije točke, između pjesama nepoznatih srednjovjekovnih djetića i jednoga od najvećih njemačkih mislilaca našega vijeka – luk kojemu tenziju kroz stoljeća održava tajanstveni u nastanku, a tako prezentan u svojoj pojavnosti – svijet glazbe.

I neka mi oprosti germanist i kroatist Viktor Žmegač, ako čitateljski dojam i ne samo prve impresije koje donosim sa stranica ove knjige, nesumnjiva autorova Gesamtkunstwerka (namjerno i, nadam se, s pravom, koristim se ovdje upravo ovim terminom koji je, inače, zbog česte i nekontrolirane upotrebe pomalo istrošen), ako, dakle, veliku gradbenu sastavnicu u konstrukciji autorove zgrade njemačke kulture vidim u glazbi i njezinoj raznolikoj pojavnosti u formativnom aspektu civilizacije njemačkoga naroda. Nadam se da u takvu svojem viđenju ove knjige nisam pošao krivim smjerom. Jer četvrto njezino poglavlje nosi naslov Univerzalnost njemačke glazbene kulture. U njemu autor započinjući analizom značenja Johanna Sebastiana Bacha, najavljuje sažetak svojega promišljanja cjelokupne njemačke glazbe. Počeo je, dakako, parafrazom Thomasa Manna koji je »upozoravao u svojim esejima da bi u svijetu književnih likova najdojmljiviji predstavnik njemačke duhovnosti morao biti glazbenik. U romanu ‘Doktor Faustus’ proveo je tu zamisao.« Viktor Žmegač kao da je čuo njegov poziv. I neka mi ovdje ne zamjeri germanist što na stranicama njegove knjige otkrivam i sebi i čitateljima možda prije svega pronicava i nadahnuta muzikologa. I ne samo muzikologa koja uživa u glazbi i taj nam užitak nadahnuto posreduje, već i ljubitelja glazbe što magiju zvuka ugrađuje u sve pore njemačkoga kulturnog bića. Kako samo Žmegač intrigantno znade i unutar jedne umjetnosti analizirati i zaključivati multidisciplinarno neka nam posvjedoči i ovaj primjer: razmišljajući o univerzalnu Bachovu značenju za razvitak glazbene misli čitave naše civilizacije, on će, posve neočekivano, ali s puno sigurnosti, zaokrenuti prema području i glazbenome žanru koji, barem na ovome mjestu nismo očekivali sa sigurnošću – prema jazzu. Čitamo: »i naposljetku, fenomen koji na generiranja glazbene invencije i prakse na području stvaralaštva koje nema auru klasične glazbe, ali kojemu treba bez predrasuda priznati istaknuto mjesto u tokovima suvremene estetske kulture. Riječ je o džezu i sklonosti njegovih zahtjevnih predstavnika prema Bachu.« Taj dijakronijski uvid u planetarno značenje i vrijednost Bachova djela za sve segmente glazbenoga stvaralaštva, usporedba cool-jazza s konvencijama generalbasa, jedan je od onih Žmegačevih – recimo slobodno – analitičkih pronalazaka pred kojima gotovo osupnuti zastanemo pa se vratimo na početak autorove analize kako bi još jednom mogli uživati u pronicavosti njegova uma i duha. Pođemo li od Bacha do Mozarta, Beethovena ili Wagnera, ali i do Richarda Straussa, Schönberga, Albana Berga i naročito Hindemitha, pročitamo li njihove portrete-medaljone orisane Žmegačevim perom, postat će nam bjelodano jasno što je glazba, uključujući i njezine velike interprete domaćega podrijetla, dakle instrumentaliste, a naročito velike dirigente i njihove orkestre (spomenimo tek pijanista Waltera Giesekinga i dirigenta Brunu Waltera), dakle glazba od Bacha do Weberna da parafraziram autora, značila u razvitku njemačke kulture.

A ona je u ovoj knjizi osvijetljena sa svih aspekata. Posebno onaj njezin segment za koji bi mnogi pomislili da autoru nije u najužem žarištu zanimanja. Riječ je o tehničkoj kulturi i civilizaciji koja je upravo u njemačkim zemljama zadužila čovječanstvo za niz presudno važnih izuma. Usporedo s promatranjem i valorizacijom tehničke kulture teče i opet Žmegačeva inventivna multidisciplinarnost: uz razvitak željeznice spomenut će Hauptmannovu potresnu naturalističku novelu Čuvar pruge Thiel, uz prve parostrojeve donijeti ilustracije industrijskoga dizajna, uz spominjanje Koenigova epohalnoga izuma – stroja za brzo tiskanje (Schnellpresse) koji je revolucionirao proizvodnju novina, prebacit će nas među listove brojnih njemačkih novina koje su se od sredine 19. stoljeća nadasve rado čitale u kavanama, a potom u čitaonice, a naposljetku analizirati važne tadanje izdavačke pothvate.

I tako Viktor Žmegač navigaje njemačkom kulturom i njezinim prostranstvima, dovodeći nas neopazice iz predjela u predio onom spisateljskom tehnikom koju je, čini mi se, posudio iz teorije i prakse filma (o kome, posebice onome iz razdoblja ekspresionizma, uzgredice rečeno, piše više nego obaviješteno). Riječ je, naime, o pretapanju. Dakle, dok slika jednoga prizora prethodne analize polagano nestaje, na njezino se mjesto postupno javlja slika sljedećega kadra/prizora, kao što smo vidjeli su slučaju Bacha i cool-jazza.

Uz ovu knjigu valja, na završetku, napomenuti da je pišući o povijesti njemačke kulture Viktor Žmegač znao povući onu finu, ali ipak zamjetljivu graničnu crtu između dviju zemalja koje su nekada pripadale jedinstvenom kulturalnom podneblju. Postavio je razdjelnicu između Njemačke i Austrije negdje oko razmeđa 19. i 20. stoljeća Stoga u ovoj knjizi nećete naići na Klimtovo ili Schieleovo ime, a Hofmannsthal i Schnitzler spominju se tek uzgredice. Njihovo, a i mjesto mnogih drugih slavnih stvaralaca njemačkoga izraza bečkoga kruga, nalazi se, međutim, u autorovoj Bečkoj moderni iz 1998, knjizi koju valja smatrati kompatibilnom s ovom o kojoj danas govorimo.

A u finalu i opet glazba i slikarstvo. Omotnicu knjige čini reprodukcija scenografije za prizor Kraljice noći iz Mozartove Čarobne frule. Djelo arhitekta i slikara Karla Friedricha Schinkela za jednu berlinsku izvedbu godine 1815. Žmegač u legendi koju ispisuje ispod ilustracije govori kako to likovno rješenja iz doba romantizma anticipira neke današnje realizacije. Time ostaje dosljedan svojim već ranije iznijetim stavovima kako početak kulturnoga modernizma moramo tražiti mnogo ranije no što smo to do sada običavali.

A što reći o Čarobnoj fruli? Čini mi se kako se nije slučajno našla na ovitku. Kao i Mozartov Tamino, Viktor je Žmegač odolio svim iskušenjima koja su mu se na ovome stvaralačkom putu možda bila ispriječila, prosvijetlivši nas i posvetivši nas na završetku uzbudljiva putovanja povijesnim brazdama njemačke kulture svojim iznimnim djelom.

Nikola Batušić