Živa kritika

Živa kritika

Bio je Vaupotić nenadmašan u lakoći, u brzini kojom je mogao donijeti i znao pogoditi sud o autoru, književnom djelu, ili nekoj drugoj umjetničkoj pojavi te sve lucidno razviti u esejističkom govoru uzorne jasnoće

Iz Napomene Jelene Hekman, marne urednice knjige Tragom tradicije, u izdanju Matice hrvatske, može se pročitati da je komponirana upravo onako kako je bio označio njezin autor, Miroslav Vaupotić. Priređeni i redigirani rukopisi studija, rasprava, zapisa za dvije knjige, obuhvaćeni su ovdje u jednoj, što je u kazalu vidljivo. U svakoj od njih, u I. Kritik u procijepu i II. Tragom tradicije, prilozi su tematski slično razvrstani. Najprije književnopovijesne, odnosno književnotematološke i žanrovske studije, zatim Portreti i na kraju Glose i prikazi

Miroslav Vaupotić, strastveni čitač, zaljubljenik u literarnu riječ, njezin meditativni analitičar i pouzdan istraživač faktografskog zapisa te riječi, sigurno je bio najplodniji kritičar svoga vremena. On je i esejist, feljtonist, publicist, pa i pjesnik. Bogatstvo Vaupotićevih radova, kao što je poznato, potvrđuje se brojem od gotovo tisuću i petsto bibliografskih jedinica. Neke nije ni potpisao, a neke su objavljene pod pseudonimom Vlado Horvatić, Lav Mirni i Luka Ibrišimović.

Estetski sud

Rečeno je s pravom kako je bio najbolji činjeničar u istraživanju časopisa, što je rezultiralo vrsnim pregledom hrvatske književne periodike od 1914. do 1963. Prilazio je djelima tako reći na mah, želeći ih naglo obuhvatiti, a tek onda, otkrivanjem značenja, prići suptilnoj interpretaciji. Dakle, iščitana građa kao poticaj za raščlambu, za estetski sud o njoj, za vrednovanje prema nama, to jest pojavama unutar hrvatske književnosti, a zatim odmjeriti odnos prema drugima (slovenskoj, srpskoj; europskoj i svjetskoj literaturi). To su najčešće koordinate po kojima je prepoznatljiv Vaupotićev rukopis.

Uzmimo kao primjer objasnidbeni dodatak natpisu uz studiju iz ove knjige: O spontanom nadrealizmu Ujevića i Krleže, uz koji autor dopisuje Letimični zapažaji prije temeljite analize. Siguran, a tada nov sud, izrečen je sintagmom spontani nadrealizam. (Ovom je, kako znamo, prethodio Vaupotićev sažet, sintetičan, obavijesni pregled Spontani nadrealistički izraz u hrvatskoj lirici iz 1965). Ali u tom spontanom, u Ujevića, Krleže, pa i drugih, kao uvijek u velikih umjetnika, nema robovanja pomodarskom, trenutnom, nego je cjelokupnost života jednog vremena, njegovo stanje duha nakon Prvoga svjetskog rata naprosto nametnulo promjene u umjetnosti. Vaupotić je ukazao na izvornost nadrealističkih vizija u hrvatskoj književnosti, bez oslanjanja na druge, a vidljive i u Ujevićevu posttrubadurskom ljubavnom kanconijeru Kolajni te Autu na korzu, ili znanim nam Krležinim baladama: Krava na orehu, Stric vujc... i dr.

Objašnjenje te pojave kao da može sažeti Krležina meditacija u Dnevniku: »Pamćenje je u snu često nerazmjerno vidovitije od jave.« Vaupotić je ovdje ukazao na studiozne priloge mladih znanstvenika, pjesnika i likovnih proučavatelja, šezdesetih i sedamdesetih godina, koji su otkrivali i ocjenjivali nadrealizam u djelima hrvatskih autora (Donat, Mrkonjić, Zidić, Stamać, Mihanović).

Bio je Vaupotić nenadmašan u lakoći, u brzini kojom je mogao donijeti i znao pogoditi sud o autoru, književnom djelu, ili nekoj drugoj umjetničkoj pojavi te sve lucidno razviti u esejističkom govoru uzorne jasnoće.

Višestruko otkrivanje

Pozitivist u najboljem značenju riječi, odmjereni eklektik u izboru metoda kojima ostvaruje cilj, bez želje da uvijek donese krupne sinteze. Gotovo na tragu teoretskih filozofskih i književnih rasprava 19. i 20. stoljeća o trajnim promjenama čovjekova duha. U literaturi nema savršenstva zatvorenosti, jer je djelo otvoreno višestrukom djelovanju i otkrivanju.

Među piscima koje je Vaupotić posebno cijenio može se navesti Milutin Cihlar Nehajev. U njegovoj je kritici nalazio onu neobičnu stvaralačku radoznalost, marljivost duha i lakoću pisanja kojom je, znamo, i sam bio obdaren. Za Nehajeva će reći kako je bio uzor »sređenosti i sustavnosti«. Možda je to potjecalo od činjenice da je Nehajev po struci bio kemičar, a time, gotovo »određen za sistematičnost«. Uspješno je spajao, reći će Vaupotić, realnost biografije i privlačnu fiktivnost književnosti. Često je Nehajev kao temu uzimao pisca ili problem od priznate vrijednosti i značenja. Na tome je razvijao svoje komparacije i gradio sustav sudova (navedimo samo Shakespearea, Tolstoja, Zolu, Strindberga...).

Vaupotića u studiji Nekoliko varijacija na temu Nehajev (»Riječka revija«, 1962), privlači Nehajevljeva obuzetost »učvršćenjem pojma kontinuiteta«, dakle vrednovanja i čuvanja tradicije. Smeta ga što mu se čini da teza o imanentnom esejizmu Nehajevljeva djela nije dovoljno spoznata. Za Vaupotića su modernost i doseg Nehajevljeva stila usporedivi s najboljim primjerima hrvatske i europske literature 20. stoljeća.

Roman je subjektivna epopeja

Moramo ukazati kako Vaupotićeva studija Uvod u tipologiju romana (Usputne bilješke na temu romana danas), 1961, dakle prije četrdeset godina, razotkriva solidnu teoretsku upućenost u ovaj žanr. Istaknuta su pitanja: što je roman danas, uopće, a što je bio jučer? Je li nužno potrebna cjelovita definicija romana i znanstveno teoretski fundirano njegovo određenje kao književne vrste? Na brojnim primjerima romana: Balzaca, Camusa, Dostojevskog, Sartrea... Andrića, Šegedina, Desnice, Krleže... a posebice stavovima književnih teoretičara Curtiusa, Thibaudeta, Lukacsa, Vaupotić bilježi i traži odgovore. Trenutno ih, kako sam kaže, nalazi u mudroj i jednostavnoj maksimi J. W. Goethea: »Roman je subjektivna epopeja u kojoj pisac sebi dopušta obradu svijeta na svoj način. Pitanje je samo ima li on neki način?«

Knjiga Tragom tradicije, odabirom književnopovijesnih i žanrovskih studija, pa portreta, zanimljivih prikaza pojedinih djela, ponajviše iz suvremene hrvatske, ali i drugih južnoslavenskih književnosti, otkriva širok tematski raspon pojava koje Vaupotića potiču. Govoreći s istim žarom o većim, ili samo naizgled manje važnim pojavama književne povijesti, u skladu s Barčevim poimanjem veličine malenih, i Vaupotić pridonosi stvaranju cjelovitije slike nacionalnoga književnog identiteta. Osim portreta, tu su i uvjerljivi prilozi koji zahvaćaju u specifični aspekt djela nekih pisaca, kao što su: Preradović, Kranjčević, Ivana Brlić Mažuranić, Kumičić, Nazor, Ujević, Marinković, Keršovani, Galović, Milković (prije i Tadijanović), Tatjana Arambašin, pa posebno Krleža, u Furioso danubiano Miroslava Krleže i već navedenom O spontanom nadrealizmu u Ujevića i Krleže. Recimo, kako su baš ti primjeri komplementarni onima iz vrsne Vaupotićeve monografski koncipirane knjige o Krleži Siva boja smrti. Zanimljivi su zapisi i glose, npr. Ivan Franjo Jukić — bosanski Gaj, pa Dragi kamen zemlje Istre, kako je Vaupotić imenovao svoja razmišljanja govoreći o djelu Mate Balote u »Književniku« 1960.

Neprekinut dijalog

Treba samo zagledati u kazalo imena knjige, dvadeset gusto tipkanih stranica, i shvatit ćemo zbog čega su Vaupotićevi komparativni zahvati — radilo se o hrvatskim ili europskim literarnim pojavama — toliko obuhvatni. Znat ćemo da misao kojom je Vaupotić zaključio svoj prilog o Nehajevu donekle otkriva razlog vlastitom pisanju. Milutin Cihlar Nehajev je 1901, u Zagrebu, uz obilježavanje četiristote obljetnice nastanka Marulićeve Judite uzviknuo: »U nepriznavanju smo veliki!« Sav je Vaupotićev rad nastojanje da se tome suprotstavi.

Njegovi tekstovi, tako i ovi Tragom tradicije, bili su i ostali uvijek aktualan poticaj, odnosno neprekinut dijalog na koji i mi ovim predstavljanjem odgovaramo.

Ivo Frangeš