Vijenac 615

Književnost

GLAZBENA DJELATNOST MARINA DRŽIĆA VIDRE (II. dio)

Procvat glazbe u renesansnom Dubrovniku

MIHO DEMOVIĆ

Šesnaesto stoljeće smatra se zlatnim vijekom renesansnoga Dubrovnika jer su osim blagostanja tada vrhunce umjetničke zrelosti dotaknule mnoge grane umjetnosti, uključujući i glazbu, što se manje zna

Podataka o životu Marina Držića potvrđenih arhivskim dokumentima nedovoljno je sačuvano pa će njegovi život i djelo ostati i nadalje samo djelomično osvijetljeni. Ni godina njegova rođenja nije točno ustanovljena, već se naslućuje da je rođen oko 1508, dok je datum smrti s nadnevkom 2. svibnja 1567. potvrđen. Zna se na temelju starih kronika da su u vrijeme njegova rođenja i odrastanja harale u Dubrovniku česte kužne epidemije, koje su zasigurno ugrožavale njegov život i živote drugih članova obitelji Držić. Žrtva kužne epidemije iz godine 1501. bio je i njegov stric Džore Držić (1461–1501); prvi među dubrovačkim i uopće hrvatskim pjesnicima koji je stvarao na materinskom jeziku i koji je pokošen tom strašnom bolešću umro prerano 1501, u četrdesetoj godini života. Da je poživio još dvadesetak godina, zasigurno bi se povećao njegov književni opus i bio prozvan ocem suvremenoga hrvatskog književnog jezika.

Po pisanju dubrovačkoga povjesničara talijanskoga dominikanca Serafina Razzija u Držićevo doba kuga je harala u Dubrovniku i godine 1506. i usmrtila 45 plemića i 29 plemkinja i oko 1500 ostalih stanovnika. Isto tako pojavila se godine 1516. Harala je dvije godine i usmrtila 110 plemića, 30 plemkinja i više od 1500 drugih građana. Tih godina Držić je bio otprilike devetogodišnjak. I godine 1526, kad je bio mladić u dobi oko 22 godine pojavila se još veća kužna epidemija koja je usmrtila toliko stanovništva u Dubrovniku, da je grad ostao gotovo pust. I tu je kugu Držić sretno preživio, ali nije i njegov suvremenik pjesnik Šiško Menčetić (1457–1526), koji se smatra uz Džoru Držića začetnikom pjesništva na hrvatskom jeziku.

Kako se Držićeva obitelj zaštitila od kužnih epidemija, može se s mnogo vjerojatnosti ustvrditi. Bilo je to bijegom u obiteljsku nadarbinu crkve svetog Petra na Koločepu. Dapače, smatra se da je nekada bogata plemićka obitelj Držić još prije nego što se Marin rodio bila isključena iz dubrovačkog plemićkog staleža baš zbog bijega iz Dubrovnika u vrijeme haranja jedne kužne epidemije. Pretpostavlja se da je Marin pohađao kao i svi ostali Dubrovčani poznatu dubrovačku humanističku školu, koja se onodobno održavala u palači Sponza, a vjerojatno i katedralnu školu, u kojoj je trebao steći potrebno znanje iz filozofije, teologije i glazbe kao budući svećenik i rektor crkve Domino u Dubrovniku i crkve svetog Petra na Koločepu.

Izniman kazališni pisac

Prvi sigurni podatak iz njegova glazbenog djelovanja potječe iz godine 1538, kada je imenovan orguljašem dubrovačke katedrale  (podatak je otkrio Vinko Foretić i objavio u raspravi O Marinu Držiću, Rad JAZU 338, Zagreb, 1965).  Izvjesno je da je već potkraj iste godine otputovao u talijanski sveučilišni grad Sienu, gdje na tamošnjem sveučilištu studira kanonsko pravo, filozofiju i teologiju. Gotovo odmah nakon upisa na sveučilište studenti su ga izabrali po onodobnim sveučilišnim pravilima za rektora. Po povratku iz Siene u Dubrovniku se bavi raznovrsnim obiteljskim gospodarskim poslovima, a ujedno stvara književna djela. Godine 1545. stupa kao osobni pratilac u službu bečkoga grofa Christopha von Rogendorfa, s kojim 1546. putuje u Beč, a zatim i u Carigrad. Godine 1550. zaređen je za svećenika. Bilo je to kada je preko svog vikara dubrovačkom nadbiskupijom upravljao Ivan Angelo Medici, koji je 1553. postao papa uzevši ime Pio IV. Uz svećeničku službu prihvatio je i dužnost pisara u Gradskom uredu za prodaju soli.

U razdoblju od 1547/1548. do 1559/1560. razvio je u Dubrovniku kao pisac dramskih djela i redatelj njihovih scenskih izvedbi veoma plodnu kazališnu djelatnost. U posljednjem desetljeću života (oko 1560) seli se u Veneciju, gdje postaje kapelan mletačkog patrijarha. Pred smrt (oko 1567) piše poznata pisma milanskom vojvodi Cosimu Mediciju nagovarajući ga da s vojskom uđe u Dubrovnik i u njemu uspostavi demokratsku vlast. Nakon toga umire u Veneciji 2. svibnja 1567, gdje je i pokopan u dominikanskoj crkvi. Za svog ne odveć duga života napisao je, koliko se zna, 27 lirskih ljubavnih pjesama, dvije pastirske igre (Venera i Adon, Tirena), devet komedija (Pomet /izgubljena/, Novela od Stanca, TripčeArkulin, Dundo Maroje, Pjerin, Skup, Džuho Krpeta, Grižula), te jednu tragediju (Hekuba). Sva navedena dramska djela izveo je uz svirku, ples i pjevanje za svog života s golemim uspjehom. Osim obiteljskog imena koristio se i nadimkom Vidra.

Pri proučavanju bilo kojeg sloja stare dubrovačke povijesti valja imati pred očima da je Dubrovnik bio državno-političko i administrativno središte države i da je nastojao u svom središtu imati sve državne institucije kao i ostale europske države. Jedna od njih bila je glazbena, koju su tvorili svirači državni plaćenici. Članovi toga glazbenog tijela uz crkvene orguljaše i katedralne pjevače bili su snažni promicatelji glazbenoga života u Dubrovniku. Njima valja pridružiti kazališne udruge mladih koje su Dubrovčani nazivali „družine“ te bratovštine zanatlija i drugih građana koje su bile osnovane ne samo u gradu Dubrovniku nego diljem bivše Dubrovačke Republike sa zadaćom ne samo promicanja poželjna vjerskog ponašanja i međusobne socijalne skrbi već i unapređenja cjelokupnoga društvenog života, pa i zabavnog.

Šesnaesto stoljeće smatra se „zlatnim vijekom“ renesansnoga Dubrovnika jer su osim blagostanja u tom stoljeću bile u punom cvatu i dotaknule same vrhunce umjetničke zrelosti mnoge grane umjetnosti, ponajprije graditeljstvo, kiparstvo, slikarstvo, zlatarstvo i književnost, ali i glazba za koju se nije do mojih nedavnih naprijed spomenutih radova znalo da je bila razvijena na razini ostalih umjetnosti.

Vrsnoća se glazbenoga života ogleda u stupnju razvijenosti ponajprije crkvene glazbe, zatim glazbenog folklora te umjetničke glazbe i glazbenog školstva, a kao kruna svih dostignuća u završnici i skladanja, jer se smatra da tek pojavom prvih skladatelja glazba u nekoj sredini postiže umjetničku zrelost. Sve spomenute pojedinosti Dubrovnik je ostvario u Držićevo vrijeme pa se na njih zbog osvjetljivanja naše glazbene teme potrebno sažeto osvrnuti.

U doba Držićeva rođenja razvojni hod dubrovačke glazbe bio je već star petsto godina. Započet je već u desetom stoljeću, iz kojeg potječe prvi notni sačuvani zapis koji se čuva u Muzeju samostana Male braće (detaljnije u mojoj raspravi Neumatski fragment dubrovačkog beneventanskog pontifikala, Rad JAZU/HAZU 409, Zagreb, 1988).  Riječ je o fragmentu pontifikala pisana beneventanskim pismom i beneventanskom kurzivnom notacijom bez crtovlja, incampoaperto. Napjevi tog najstarijeg dubrovačkog i općenito hrvatskoga notnog predloška pripadaju sloju međunarodne monodijske ranosrednjovjekovne glazbe, koja se naziva gregorijanski koral. Gregorijanski koral je međunarodni europski glazbeni stil i prvi sačuvani zreli prinos u povijesti glazbe općenito. Po načinu zapisivanja odnosno notaciji dijelimo ga na dva razdoblja; prvi pisan neumatskom kurzivnom notacijom bez crtovlja (incampoaperto) ili s jednom pomoćnom crtom i drugi pisan kvadratnom koralnom notacijom u sistemu crtovlja od dvije do četiri linije. U neumatskim predlošcima hrvatske provenijencije sačuvano je više od sedamsto glazbenih jedinica zapisanih kurzivnom notacijom. Od toga pripada dubrovačkim notnim predlošcima više od četiristo, stoga u tom sloju ranosrednjovjekovne glazbe Dubrovniku pripada brojčano prvenstvo. Po bogatstvu sačuvanih notnih predložaka u neumatskom zapisu i broja u njima sadržanih napjeva Dubrovnik postaje nezaobilazno svjetsko središte za proučavanje ranosrednjovjekovne monodijske glazbe, posebno kurzivne neumatske notacije. Koliko glazbenih jedinica ima u pedesetak dubrovačkih kodeksa pisanih od 14. do 18. stoljeća kvadratnom notacijom, do danas nije nitko ni pokušao izbrojiti. Izradili su ih glazbenici pisari, oslikali slikari minijaturisti, uvezali knjigoveže i zlatari pa su danas svjetske rijetkosti glazbene, slikarske, zlatarske i općenito knjižne djelatnosti.

Dubrovnik – svjetsko središte kurzivne neumatske notacije

U Dubrovniku su od najranijih vremena postojali skriptoriji i pisari koji su prepisivali ili kodificirali koralne napjeve čak i za neke gradove izvan Dubrovačke Republike, primjerice Šibenik i Bagnacavalo u Italiji, o čemu postoje arhivski dokumenti. Tako se zna da je za dominikanski samostan u Šibeniku izradio godine 1405. dubrovački skriptor Marin Kovačić iluminirani misal za cijenu od trideset zlatnih dukata, a neki nama nepoznat dubrovački skriptor godine 1518. za rodni grad Bagnacavalo u Italiji dubrovačkog nadbiskupa Rainaldusa Gratianusa tri koralna kodeksa po narudžbi tog istog nadbiskupa. Za dubrovačku povijest posebno su zanimljive minijature tih kodeksa, u kojima se ističe ljepotom panorama staroga Dubrovnika (v. Mijo Brlek,Tri rukopisna kodeksa iz dubrovačke prošlosti, Anali III Historijskog instituta JAZU/HAZU u Dubrovniku, Dubrovnik, 1954).

Vrsne monodijske napjeve pratila je izvrsna izvođačka praksa, bilo da su napjeve pjevali solisti ili zborovi svećenika i klerika koji su posluživali katedralu i crkvu svetoga Vlaha, bilo da su ih pjevali zborovi redovnika benediktinskih opatija ili dominikanskih i franjevačkih samostana.

Da je izvođačka praksa zaista bila na europskoj visini, pokazuje u prvom redu velika razvijenost samih napjeva, posebice predviđenih za izvedbu solista, koji su i danas teške role i za školovane operne pjevače.

(Nastavak u sljedećem broju)

Vijenac 615

615 - 28. rujna 2017.

Klikni za povratak