Vijenac 613 - 614

Književnost

27. SVEHRVATSKA PJESNIČKA MANIFESTACIJA CROATIA REDIVIVA U SELCIMA NA BRAČU

Ljepota i cjelovitost hrvatskoga jezika

MARITO MIHOVIL LETICA

U hrvatskoglagoljskome Petrisovu zborniku iz 1468. nalazi se rečenica „Čto se žalostiš ubogi človječe, kai se mećeš i zač trepećeš“, gdje skladno progovaraju sve tri sastavnice jezika nam hrvatskoga – štokavska, kajkavska i čakavska – koje su se stoljećima susretale i prožimale, međusobno pretakale i prestilizirale. Unatoč regionalnim i mjesnim razlikama te političkoj rascijepljenosti naših krajeva, idiomi hrvatskoga jezika težili su ne samo zajedništvu nego i jedinstvu. Brojni su tomu primjeri, od kojih valja spomenuti makar neke: čakavski književnici Marko Marulić i Faust Vrančić prihvaćali su kajkavske i štokavske izraze, a u djelima Ivana Pergošića i Antuna Vramca, kajkavskih pisaca iz 16. stoljeća, možemo susresti znatne štokavske elemente. K tome ne bi smio ostati nespomenut ozaljski književno-jezični krug, kojemu su u 17. stoljeću pripadali, između ostalih, Fran Krsto Frankopan i Petar Zrinski: samosvjesno su pisali mješavinom svih triju idioma odnosno narječja. Jezični duh ozaljskoga kruga baštinio je i pavlin iz Lepoglave Ivan Belostenec, u čijemu je rječniku naslovljenu Gazophylacium obuhvaćeno kajkavsko, čakavsko i štokavsko jezično blago.

Zlatna formula hrvatskoga jezika

Uzmemo li u obzir zahtjev da standardni jezik treba biti nadregionalan, onda bi naš hrvatski jezični standard imao biti ne samo štokavski nego u stanovitoj mjeri i čakavski i kajkavski. Pogrešno bi bilo razumjeti da to znači proizvoljnost i slobodu kao u navedenoj rečenici iz Petrisova zbornika (osim u književnim djelima, gdje je sloboda dopuštena i poželjna) – jer takav bi nas pristup vratio u nesređenost kakva je bila u predstandardizacijskom stanju. Hrvatski jezik standardiziran je kao štokavski odnosno novoštokavski, i tako će ostati. Štokavština je naša, hrvatska (čemu ne proturječi okolnost da pripada i drugim slavenskim narodima i jezicima), i ne smijemo biti protiv novoštokavskoga standarda – ali valja se suprotstaviti štokavskoj isključivosti, koja zanemaruje i potire ostale dvije autentične sastavnice hrvatskoga jezika. Jezik hrvatski vratit će se samomu sebi ako s vremenom u nj budu pripušteni, odvagnuto i dozirano, čakavski i kajkavski jezični elementi, ako bude obogaćen značajkama tih dvaju olako i nepravedno zabačenih hrvatskih idioma.

Povratku hrvatskoga jezika samom sebi, svojoj trojstvenoj bîti, uvelike pridonosi Drago Štambuk: liječnik, diplomat i pjesnik, koji je 1991. u rodnim Selcima na otoku Braču utemeljio jezično-pjesničku smotru Croatia rediviva ča-kaj-što. Tu se vjerodostojno iskazuje narav trojednoga hrvatskog jezika, njegova specifična lijepost i ujedno ljepota njegove specifičnosti, sva silina i blagost bogatih mu izričajnih varijeteta.

Držeći hrvatski jezik najvažnijom našom identitetskom popudbinom, Drago Štambuk u osnovu manifestacije Croatia rediviva postavlja „Zlatnu formulu hrvatskog jezika ča-kaj-što“, kako bismo kovanjem njezina ključa uzmogli uvidjeti kakav nam jezik doista jest i kakav bi trebao biti. Tako bismo pridonijeli, što stalno ističe Štambuk, „koineizaciji“ trojednoga hrvatskog jezika, ostvarivanju njegove slitine, skladne integracije koja nije samo jezično nego i općekulturno pitanje, a time i prvorazredni politički zahtjev. Zato valja pisati „ča-kaj-što“ sastavljeno crticama (nipošto razdvojeno zarezima!), objašnjava Štambuk, jer se time zorno ukazuje na „jezičnu unutarnju valentnost sličnu onoj između atomâ u molekuli“: atomi su posebni, a ujedno čine nerazdvojivu cjelinu.

I ove je godine, dana 5. kolovoza, održana u Selcima manifestacija Croatia rediviva ča-kaj-što. Drago Štambuk otvorio ju je pozdravnom besjedom. Između ostaloga rekao je:

„Rođen sam kao čakavac, jer Selca su čisto čakavsko mjesto; već u ranom djetinjstvu susret s učenicima iz susjednog štokavskog Sumartina otvori mi uvid u ranu unutar našega hrvatskog jezika, ranu koja ni do dana današnjeg nije zarasla; no usmjeri mene, liječnika po vokaciji i obrazovanju, na put jezičnoga cijeljenja ili koineizacije; slitinizacije ili integracije, makar nominalne, svih triju hrvatskih dionica u jezik s trojednom naravi i osmotskim prožimanjem. U ovom blaženom kamenom gnijezdu, pod zvjezdanim nebom, uviđamo što nam i kakav nam jezik jest, uživamo u njegovu trojstvenom, i među slavenskim jezicima rijetkom, skladu; potičemo lingvističko i političko zajedništvo svoje složene domovine, njen rast u pamćenju, obnoviteljske pobude i podstrek, a nadasve vijornu joj plemenitost. Živjela nam Croatia rediviva, oživio nam preko nje i s njom naš trojstveni hrvatski jezik, a s njime i pjesnička riječ; nek jača nam svijest o povijesnim nedaćama, njinim uzrocima; saberimo kroz iskustvo mudrost za budućnost koja bit će sukladna našem narodnom biću i potrebama. Sursum corda!“

Na Zidu od poezije otkrivena je kamena ploča s uklesanim stihovima prošlogodišnjeg ovjenčanika Delimira Rešickog: „Dani sada raspliću svjetlost oko tvojega lica“. Pjesnikov opus predstavila je Darija Žilić, a on je sâm govorio svoje stihove.

Na ovogodišnjoj smotri sudjelovalo je gotovo trideset pjesnika i pjesnikinja; među njima čakavci Silvija Buvinić, Vjekoslava Jurdana, Sanja Mošić, Zvonimir Sutlović, Drago Štambuk i Vlasta Vrandečić-Lebarić; kajkavci Božica Brkan, Goran Gatalica, Marko Gregur i Vera Grgac; te su štokavske stihove govorili Acija Alfirević, Sanja Baković, Enerika Bijač, Stanka Gjurić, Katarina Jakšić, Zoran Kršul, Franjo Nagulov, Delimir Rešicki, Nada Topić, Ružica Vlahović-Martinović i Darija Žilić. Treba također reći da su prevoditeljice Irena Gavranović-Lukšić i Sonja Bennet dale pjesničkoj smotri kozmopolitski ton recitiranjem stihova grčkoga nobelovca Odiseasa Elitisa i švedskoga Kjella Espmarka.

Raznolik kulturni program

Jednoglasnom odlukom stručnoga suda u sastavu prijašnjih ovjenčanika Drage Štambuka, Delimira Rešickog i Vlaste Vrandečić-Lebarić, ove je godine maslinovim vijencem ovjenčan hrvatski pjesnik Tomislav Domović, dragovoljac Domovinskoga rata, kojemu je to prva pjesnička nagrada u slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj. Pobjednikovi će stihovi sljedeće godine biti na Zidu od poezije. Recimo i to da je na ovogodišnjoj smotri publika sa selačke Pijace prvi put birala svojega favorita te je izabrala Sanju Mošić, koja ih je osvojila čitanjem pjesme Kopošanta na mjesnome selačkom govoru.

Ovu je kulturnu večer u Selcima upotpunila mezzosopranistica Tena Lebarić Rašković, koja je otpjevala O mio babbino caro Giacoma Puccinija, Non ti scordar di me Ernesta De Curtisa te Daleko me biser mora Ive Tijardovića.

Selačka manifestacija svake godine uključuje tužno prisjećanje na dan 9. kolovoza 1943. kada je talijanska okupacijska vojska bešćutno zapalila to ljupko kameno mjesto s otmjenim osobinama manjega grada. Plamtjelo je tri dana i noći te je time obilježeno zauvijek. Uz Selca, koja Drago Štambuk običava naznačiti kao „otočnu Hirošimu“ jer su najviše stradala u fašističkom zatornom činu, zapaljeno je i šest drugih bračkih mjesta: Novo Selo, Gornji Humac, Pražnica, Pučišća, Dračevica i Bol.

Doista zavređuju pohvalu organizatori i sudionici 27. jezično-pjesničke smotre Croatia rediviva ča-kaj-što, poput stabla snažno ukorijenjene u prošlost svojega jezika i naroda, stabla za čije se plodove nadamo da će kao osuvremenjena baština, oživjela identitetska popudbina, sazreti u doglednoj budućnosti, u vremenu koje uskoro ima doći.

Vijenac 613 - 614

613 - 614 - 14. rujna 2017.

Klikni za povratak