Vijenac 610 - 612

Kazalište

Marija Jurić Zagorka, Kći Lotrščaka, red. Zlatko Vitez, Histrionsko ljeto

Razbibriga s političkom porukom

Andrija Tunjić

 

Ovogodišnja prva i jedina premijera 32. Histrionskog ljeta, Kći Lotrščaka Marije Jurić Zagorke, u režiji Zlatka Viteza, umjetničkog voditelja Glumačke družine Histrion, još je jedan od pučkih igrokaza koji je publika nagradila uobičajeno gromoglasnim pljeskom. Time je najavljen početak predstave koju publika prepoznaje kao svoju, i po sadržaju i po poruci, a moći će je gledati na Opatovini od 8. srpnja do 2. rujna.

Radnja ljubavno-povijesnog romana Marije Jurić Zagorke iz 16. stoljeća, majstorski zaplet u kojemu spisateljica prepleće život i ljubav Manduše i Divljana s legendama koje su živjele u Zagrebu i Turopolju, Vitez ne slijedi, nego roman reducira i prilagođava potrebama predstave. Iz sadržaja je dramaturški ekstrahirao ljubavnu priču o Manduši i Divljanu, o njihovoj neprihvaćenosti i neprilagođenosti, koje su tadašnji običaji i životna pravila izložili najstrašnijim životnim kušnjama. Tomu je pridodao songove Arsena Dedića, Drage Britvića i Zvonka Presečkog te sve prilagodio žanru pučke komedije.

U Vitezovoj dramatizaciji kći kneza Mikule Plemenščaka, lijepa Manduša, pomaže ocu u krčmi i svakodnevno, kao zvonarica, poteže zvono kule Lotrščak. Zvuku zvona dive se stanovnici Griča i prolaznici, među kojima je i Divljan, kojega su iz Griča, premda je plemenitaškog roda, nesklone mu životne okolnosti otjerale u odmetništvo. Divljan se zaljubi u Mandušu, koju su također neskloni joj život i spletke osudile na nesreću sličnu Divljanovoj, kojega ona spašava od vješala jer je po tadašnjem zakonu djevica to mogla ako bi osuđenika uzela za muža.

Vitez je publici ponudio predstavu u kojoj apostrofira današnjem vremenu prepoznatljivo i veoma bitno; unutar Zagorkine priču o napuštenoj nađenoj djevojčici Manduši i njezinu životu,  situirao je dosta toga što povezuje davno i sadašnje, što se po svojoj manifestnosti ne razlikuje od suvremenih obiteljskih i društvenih sadržaja. Inzistirao je na posljedicama zla, jalu i osveti, a osobito na emocijama, danas tako malo cijenjenoj i egzistencijalno neprakticiranoj ljudskoj osobini. Šteta što u tom srazu dramskih silnica nije dao više dramske prisutnosti glavnom negativcu, kanoniku Šimunu, koju on zaslužuje kao antipod dobra i kao pokretač svih zapleta u romanu.

Naime, Šimun je: Divljanov otac, koji je obećao Divljanovoj majci da će je oženiti, čemu se nadala dok nije otkrila da je svećenik i onda ga proklela; on je tek rođenu Mandušu proglasio nakazom, zbog čega je njezinu majku Martu muž otjerao u šumu, gdje je poludjela; on je bebu Mandušu odnio na ulaz u kulu gdje ju je našao plemenitaš Mikula Plemeniščak, kojemu su žena i dijete umrli na porodu; on je poslije slagao da je Manduša nezakonito dijete, zbog čega su prekinute zaruke s ptičarom Mirkom; on je Mandušu oteo i zatočio na otok gdje ju je od smrti spasio Divljan...

No bez obzira na taj propust uvjetovan i pričom, shvatljivom i prihvatljivom suvremenom recipijentu, Vitez je sentimentalnu Zagorkinu priču približio današnjem gledatelju, kojega malo što zanima. Tom je gledatelju ne samo predočio njegovu nezainteresiranost za stvarnost, tupost i bezosjećajnost, nego mu je u lice i skresao političku poruku; podsjetio je novohrvatskoga gledatelja na sve ono što je politički prepoznatljivo kao kontinuitet nacionalnih zabluda, kojima se ne znamo suprotstaviti jer o njima sramežljivo mrmljamo umjesto da urlamo, kao što je Vitez u ulozi suca Benčića, simbola pravde i pravednosti, naglašeno protestirao.

Taj je protest i neka vrst histrionskoga kontinuiteta s prošlošću, osobito bliskom, koji se ne smije zanemariti kada je riječ o družini Histrion. Lani je to bilo očito u komediji Francekova teta Nine Škrabe, koja se bavila Domovinskim ratom i hrvatskom politikom, koju Vitez sada sagledava u širem kontekstu; znatno produbljuje povijesne uzroke koji se prečesto zamjenjuju s posljedicama te kritizira političare koji svoje pogrešne političke odluke opravdavaju povijesnim uzrocima, a ne svojom nesposobnošću.

Naravno, samo to nije ono zbog čega publika hrli na predstave Histriona, ali nije ni nevažno, jer se u svakoj njihovoj predstavi dade iščitati, ili barem naslutiti, politički komentar zbilje. I stoga jer je njihov repertoar namijenjen širokom krugu publike, koja na njihove predstave ide zbog jasnoće poruka i predane glumačke igre.

Premda po spektakularnosti i glumačkim ostvarenjima ovoljetna Kći Lotrščaka umnogome zaostaje za istoimenom predstavom od prije 27 godina, no i ovom predstavom Glumačka družina Histrion – koja svake godine nije ista jer pristižu novi histrioni koji slijede gotovo polustoljetni kontinuitet družine – potvrdila se kao poželjna vrijednost hrvatskoga pučkog teatra i kao miljenik zagrebačke publike.

U tome, uz već spomenutog Viteza, zasluge itekako ima glumački ansambl: Davor Svedružić, Žarko Potočnjak, Franjo Kuhar, Ivan Magud, Mirela Brekalo, Žarko Savić, Ivan Jončić, Ivan Pucar i naravno histrionski poletarci Vini Jurčić (Manduša), Ivan Čuić (Divljan) i Martin Kuhar. Simpatičnu scenografiju kreirao je Miljenko Sekulić Sarma, a kostime Elvira Ulip.

Vijenac 610 - 612

610 - 612 - 20. srpnja 2017.

Klikni za povratak