Vijenac 610 - 612

Film, Naslovnica

Filmofilski prijedlozi za ljetnu zabavu

Ljeto uz velike i male ekrane

Josip Grozdanić

Pod pojmom tipičnih ljetnih filmova već desetljećima se podrazumijevaju visokobudžetni projekti jednostavnih priča te adaptacije superherojskih stripova. Ako bijeg od ljetnih vrućina tražite na malim ekranima, ili na internetu, idealni su naslovi kultni filmovi Dan velikih valova Johna Miliusa, Bergmanovo Ljeto s Monikom te Ljeto Érica Rohmera

 

 

Kad se na početku kalendarskog ljeta 1975. u američkim kinima počela prikazivati pustolovna triler-drama Ralje Stevena Spielberga, superiorna adaptacija romana Petera Benchleyja, filmofili su dobili ne samo horor nad hororima sjajno gradirane tjeskobe, funkcionalno, ali i vrlo slojevito profiliranih likova, maestralno orkestriranih zbivanja, iznimno sugestivne režije i do najsitnijega detalja promišljene naracije nego i intrigantnu studiju tadašnje klasne Amerike stratificirane u likovima čuvara zakona i stupa male provincijske zajednice Royja Scheidera, morskog biologa i intelektualca Richarda Dreyfussa te običnog i grubog lovca na morske pse Roberta Shawa kao ključne „narodske“ snage. U intrigantnom kontekstu Ralje su ponudile kod nas i danas aktualan prikaz odnosa političke moći u mjestu orijentiranu isključivo na turizam, zbog kojeg su vlasti spremne ugroziti i ljudske živote, a na značenjskoj razini svijest o važnosti spajanja iskusnog i tradicionalnog (oličena u Shawu) s neiskusnim i modernim (Dreyfuss), da bi se uz pomoć racionalnog, uvijek budnog i obiteljski usidrena zakona mjesto oslobodilo terora i vratilo u normalno stanje. Ralje s mehaničkim morskim psom nazvanim Bruce tada su postale i do danas ostale najveći ljetni film, onaj zbog kojeg su godinama nakon premijere gledatelji s nelagodom ulazili u more, koji je inicirao mnoštvo sličnih projekata od Orce: kita ubojice Michaela Andersona snimljena dvije godine poslije preko inferiornih nastavaka serijala Ralje i Harlinova Dubokog modrog mora do posljednjih godina aktualnog trash-serijala Sharknado, a i danas se doimaju podjednako svježim, originalnim, inovativnim i energičnim, jednako kao u doba premijere. Nije stoga čudo što kabelske TV-postaje tijekom svakog ljeta eponimno Spielbergovo remek-djelo obvezno uvrštavaju u programske satnice, jer posrijedi je ostvarenje superiorno svemu slične tematike snimljenu tijekom protekla više od četiri desetljeća.

Bučna akcija i specijalni efekti

Pod pojmom tipičnih „ljetnih filmova“ već desetljećima se ponajviše, ali ne samo u Hollywoodu, podrazumijevaju projekti neobveznih zapleta i jednostavnih priča, realizirani uz visoke proračune i s tinejdžerima kao idealnom ciljanom publikom, stoga i protagonistima mlađih ili ranih srednjih godina, uz mnogo bučne akcije i specijalnih efekata, poželjno što više romantičnih detalja, na egzotičnim ili manje poznatim lokacijama i uz zarazan soundtrack koji će pridonijeti većoj gledanosti i boljoj marketinškoj pokrivenosti filmova. Uz pojam ljetnog filma praktički automatizmom ide imenica hit, a u manje ili veće hitove promeću se oni naslovi koji najviše udovoljavaju navedenim zahtjevima. Pritom nije nužno, ali jest poželjno, da zapleti budu inteligentni, da filmovi budu čvrsto žanrovski usidreni, da se i u slučajevima realistični(ji)h prosedea umeću komični i fantastični elementi, uz barem prstohvat romanse i otvoreni završetak iz kojeg se u slučaju komercijalnog uspjeha početni projekt može pretvoriti u unosan serijal. Savršeni primjeri ljetnih hitova posljednjih su godina adaptacije superherojskih stripova tvrtke Marvel i u manjoj mjeri DC-a (i u kvalitativnom i u komercijalnom smislu drastično inferiornijega sve do premijere recentne Wonder Woman redateljice Patty Jenkins), u dobroj mjeri i sve unificiraniji i generalno nezanimljiviji crtići, među kojima je revoluciju prije više od dva desetljeća pokrenuo Pixar, manje ili više moronske i(li) romantične komedije koje ipak osjetno gube dah, ekranizacije sadržaja računalnih igrica i zabavnih parkova (serijali Transformers i Pirati s Kariba) te poneki izvedbom konvencionalniji akcijski triler, barem donekle ambiciozniji u slučaju da su na odjavnoj špici u bilo kojoj funkciji Michael Bay, Luc Besson ili Antoine Fuqua.

Bessonov francuski Hollywood

Holivudski ljetni hit bez Michaela Baya posljednjih je dvadesetak godina nemoguće zamisliti, pa se tako u hrvatskim kinima trenutno prikazuje šesti nastavak Transformersa podnaslovljen Posljednji vitez, a riječ je o uobičajeno budalastoj, prizemnoj, infantilnoj i u trajanju od dva i pol sata prilično zamornoj orgiji akcije i specijalnih efekata, od koje gledatelje već nakon sat vremena počinje boljeti glava. U upornim i već vrlo napornim pokušajima nadmetanja s Hollywoodom, nekad ugledni Luc Besson neumoran je i kao scenarist (Colombiana 1 i 2, Lucy i uskoro Lucy 2) i kao producent (serijali 96 sati i Transporter, najavljeni Odmetnici) i kao redatelj, pa potkraj srpnja i u hrvatska kina stiže njegov kompletan autorski projekt Valérian i grad tisuću planeta, prilagodba glasovita te i kod nas popularna strip-serijala Valérian i Laureline scenarista Pierrea Christina i crtača Jeana-Claudea Mézièresa. Kako se može pretpostaviti na temelju foršpana, filmska inačica storije o naslovnom paru agenata koji u 28. stoljeću u glavnom gradu Terranskog Carstva Galaxityju čovječanstvo štite od opakih putnika kroz vrijeme, Besson je oblikovao s osloncem na njegov Peti element, s tendencijom vizualnoga fasciniranja gledatelja i u najraskošnijem zamislivom koloritu. Ako film posjeduje barem dio šarma i privlačnosti, baš kao i filozofičnosti i metafizičnosti prvoga razdoblja strip-serijala, bit će to pravi uspjeh za Bessona kakva gledamo već petnaestak godina. U istih petnaestak godina filmske adaptacije Marvelova serijala o Spider-Manu već treći put kreću iz početka, ovaj put pod naslovom Spider-Man: Povratak kući i u režiji Jona Wattsa, koji se u određenoj mjeri prije dvije godine afirmirao kod nas nedistribuiranim trilerom Cop Car. Wattsovo je čitanje Spideyja sasvim solidno, dinamično, zgodnim detaljima nakrcano i svježe te obogaćeno odličnom ulogom Michaela Keatona kao slojevitog negativca koji je podjednako uvjerljiv i kao hladnokrvni ubojica i kao obiteljski čovjek. Uklopljenost tog filma u univerzum Marvelovih Osvetnika može se shvatiti i kao svojevrsni jamac da kroz tri-četiri godine neće uslijediti još jedan reboot franšize, kao i uvijek namijenjene novim i mladim gledateljima.

Milius, Bergman i Rohmer

Ako bijeg od ljetnih vrućina odlučite potražiti na TV-kanalima koji nude starije i klasičn(ij)e naslove, ili pak na internetu, (Zagrepčani mogu i u Knjižnici grada Zagreba na Starčevićevu ili Cvjetnom trgu, koje imaju bogate kolekcije DVD-a), mogućnosti pronalaženja vrijednih, pametnih, suptilnih, emotivnih i izvrsno režiranih ostvarenja ljetnog ugođaja i(li) tematike su vam doslovce bezgranične. Idealni filmski naslovi koji odmah padaju na pamet su kultna egzistencijalna generacijska drama Dan velikih valova Johna Miliusa, impresivna Bergmanova romantična drama Ljeto s Monikom te žanrovski srodni naslovi Ljeto Érica Rohmera i Ljetno doba Davida Leana. Iako je u vrijeme premijernoga prikazivanja krahirao na kinoblagajnama, Dan velikih valova općenito se drži najuspjelijim Miliusovim filmom, a priča podijeljena u četiri čina proteže se kroz razdoblje od dvanaest godina te govori o prijateljstvu trojice isprva mladića čije će sazrijevanje i živote obilježiti ne samo pripadnost surferskoj supkulturi koje je i Milius bio dionikom te joj ovdje daje fascinantnu posvetu nego i traumatični rat u Vijetnamu. Milius nostalgično afirmira pojedince u njihovoj borbi s prirodom, pojedince koji ipak pripadaju jasnoj skupini te su obilježeni i tradicionalnim vrednotama, etikom i mogućnošću njezina gubitka, a osim elegantnom naracijom (i vizualnom) te impresivno snimljenim sekvencama jahanja na valovima, cjelina osvaja i nenametljivom i nimalo patetičnom liričnošću, kao i osjećajem romantičnog žaljenja za vremenom čiji su protagonisti mogli biti nevini sanjari. Dok Bergman u Ljetu s Monikom nudi svoju inačicu švedskih ljetnih romansi, romantičnost i poetičnost krajolika kontrastirajući s nedokučivošću ljudske prirode i tjeskobom egzistencije, filmaš „nevidljiva stila“ Rohmer u Ljetu kroz prikaz ljetnog odmora privlačne Delphine predočava raskorak između velikih očekivanja od svakogodišnjega ljetovanja i prema autoru neizbježna razočaranja, koje se nerijetko doživljava poput osobnoga neuspjeha. Sa sličnim se nevoljama susreće i Amerikanka Jane Hudson (Katherine Hepburn) tijekom boravka u Veneciji u Leanovu Ljetnom dobu, koja priželjkivanu ljetnu romansu doživi s markantnim Renatom (Rossano Brazzi), da bi otrežnjenje stiglo u obliku njegove supruge i djece.

Jacques Tati i domaći aduti

Melodrama Iznenada, prošlog ljeta Josepha Loseyja, adaptacija istoimenoga kazališnog komada Tennesseeja Williamsa, bavi se omiljenim Williamsovim motivom, analizom licemjernih odnosa u disfunkcionalnim dobrostojećim obiteljima opterećenima naglašenim patrijarhatom ili matrijarhatom, koje prikazuje na provokativne i za ondašnje pojmove gotovo šokantne načine. Mankiewiczeva režija sigurna je i sugestivna, a ključan je motiv kod Williamsa često naznačena istospolna seksualna orijentacija bogataškog sina, iz suočavanja s kojom i proizlazi središnja dramska napetost. Također Rohmerova humorna romantična drama Pauline na plaži, treći nastavak njegova serijala Komedije i izreke, storija je o razvedenici koja smirenje od životnih oluja bezuspješno traži u ljetovalištu, u koje stiže u pratnji petnaestogodišnje nećakinje. Izreku „pakao, to su drugi“ Rohmer iznimno učinkovito izokreće u „pakao, to smo mi“, a autor se još jednom iskazuje kao veliki moralist trajno zaintrigiran temama hirovitosti i nestalnosti ljudske naravi. Humorna drama s elementima fantastike Céline i Julie idu na jedrenje Jacquesa Rivettea površno je temeljena na dvjema pričama Henryja Jamesa, a riječ je o halucinantnom ostvarenju u kojem Rivette propitkuje filmsku formu i naraciju, baš kao i dramaturšku strukturu, karakterizaciju likova i elaboriranje njihovih odnosa. Napokon, antologijski Odmor gospodina Hulota u kojem je redatelj i glavni glumac predstavio svog karakterističnog protagonista, visokog i nespretnog čudaka s lulom, vrlo duhovito i s osloncem na slapstick satirično ismijava u vrijeme nastanka filma pomodnu „kulturu“ turizma sa svim što je prati, od gužvi i hedonizma do modernizacije.

Ako tijekom ljeta namjeravate posegnuti za domaćim filmovima, tu su komedija Lito vilovito Obrada Gluščevića s Borisom Dvornikom i Ljubišom Samardžićem u rolama najboljih prijatelja i zavodničkih rivala te Babajin Izgubljeni zavičaj, na naglašeno lirskim i pastoralnim romanima Izgubljeni zavičaj i Izvanbrodski dnevnik Slobodana Novaka temeljena egzistencijalna drama o sredovječnom muškarcu koji se nakon mnogo godina zbog pogreba člana obitelji vraća na rodni otok te prisjeća djetinjstva i prvog erotskog iskustva. Babajina je režija iznimno sugestivna i poetična, a cjelina je oblikovana kao melankoličan film stanja, a ne zbivanja, u kojem je mediteranski način života dočaran toliko impresivno da ga je gotovo moguće osjetiti i omirisati.

Vijenac 610 - 612

610 - 612 - 20. srpnja 2017.

Klikni za povratak