Vijenac 610 - 612

Književnost

Suvremena europska proza: PREPORUKE ZA LJETNO ČITANJE 2017.

Ljeto s lijepom književnošću

BOŽIDAR ALAJBEGOVIĆ

Odabrani naslovi nezaobilazno su štivo, a pri izboru pazili smo na raznovrsnost – geografsku, generacijsku, stilsku i tematsku

 

 

LJeto je razdoblje godišnjih odmora kad se ljudi u većoj mjeri mogu posvetiti lijepoj književnosti, pa smo, kao i prethodnih godina, u ljetnom trobroju određeni prostor posvetili i preporukama za čitanje. Odabrane naslove odreda krasi visoka razina kvalitete i smatramo ih nezaobilaznim štivom, a pri izboru pazili smo na raznovrsnost – geografsku, generacijsku, stilsku, tematsku, sve vrijeme ostajući na terenu suvremene europske književnosti.

Knjige koje rekonstruiraju vrijeme djetinjstva redovito su oplemenjene magijom jer je to životno razdoblje kada se sve čini mogućim i ništa nije pretjerano, dok tajnama tada nedokučivima odrasla dob samo dodaje neobjašnjivost. Jedna od takvih knjiga jest i sjajan roman Lijep i mračan (Hrvatsko filološko društvo i Disput, prev. Matija Janeš) ugledne španjolske književnice Rose Montero, domaćim književnim sladokuscima već poznate po dvjema izvrsnim na hrvatski prevedenim knjigama (Luđakinja u nama, Ljubavnici i neprijatelji). Već naslovom romana Rosa Montero pomalo otkriva karakter svijeta koji u knjizi opisuje, svijeta djetinjstva djevojčice koju, nakon više godina provedenih u sirotištu, preuzima strina Amanda i odvodi je u svoj dom, gdje će mala život nastaviti u okrilju šire obitelji. Nju čini galerija vrlo osebujnih ljudi, a osim strica i strine zarobljenih u lošem braku, mudre i tajnovite bake te vrlo inteligentna, ali povučena i stidljiva bratića, izdvaja se patuljčica Arelai, koja malenoj junakinji otvara put u svijet magije i začudnosti, umnogome joj oblikujući osobnost i način percepcije stvarnosti. Iz pripovjedne perspektive djevojčice koja širom otvorenih očiju upoznaje život, postupno spoznajući da je on u jednakoj mjeri ispunjen čarolijom i strahom, ljepotom i okrutnošću, čitatelj biva transponiran u svijest jedne jedinstvene curice, istovremeno rekreirajući i vrijeme vlastitog djetinjstva i prepoznajući elemente svoga odrastanja prenesene u zrele godine. Roman Lijep i mračan upravo je takav te nas podsjeća na intenzitet dječjeg iskustva, ali i bogatstvo i raznolikost života, u koji uranjamo nepripremljeni, a kako ćemo kroz njega broditi uvelike je određeno upravo našim djetinjstvom i tada stečenima iskustvima i znanjima. U opsegom neveliku, ali sadržajnom i bogatom romanu Rosa Montero vješto kombinirajući bajkovitost i grubost upozorava na nepravednost životne zbilje i dokazuje svu raskoš svoga spisateljskog talenta i svjetotvorstva, ali i sposobnost uranjanja u skrivene zakutke čovjekove duše.

Tematikom djetinjstva bavi se i rumunjski pisac armenskih korijena Varužan Vosganjan (profesor ekonomije i bivši ministar financija) u opsežnom romanu Knjiga šapata (Sandorf, prev. Ana Brnardić Oproiu i Adrian Oproiu). No rekonstrukcija jednoga odrastanja tu je tek podloga nizanju opširne palete pripovijesti što su se šaptale iz generacije u generaciju, a takvoj konspirativnosti uzrok je u naravi sudbina koje se tim pripovijedanjem izlažu. Jer one sve odreda govore o pokoljima, pogromima, progonima što su ih od kasnih 1890-ih pa do potkraj 20. stoljeća proživjeli pripadnici armenskoga naroda. Glavni lik, ujedno pripovjedač u prvome licu, autorov je istoimeni alter ego koji iznosi istinite priče koje je slušao tijekom odrastanja u armenskoj zajednici u Rumunjskoj, a tiču se stradanja pripadnika njegove obitelji i njima bliskih ljudi, počevši od pogroma 1895, preko genocida 1915. i stradanja u Drugom svjetskom ratu pa sve do sovjetskih poslijeratnih zločina i utamničenja u Sibiru. Pritom autor ne propušta ni osvetničku ubilačku operaciju Nemesis pokrenutu protiv nekažnjenih Turaka – pretpostavljenih počinitelja genocida iz 1915, kao ni ubojstvo turskoga konzula u SAD-u potkraj 1970-ih. Dugo prešućivanu istinu o pokolju armenskoga naroda Vosganjan iznosi nelagodnom sugestivnošću, pri čemu je kvaliteta pripovijedanja jednakovrijedna dokumentarnoj važnosti romana, koja se ne tiče samo povijesnih zločinstava nad jednim narodom nego se očituje i u uvjerljivu prikazu egzistencijalne zbilje pod rigidnom Čaušeskuovom diktaturom. Knjiga je to snažne simbolike, potresna, ganutljiva i poetična, pisana na fonu baštine usmenoga pripovijedanja kao sredstva očuvanja nacionalnog identiteta, a unatoč množini svjedočanstava o progonima, ubojstvima, politički uvjetovanu teroru i zločinima rukopis je posve lišen mržnje te usmjeren veličanju života i neponovljivosti, važnosti svakoga pojedinca.

Crni humor, apsurd i bunt

Sljedeća dva romana koja preporučujemo, osim što na sličan način kombiniraju melankoliju i bunt, tugu i nadu, socijalni mimetizam i crni humor, komplementarni su i stoga što ruše našu pogrešnu predodžbu o blagostanju u kojemu navodno žive svi stanovnici skandinavskih zemalja. Roman Smrt vozi audi (Naklada Ljevak, prev. Dora Maček i Mišo Grundler) danskoga pisca Kristiana Banga Fossa za (anti)junaka ima apatičnoga tridesetogodišnjeg Asgera kojega, nakon gubitka posla i raspada ljubavne veze, besparica prisiljava da prihvati posao pomoćnika invalidnoj osobi. To je različitim brojnim boleštinama poharan Waldemar, koji živi na periferiji Kopenhagena u trošnome stanu, životareći od socijalne pomoći. Uz mnogo crnohumornosti, ali i empatije, autor prikazuje životnu svakodnevicu dvojice društvenih otpadnika, autsajdera i osamljenika, žrtava socijalnog darvinizma te društvenog licemjerja i birokratske bešćutnosti, koji svoje tmurne svakodnevne rutine odlučuju dokinuti otisnuvši se na put preko Europe do Maroka, gdje kane potražiti pomoć za Waldemara kod tamošnjega glasovitog iscjelitelja. Na dugome putu njihova se otuđenost otapa, druženje iz nužde pretvara se u, kako se ispostavlja, doživotno prijateljstvo, ali humor sve češće mjesto ustupa tragici garniranoj obilnim nanosima apsurda. U romanu ceste kreiranu na način svojevrsna antiputopisa pred čitateljem se odmataju prizori snažne društvene analitičnosti, europska kultiviranost otkriva svoje ružno naličje, a asketski pročišćen, lapidaran autorov stil svakom novom stranicom sve obilnije biva oplemenjen poetičnošću, ispostavivši se svojevrsnim proznim pandanom kaurismakijevskoga humornog pesimizma.

Istu vrstu društvene analitičnosti garnirane mješavinom apsurda i crnog humora rabi i norveški pisac Frode Grytten u romanu Sutra je ponedjeljak (Hrvatsko filološko društvo i Disput, prev. Željka Černok). No on je pritom izravnije, eksplicitnije i drskije kritičan u priči o vlasniku malenog salona namještaja kojemu posao propada nakon što u blizini Ikea otvori svoju trgovinu, zbog čega se on odlučuje na otmicu osnivača te kompanije. Gryttenov roman srodan je romanu Gangabanga Ivana Vidića (AGM, 2006), čiji antijunak također poseže za kriminalom kao oruđem osvetničke borbe protiv legaliziranih, korporativnih pljačkaša. No dok su antijunaci romana Kristiana Banga Fossa indirektne žrtve nepravde uzrokovane društveno-ekonomskim uređenjem, Gryttenovi i Vidićevi protagonisti viktimizirani su izravno pohlepom kapitalista. Fossovi Waldemar i Asger zato tek pokušavaju umaknuti svijetu koji ih svakim danom sve više sustiže, dok Gryttenov i Vidićev antijunak posežu za odmazdom, vlastitim snagama pokušavajući ispraviti nepravdu. No bez obzira na razlike u predvidljivosti ishoda, oba romana (ali i Vidićev) u sličnoj su mjeri obavijeni apsurdom, ironijom i crnim humorom te su podjednako subverzivni i zabavni, ali često i tužni.

Putovanja,
izmještenost i identitet

Motiv putovanja obilno je zastupljen i u romanu Izgubljena prtljaga (Fraktura, prev. Nikola Vuletić) katalonskoga pisca Jordija Puntija, u kojemu se četvorica sredovječnih muškaraca, nakon što saznaju da su svi sinovi istoga oca (iako žive na različitim stranama Europe – Njemačka, Francuska, Španjolska, Velika Britanija) zajedno upućuju u potragu za njim, diljem duge i nepregledne, nepredvidljive autoceste života. Tragajući za nestalim ocem (koji je tek kratkotrajno živio sa svakim od njih i njihovim majkama tijekom njihovih djetinjstava) oni susreću brojne ljude, proživljavaju različite pustolovine te postupno sklapaju mozaik očeva života (po profesiji vozača kamiona) istovremeno saznajući i brojne dotad im nepoznate detalje iz života svojih majki te nadograđujući vlastite identitete. U romanu prepunu neočekivanih obrata, punog događajnosti, humora, strasti, ljubavi i erotike, ali i nesreće, razočaranja i tuge autor kombinira različite pripovjedače, diskurse i načine izražavanja. Osim što nijansirano portretira široku galeriju ljudi i izlaže putanje njihovih sudbina Jordi Punti sugestivno kroji i panoramsku društveno-političku sliku Europe druge polovine 20. stoljeća, jednakom uvjerljivošću oslikavajući npr. atmosferu studentskih nemira u Parizu 1968. i Francovu diktaturu u Španjolskoj, u dinamičnu romanu mozaičke strukture, kreiranu nizanjem velikog broja usporednih pripovjednih cjelina s različitim nosećim protagonistima u svakoj od njih.

U romanu Skrivena kamera (VBZ, prev. Borjana Prošev-Oliver) Europskom nagradom za književnost ovjenčana makedonska spisateljica Lidija Dimkovska bavi se tematikom tolerancije, istovremeno problematizirajući ljubav, umjetnost, emigraciju, nomadizam, identitet i (ne)pripadnost, u priči o troje umjetnika koji se upoznaju i zbližavaju tijekom tromjesečnog boravka u umjetničkoj rezidenciji u Beču. Protagonistica je makedonska spisateljica Lila, koja u Beču dijeli stan s albanskom fotografkinjom Edlirom i pakistanskim glazbenikom Josephom. Kroz udvojeno pripovijedanje (transkripcija snimke skrivene kamere i Lilin autofikcijski dnevnik) čitatelj svjedoči međusobnim odnosima troje umjetnika, ali prati i Liline reminiscencije na djetinjstvo u Šlegovu i odrastanje u Skopju, retrospekcije njezinih studentskih dana, lektorata u Rumunjskoj i brojnih putovanja po svijetu, a u svojim bilješkama ona iz pozicije izmještenosti propituje i svoj recentni život, s trenutnim domicilom u Sloveniji, kamo ju je odvela ljubav. Sučelivši i zbliživši ljude različitih nacionalnosti Lidija Dimkovska na razini pojedinačnoga progovara o univerzalnome, opire se stereotipima i ukazuje na apsurdnost međunacionalnih trvenja, u Drugome i Drukčijemu prepoznajući bogatstvo i raznolikost koja spaja, iako upravo to mnogi uzimaju kao razlog razdvajanja i netrpeljivosti. Skrivena kamera roman je iznimne profiliranosti likova; to je psihološko-političko-ljubavni roman koji iz razine osobnog i pojedinačnog progovara o općem, izdižući individualnost iznad kolektiviteta bilo koje vrste te umjetnost promovirajući kao sredstvo propitivanja, analize, upozorenja, ali i zbližavanja, sjedinjenja i kultivacije.

Vijenac 610 - 612

610 - 612 - 20. srpnja 2017.

Klikni za povratak