Vijenac 610 - 612

Kazalište

Roald Dahl,  James i divovska breskva na Osječkom ljetu kuture, red. Dragoslav Todorović

Iznevjerena očekivanja

Igor Tretinjak

Već u sedmoj rečenici svoga prvog romana za djecu James i divovska breskva slavni Roald Dahl ubio je mamu i tatu naslovnoga junačića. I to na poprilično začudan i groteskan način – pretvorivši ih u slasne zalogaje nosorogu odbjeglu iz londonskoga zoološkog vrta. Oduzevši mu na samu početku mamu i tatu, Dahl je svom junaku podario nešto u prostoru romana mnogo važnije – nuždu, ali i slobodu da se realizira, da pomiče vlastite granice i, na koncu konca, proputuje svijet u divovskoj breskvi. U predstavi James i divovska breskva, nastaloj u koprodukciji Osječkog ljeta kulture i Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića iz Osijeka, redatelj Dragoslav Todorović nije roditelje glumaca predao u ruke nekoj osječkoj rogatoj zvijeri, ali im je dao (glumcima, ne roditeljima) prilično veliku slobodu da se razigraju i polete u izvođačke visine. Nažalost, za razliku od Jamesa koji je priliku odlično iskoristio, na kraju nevjerojatno čudnovata i čudesno nevjerojatna putovanja, uživajući u zasluženu trijumfu, osječki glumci odradili su nešto tanji posao.

Nakon što ostane bez majke i oca, junačića odgajaju zle tete koje postaju žrtvama divovske breskve, Jamesove suputnice i prijevoznog sredstva u pustolovinama koje slijede. U tim spoznajnim putovanjima, kako to već ide, mališan upoznaje vlastite snage i čudnovate prijatelje, preskačući sve prepreke do cilja. Tako bismo u nekoliko crtica mogli ispričati glavnu ideju romana. Tu osnovnu nit beskrajno je zaigrani Dahl širio i bogatio začudnim epizodama, likovima i elementima, stvorivši razigran i pomaknut svijet romana. Njega je za scenu prilagodila Marina Bjelić Đurić, putem ga dobrim dijelom osiromašivši i pretvorivši u nekoliko zaokruženih epizoda vrlo slabašno povezanih u cjelinu. Slabost dramatizacije kulminirala je u vrlo tankom kraju, koji s nagradnim klizanjem kao tek tada uvedenom Jamesovom „ljubavi“ nije uspio emocionalno zaokružiti priču, što je bilo nužno.

Svojevrsni paradoks nepovezane cjeline leži u činjenici da je redatelj Dragoslav Todorović predstavu zamislio kao teatar u teatru s pripovjednim slojem kao zahvalnim okvirom koji otvara prostor (lutkarskoj) igri. Nažalost, redatelj je pripovjedni sloj uvukao i u samu igru, dobar dio akcije ispričavši (s posebno neuvjerljivim i scenski neprivlačnim „reporterskim javljanjima“), čime je bez čvršćega dramaturškog opravdanja poništio odnos vanjskog i unutarnjeg okvira. Rezultat toga bio je raspad početne ideje te sadržajni kaos iz kojeg su nasumce iskakale razne avanture, poput početka putovanja u kojemu se James neobjašnjivo nađe u breskvi. Šteta, jer struktura epskog teatra, ako je čvrsto i dosljedno oblikovan, pruža beskrajne mogućnosti igre koje odlično pristaju Jamesovu i Dahlovu začudnom i grotesknom svijetu. Umjesto redateljske igre, Todorović je, kao što smo rekli, palicu igranja prepustio glumcima, koji pak nisu uspjeli izvući maksimum iz pružene prilike. Jedan je od razloga mekoća strukture koja ih je primorala da prime uzde u svoje ruke, čime su si rezali kreativna krila. A kad bi i pustili uzde, zgodno se zaigravši, umjesto da predstava poleti na krilima njihove energije, dogodio bi se izvedbeni i scenski kaos.

Edi Ćelić, kojega iz predstave u predstavu omatamo epitetima ponajboljega hrvatskog animatora i glumca za djecu, ovaj nas put nije oduševio. Štoviše, s dječakom Jamesom ušao je u maniru, dobrim dijelom ponovivši likove dječaka Ivana u Devetoj ovčici i malenog Tima iz Nije me strah. I glasom i pokretima naslonivši se na njih, propustio je stvoriti autentičan lik. No zato je bio odličan u svim drugim ulogama, od pripovjedačke, gdje je unosio ludičnost i silnu energiju, do vrlo zgodnih i duhovitih minijatura poput lika kapetana. Ovom se predstavom na scenu nakon nekoliko godina stanke (zbog ravnateljskih obveza) vratio Ivica Lučić (u alternaciji sa Srđanom Kovačevićem). Iako je unio mnogo energije u igru, posebice u pripovjedne zadatke, te je na trenutke bio vrlo duhovit, povremeno je bio neprecizan te nije uspio stvoriti kontinuitet u igri tijekom cijele predstave. Gošća Maja Lučić Vuković (alternacija Kristina Fančović) tehnički je bila vrlo dobra, no karakterno nije uspjela oblikovati dopadljive likove prve tetke i gliste. Umjesto zaigrane groteske, što su joj nudile i lutke i karakteri, u obama je likovima naglasak stavila na pomalo distanciranu strogoću, izgovarajući tekst stisnuta grla. Za razliku od nje, Aleksandra Colnarić oblikovala je duhovite likove druge tetke i svilene bube, razigravši ih i pokretom i glasom, a posebno duhovito bilo je tepanje i gutanje slogova kod bube.

Uz glumce na sceni je bio i Ervin Lustig, koji je uživo izvodio glazbu. Za razliku od predstava studenata osječke umjetničke akademije, koje Lustig snažno podiže dinamičnim izvođenjem vlastite glazbe, ovdje je bio pomalo sputan diskretnom glazbom Vladimira Pejkovića, svedenom na promjene i pokoje ocrtavanje atmosfere. Irina Somborac stolne je lutke oblikovala u opreci realističnoga Jamesa s jedne strane i vizualno zaigranih začudnih lutaka koje ga okružuju, lutkarsku igru smjestivši na nevelik stol i ostavivši glumcima dovoljno prostora za glumačku igru. Igor Elek uglavnom je uspješno prilagodio rasvjetu vanjskom prostoru dvorišta Rektorata osječkog sveučilišta, gdje se predstava igrala.

Zaključno, predstava James i divovska breskva nije iskoristila potencijale romana, redateljske ideje ni glumačke izvedbe, ne ispunivši naša visoka očekivanja.

Vijenac 610 - 612

610 - 612 - 20. srpnja 2017.

Klikni za povratak