Vijenac 610 - 612

Kazalište

Nikolaj Erdman, Život je lijep, Makedonski naroden teatar, Skopje, na Danima satire, HNK, Zagreb

Dogodilo se kazalište

Mira Muhoberac

Premijeru svoga briljantnoga djela Samoubojica (1928), koje je napisao s dvadeset i šest godina, ruski dramatičar Nikolaj Robertovič Erdman, progonjen u 1930-ima, nije doživio: cenzura ga je zabranila, a praizvedeno je tek 1969. u Göteborgu. U satiričnoj komediji Mandat iz 1924. mladi autor predočuje preokrenuto vjenčanje i tragedijski apsurd, a u drami Samoubojica prikazuje preokrenuto samoubojstvo. Osim niti tradicije satiričnih drama N. V. Gogolja i L. Tolstoja pronalazi se i aktualnost samoproglašenih „komunista“ ili ideoloških „samoubojstava“, ali i anticipacija teatra apsurda te utjecaj groteskne satirične poezije Vladimira Majakovskoga, koju sin baltičko-njemačkih disidenata uvodi rušeći poetičke konvencije.

Bugarski filmski i kazališni redatelj Aleksandar Morfov, ucrtavajući i sjećanje na cenzure Mejerholjdova, Kazališta Vahtangov i Stanislavskijeva pokušaja insceniranja i silnica političkoga režima koje vode Erdmana u sibirske zatvore staljinističkih progona, adaptira to djelo i postavlja ga u Skopju na pozornicu Makedonskoga narodnoga teatra s dramaturginjom Zagorkom Pop-Antoskom Andonovskom prošle godine, 10. travnja, pod naslovom Životot je prekrasen. Hrvatska je publika tu predstavu imala priliku vidjeti na Danima satire, na pozornici Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu, u 200-minutnom trajanju. Adaptacija u središte stavlja tzv. maloga čovjeka, njegove želje, strahove i strasti u okovima pritisaka licemjerna, interesima sklona društva. Grandiozna i minuciozna režija, usmjerena na skupne i na intimne ljudske, obiteljske prizore, s velikom dozom strasti, energije i osjećaja za ritam i tempo na sceni prikazuje spektakularnu mješavinu ridikuloznosti i sublimnosti. Krivotvoreno samoubojstvo radi vlastita probitka Morfov gradi kao snažnu alegoriju i satiru na tadašnji i današnji politički režim s Kremljom u središtu i s posvećenim glumačkim ansamblom.

Nikola Ristanovski kao Semjon Semjonovič Podsjekaljnikov koncentrirano i potresno prikazuje, na rubu malenoga prostora za spavanje i slušanje radija, gubljenje smisla za život bez mogućnosti zaposlenja u trenutku koji već dugo traje i u našoj suvremenosti, kad je politika postala redatelj svih događanja i kad se ljudi zanimaju samo za novac i same sebe. Potencijalni, falsificirani ili lažni samoubojica ne spava, stalno je gladan, pogotovo noću. „I malome čovjeku treba dati nešto zbog čega treba živjeti“, navodi svoju koncepciju Morfov. Dolazak na rub života otvara tu mogućnost u ostvarenju sjajnoga Ristanovskoga, od besposličara do tragičara i emotivne osobe. Taj je trenutak stvaranja životnoga smisla vidljiv i u stvaranju predstave energijom svih glumaca, uz koreografiju Inge Krasovske, koji precizno i dinamično grade svjetove glazbe, sprovoda, provoda. Predstava se poigrava i kultom ličnosti; iz sekunde u sekundu mijenja se sreća u tugu, ljubav u smrt, odmotavaju se i svlače pa odijevaju slojevi predstave života koju prati peteročlani orkestar „Raskrši se“, uz karakterno pogođene kostime Marije Pupučevske.

Dana 18. lipnja u Zagrebu se dogodila rijetko viđena predstava koja je restrukturirala HNK-ove neobarokne prostore zahvaljujući i scenografiji bugarskoga scenografa Nikole Toromanova. Obuhvatila je sve dimenzije, od proscenijskih prostora u kojima je čak i WC, uz prvu ložu, i rublja na balkonu kraljevske lože prvoga kata, do uključivanja cjelokupne širine, dubine i visine pozornice. Marijina majka, Serafima Iljinična (izvrsna mlada glumica Biljana Dragičević Projkovska), punica mogućega samoubojice, spava na strojevima za pranje rublja koji nisu u funkciji preokrećući ruske dvadesete godine dvadesetoga stoljeća u tugu i bijedu istočnoeuropskih ljudi i zgrada i stotinu godina poslije.

Crnohumornu začudnu predstavu posvećeno prati publika, reagirajući na sve duhovitosti. Originalna estetika i redateljski kod, filmski režirane skupne scene, ali i fokus na detalje i krupni kadar, moderna predstava donijela je u Zagreb rijetko viđenu, pravu teatarsku atmosferu. Dogodilo se kazalište.

Ističemo izvrsnu scenu pokušaja sviranja bas-tube Semjona Semjonoviča, Nikole Ristanovskoga kao središnju metonimijsko-sinegdošku alegorijsku i karizmatičnu točku. Prikaz i parodija potrebe za organiziranjem svega u životu, uključujući sprovod, a ovdje poticanje i organizacija samoubojstva, ipak završava optimistično, radosnim davanjem. U totalnom nogometu svi idu u napad i vraćaju se u obranu. U ovom, totalnom kazalištu, svi glume sve, i u napadu i u obrani, i na prosceniju i u dubini. Bravo!

Na 41. po redu Danima satire Fadila Hadžića predstava Život je lijep proglašena je najboljom predstavom. Nagrađeni su i Nikolina Kujača, za duševnu ulogu Marije Lukjanovne, i Nikola Ristanovski, za ulogu S. S. Podsjekaljnikova, koji je u Zagreb ponovno donio pravo glumačko čudo i ljubav istinskoga posvećenika.

Vijenac 610 - 612

610 - 612 - 20. srpnja 2017.

Klikni za povratak