Vijenac 609

Naslovnica, Tema

U povodu 400. godišnjice smrti FAUSTA FRANČIĆA

Faust Vrančić – izumitelj svjetskoga glasa

Marijana Borić

Najvažnijim projektima i idejama Faust Vrančić nadilazi svoje vrijeme, a važnošću prerasta granice epoha. Raznolikost i širina njegovih interesa svjedoče da je Vrančić u pravom smislu utjelovljivao renesansnog erudita, svestranog i obrazovanog čovjeka, podjednako sklona teorijskom promišljanju kao i aktivnom djelovanju, najbolje opisana pojmom homo universalis

 

 

Veliki hrvatski humanist, polihistor i kozmopolit Faust Vrančić (Faustus Verantius, Fausto Veranzio, Faustus Verancsics) bogatim se i raznovrsnim opusom te specifičnim životnim putem ističe među hrvatskim renesansnim misliocima. Bavio se različitim područjima, ali u javnosti ponajviše se percipira kao izumitelj svjetskoga glasa, zahvaljujući ugledu koji uživa njegov tehnički priručnik Machinae novae (Venecija, 1615/16), jedno od kapitalnih djela renesansne tehnike. Najvažnijim projektima i idejama Faust Vrančić nadilazi svoje vrijeme, a važnošću prerasta granice epoha. Razvijao se i oblikovao u renesansnom ozračju te se u skladu sa značajkama vremena u kojem je živio ostvarivao u različitim aspektima života. Osim plodna opusa svojom je sposobnošću postigao visoke položaje u javnom, društvenom, političkom i crkvenom životu. Tijekom gotovo dvadesetogodišnje službe kod njemačko-rimskoga cara i hrvatsko-ugarskoga kralja Rudolfa II. ostvario je uspješnu političku karijeru. Raznolikost i širina njegovih interesa svjedoče da je Vrančić u pravom smislu utjelovljivao renesansnog erudita, svestranog i obrazovanog čovjeka, podjednako sklona teorijskom promišljanju kao i aktivnom djelovanju, opisana pojmom homo universalis.

Rodio se u Šibeniku 1. siječnja 1551. kao dijete Mihovila Vrančića i Katarine rođene Dobrojević. Pripadao je patricijskoj obitelji koja se u 14. stoljeću pred Osmanlijama doselila iz Bosne u Šibenik, te se postupno, tijekom više naraštaja, uspinjala u gradskoj hijerarhiji i povezala rodbinskim vezama s nekoliko uglednih obitelji u Dalmaciji. Vrančići su kao i neke druge hrvatske velikaške obitelji u teškim prilikama prodiranja Osmanlija nastojali osigurati opstanak zauzimajući važne položaje u dignitariju Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva. Stoga su veliku važnost pridavali dobrom odgoju i obrazovanju mladog naraštaja.

Vrančić i Galileo

Faust Vrančić svoje izvanredno obrazovanje i početne impulse u službi može zahvaliti obitelji, a osobito stricu Antunu Vrančiću, nadbiskupu ostrogonskom, primasu Ugarske i kraljevu namjesniku. Već u dobi od deset godina kao vrlo nadaren poslan je Faust na sedmogodišnje školovanje u Ugarsku (1561-1567). Zatim odlazi na čuveno sveučilište u Padovu, gdje studira pravo i filozofiju (1568-1572), jer je prema željama obitelji trebao nastaviti primjerom strica Antuna i njihovih rođaka bana Petra Berislavića i biskupa Ivana Statilića, uglednog diplomata i pravnog stručnjaka na dvoru hrvatsko-ugarskoga kralja.

Nije poznato je li Faust Vrančić već u doba studija pokazivao interes za tehniku, ali zasigurno se tijekom studija filozofije upoznao s matematičkim i fizikalnim znanjima svojega doba, što je bio određeni teorijski okvir i obrazac na kojem je potom temeljio svoj pristup tehničkim problemima. U postojećoj literaturi o Vrančiću često se može pročitati da su Fausta zanimala djela i pokusi znamenitoga Galilea Galileija (1564-1642). No među Vrančićevim spisima nema sačuvanih dokumenata koji bi nas upućivali na takav zaključak. Galilei je promicao razvoj matematičkih metoda i njihovu primjenu u prirodnim znanostima te sustavno korištenje pokusa kao osmišljenog i metodički osviještenog postupka, kojim postavljamo pitanja i dolazimo do istinskog znanja o prirodi i pojavama u svijetu oko nas. U Vrančićevim tekstovima nema potvrde da je poznavao ili metodologijom slijedio radove Galilea Galileija. Štoviše, detaljnim uvidom u Vrančićeve Machinæ novae, vidljivo je da se njegov rad ne oslanja na matematička, bilo geometrijska ili numerička kvantitativna tumačenja, već su opisi fenomenološki, a tumačenja kvalitativna. Galilei je promicao zamisao da je knjiga prirode napisana jezikom brojeva, a Faust Vrančić svoj je tehnički opus dovršio upravo u vrijeme kada se ta plodonosna zamisao tek počela afirmirati, najprije u znanosti, a tek potom u tehnici. Stoga je Vrančić kao i mnogi drugi njegovi suvremenici, inženjeri i konstruktori, svoje tehničko projekte u djelu Machinæ novae opisivao samo fenomenološki te ih gledano iz aspekta renesansne primjene matematike i matematičkih metoda koncipirao na potpuno drugačijem metodološkom pristupu od Galileijeva.

Pretpostavlja se da je Vrančić prve poticaje za oblikovanje tehničkih projekata i rješenja dobio već vrlo mlad kada je 1579. u dobi od 28 godina obavljao dužnosti vojnog zapovjednika i upravitelja biskupskih imanja u Veszpremu. Dvije godine poslije postaje tajnikom Rudolfa II. (1552-1612) te se seli na carski dvor u Prag, gdje će više godina obavljati razne diplomatske i državničke poslove u službi cara. Nova sredina dala je prilike Vrančiću da produbi znanja. Na dvoru Rudolfa II. okupljao se kulturni krug tada vrlo istaknutih europskih znanstvenika i inženjera. Dosad nije potvrđeno kakve je kontakte Vrančić održavao, ali je neposredne uzore mogao imati u brojnim humanistima i znanstvenicima koji su u to vrijeme također bili u službi na dvoru. Kod Rudolfa II, obrazovanog vladara i pokrovitelja znanosti i umjetnosti, bili su angažirani brojni ugledni promicatelji zapadnoeuropske kulture i znanosti, kao čuveni danski astronom Tycho Brahe (1546-1601), zatim njegov nasljednik na dvoru, autor zakona nebeske mehanike Johannes Kepler (1571-1630), ugledni inženjer i graditelj Adriaen de Vries (1556-1626), veliki konstruktor raznih mehanizama i strojeva Jacopo de Strada (1507-1588), filozof i alkemičar  John Dee (1527-1608) i mnogi drugi. Praški kulturni i znanstveni krug zasigurno je potaknuo Fausta Vrančića na intelektualni rad. Tada je u rukopisu dovršio hagiografsko djelo Život nikoliko izabranih divic, koje će objaviti nakon dvadesetak godina, prikupljao je jezičnu građu za svoj petojezični rječnik, a na temelju sačuvanih dokumenata doznajemo da se bavio i tehničkim projektima, posebice različitim konstrukcijama višenamjenskih mlinova.

Obilje novih izuma

Tijekom 15. i 16. stoljeća raste interes za tehniku te nastaje neobično velik broj tehničkih djela. Teško je razaznati koju je Vrančić onodobnu literaturu poznavao, jer u djelu Machinae novae nije navodio svoje uzore i predloške. Među brojnim tehničkim djelima koja su napisana u to doba Machinae novae ne spadaju u najopsežnija, ali se dotično djelo izdvaja koncepcijom i obiljem novih ideja, koje su znatno obogaćivale dotadašnju tehničku literaturu. Nije poznato kada je Vrančić točno započeo rad na pisanju svoga tehničkog priručnika. Većinu djela objavio je nakon 1605, kada konačno napušta carske službe i položaj kancelara za Ugarsku i Transilvaniju, te se seli u Rim. Razmišljao je o pristupanju isusovačkom redu. Sklapanje prijateljstva s uglednim barnabitima, među kojima je bio i Giovanni Ambrogio Mazenta (1565-1635), priređivač zbirke tehničkih crteža Leonarda da Vincija (1452–1519), potaknulo ga je na pristupanje redu sv. Pavla, tzv. barnabita. U novicijat je stupio 1608. u mjestu Zagarolo u okolici Rima, i u njemu boravio do 1609.

Posljednjih desetak godina života bio je Faust Vrančić isključivo posvećen kršćanskoj vjeri i intelektualnom radu. Djelo Machinae novae priredio je za tiskanje pred sam kraj života, te možemo kazati da se izumiteljstvom bavio gotovo puna četiri desetljeća. U djelo je unio ne samo vlastite ideje već i one koje je smatrao vrijednima afirmiranja, a o njima je čuo od prijatelja ili ih je preuzeo vidjevši ih već realizirane u gotovim projektima na koje je nailazio u različitim gradovima Europe. Time se djelomično može pojasniti specifična struktura i sadržaj Vrančićeve knjige. Vjerojatno se poput mnogih drugih humanista nadahnjivao ne samo suvremenicima, već i djelima antičkih autora kao Arhimeda iz Sirakuze (3. st. pr. Kr.), Filona iz Bizanta (3. st. pr. Kr.) i Herona iz Aleksandrije (1. st.). Preuzete ideje Vrančić obogaćuje vlastitim idejama, zatim ih transformira i na koncu daje nove, tehnički poboljšane projekte. Važno je istaknuti da Vrančić nije bio usredotočen samo na razvoj ideja i naprava nego je bio zainteresiran za cjelokupan proces, od kreiranja projekta do njegove izrade i na koncu ubiranja novčane naknade za korištenje projekta. O tome svjedoče patenti koje je tijekom života zatražio i dobio od istaknutih europskih vladara, još od vremena dok je bio u službi Rudolfa II. pa sve do potkraj života, kada su mu privilegije za izume u djelu Machiae novae dali 1614. francuski kralj Luj XIII. Pravedni i 1615. toskanski vojvoda Cosimo II. Medici.

Djelo Machinae novae sadrži 49 slika velikog formata uz koje je opisano 56 različitih uređaja i tehničkih konstrukcija, a popratni komentari dani su na pet jezika: latinskom, talijanskom, španjolskom, francuskom i njemačkom. Svi izloženi projekti nisu bili novi, ali su mnogi bili izvorno Vrančićevi i značili su veliko obogaćenje dotad poznatih tehničkih oblika i konstrukcija. U djelu Vrančić razmatra različite tehničke probleme: izučava praktične hidrološke probleme, traži uzroke poplava i daje prijedloge kako ih izbjeći, konstruira različite vrste satova, primjenjuje svojstva elastičnosti materijala za akumuliranje mehaničke energije, konstruira mlinove, mostove, razvija ideju i ulogu zamašnjaka kod pogonskih strojeva, bavi se problemima uzvodne plovidbe rijekom i prenošenja velikih tereta. Uz to su ga zanimali tehnološki procesi, organizacija i podjela rada te projekti strojeva za rezanje, mlaćenje i vršenje žita. Vrančić kao ni drugi tadašnji autori sličnih djela i projekata nije mogao riješiti sve probleme kojima se bavio. Za rješenje tih problema bila su potrebna matematička, fizikalna i tehnička znanja do kojih se dospjelo znatno kasnije. Tako na primjer u slučaju velikog broja Vrančićevih projekata (mlinovi, mostovi) bilo je potrebno poznavati teoriju strujanja zraka i vode, za druge skupine projekata bila su potrebna statička načela i pojedini zakoni do kojih spoznaja se došlo postupnim razvojem znanosti tek u 18. stoljeću. Stoga je važno istaknuti da je Vrančić, kao i svi drugi autori sličnih djela tog doba, s obzirom na ondašnje stanje razvoja znanosti, mogao svoje tehničke konstrukcije tumačiti i opisivati samo fenomenološki.

Viseći i metalni most

Vrančić u djelu Machinae novae projektima obuhvaća vrlo raznolika područja tehnike. Međutim neke su tematske cjeline više zastupljene. Uz projekte mlinova koji su u djelu najbrojniji (daje ukupno osamnaest projekata mlinova pokretanih vjetrom, vodom, ljudskom i životinjskom snagom), ističe se skupina projekata mostova. Unutar te skupine projekata neke su od najvrednijh Vrančićevih zamisli. Razvijajući i usavršavajući ideju lučnog mosta, primjenjuje u konstrukcijama različite materijale idući najprije od već poznatih konstrukcija (drveni most i kameni most), da bi u projektu mosta od zvonovine predložio izvanrednu i smionu za to doba zamisao da se takav most izgradi od bronce ili, kako Vrančić kaže, zvonovine; što se često navodi kao jedan od njegovih najvrjednijih prijedloga. Premda se poslije pokazao kao važan za daljnji razvoj tehnike, taj Vrančićev projekt, kao i neki drugi njegovi projekti, nije u to doba bio izvediv. Prvi metalni most sagrađen je tek 1773. u Engleskoj, ali sukladno novovjekovnim graditeljskim principima načinjen je na temelju prethodnog provedenog statičkog proračuna. Vrančić je u komentaru toga projekta također vizionarski predvidio da će se u budućnosti i krovovi kuća pokrivati metalom, što se i potvrdilo u novije doba. Danas se metalni mostovi učestalo koriste diljem svijeta, a konstrukcije se grade najčešće od željeza odnosno čelika.

Kada je riječ o projektima mostova, treba još istaknuti dvije značajne ideje kojima Vrančić prelazi granice vlastite epohe jer je njihova primjena u punom zamahu sve do današnjih dana. Vrančić prvi daje ideju mosta ovješena o lance, dok se njegova konstrukcija nazvana most s jednim užetom danas smatra pretečom žičare jer sadržava sve elemente konstrukcije koje posjeduje moderna žičara. Tijekom četiri stoljeća otkako je Vrančić objavio ove izvanredne projekte, postupno se gubi iz vida njegovo autorstvo, unatoč velikoj važnosti tih ideja i Vrančićevu doprinosu daljnjem razvoju tehnike. Most ovješen o lance u 20. stoljeću jedno je od najučestalijih rješenja kod gradnje mostova za velike raspone. Vrijeme je i tehnološki razvoj tek djelomično modificiralo Vrančićeva rješenja, te se tako umjesto željeznih lanaca danas u konstrukciji ovješenog mosta rabi čelična užad.

Projekt padobrana – Homo volans

Konstrukcija padobrana izložena pod nazivom Leteći čovjek odnosno Homo volans vjerojatno je najpoznatiji Vrančićev projekt. Kroz ljudsku povijest i drugi su se autori bavili idejom takve naprave. U povijesti padobrana spominju se pokušaji u Kini još u 2. st. pr. Kr., a u 15. stoljeću skice padobrana načinili su Francesco di Giorgio Martini, a zatim i Leonardo da Vinci. Međutim Vrančić je prvi dao funkcionalno rješenje koje je konstrukcijom u potpunosti nalik modernom padobranu, te pruža sigurnu zaštitu pri skoku s velikih visina. Nemamo sigurne potvrde je li Vrančić bio upoznat s idejama prethodnikâ jer ih u djelu Machinae novae nigdje ne navodi. Premda je Vrančićev običaj bio da preuzimanje ideja u komentarima uvijek jasno naznačava, takvih zabilješki vezanih uz padobran nema. Znakovito je i da Vrančić u popisu svojih izvornih projekata naslovljenu Naše naprave ili strojevi navodi projekt padobrana kao vlastiti, ali ga ne naziva imenom padobrana već ga navodi opisno: Spustiti se (skočiti) s velike visine i ne ozlijediti se. Vrančić je mogao skicu upoznati preko barnabita Giovannija Mezente koji je 1587. priredio popis tehničkih crteža Leonarda da Vincija, ali za to nemamo sigurnih potvrda. Ideja padobrana postupno se razvijala, od prvih konstrukcija i ranih pokušaja njihove primjene do konstrukcije koja pruža konačno rješenje, odnosno siguran doskok padobrancu. Različiti su elementi utjecali na taj razvoj, a prva znanja koja su se primjenjivala bila su empirijska. To su uglavnom bila zapažanja o djelovanju zračne struje na neke predmete, materijale i specifične oblike vidljive u prirodi.

Vrančićev, Leonardov i Martinijev padobran međusobno se razlikuju u obliku i načinu vezivanja padobranca uz konstrukciju, što je vrlo važno kada razmatramo izvornost Vrančićeva projekta Homo volans. Njegovim načinom vezivanja težište je bilo spušteno, što je znatno doprinosilo općoj stabilnosti i sigurnosti naprave.

Vrančićeva konstrukcija prvi je tiskani projekt padobrana u povijesti tehničke literature. Uz njega je priložio i tehnički opis u kojem ističe važnost odnosa veličine platna i težine čovjeka. Oblikom Vrančićev padobran je četverokutno platno na drvenoj konstrukciji, na stranama jako napeto, tako da stvara protivni pritisak koji pri skoku usporava pad. S obzirom na dimenzije drvenoga čvrstog kostura padobrana načinjenog od četiri okrugle prečke duljine oko 5 metara, povezane u četverokut, padobranac je vrlo teško mogao samostalno skakati s vrha neke građevine. U novije doba znanstvenici su pokušali isprobati skokove s rekonstrukcijama Leonardova i Faustova padobrana. Zaključak tih istraživanja bio je da Vrančićev padobran u odnosu na Leonardov pruža sigurnu zaštitu i pri skokovima s vrlo velikih visina. Stoga se može zaključiti da je, premda se Leonardo prije bavio idejom padobrana, Vrančić dao drukčiju i efikasniju konstrukciju kojom se rješavao problem skoka s visine. Premda ne možemo potvrditi da su u to doba doista vršeni pokusi s Vrančićevim padobranom (unatoč tomu što postoje neki zapisi o Vrančićevim skokovima), možemo neosporno njegovu ideju smatrati pretečom modernoga padobrana jer Vrančićeva konstrukcija sadržava sve elemente od kojih se sastoji suvremeni padobran.

Faust Vrančić zbog svog je plodnog i raznovrsnog opusa u hrvatskoj znanosti i kulturi metafora renesanse. Načinom promišljanja i djelovanja bio je humanist koji je djelima nastojao unaprijediti ljudski život, obogatiti ga i učiniti dostojnim življenja. Zadivljuje činjenica da i nakon četiri stoljeća pojedini njegovi projekti (kao most od metala, most ovješen o lance, žičara, padobran i drugi) u ponešto modificiranom, osuvremenjenom obliku još uvijek nalaze široku primjenu diljem svijeta. Pokretan živim intelektom i tehničkim duhom, zamišljao je konstrukcije koje nisu sve mogle biti realizirane u njegovo doba. Mnoge njegove ideje čekale su stoljeća da zažive u praksi. Vrančićevi najznačajniji projekti izloženi u knjizi Machinae novae odražavaju njegovo vizionarstvo i anticipiraju razvoj tehnike, što to djelo čini posebno vrijednim, tako da ga znalci s pravom drže jednim od kapitalnih djela renesansne tehnike.

Vijenac 609

609 - 10. srpnja 2017.

Klikni za povratak