Vijenac 608

Književnost

RAZGOVOR: Slavica Stojan, Povjesničarka književnosti i predsjednica Ogranka MH u Dubrovniku

Od Držića do danas ljudi su ostali isti

Sonja Seferović

Držić je, uz čežnju renesansnoga čovjeka za zdravom vodom i kultiviranim zelenim krajolikom, otkrio i njegovu žudnju za mirom i spontanošću / U merkantilnom Dubrovniku, u kojem se sve mjerilo zlatom, idiličan ruralni model Tirene nudio je prostor bajkovitosti i snova / Ogranak Matice hrvatske u Dubrovniku ima zahtjevnu, ali i zahvalnu publiku

 

 

Uz 450. obljetnicu smrti Marina Držića (2. svibnja 1567. u Veneciji), Dubrovnik je odabranim programom pridonio uspomeni na značaj i veličinu komediografskog opusa njegova sina, čije je djelo neprolazne scenske vrijednosti u izvedbama sačuvano do danas. Tim je povodom i ovaj razgovor sa Slavicom Stojan, znanstvenom savjetnicom u trajnom zvanju u Zavodu za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku i odnedavno predsjednicom Ogranka Matice hrvatske u Dubrovniku.

Profesorice Stojan, kao vrsna poznavateljica života i djela renesansnog pisca dali ste obljetnički obol događaju. Predavanje Pričam ti Tirenu ovog puta posvetili ste jednoj od četiri Držićeve pastorale – Tireni. U čemu je posebnost tog pastirskog djela?

Osvajanje kazališne scene Držić započinje izgubljenom komedijom Pomet koja je proizvela dvostruke reakcije: jedni su je hvalili što je na pozornicu doveo ljude i situacije iz dubrovačkog života, drugima je smetalo što komedija nije bila sastavljena u stihovima i što u njoj nije bilo mitološkog svijeta – vila i satira – na što je publika bila navikla. Držićev odgovor na te prigovore bila je rustikalna ekloga Tirena, koju je sam Držić nazvao komedijom, s mitskim stvorenjima, pastirima i rusticima, napisana u čak dvostruko rimovanim dvanaestercima. Želio je pokazati da je sposoban pjesnik i da može ugoditi dubrovačkoj kazališnoj publici u svim njezinim prohtjevima, „da umije veras učinit“. U merkantilnom Dubrovniku, u kojem se sve mjerilo zlatom, u kojem su se jedni enormno bogatili, a drugi propadali u bezdan siromaštva, idiličan ruralni model nudio je prostor bajkovitosti i snova. Neopterećena rizicima trgovine i putovanja, pastoralna ekonomija temeljila se na velikodušnosti prirode i božjem milosrđu, pa u njoj nema ni profita, ni kredita, ni bankrota, ni pohlepe. Ugađajući publici, Držić je, uz čežnju renesansnoga čovjeka za zdravom vodom i kultiviranim zelenim krajolikom, otkrio i njegovu žudnju za mirom i spontanošću. Zagovarao je ravnopravnu ljubav muškarca i žene, izbjegavajući ljubavne veze nesličnih. Uz očekivana mitološka bića, Držić je doveo na pozornicu zbiljske ljude dubrovačkoga svakodnevlja, vlastelu i antunine u likovima uzmnožnih pastira, ali i gradske marginalce, rustike i Vlahe s one strane dubrovačke granice. Tirena je pastoralnim ugođajem, plesovima, stihovima te odličnom i skupom scenografijom oduševila gledateljstvo, koje je pozitivno reagiralo na komunikaciju pastirsko-mitološkog i rustikalnog svijeta, koja je jedva bila moguća u životnoj praksi. Osobito je zapažena bila Radatova uloga, u kojoj je Držićev stožerni glumac odlično odigrao starca rustika kojemu je uzavrela krv do te mjere da je poželio napustiti svoju dugogodišnju suprugu zabavljenu brigom oko njihove djece i domaćinstva zaluđen lijepom i mladom ženom, njemu neprimjerena društvenog statusa – vilom. Posebnost djela svakako leži i u činjenici da je upravo Tirenom započeo Držićev pravi kazališni trijumf u Dubrovniku.

Za razliku od nekih izgubljenih dijelova pojedinih Držićevih djela, o Tireni, njezinu izdanju kao i svojevrsnom sponzorstvu te mjestima predstavljanja govori niz podataka?

Svjestan činjenice da se neobjavljena djela lako rasprše i zametnu, Držić je nastojao da se njegovi radovi objave. U posveti Pjesnima „Marin Držić svojim prijateljem“ piše o tome koliko su prijatelji nastojali doći do prijepisa njegovih pjesama, pa ih je odlučio objaviti da razveseli prijatelje. Pjesni su izišle u Veneciji 1551. U posveti Tirene plemiću Maru Makulji Puciću Držić govori o iznimnoj popularnosti tog svog djela koje su mnogi željeli pročitati, pa je okolo kružio njegov rukopis koji su mnogi međusobno prepisivali i u tim prijepisima gomilale su se i pogreške i nestajali originalni dijelovi teksta, tako da je autor odlučio djelo objaviti kako bi ga sačuvao. Tirena je također izišla u Veneciji 1551. Prema riječima duboke zahvalnosti kojima zrači Držićeva posveta Tirene Maru Ivanovu Puciću, rođenu oko 1516, zaključujemo da je taj plemić bio sponzor ili jedan od sponzora Držićeve Tirene. Drugi posve izvjesni sponzor Držićevih izdanja 1551. bio je Vlaho, sin njegova rođaka Nikole na čijoj je svadbi priredio čak dvije svoje pastirske igre: Tirena i Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena. Tirena je, po svoj prilici, prigodom Vlahova vjenčanja bila izvedena dva puta: i u kući mladenke i u ženikovu domu. Taj silni Držićev trud na proslavi vjenčanja Vlaha Držića svjedoči o posebnom odnosu njih dvojice, odnosno o Vlahovu osobnom angažmanu u Držićevu kazalištu. Budući da su Držićevi protagonisti bili najvećim dijelom autentični ljudi dubrovačke svakodnevice, kojima čak u svojim djelima nije mijenjao ni imena, pretpostavljamo da je Vlaho, uspješan trgovac za razliku od većine Držićeve braće i rođaka, bio i Držićev glumac.

Držić je upravo za Tirenu oklevetan i kao plagijator?

Tirena je upamćena u kulturnoj kronici Dubrovnika po velikom skandalu kad je anonimni izvor etiketirao Držića kao plagijatora Mavra Vetranovića. Sam Držić bio je ogorčen nepravednom optužbom napisavši da su klevetnici ljudi nesvjesni i ćudi nemile. Potužio se prijatelju i vršnjaku Sabu Nikulinovu Menze, uglednom plemiću, epitropu testamenta Držićeve majke Anule, braneći svoje autorstvo Tirene argumentom prostora svoje književne inspiracije – Rijekom dubrovačkom, u kojoj je dugo i često boravio i koja je bila virtualna i zbiljska scenografija Tirene. Za razliku od njega, koji je pisao motiviran čistom izvorskom vodom i šumovitom gorom oko izvora Omble, Vetranović je pisao svoju poeziju u dodiru s morskom pučinom, na grebenima Sv. Andrije. I sam Vetranović suprotstavio se ataku na Držića prigodnom pjesmom u kojoj je protumačio da Držić nije plagijator. Njegova Pjesanca Marinu Držiću upomoć primjer je etičnosti i poštenja.

Zašto povijest o tome šuti?

Držićevi suvremenici dobro su znali ime njegovih odnosno njegova difamatora. Danas bismo ga možda mogli identificirati upravo tom povijesnom i književnom šutnjom. Izuzmemo li glasove onih koji su bili Držićevi glumci i sponzori, one koji su mu pomagali u financijskim nevoljama i pjesnike koji su stihovima ožalili njegovu preranu smrt, književni povjesničari zamijetili su da iz te prilične komunikacije s Držićem izostaje glas njegova prethodnika Nikole Nalješkovića. Iznenađuje ta šutnja u komunikaciji dvojice dubrovačkih književnika zato što su obojica predstavnici povlaštenih antunina, a povezani višestrukim rodbinskim vezama. Držićev brat Vicko bio je oženjen Jelom Nalješković, Držićeva sestra Nika bila je udata za Marina Boškova Nalješkovića, Držićeva nećakinja Vita udala se za Ivana Nalješkovića, Držićeva vjerovnika. Istina, animoziteti među muškim članovima pratili su od ranije odnose dviju obitelji: Držićev djed Nikola i Nalješkovićev djed Nikola svađali su se i tukli te u više navrata završili na sudu. Možda Nalješković, koji je desetak i više godina prije Držića tirio, ipak nije čovjek na kojega treba uprijeti prstom, premda je jasno da je difamator morao biti iz dubrovačkog književnog kruga. Teško da ćemo to ikad saznati, ali u jedno ne treba sumnjati: da je zbog Tirene narušen Držićev početni inspirativni entuzijazam i da je njegov, dotad neviđen u Dubrovniku, teatarski uspjeh bio preliven gorčinom. Zato će Držić nakon lepršave Tirene mnogo dublje i oštrije zahvatiti u dubrovačku svakodnevicu.

Je li izvorište Omble, voda, jedno od nadahnuća njegovih pastorala, sugeriralo i poznati mu nadimak Vidra?

Nema dvojbe da je obiteljsko imanje, smješteno u blizini bogata izvora vode, bilo povezano s tim nadimkom. Neposredno uz izvor, s desne strane, nalazilo se imanje i kuća crkve Svih svetih. Uz granicu toga posjeda nalazilo se imanje i kuća Vlaha Nikolina Držića. Vrlo je vjerojatno da su u to vrijeme i vidre tamo živjele. Nadimak Vidra bio je obiteljskog karaktera. Držića su zvali Vidra, ali i druge članove njegove šire obitelji. Neobično je da Držićev nećak Jerolim, sin Vlaha Držića, autor obiteljske genealogije, to nije znao. Nije zapisao u genealogiji obitelji ni približan datum rođenja svoga najmlađeg strica Marina, a podrijetlo obitelji je, po svoj prilici, namjerno zatajio stideći se napisati da potječu od naturalnog izdanka plemićke obitelji Držić. Jerolim Držić nepouzdan je kao povijesni izvor.

Renesansna zaigranost vila i satira u pastorali jedan su pol Držićeva opusa. Drugi je britka kritika vremena i ljudi koji su po svojim osobinama pozitivni, ali i negativni, od renesansnoga doba i prije do danas. Nije li i po tome Držićevo djelo svevremeno?

Držićevom pozornicom doista promiču ljudi različitih životnih koncepata i stavova, koji, bez obzira na stanje svoga tobolca, osigurano mjesto u vijećnici ili plebejski status, bračno stanje i rodnu pripadnost, manje ili više uspješno ovladavanje fortunom, mogu biti oholi, neumjereni, nerazumni, hvalisavi, tvrdoglavi i bezobzirni. Promiču nevjerne žene, nedosljedni i sebični očevi, patološki škrci, pohlepnici, neznalice i varalice. Držićevi akteri nikada nisu čudovišta, nego ljudi sa svojim ljudskim ograničenjima i manama, koji žude za svojim ljudskim ciljevima. Držić nije stvarao ni nahvao ljude, on ih samo otkriva, svjestan da je svako bavljenje njima uzaludan posao jer se oni ne mogu mijenjati. Držić ih i suviše prezire da bi ih doveo na svoju pozornicu. Oni se ipak pojavljuju sami od sebe izazvani Držićevim umjeteonstvom, ali u gledalištu. U držićevskoj podjeli na dobre i zle od njegova vremena do danas doista se ništa nije promijenilo.

Bogatom izdavačkom djelatnosti u koju tradicionalno pripada časopis Dubrovnik, predavanjima, promocijama i drugim događanjima, Matičin ogranak znatno participira u kulturnom životu Grada. Kako kao nova predsjednica vidite opstojnost i budućnost ogranka u sve prisutnijoj općoj poplavi šunda?

OMH u Dubrovniku ima zahtjevnu, ali i zahvalnu publiku, koja zna procijeniti i odabrati dobar tekst za čitanje i poslušati predavača koji će je dobro odabranom temom i sadržajem te vještom retorikom dovesti u dvoranu i po hladnoj buri i u vrijeme vrućina. Poštujući svoju publiku odabiremo vrsne predavače i nastojimo da u časopisu, koji izlazi četiri puta godišnje, tekstovi budu zanimljivi i inovativni, a naša izdavačka djelatnost da ne bude obilježena isključivošću lokalnih obrazaca nego univerzalnim temama i svjetskim trendovima.

Vijenac 608

608 - 22. lipnja 2017.

Klikni za povratak