Vijenac 608

Aktualno, Naslovnica

KAKO SE DANAS SNAĆI U ŠUMI VIJESTI

Medijske istine i laži

Danijel Labaš

Kako bi mediji u poremećenom domaćem i međunarodnom kontekstu trebali izvještavati i što možemo očekivati od „medijskoga sustava“, ali i samih novinara koji često raspolažu šturim informacijama? Koja je u svemu tome uloga publike? U davanju odgovora na ta i slična pitanja možemo krenuti u dva smjera

 

 

Geostrateški i mnogi drugi, ponajprije politički i gospodarski odnosi, u današnjem su se svijetu duboko promijenili, a mogli bismo čak i reći u mnogočemu poremetili. Partnerstva i savezništva nastaju i nestaju. Tko je s kime bio jučer danas više nije ili neće. Neki nekima prijete, drugi šutke čekaju sa strane i ne upleću se u verbalne razmirice. O tome mnogo znaju i vrlo često pišu stručnjaci koji nam pojašnjavaju što se to događa u Siriji i na Bliskome istoku, zašto su u krizi i ratnim sukobima ili građanskim ratovima afričke države, kako treba gledati i kakva je budućnost odnosa između Ukrajine i Rusije, što će biti s previranjima u Turskoj i još bližoj nam Makedoniji, hoće li itko (i kako) smiriti provokacije koje dolaze iz Sjeverne Koreje, jesu li „afere“ američkoga predsjednika Donalda Trumpa samo afere ili je riječ o činjenicama s dubokim značenjem i važnošću za svjetske prilike, ima li protulijeka terorizmu i pravoga lijeka – da ne ostanemo samo na međunarodnoj pozornici – za vrlo tanku hrvatsku Vladu i isto takvu saborsku većinu, kao i za posrnuli Agrokor.

Na sva ta pitanja nisam u mogućnosti dati stručne odgovore, ali su baš ta pitanja – ili bolje rečeno, baš te teme – one koje me nukaju na nova pitanja koja su u takvu međunarodnom i domaćem kontekstu povezana s komunikacijom u našim društvima, koju danas uvelike uvjetuju i određuju i kojom zapravo dominiraju – mediji. Jer mediji o svim temama koje sam uvodno spomenuo – sve znaju. Dapače, sve što znamo o svijetu znamo iz medija, napisao je jednom njemački sociolog Niklas Luhmann, i tu rečenicu vrlo rado ponavljam. Ako malo zastanemo i razmislimo o Luhmannovoj tvrdnji, suočit ćemo se s pitanjem: A što to znamo? I kako to znamo? Je li ono što o svijetu znamo zahvaljujući medijima – da se poslužimo „Sokratovim sitom“ – istinito, nužno i dobro? Jesu li informacije koje nam mediji daju istinite ili barem objektivne i poštene; jesu li te informacije relevantne i nužne; služe li općemu dobru našega i svjetskih društava?

U davanju odgovora na ta i još mnoga druga pitanja možemo krenuti u dva smjera. Prvi je smjer da razmislimo o razini medijske i novinarske etike, a drugi nas smjer vodi prema razmišljanju o medijskoj pismenosti publike, korisnika medija.

Medijska etika u svjetlu odgovornosti i slobode

Uzimajući u razmatranje prvi smjer, pred očima nam se otvara više mogućih putova. Ponajprije, možemo problematizirati pitanje kako bi mediji u tako opisanu domaćem i međunarodnom kontekstu trebali izvještavati i što bismo mogli očekivati od „medijskoga sustava“, ali i samih novinara koji često raspolažu nedostatnim, polovičnim ili šturim informacijama, posebno na onim područjima gdje su sukobi još u tijeku ili gdje još ne posjeduju jasne odgovore, ali ih brzina njihova posla i potreba javnosti „da zna“ tjera da često ne vode računa o važnosti poštivanja profesionalnih i etičkih načela i standarda, da ne odvajaju činjenice od komentara, da se ne susprežu od senzacionalizma, ali ni od pristranosti i neobjektivnosti, sve do sama izmišljanja i širenja pseudodogađaja, manipulacija i objavljivanja lažnih vijesti. Prije više godina u glasilu Hrvatskoga novinarskoga društva Ante Gavranović upozorio je kako je u našim medijima sve očitija erozija profesije i profesionalnosti te zapostavljanje ili čak potpuni gubitak etičke dimenzije, ali umjesto dijaloga o tome svjedočimo netolerantnim monolozima, pa stoga upozorava da je usmjerenje naših dnevnih ili tjednih listova na senzaciju, skandal, zamagljene činjenice ili izmišljene događaje nanijelo velike štete novinarstvu i novinarima, kojih ćemo se teško osloboditi.

U tom je kontekstu upravo medije nužno ponovno upozoriti na veliku odgovornost koju imaju u demokratskim društvima koja su im omogućila i zajamčila slobodu. Riječima Claudea Jeana Bertranda cilj medija ne može biti isključivo zarada, ostvarivanje profita, kao ni jednostavno njihova sloboda: ona je nužan, ali ne i dovoljan uvjet. Cilj koji valja postići jesu mediji koji će valjano služiti svim građanima, kaže Bertrand i dodaje: „Posvuda na industrijaliziranom Zapadu privatni mediji odavna uživaju političku slobodu, a usluge koje pružaju svejedno su vrlo često ispod svake kritike.“ Znači li to da ih treba staviti pod kontrolu države? Nipošto, jer nam iskustvo komunizma i fašizma u 20. stoljeću zorno pokazuje svu pogubnost takva pristupa, pa Bertrand zaključuje da je strah od apsolutne manipulacije i informacijama i zabavom posve opravdan. „Stoga se sve demokracije svijeta slažu u jednom: mediji moraju biti slobodni, ali to ne mogu biti potpuno“ te je ujedno sve jači osjećaj i potreba ne samo za medijima nego i za kvalitetnim medijima. „Njihovo poboljšanje nije samo poželjna promjena: o njemu ovisi sudbina čovječanstva. Jedino demokracija, naime, može osigurati opstanak civilizacije, demokracije ne može biti bez dobro informiranih građana, a takvih građana ne može biti bez kvalitetnih medija.“ Upravo nas to Bertrandovo razmišljanje dovodi do drugoga smjera koji smo spomenuli: do razmišljanja o medijskoj pismenosti publike, odnosno korisnika medija.

O odnosu medija i publike zanimljivo razmišljanje nudi nam još jedan hrvatski novinar – Antun Masle, koji je također u Novinaru prije više godina zaključio: „Hrvatska je danas u novinarski vrlo intrigantnoj poziciji, ali hrvatska javnost o tome ne zna gotovo ništa. (…) Gotovo bez iznimke, tiskani i elektronički mediji skrenuli su u estradizaciju svih oblasti koje prate, pa tako i u ridikulizaciju vlastitog čitateljstva, gledateljstva ili slušateljstva.” Ovdje je oštrica Maslina pera uperena upravo tamo kamo i treba biti – na primatelje informacija, sve nas, koji često u svemu što nam prenose mediji teško razabiremo što se uopće događa, a kamoli pravu istinu. No upravo nas ta rečenica potiče na razmišljanje o potrebi razvoja kritičkoga mišljenja preko medijskog odgoja i obrazovanja kako bismo kao pojedinci i kao društvo postali medijski pismeni, tj. svjesni medijskih sadržaja i kritični korisnici svih poruka koje nam mediji danas nude.

Medijskom pismenošću protiv ridikulizacije publike

Mnogi su među nama postali svjesni činjenice da smo informacijski vrlo pismena, ali medijski prilično nepismena nacija, što pokazuju različita istraživanja, ali i potvrđuje naša stvarnost. Naime, u našem odgojno-obrazovnom sustavu – počevši od predškolske dobi – još nemamo sustavne edukacije o medijima i njihovoj važnosti za svakodnevni život, nemamo sustavna odgoja za suočavanje s medijskim sadržajima punih senzacionalizma, manipulacije, stereotipa, kao i širenja mržnje i netolerancije. Bez dublje analize iznosim samo jedan primjer: izvještavanje o izbjeglicama koji su preko naše zemlje bježali u zemlje zapadne Europe. Naši su mediji naime (možda i nehotice) na momente plašili javnost kako među tim izbjeglicama zasigurno ima i terorista koji su stvarna prijetnja i nama i našemu društvu, što se pokazalo netočnim, ali je slika o izbjeglicama uz takvo izvještavanje bila negativna, a prema njima su se gajile predrasude i strahovi. Nažalost, i sami smo često nedovoljno svjesni da smo i mi sami – posebno mi koji se koristimo društvenim mrežama – prenositelji i širitelji takvih predrasuda, strahova, netočnosti pa i laži.

Poplava lažnih vijesti

Uzmimo za primjer samo širenje lažnih vijesti o kojima se već duže piše. Ako ste ne takvo davno, u tijeku američke predizborne predsjedničke kampanje, pratili objave na Facebooku, vidjeli ste da papa Franjo podupire Donalda Trumpa, da je jedan grad u Teksasu stavljen u „karantenu“ zbog smrtne zarazne bolesti, a u Njemačkoj je ozakonjeno prvo vjenčanje djevojčice i dječaka. Da bude odmah jasno, ništa od tih događaja nije stvarno, no to nije zaustavilo njihovo širenje poput zaraze, o čemu je još potkraj 2016. pisao The Huffington Post, dok je The Guardian s mnogim drugim medijima sredinom veljače prenio riječi direktora Applea Tima Cooka, koji je istaknuo da lažne vijesti „ubijaju ljudima misli“. Cook je pritom dodao da tvrtke poput njegove moraju stvoriti alate koji će pomoći u zaustavljanju širenja laži u javnome prostoru, a da pritom ne ugroze slobodu govora, izražavanja i medija. Cook je pozvao i vlade da provedu informativne kampanje u kojima bi upozorili na lažne vijesti te upozorio na „pošast laži“ u političkom životu, posebno za vrijeme predizbornih kampanja, kada pristalice raznih političkih opcija o svojim političkim suparnicima šire laži i dezinformacije s jasnim političkim ciljem ocrnjivanja „druge strane“. Cook se nada da je ovo samo „trenutni uzlet“ lažnih vijesti i da se taj trend neće dugo zadržati, jer čitatelji zapravo ne žele čitati takve vijesti, te upozorio da je posebnu brigu potrebno povesti o „digitalnoj djeci“, o mladim naraštajima.

Stoga je važno da se ne oslanjamo samo na tvrtke koje se bave informacijskim i komunikacijskim tehnologijama koje će – nadamo se – povesti računa o pronalaženju načina i alata kojima se može pomoći ne samo mladima nego svima nama – „običnim“ korisnicima medija i društvenih mreža. Jer i mi smo uvučeni u tu „igru“, a često ni sami nismo svjesni da možda „klikom“ na „sviđa mi se“ ili pak „dijeljenjem“ pojedine vijesti i sami pridonosimo širenju laži u javnome prostoru. Vrijeme je da se zapitamo: čitamo li uopće „vijesti“ koje nam podijeli netko od „prijatelja“ s neke društvene mreže prije negoli je podijelimo s drugima? Jesmo li neoprezni i površni, pridonosimo li i sami širenju lažnih informacija i nismo li i mi sami – dezinformatori u „prijateljskom krugu“? Stoga bismo se morali složiti s Cookom da i mi moramo učiniti sve da u javnosti prevladaju istinite i vjerodostojne, a ne senzacionalističke i površne vijesti, kakvih je sve više.

Upravo su takve – istinite, pouzdane i provjerene – vijesti one koje bismo i sami trebali tražiti u „džungli“, tj. šumi vijesti koje pronalazimo na internetu. Pritom moramo voditi računa da je pogrešno „vikati“ na šumu – tj. buniti se što ima tako puno vijesti pa se sve teže snalazimo. Daleko je više potrebno „vikati“ na vuka, tj. na onoga tko širi laži, tko dezinformira, tko nam objavljuje samo senzacionalističke i za život nepotrebne vijesti, na onoga tko se bavi tuđom privatnošću, uništava ljudske živote, na onoga koga zanima samo skandal i seks, na onoga tko je nepouzdan, nevjerodostojan i tko ne provjerava vijesti koje objavljuje iz dva neovisna izvora. Na njega moramo upozoriti, njega moramo isključiti iz javne komunikacije. A to ćemo moći samo ako se s jedne strane oslonimo na odgovorne i vjerodostojne medije, a s druge strane i sami učinimo sve kako bismo s pomoću medijskoga odgoja postali medijski pismeni. Jer medijska je pismenost zasigurno pismenost 21. stoljeća, lijek za borbu protiv ridikulizacije publike.

Vijenac 608

608 - 22. lipnja 2017.

Klikni za povratak