Vijenac 608

Glazba

Umjetnost glazbe i riječi u gradišćanskih Hrvata

Britka gradišćanska riječ uz nježne zvuke flaute

Domagoj Marić

Pjesnikinja Ana Šoretić i flautistica Iva Kovač bile su gošće glazbeno-književne tribine održane u sklopu Godine kulture Hrvatska–Austrija 2017. u Beču

 

Tanka je granica između pjesništva i glazbe. Potvrdile su to dvije hrvatske umjetnice 6. lipnja na glazbeno-pjesničkoj večeri u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Beču – jedna pjesnikinja s tridesetak godina uspješnoga publicističkog staža, druga studentica završne godine studija flaute bečkog Sveučilišta za glazbu i scensku umjetnost: jedna gradišćanska Hrvatica i vjerna stanovnica sela Cogrštofa, druga dijete zagrebačkoga pa bečkog asfalta. Riječ je o pjesnikinji Ani Šoretić i flautistici Ivi Kovač, koje su bile gošće glazbeno-književne tribine održane u sklopu Godine kulture Hrvatska–Austrija 2017, koje je tematski naglasak na ženskom stvaralaštvu. Da su kojim slučajem na početku karijera zamijenile uloge, pa da je Šoretićeva odlučila postati glazbenica, a Kovačeva književnica, vjerojatno bi bile podjednako uspješne – osjećaj za ritam i melodiju pjesama najpoznatije hrvatsko-gradišćanske pjesnikinje otkriva velik glazbeni talent, dok interpretacija Bachovih stavaka za flautu solo Ive Kovač donosi snažne, gotovo verbalizirane poruke.

Iako je Ana Šoretić autorica niza dramskih i proznih tekstova, brojnoj se publici Hrvatskog veleposlanstva predstavila u prvom redu kao pjesnikinja. Šetnja kroz njezin opus započela je temama kojima se uvijek vraća – rodnom selu i najužoj obitelji: roditeljima i suprugu Helmutu, također gradišćanskom Hrvatu, kojemu je još prije preko trideset godina posvetila pjesmu u kojoj svoju ljubav prema njemu naziva „preskrajnim virom“ ili beskrajnim izvorom, koji, kako su oboje potvrdili na tribini, još nije presušio. Odnos prema rodnom selu posebno je zanimljiv – od pastoralnoga pristupa pašnjacima i sjenicima Šoretićeva je evoluirala do kritičkog odnosa prema sebi i manjinskom identitetu. Kritički odnos prema vlastitom ja i mi nazire se već u prvim zbirkama poezije Sanje i ufanja i Ravno: Šoretićeva je u zbirci Ravno vještim igranjem riječi tematizirala probleme nacionalne manjine u Austriji, metamorfozirajući od „manje ljudi i manje mogućnosti“ do „manje vrijednosti, manje samosvijesti i manje poštovanja“. Ipak, pjesnikinja će do britke autoironije doći kasnije, u zbirci Zadnji hrvatski Mohikanac iz 2012., u kojoj tipičnog Gradišćanca prikazuje kao fanatika koji spava u narodnoj nošnji, drži rječnik pod jastukom, a jedina su mu želja za rođendan i Božić dvojezične tablice na ulazu u selo. Ironija ipak nije bila veća od ljubavi i brige za vlastiti identitet: rezultat su marljivoga rada Ane Šoretić i dvije zbirke izreka i poslovica na gradišćanskohrvatskom i njemačkom jeziku – Prvo speci pa reci iz 2005. i Sram za tram iz 2009.

Umjetnički vrhunac večeri bio je kolaž stavaka Bachove Partite u a-molu, BWV 1013 i pjesama Ane Šoretić po vlastitom izboru, među kojima su mjesto našle i one koje je na standardni hrvatski jezik prepjevao Sead Muhamedagić. Kovač je kroz četiri uobičajena suitna stavka Bachove partite pažljivo odmjerenim tempima ispjevala sve fraze Bachova jednoglasnog sloga, vješto prelazeći iz jedne u drugu dionicu skrivenog dvoglasja velikoga majstora svega što u glazbi postoji. Čistoća tona i osjećaj za frazu posebno su došli do izražaja u Sarabandi, a tehničke sposobnosti, iako nikad na račun muzikalnosti, u završnom Gigueu. Bachova glazba u izvedbi mlade hrvatske flautistice odagnala je sve nesporazume o nama i njima i podsjetila da postoji samo jedno – vječno i trajno, zajedničko i manjini i većini.

Vijenac 608

608 - 22. lipnja 2017.

Klikni za povratak