Vijenac 604

Jezikoslovlje

Uz devedesetu obljetnicu rođenja akademika Milana Moguša

Doajen hrvatskoga jezikoslovlja

Jela Maresić i Mira Menac-Mihalić

Akademik Moguš objavio je više od tristo znanstvenih i stručnih radova i monografija. Temeljita istraživanja Marulićeva jezika i stila te monografija Čakavsko narječje iz koje su učile brojne generacije dijalektologa i studenata privukli su posebnu pozornost

 

Akademik Milan Moguš, doajen hrvatskoga jezikoslovlja, 25. travnja 2017. proslavio je devedeseti rođendan. Stoga, čestitajući mu taj iznimni jubilej, donosimo kratak pregled njegovih znanstvenih postignuća i životnoga puta.

Rođen je 1927. u Senju, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Ubrzo nakon što je 1953. diplomirao na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu počeo se baviti znanstvenim radom. Učitelji su mu bili slavni hrvatski jezikoslovci, profesori Stjepan Ivšić, Ljudevit Jonke, Mate Hraste, Petar Skok, Josip Hamm.

Prvo mu je zaposlenje bilo u Akademijinu Institutu za hrvatski jezik (1953–1956) na mjestu asistenta profesora Blaža Jurišića, također jednoga od vodećih hrvatskih filologa. Od 1956. proveo je gotovo cijeli radni vijek na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, počevši od asistenta kod profesora Mate Hraste pa sve do redovitoga sveučilišnoga profesora. Bio je dugogodišnji šef Katedre za dijalektologiju i povijest hrvatskoga jezika sve do umirovljenja (1965–1992). Obnašao je dužnost prodekana Filozofskoga fakulteta (1970– 1972). Osim u redovitoj nastavi, na istom je fakultetu predavao i na poslijediplomskom studiju lingvistike, a od 1979. do 1985. bio je voditelj toga studija. Od 1983. do 1992. bio je predstojnik Zavoda za lingvistiku Filozofskoga fakulteta, gdje je pokrenuo i vodio važne projekte.

Predavao je i na više drugih domaćih i stranih učilišta, poučavajući i obrazujući brojne generacije studenata i doktoranada. Svojom sustavnošću i sklonošću problematiziranju jezičnih pojava mnoge je studente zainteresirao za bavljenje znanošću. Bio je lektor hrvatskoga jezika na Sveučilištu u Varšavi, gost profesor na sveučilištu u Kölnu i Mannheimu. Niz je godina predavao na Filološkom fakultetu u Osijeku i Filozofskom fakultetu u Rijeci na diplomskom i poslijediplomskom studiju.

Postavši Akademijinim uglednikom (1977. izvanredni, 1986. redoviti član), akademik Moguš u Hrvatskoj akademiji punih je 25 godina obnašao čelne dužnosti. Od 1985. do 1991. bio je tajnik Akademijina Razreda za filološke znanosti. Od 1991. do 1997. bio je glavni tajnik Akademije, od 1998. do 2003. na dužnosti potpredsjednika, a od 2004. do 2010. bio je predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Od 2001. do danas voditelj je Akademijina Zavoda za lingvistička istraživanja. Predsjednik je Akademijina Odbora za leksikografiju, član Odbora za dijalektologiju i Odbora za onomastiku. Bio je dugogodišnji voditelj projekta Istraživanja hrvatskih dijalekata. Pod njegovim je vodstvom u okviru rada na tome projektu objavljen niz dijalektoloških izdanja – monografija, znanstvenih rasprava i članaka. Od 2011. vodi projekt Benešićev Rječnik hrvatskoga književnoga jezika od preporoda do I. G. Kovačića, koji se također izrađuje u Akademijinu Zavodu za lingvistička istraživanja.

Vrstan dijalektolog

Tijekom znanstveničke karijere svoje je najveće i nezaobilazne znanstvene doprinose i postignuća ostvario u više jezikoslovnih disciplina. Među najvažnijim su, kojima je i započeo znanstveni rad, ona s područja dijalektologije. Pošao je od onoga što mu je bilo i ostalo najbliže, od rodnoga senjskoga govora, koji je opsežno opisao u doktorskoj disertaciji te objavio u Senjskome zborniku (1966). Kao vrstan poznavatelj senjskoga čakavskog govora, a na temelju akcenatskih podataka, dokazao je da se senjski govor podudara i sa sjevernim i s južnim čakavskim govorima. Unio je novinu u određivanju akcenatskih tipova u obradi toga govora. Odbacio je teze dotadašnjih akcentologa, koji su kao osnovni kriterij uzimali broj slogova, u nominativu ili pak u kosim padežima te kao glavni i jedini kriterij za određivanje akcenatskih tipova uveo akcent i njegovo mjesto unutar riječi. U čakavološkim je proučavanjima nezaobilazna njegova monografija Čakavsko narječje (1977) iz koje su učile brojne generacije dijalektologa i studenata. U njoj, kao i u nizu drugih radova, daje sintezu čakavskoga narječja. Kao vrstan poznavatelj čakavske akcentuacije u raspravi O jedinstvu čakavske akcentuacije, određujući kriterije za razgraničavanje čakavskoga narječja, dokazao je strukturno jedinstvo čakavskoga naglasnoga sustava, unatoč razlikama koje se pojavljuju. Pokazao je da čakavski sustavi, uza sve inovacije, ostaju vezani uz staro tronaglasje. Akademik Moguš unosi čvrste kriterije po kojima se govori točno razlikuju, a klasifikaciju je utemeljio na spoznaji da su u akcenatskom sustavu bitne tri činjenice: mjesto akcenata, broj akcenta i vrsta akcenta.

Krenuvši od starohrvatskoga sustava kao od polazne točke, određuje četiri akcenatska tipa (stari, stariji, noviji i novi). U Fonološkim kriterijima za određivanje čakavskog narječja, kao i u knjizi Čakavsko narječje uvodi strukturalna načela u čakavologiju. Uzima u obzir genetske i tipološke kriterije i zaključuje koji su osnovni fonološki kriteriji za određivanje čakavskoga narječja. U radu Karta čakavskog narječja (1981), u suautorstvu s Božidarom Finkom, donosi važnu novinu: izrađena karta pokazuje dokle dopiru čakavski elementi, čime se na istom području drugi elementi ne isključuju. Prema osam bitnih kriterija određuju pripadnost pojedinoga govora čakavskome narječju, određuju stupanj ‘čakavnosti’ svakoga čakavskoga punkta i na taj način kao čakavske klasificiraju oko 350 mjesnih govora. Karta čakavskoga narječja golem je doprinos lingvističkoj geografiji i dijalektološkoj teoriji. Temeljito opisujući čakavsko narječje, akademik Milan Moguš pridonio je sagledavanju čakavskoga sustava kao cjeline, kao autohtonoga narječja i time stekao mjesto utemeljitelja vodećih teorija u čakavologiji.

U nekim znanstvenim radovima obrađuje opće dijalektološke teme, bavi se metodologijom suvremene lingvistike u prikupljanju i obradi dijalektološkog materijala. Pojedinačne je čakavske govore, grupu govora ili jedan dijalekt opisao u nizu radova (Pogled na današnji jurjevački govor, Izvještaj o ispitivanju čakavštine u Lici). Jedno od njegovih najvažnijih postignuća jest to što je osuvremenio dijalektologiju odbacujući objašnjenja o sličnostima isključivim utjecajima jednoga sustava na drugi, pronašavši dokaze za samostalni razvoj u nizu jezičnih pojava. Bitno je pridonio novom, modernijem i sustavnijem gledanju i objašnjavanju dijalektoloških problema. Bavio se i problemima povijesne dijalektologije, a objavio je i niz radova u kojima proučava jezik umjetničke dijalektalne poezije.

Prinosi hrvatskoj leksikografiji

Leksikografija je još jedna jezikoslovna disciplina u kojoj ostvaruje vrijedna postignuća. Senjski rječnik objavljen 2002. njegov je povratak bavljenju senjskim govorom. Sa šest tisuća natuknica peterostruko je premašio početni leksički fond iz aneksnoga rječnika objavljena uz raspravu Današnji senjski govor. Metodologija izrade toga rječnika poštuje sve, pa i najstrože zahtjeve dijalektne leksikografije. Iznimna je vrijednost rječnika u tome što autor, kao poznavatelj senjskoga govora, ali i kao izvorni govornik, akribično bilježi izgovorne odrednice, ponajprije akcente. Isto tako pouzdano interpretira i morfološki sustav, razrađuje značenjsku mrežu leksičkoga sustava označujući sinonime, homonime, homografe, sintagmatske izraze i frazeme. Rječnik je, osim što sadržava temeljni leksik senjskoga govora iz svih značenjskih skupina, obogaćen i drugim leksičkim slojevima: arhaizmima, posuđenicama te onomastičkom građom. Zahvaljujući pouzdanoj leksikografskoj obradi i zabilježenim potvrdama rečenica izvornih govornika rječnik je vrelo fonoloških, morfoloških, sintaktičkih, semantičkih, tvorbenih te drugih jezičnih podataka.

U bogatome leksikografskom radu akademik Moguš, osim senjskoga dijalektnoga, objavio je još devet rječnika, a njegovim je zalaganjem ponovo pokrenut rad na dovršavanju jednoga od kapitalnih hrvatskih leksikografskih projekata, Benešićeva Rječnika hrvatskoga književnoga jezika od preporoda do I. G. Kovačića. Rad na tome rječniku zamro je od druge polovice osamdesetih godina 20. stoljeća sve do 2008, kada je na inicijativu akademika Moguša oživljen. Novi u nizu, 13. svezak toga rječnika, objavljen je 2013. pod njegovim vodstvom i u suuredništvu, a obuhvaća natuknice od početka slova S do spužvast. Netom je iz tiskare izašao i 14. svezak koji obrađuje građu do kraja slova Š (spužvica-švrljuga). Time se, iako pred priređivačima stoji još bogata i golema građa, posao oko dovršavanja toga velebnoga leksikografskog djela uspješno odvija i primiče kraju. Vrijednost je Benešićeva Rječnika što je, prema riječima suurednice dr. Anje Nikolić-Hoyt, odraz stilističke jedrine hrvatskoga leksika i njegove književne frazeologije, riznica oblika i poraba koje suvremeni hrvatski jednojezičnici ne bilježe.

Studije iz jezične povijesti

Knjiga akademika Moguša Fonološki razvoj hrvatskoga jezika (1971) i njezino dopunjeno i prošireno izdanje Povijesna fonologija hrvatskoga jezika (2010) nezaobilazna je literatura u proučavanju unutarnje povijesti hrvatskoga jezika, istraživanju fonološkoga razvoja, pravaca i zakonitosti od praslavenskoga razdoblja, starohrvatskoga, a s rezultatima vidljivim u suvremenom hrvatskom jeziku.

Objavio je monografije o Antunu Mažuraniću, Križanićevoj hrvatskoj gramatici, a jedan mu je od omiljenih pisaca i jezikoslovaca Pavao Vitezović. Priredio je, popratio bilješkama i izradio rječnik Marulićeve Judite, u tri izdanja, te jedno izdanje Od naslidovan’ja Isukarstova i od pogorjen’ja tašćin segasvitnjih. Marko Marulić i njegova djela ostala su jedna od trajnih tema i inspiracija kojoj se akademik Moguš vraća tijekom cijeloga znanstveničkoga djelovanja. Osim što je priređivao izdanja njegovih djela, o ocu hrvatske književnosti napisao je brojne radove. Svoje je bavljenje Marulićem okrunio izdanjem samostalnoga prvoga potpunoga Rječnika Marulićeve Judite (2001).

Akademik Moguš suautor je velike gramatike Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnoga jezika, u izdanju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (1991). Iznimne rezultate bavljenja pisanom povijesti hrvatskoga jezika zaokružio je u knjizi Povijest hrvatskoga književnoga jezika (objavljenoj u tri hrvatska, jednom engleskom i jednom njemačkom izdanju), obuhvativši u njoj sva razdoblja vanjske povijesti hrvatskoga jezika.

Bio je među prvim hrvatskim lingvistima koji je pridonio uvođenju uporabe računala u humanističke znanosti te je kompjutorskom obradom teksta proširio načine proučavanja jezičnih i književnih spomenika i objavio četiri kompjutorske konkordancije (u suautorstvu). Radovima s toga područja pridonio je spoznaji da su potpuni računalni ispisi svih potvrda riječi iz pisanih izvora nezaobilazni pri ispunjavanju potrebe stvaranja suvremenih korpusa hrvatskoga književnog jezika.

Više od pedeset godina pravopisni problemi zauzimaju istaknuto mjesto u njegovu znanstvenom i stručnom radu. Upravo je Matica hrvatska prva uočila prijeku jezičnu, kulturnu i pedagošku potrebu da se izradi normativni pravopisni priručnik koji će biti u skladu s hrvatskom pravopisnom tradicijom i praksom. Na prijedlog svojega Izvršnoga odbora i Jezične komisije izabrala je Stjepana Babića, Milana Moguša i Božidara Finku te im povjerila zadaću izrade Hrvatskoga pravopisa. Uzimajući u obzir već uvriježene navike hrvatskih govornika, da ne bi imali većih poteškoća u savladavanju pravopisnih pravila, autori su ponudili prihvatljiva pravopisna rješenja s kojima su se suglasile sve vodeće jezikoslovne i kulturne ustanove. Međutim, prvi Hrvatski pravopis, tiskan 1971, zbog političkih je razloga uništen. U Londonu je taj pravopis pretisnut (1972. i 1984), zbog toga je poznat pod nazivom Londonac. U cijelosti Hrvatski pravopis tiskan je tek 1990. Nakon toga, osuvremenjeni i priređeni u skladu s novim znanstvenim spoznajama, godinama su izlazili u više izdanja Hrvatski pravopis i Hrvatski školski pravopis da bi nakon 2012, opet političkim odlukama, njihovo objavljivanje bilo prekinuto.

Veoma je vrijedan njegov rad na uređivanju brojnih izdanja znanstvenih i stručnih časopisa te drugih jezikoslovnih djela (Jezik, Radovi Zavoda za slavensku filologiju, Bulletin scientifique, Hrvatski dijalektološki zbornik, Folia onomastica Croatica i dr.).

O svojim je jezikoslovnim istraživanjima i radu akademik Milan Moguš izvještavao na mnogim domaćim i međunarodnim slavističkim, dijalektološkim i onomastičkim znanstvenim kongresima i skupovima od Zagreba, Praga, Sofije, Varšave, Berna, Krakova, Skopja, Ljubljane, Bratislave, Berlina, Leipziga, Beograda, Helsinkija, Santiaga de Compostele do Washingtona.

Sveukupno je objavio više od tristo znanstvenih i stručnih radova i monografija. Značenje njegovih istraživanja, analiza, zaključaka i sinteza vidljivo je po citiranosti u svim relevantnim domaćim i inozemnim jezikoslovnim raspravama i radovima. O njegovu dijalektološkom radu pišu strani i domaći filolozi, kao na primjer Ivona Sawicka i Zdslaw Wagner, Wiesław Boryś, Kenneth E. Naylor s Ohio State University, koji daje prikaz monografije Današnji senjski govor. Monografija Čakavsko narječje posebno je privukla pozornost stručnjaka, o njoj pišu Radovan Vidović, Stjepko Težak, Stjepan Vukušić i dr. Istaknuti jezikoslovci ocijenili su Povijesnu fonologiju hrvatskoga jezika nezaobilaznim djelom u proučavanju fonološkoga razvoja hrvatskoga jezika (Radoslav Katičić, Stjepan Damjanović, Ranko Matasović, Iva Lukežić). Temeljita istraživanja Marulićeva jezika i stila, kao i leksikografski rad vezan uz Marulićeva djela, prepoznata su i citirana u brojnoj literaturi, objavljeni su pohvalni prikazi i ocjene (Ivo Frangeš i dr.).

Za znanstveni rad i doprinos u jezikoslovlju bio je dobitnik brojnih priznanja, odličja i nagrada u Hrvatskoj i inozemstvu, od počasnih doktorata Sveučilišta u Rijeci i Osijeku, Zlatne medalje L’udovita Štúra Slovačke akademije znanosti i umjetnosti, Časničkoga križa za zasluge Republike Poljske, Ordena Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića, odlikovanja Reda Ante Starčevića i Reda kneza Branimira s ogrlicom, nagrade Božidar Adžija, Nagrade grada Senja, nagrade Judita, nagrade Zlatni dukat Vukovarsko-srijemske županije, Nagrade za životno djelo Čakavskoga sabora u Puli do Hrvatske državne nagrade za životno djelo.

Devedesetoj obljetnici rođenja akademika Milana Moguša posvećen je dvadeseti broj Hrvatskoga dijalektološkoga zbornika, predstavljen i svečano uručen akademiku Mogušu na 13. znanstvenome skupu o hrvatskim dijalektima u Palači HAZU uz prigodni govor predsjednika, akademika Zvonka Kusića, i tajnika Razreda za filologiju, akademika Augusta Kovačeca. Tom su se knjigom filolozi, napose dijalektolozi, zahvalili svome profesoru i odali mu priznanje za njegov vrijedan i predan dugogodišnji rad.

Vijenac 604

604 - 27. travnja 2017.

Klikni za povratak