Vijenac 603

Društvo

Prilog raspravi o kurikularnoj reformi

Zablude modernog obrazovanja

Zlatko Kramarić

Zagovornici kurikularne reforme zahtijevaju da se u sve škole uvedu djela popularne kulture jer ona tobože bolje odgovaraju suvremenoj osjećajnosti. Ali suvremena, nepretenciozna interpretacija bilo kojeg klasičnog kanonskog djela pokazala bi da je takvo shvaćanje posve promašeno

 

 

Iako trenutno priča o nužnosti nastavka kurikularne reforme školstva nije toliko aktualna, treba se podsjetiti prošle, 2016. godine, kada su padale ostavke protagonista te kontroverzne reforme, Borisa Jokića i njegove „reformske momčadi“, kada su se organizirali prosvjedi diljem Hrvatske, pa i u mom gradu Osijeku, gdje se navodno skupilo oko tri tisuće ljudi, kao i na nekoj važnijoj nogometnoj utakmici; svi ti prosvjedi, a posebice je bio impresivan po broju sudionika onaj zagrebački, organizirani su pod motom „Hrvatska može bolje“, a sva ta zbivanja, svojevrsna „događanja naroda“ bila su i medijski popraćena, specijalnim emisijama, okruglim stolovima, oštrim političkim deklaracijama…

Jednostavno, tih dana nije bilo osobe u Hrvatskoj koja drži do sebe, a da se nije, na ovaj ili onaj način, očitovala o toj, još jednoj u nizu, reformi hrvatskog školstva. (Autor ovih redaka jednu, onu Šuvarovu, uspio je nekako preživjeti, iako se njezine posljedice još i dan-danas osjećaju.) Naravno, kao i uvijek, prednjačili su naši vrli političari, koji su govorili onako „iz glave“, o iznimnoj važnosti reforme, koja je, ni manje ni više, nego demarkacijska linija između „napredne, moderne Hrvatske“ i one koja to ne samo što nije nego i ne želi biti… Pouzdano, ni jedan od njih rukopis te reforme nije imao ni u rukama, a kamoli da je nekim sretnim slučajem taj prijedlog reforme uspio pročitati, uostalom, kao i mnogi drugi sudionici te nove „buke i bijesa“ na hrvatskoj političko-akademskoj sceni. No naši ljudi i inače smatraju da je posve normalno govoriti i ozbiljno raspravljati i o onim stvarima o kojima ne znaju apsolutno ništa, o kojima nisu ništa čitali, nego onako na prvu misle da takve radnje uopće i nisu potrebne, jer oni o svemu imaju „neponovljivo mišljenje“. Padale su teške riječi, a Jokić, protagonist cijele te priče, u kratkom vremenu postao je novi „junak našega doba“.

Lijepe fraze i ideološke zamke

Još mi je u sjećanju simpatični mladac koji je u emisiji Otvoreno rekao da podupire tu reformu jer misli da će mu ona omogućiti da bude kreativniji, sposobniji, a temeljni uvjet da bi se tako što ostvarilo jest ležernija nastava koja manje obvezuje. Moramo priznati da sam se uvijek divio knjigama, priručnicima tipa „njemački u sto lekcija“, „engleski bez muke“, „matematika bez straha“, ali da sam, jednako tako, poslije konzumacije tih vrsta priručnika, shvatio da je tako što jednostavno nemoguće, jer strane jezike nije moguće naučiti u sto lekcija, ovladati matematičkim znanjem zahtijeva itekakvu muku, upornost, marljivost.

Naravno, ni u ovoj reformi njezini autori nisu zaboravili ponoviti jednu od obveznih mantri svih neuspjelih reformi da je jako važno učenika pripremiti da se na pravi način suoči sa svakodnevnim životom (doduše, nikada nam dosad, pa ni ovaj put, ti samoprozvani bogovi školstva nisu otkrili koji se to, zapravo, spasonosni sadržaj krije iza te magične atribucije „pravi“). Nadalje, opet se moglo čuti da će poslije ove reforme školske torbe biti mnogo lakše, iako ostaje nejasno što bi ta obećana „težina“ zapravo trebala značiti. Ni u ovome prijedlogu nije nedostajalo dobrih želja da se konačno napravi odmak od nepotrebna štreberstva, koje je i dalje dominantan način učenja hrvatskih učenika, prema nekim funkcionalnijim načinima učenja. Oni bi, vjerojatno, sami od sebe, stvarali „kreativnije i prilagodljivije učenike“, sukladno želji onog mladog sudionika u emisiji Otvoreno, kojem očito nije palo na pamet da se iza te lijepe fraze krije samo još jedna od mnogih ideoloških zamki svih onih globalnih središta moći koja imaju samo jedan jedini cilj: na što brži, jednostavniji i jeftiniji način uvući što više mladih ljudi u svijet rada i kapitala, a da im uopće ne padne na pamet da oni o tom svijetu, kojim vlada taj „funkcionalni/instrumentalni um“, postave neko „teško“ pitanje.

U taj se kontekst dobro uklapa nedavno objavljena knjiga srpskog pisca Dejana Ilića (rođen 1965) Škola za „petparačke“ priče: predlozi za drugačiji kurikulum kojom autor sugerira kako bi bilo poželjno „da se u sve škole (preciznije, u nastavu maternjeg jezika i književnosti, pre svega) uvedu dela popularne kulture kao deo obaveznog kurikuluma“.

Štulić umjesto Marulića

U ovoj knjizi autor pod „petparačkim“ pričama misli na djela popularne kulture te na taj način naglašava onu konotaciju koja se neizbježno javlja u svezi s popularnim u sintagmi „popularna kultura“. Naime, prema mišljenju autora, „samo po sebi, popularno se zapravo ne da ni definisati ni objasniti. To je relacioni pojam, čiji se smisao određuje uvek u odnosu, na drugi, viši, par u hijerarhijskoj binarnoj opoziciji pojmova“. Posve očigledno, to su one iste misli koje su inspiriralo i Jokića i društvo da i oni kao obveznu lektiru u školama ponude tekstove Johnnyja Štulića umjesto Marulićevih tekstova. Jer tko još u ovoj zemlji mari za tamo neke književne kanone! Doduše, tim našim samoprozvanim školskim bogovima ni u jednom trenutku nije palo na pamet da se (za)pitaju kako bi recimo reagirao prosječan Englez ili Nijemac kada bi se u tim zemljama netko sjetio da iz obvezne školske lektire izbaci Shakespearea ili Goethea, jer su, navodno, njihovi književni svjetovi danas posve nerazumljivi prosječnom učeniku, jer ne korespondiraju sa svakodnevnim životom, a i njihov jezik nešto se razlikuju od današnjeg engleskog, odnosno njemačkog standarda.

Doduše, Ilićeva knjiga nema političke intencije, ona na suptilan način zahtijeva da se u književnom obrazovanju podjednako posvetimo i čitanju određenog niza „dela (to je stanovište istorije književnosti i ideje književnih klasika, te dominantan pristup na studijama književnosti kod nas) ili da se iz perspektive teorije književnosti i književne kritike razmatraju književnost i kultura. U posljednjem slučaju žarište bi bilo na tumačenju, vrednovanju, intenciji, recepciji“. Točnije u tom drugom slučaju, koji autor dosljedno demonstrira u knjizi, suočeni smo s otkrivanjem te nove stvarnosti, „nove osjećajnosti“, koje su navodno kudikamo bliže učeniku/studentu od one koja se nudi u klasičnoj literaturi.

A da je i to još samo jedna od mnogih zabludi novoga doba, mogla bi, na najbolji mogući način, pokazati i jedna posvema nepretenciozna interpretacija Marulićeve Molitve suprotive Turkom.

 

Vijenac 603

603 - 13. travnja 2017.

Klikni za povratak