Vijenac 603

Društvo, Naslovnica, Razgovor

Razgovor: akademik August Kovačec, filolog

Sarajevska Deklaracija novi je pokušaj jezičnog nasilja

Mira Muhoberac

Nova sarajevska Deklaracija samo je još jedan puzajući pokušaj jezičnoga unijaćenja radi lakše kolonijalne dominacije, samo što ovaj put ne dolazi samo iz Beča i iz Londona, nego iz Berlina i Washingtona. Posebno u Bosni i Hercegovini, to je samo novi oblik jezičnog i nacionalnog nasilja bošnjačke većine nad Hrvatima / Deklaracija iz 1967. tek je jedna od epizoda u dugotrajnoj borbi za opstanak hrvatskoga jezika koja traje već dva stoljeća / Jedan od instrumenata austrougarske imperijalne politike bila je djelatnost Vuka Karadžića / Garašaninovo Načertanije nastalo je na britanski poticaj / Samo naivci misle da imperijalnih jezičnih politika u „demokratskom svijetu“ danas više nema / Različite hrvatske zaklade javno financiraju djelatnosti koje se izravno protive hrvatskomu ustavu

Akademik August Kovačec redoviti je profesor u miru Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Redovito održava nastavu na Odsjeku za romanske jezike i književnosti iz predmeta koji se odnose na poredbenu romansku lingvistiku te povijest francuskoga i španjolskoga jezika. Redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, član je Hrvatskoga filološkog društva, Matice hrvatske, Société de Linguistique Romane u Strassbourgu i Société de Linguistique Fonctionnelle u Parizu, počasni je član Instituta za lingvistiku Rumunjske akademije u Bukureštu i professor honoris causa Sveučilišta u Bukureštu. Autor je brojnih rasprava, sudionik, suradnik i savjetnik u nizu znanstvenih projekata. S jednim od najistaknutijih hrvatskih jezikoslovaca svjetskoga ugleda razgovaramo u povodu pedesete godišnjice Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog
književnog jezika
o aktualnim jezičnim pitanjima.

Poštovani akademiče Kovačec, ove se godine obilježava pedeset godina od nastanka Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Kako vi danas, kao istaknuti hrvatski jezikoslovac, gledate na taj dokument?

Deklaracija iz 1967. samo je jedna od epizoda, doduše posebno dramatična, u dugotrajnoj borbi za opstanak hrvatskoga jezika, odnosno očuvanje njegove posebnosti. Ta borba traje već gotovo dva stoljeća: odupiralo se germanizaciji, mađarizaciji, talijanizaciji te srbizaciji („jugoslavenizaciji“) pod plaštem „zajedničkoga književnog jezika“ za Srbe i Hrvate (poslije i Crnogorce i Bošnjake). Područje „jedinstvenog jezika“ od Sutle i gornje Kupe do grčkih i albanskih prostora (po mogućnosti sve do Carigrada i do Soluna) trebalo je najprije „tehnički“ olakšati austrijski (austrougarski) kolonijalni prodor prema jugoistoku, zatim pak dominaciju u jugoistočnoj Europi. Jedan od instrumenata takve imperijalne politike bila je djelatnost Jerneja Kopitara i Vuka S. Karadžića, a poslije se on upotpunjavao i usavršavao. U danom trenutku takvu su politiku prihvatile i podupirale i druge imperijalističke sile, Velika Britanija (Garašaninovo Načertanije nastalo je na britanski poticaj), Francuska, Rusija. Samo naivci misle da takvih politika u „demokratskom svijetu“ danas više nema. Na austrijskim sveučilištima predaje se BKS-Sprache (Bosnisch-Kroatisch-Serbisch), na francuskim „bosniaque-croate-serbe“ (langue), tek neka njemačka sveučilišta odvajaju te jezike i književnosti. Prije nekoliko godina državni tajnik jedne velike sile izjavio je kako bi za „zapadni Balkan“ (Albanija, Makedonija, Srbija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Hrvatska) trebalo uvesti jedan zajednički jezik jer se na tom prostoru narodi („plemena“) ionako međusobno razumiju. A hrvatska državna politika i diplomacija pokorno su i podanički to odšutjele. Jednako tako danas pokorno šute kada različite zaklade i druge organizacije (kojima su usta puna kojekakvih i koječijih prava) javno financiraju djelatnosti koje se izravno protive hrvatskomu ustavu. Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga jezika i danas je latentno aktualna, unatoč pozivanju na hrvatski ustav i na službeni status hrvatskoga jezika u Europskoj Uniji. Gdje su bila takva rezoniranja kada se u Haagu hrvatskim optuženicima uporno prevodilo na srpski?

Koliko društveni i politički kontekst određuju jezik?

Potkraj 19. i početkom 20. stoljeća lingvistika je, zanoseći se mišlju da može primijeniti egzaktne pristupe nekih prirodnih znanosti, smatrala da su jezici jednostavno skupovi (upravo zbrojevi) glasova (fonema), predmetaka, nastavaka i riječi (morfema i leksema) i da se mehanički može odrediti što je poseban jezik. To funkcionira bez većih poteškoća kada je riječ o genetski udaljenim ili pak posve nesrodnim jezicima (hrvatski i islandski, albanski i ruski, baskijski i mađarski), kada nije moguć nikakav stupanj međusobnoga razumijevanja među govornicima, ali nailazi na poteškoće kada je riječ o genetski blisko srodnim jezicima gdje uvijek postoji mogućnost razumijevanja na određenoj razini. Uostalom razumijevanje je subjektivan kriterij koji je teško definirati jer se razumijevanje i uči (svi francuski državljani, govorili u obitelji ili u užoj zajednici neki oblik francuskoga, okcitanski, baskijski, flamanski ili bretonski, vrlo rano nauče dobro razumjeti i francuski standardni jezik). Kasnija su proučavanja (posebice ona sociolingvistička) pokazala da je jezik ponajprije sredstvo za komunikaciju u konkretnom društvu (državnoj, nacionalnoj, kulturnoj i sl. zajednici) i da se u njem odražava kako ustroj i funkcioniranje te zajednice tako i njezina povijest. Osim toga, bitan je i odnos korisnika sama jezika (njegovih govornika) prema vlastitomu jeziku. U eri isticanja kojekakvih prava i zauzimanja za njih vjerojatno bi i odnos govornika prema vlastitomu jeziku trebalo uzimati u obzir.

U naslovu je Deklaracije potpisane 1967. termin ili pojam hrvatski književni jezik. U hrvatskim je školama naziv predmeta hrvatski jezik/Hrvatski jezik, a na humanističkim fakultetima nazivi kolegija upućuju na termin standardni hrvatski jezik ili hrvatski standardni jezik. Kako biste odredili razlike između tih termina i pojmova?

Ta tri naziva nisu o osnovi među sobom suprotstavljena, iako se uporabom svakoga od njih može isticati nešto drugo. Unutar svakoga (posebnoga) jezika postoje i arealne, socijalne i stilske razlike. Govor grada Dubrovnika, govor Komiže na Visu ili Jelse na Hvaru, govor Barbana u Istri, govor Skrada u Gorskom kotaru, govor Bednje, govor Gundinaca u istočnoj Slavoniji međusobno se vrlo razlikuju, a govornici bednjanskoga, komiškoga i skradskoga, kada bi se svatko od njih služio svojim mjesnim govorom, teško bi se (ako uopće) mogli među sobom razumjeti. No sve su to hrvatski mjesni govori jer su njihovi govornici već dugo uključeni u hrvatski kulturni, nacionalni i jezični korpus. Slično tomu, u Zagrebu se drukčije govori u obitelji, drukčije u šetnji ćaskajući s prijateljima, drukčije na sjednici vijeća medicinskoga fakulteta, a drukčije na svečanoj akademiji u Društvu književnika. Riječ je o različitim društvenim oblicima i stilovima hrvatskoga jezika. Književni jezik jest ponajprije jezik književnosti. I štokavski dubrovačkih pisaca, i čakavski Marulićeve Judite, i kajkavski Vramčeve Kronike književni su jezici, no svaki je od njih bio u punom optjecaju samo na dijelu hrvatskoga nacionalnoga i kulturnog prostora. Iako su nastojanja mnogo ranija, istom od sredine 19. stoljeća književni jezik na novoštokavskoj osnovici nametnuo se kao zajednički književni jezik svih Hrvata, koji se onda s vremenom ustalio i kao zajednički jezik javne i službene uporabe. Da bi mogao funkcionirati, takav jezik – koji, „natkrovljuje“ različite regionalne oblike te društvene i stilske varijacije – ili preuzima ili pak svjesno stvara norme izražavanja. Novija lingvistika izrazom standardni jezik označuje onaj oblik jezika koji nadilazi mjesne (regionalne) i društvene varijacije i služi kao sredstvo za komunikaciju među osobama (ili skupinama) koje se inače mogu služiti drugim jezičnim oblicima. To je jezik javnih i službenih institucija (školstva, uprave, medija…). Ovisno o komunikacijskom kontekstu izrazi književni i standardni jezik mogu se i ne moraju podudarati.

Što je za vas osobno hrvatski jezik? Kako biste kao vrhunski stručnjak, s jezikoslovnoga gledišta, definirali hrvatski jezik?

Doživljaj (percepciju) svijeta koji nas okružuje svaki pojedinac i svaka skupina oblikuje preko svojega jezika, kako onoga svakodnevne komunikacije tako i jezika književnosti, jezika škola i javne uporabe. Jezik ne spaja samo pripadnike zajednice na određenom prostoru nego tu zajednicu povezuje s njezinom pisanom i književnom tradicijom. Na ovaj ili onaj način, a to su nam posredovale škole i kulturne institucije, Držićev i Gundulićev, Marulićev i Hektorovićev, Mažuranićev i Šenoin svijet ostaje živ u nama, u ovoj ili onoj mjeri, upravo preko našega jezika. Rijetki su pojedinci (pa i istinski poligloti) koji uz svoj prvi jezik (obično „materinski“) uspiju u jednakoj mjeri ovladati svim izražajnim mogućnostima svojega drugog jezika. Upravo se zato danas svaki standardni jezik normira za potrebe nacionalne ili državne zajednice.

Dana 30. ožujka 2017. u Sarajevu je potpisana Deklaracija o zajedničkom jeziku. Navodimo početak toga dokumenta: „Suočeni s negativnim društvenim, kulturnim i ekonomskim posljedicama političkih manipulacija jezikom i aktualnih jezičnih politika u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji, mi, doljepotpisani, donosimo Deklaraciju o zajedničkom jeziku. Na pitanje da li se u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji upotrebljava zajednički jezik – odgovor je potvrdan.“ Molim vas, iznesite svoje mišljenje o Deklaraciji o zajedničkom jeziku.

Ta Deklaracija samo je još jedna od „manipulacija jezikom“. Što se Srba iz Srbije ili bošnjačke zajednice u Bosni i Hercegovini tiče kako će svoj jezik javne i službene uporabe normirati i razvijati Crnogorci u svojoj republici ili pak Hrvati za svoj nacionalni korpus i na području svoje države? To je samo još jedan puzajući Drang nach Osten (Drang nach Westen), pokušaj jezičnoga unijaćenja radi lakše kolonijalne dominacije, samo što ovaj put ne dolazi samo iz Beča i iz Londona, nego iz Berlina (i, kako se čini, iz Washingtona). Posebno u Bosni i Hercegovini, to je samo novi oblik jezičnog i nacionalnog nasilja bošnjačke većine nad Hrvatima kao manje brojnim konstitutivnim narodom u BiH. Balkanizacija se produbljuje. Norveški, švedski i danski vrlo su bliski srodni jezici (i međusobno lako razumljivi, barem u pisanom obliku), ali svaki od njih čuva svoju leksičku (pogotovu terminološku) i svaku drugu posebnost. Leksičke razlike (švedsko-norveške, norveško-švedske; švedsko-danske, dansko-švedske; dansko-norveške, norveško-danske) popisuju se u mnogobrojnim priručnim knjižicama za uporabu, ali se ne dopušta u javnoj i službenoj uporabi preuzimanje leksika iz jednoga jezika u drugi. I u jezičnom pogledu u skandinavskim je zemljama „mirna Bosna“, a u Bosni nasilje i balkanizacija.

Bogatstvo hrvatskoga jezika čine osim književnih tekstova i zapisanih tekstura (od 11. stoljeća do danas) njegovi kajkavski, čakavski, štokavski „zapisivači“ i govornici, ali i druge specifičnosti, od žargonskih i kolokvijalnih do mjesnih govora. Možete li u tom smislu
usporediti hrvatski s drugim
svjetskim jezicima?

Po raznolikosti i bogatstvu (živih) mjesnih govora i dijalekata hrvatski se može usporediti s talijanskim, a osim živih mjesnih govora postoji i bogata pismenost na hrvatskim dijalektima i mjesnim govorima. Do 19. stoljeća hrvatska i srpska pismenost razvijale su se potpuno odvojeno (bez ikakvih znatnijih doticaja). Istodobno na hrvatskom nacionalnom prostoru postoje narječja koja su srpskomu potpuno strana, dok su neka srpska potpuno strana hrvatskomu. Time se objašnjava upornost s kojom su projektanti „zajedničkoga jezika“ bdjeli nad tim da u nj ne uđe koji kajkavski ili čakavski element, pa ni onda kada se potpuno glasovno ili morfološki prilagodio. Osuđivani „hrvatski jezični purizam (čistunstvo)“ (a mnogi „purizmi“ preuzeti su i iz živih govora) samo je jedan od mogućih načina obnavljanja i bogaćenja rječnika. Dok se zagovornici „zajedničkoga jezika“ nisu nikad zgražali nad tim što su Srbi hrpimice, kada je trebalo i kada nije trebalo, posuđivali riječi iz turskoga, ruskoga, slavenosrpskoga, užasavalo ih je to što su Hrvati uvodili u jezik „purističke riječi i izraze“. A purizam je srednjoeuropska (kulturna i društvena) pojava, zajednička njemačkomu, mađarskomu, češkomu, slovačkom, hrvatskom, slovenskom. Kao što su se Nijemci u 18. stoljeću „purističkim zahvatima“ (kalkiranjem, doslovnim prevođenjem) nastojali osloboditi pritiska golemog broja francuskih posuđenica (pa i latinskoga), tako su Mađari i slavenski narodi Habsburške Monarhije upravo doslovnim prevođenjem nastojali parirati pritisku njemačkoga jezika. Od njemačkoga Geheimschreiber (zast., uz Sekratär) do hrvatskoga tajnik (danas i sekretar) paralele nalazimo u češkom i mađarskom. Nikoga ne smeta vodopad (čini se srp. doslovni prijevod njem. Wasserfall), ali se doživljava gotovo kao svetogrđe što Hrvati rabe i riječ kolodvor (kalk prema njem. Bahnhof). Purizam je samo rezultat drukčije kulturne tradicije, jedna od mogućnosti za popunjavanje rječnika i frazeologije.

Vijenac 603

603 - 13. travnja 2017.

Klikni za povratak