Vijenac 602

Komentar

U povodu 50. obljetnice smrti dr. Mate Ujevića (1901–1967)

Hrvatska enciklopedija – leksikografsko remek-djelo

Milan Bešlić

Golemom stvaralačkom energijom i jedinstvenom upornošću Mate Ujević gotovo je cijelo desetljeće radio na Hrvatskoj enciklopediji, prvom i jedinom svehrvatskom projektu, kojim je utemeljio znanstvenu metodologiju te učvrstio nacionalni identitet u njegovim kulturnim vrijednostima

 

 

Obljetnica smrti velikoga hrvatskog leksikografa Mate Ujevića svakako je prigoda da iznova aktualiziramo Ujevićeve teze o velikim i otvorenim temama koje potvrđuju žalosnu činjenicu da još nismo vlastito nacionalno biće izrazili u pisanom obliku kroz posebnosti kulture i značajke jezika u temeljnim odrednicama identiteta.

A upravo je svojim perom na to ukazivao Mate Ujević naglašavajući da je to zalog našega postojanja u svijetu globalizacije i unifikacije, odnosno duhovne okupacije i sustavnoga potiranja nacionalnih obilježja. „Mi smo“, pisao je prije gotovo stoljeće o našoj današnjici, „u tuđim leksikonima redovito prikazivani slabo i oskudno, a često puta čak i uvredljivo.“ Podrobnom analizom tih činjenica Ujević obrazlaže projekt Hrvatske enciklopedije i stvara čvrsto načelo na kojemu ga valja žurno pokrenuti jer će osnažiti kulturnu sastavnicu naroda osvješćujući ga u tome što jest na vlastitom putu kroz vrijeme, u kojemu ostavlja specifičan trag, dakle, svoju povijest pisanu u kamenu, drvu, papiru, riječima, notama, bojama.

Početne tegobe

To svoje uvjerenje inicijator i glavni urednik podvukao je riječima: „Tako će Hrvatska enciklopedija biti ne samo zbirka znanja o svemu i svačemu, nego će biti i prvorazredno sredstvo za jačanje narodne svijesti, za izgrađivanje naše narodne kulture i za socijalno harmoniranje narodne cjeline.“ Svoje domoljubno uvjerenje i prosvjetiteljsku viziju te čvrsto postavljeno znanstveno načelo uspio je ostvariti u Hrvatskoj enciklopediji s razumijevanjem Dragutina Schulhofa, većinskog dioničara tiskare Tipografija d. d., koji je u tome vidio intrigantan kulturni i gospodarski projekt. Zacijelo nije zanemariva bila ni potpora dr. Vlatka Mačeka, koji je u tom izdavačkom pothvatu prepoznao iznimno značenje i stoga ga podupro Hrvatskom seljačkom strankom, uzdižući ga tom gestom kao kulturnu vrijednost na nacionalnoj razini.

Za brojne tegobe i još brojnije prepreke na koje je Mate Ujević nailazio saznajemo iz njegova autobiografskog zapisa: „Gotovo cijelu 1938. godinu nosio sam tu svoju ‘ideju’, nudio je svakome, ali nitko je nije htio prihvatiti… Schulhof je, dakle, pristao, ali uz uvjet, da ja organiziram i vodim cijeli posao. Počinje via crucis, najteži duhovni napor od koga me i sada, nakon sedam godina, hvata jeza. Bez tradicija, bez predradnja, trebalo je stvoriti djelo koje nas neće blamirati pred svijetom, nego naprotiv prikazati kao narod, koji ima razvijene stvaralačke duhovne snage.“ Tako se rađala Hrvatska enciklopedija, koja je snagom „zavjetne škrinje“ sabrala narodno biće u njegovoj duhovnoj biti.

Tomu u prilog govori i činjenica da se iz naraštaja u naraštaj otvara „škrinja“ kako bi iz nje i najvrsniji znalci učvrstili znanje o leksikografskoj metodologiji obrađivanja pojmova i usustavljivanja podataka znanstvenih, književnih, umjetničkih, društvenih i drugih općeljudskih vrijednosti. Zacijelo je uzrok tomu i Ujevićeva golema i jedinstvena urednička djelatnost jer je on uređivao novine i pokrenuo (s Bogdanom Radicom) časopis Renesansa, kao i kapitalne knjige: Hrvatska književnost, Gradišćanski Hrvati, A. G. Matoš – Misli i pogledi i mnoge druge. Ovdje svakako valja podsjetiti da je Mate Ujević napisao i vrijedna književna djela: pripovijesti, putopise, pjesme, crtice i roman Mladost Tome Ivića. Ipak se, i uvijek iznova, i govori i piše, i iz pokoljenja u pokoljenje o njegovu leksikografskom djelu. Štoviše, poistovjećuju se djelo i autor sintagmom „Ujevićeva enciklopedija“, što naglašava taj jedinstveni pothvat u hrvatskoj kulturi.

Prešućeni leksikograf

Stoga nam je ponovno kazati da unatoč toj općepoznatoj činjenici od nedvojbeno povijesnog značenja autor i djelo nisu jednako vrednovani, nisu, iako je to prihvaćeno od znanstvenika, leksikografa, enciklopedista i svekolike društvene javnosti, i dalje je neadekvatno valorizirano u kulturnoj ljestvici. Naime, dok je djelo apostrofirano kao prvorazredna vrijednost, autor to nije. Čini se da ćemo tu nelogičnost najsažetije izraziti paradoksom kažemo li da je Ujević prešutno valoriziran i javno prešućivan. Ovdje ćemo još pripomenuti da je kontekst u kojemu se zatekao Mate Ujević oblikovao zaista specifičan „slučaj Ujević“, kazujući da je sin ocu djed. Upravo je taj Ujevićev sindrom na nedavnom prisjećanju na preminula leksikografa, koji je u svom atelijeru priredila njegova unuka, znamenita hrvatska kiparica i akademkinja Marija Ujević Galetović, zapazio Žarko Domljan precizirajući da je njegova metodologija obrade pojmova eksplicitno znanstvenog diskursa, sustavnog i minucioznog istraživanja, utvrđivanja činjenica i podatka, naglasivši da je to matrica na kojoj se nastavilo dalje graditi čvrstu enciklopedijsku kuću znanja. Iz svega je razvidno da je na tome stvarana hrvatska leksikografska i enciklopedijska literatura i da se Ujević stoga smatra njezinim utemeljiteljem. Još je u svojem izlaganju Domljan osvijetlio činjenicu da Miroslav Krleža nije napisao gotovo ni jedan članak za JLZ koji je osnovao u Zagrebu 1950. na temelju Ujevićeve Hrvatske enciklopedije postavljajući autora sebi zdesna, to jest, za svojega zamjenika, kako bi započet golem posao priveo kraju.

Sad nam je ponovno podsjetiti da je Ujevićeva Hrvatska enciklopedija koncipirana kao projekt koji je u cijelosti trebao biti objavljen za šest godina u dvanaest velikih svezaka. Prvih pet izašlo je u razdoblju od 1940. do 1945, a zadnji, peti, svezak objavljen je 2. veljače 1945. i postao najpopularnija knjiga u našoj povijesti. U tom bremenitom razdoblju svjetske i hrvatske povijesti, u Drugome svjetskom ratu, Mate Ujević mukotrpno je gradio hrvatsku duhovnu kuću slažući riječ po riječ, redak po redak, u „ploče pamćenja“ narodnoga duhovnog bića.

Humanost u ratno doba

Osim leksikografskog pothvata u ratnom razdoblju Mate Ujević učinio je još jedan, na koji valja podsjetiti. Iznimnom hrabrošću i odanošću zauzeo se za Emanuela Behrmanna, svojega prijatelja Židova, i osobno ga izbavio iz Jasenovačkog logora. Zatim je vlastitim zalaganjem omogućio cijeloj njegovoj obitelji spasonosni put u Italiju. Zbog toga je humanističkog i požrtvovanog djela u Izraelu 1994, u Jad Vašemu, Mate Ujević proglašen Pravednikom među narodima.

Golemom stvaralačkom energijom i jedinstvenom upornošću gotovo cijelo desetljeće radio je na Hrvatskoj enciklopediji, prvom i jedinom svehrvatskom projektu, utemeljivši znanstvenu metodologiju kojom je širio duhovni obzor i učvršćivao nacionalni identitet u njegovim kulturnim vrijednostima. Priklanjamo se tvrdnji da je Ujevićev projekt najsnažnije i najcjelovitije obilježio hrvatsku pisanu povijest 20. stoljeća. I stoga možemo kazati da je i najvažnija knjiga u našoj povijesti jer je čitamo u onom slavnom nizu koji je počela pisati Bašćanska ploča u 12. stoljeću i nastavili Vinodolski zakonik, Šibenska molitva, Kašićeve Osnove Ilirskog jezika u dvije knjige, Gajeva Kratka osnova i Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika.

Vijenac 602

602 - 30. ožujka 2017.

Klikni za povratak