Vijenac 601

Naslovnica, Tema

Uz 50. obljetnicu Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika

Nakon pola stoljeća

Marko Samardžija

Nakupljanjem lošeg iskustva nakon Novosadskog dogovora postupno su se stjecali uvjeti koji su na hrvatskoj strani poticali uvjerenje o vlastitoj jezičnoj neravnopravnosti iz čega se razvilo opravdano nezadovoljstvo temeljnim smjerom tadanje službene jezične politike. A upravo je Matica hrvatska postala ustanovom koja je bila vrlo snažno izravno uključena u sva aktualna zbivanja oko hrvatskoga jezika i žarištem institucionalnog otpora u obrani hrvatskoga jezika

 

 

 

Do početka pedesetih godina druga je jugoslavenska država za razmjerno malo vremena, u svemu sedam-osam godina, prošla iznimno burno početno razdoblje koje je započelo još u listopadu 1944. nakon ulaska partizanskih jedinica u Beograd. Sljedećih mjeseci slijedile su završne ratne operacije uključujući i obračun sa svim stvarnim, pretpostavljenim ili izmišljenim „narodnim neprijateljima“ koji su likvidirani najčešće iz osvete i bez suđenja ili na križnim putovima i u logorima ne samo još ratne 1945, nego i u sljedeće dvije-tri godine.

Iako su u prvu vladu Demokratske Federativne Jugoslavije (DFJ) u ožujku 1945, sukladno sporazumu s Ivanom Šubašićem (1892–1955), ušli i predstavnici kraljevske vlade, u državi je uspostavljen „klasični“ staljinistički režim što je razvidno iz mnogih postupaka (nasilno provođenje kolektivizacije, ustrajan progon „kulaka“ i „klasnih neprijatelja“, proizvoljno oduzimanje privatne imovine), ali i iz prvoga ustava koji je donesen 31. siječnja 1946. kojim je, uz ostalo, država preimenovana u Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju (FNRJ), a njezine sastavnice u narodne republike.

Događaji su krenuli drugim tijekom kad je Informacijski biro komunističkih i radničkih partija (Informbiro / Kominform) 28. lipnja 1948. na svome zasjedanju u Bukureštu donio poznatu rezoluciju „O stanju u KP Jugoslavije“ nakon koje je započeo oštar obračun između jugoslavenskoga komunističkog vodstva i „bratskih“ partija kojima je de facto upravljao Josip Visarionovič Džugašvili poznatiji kao Staljin (1878. ili 1879–1953). Informbiro je svoju kritiku jugoslavenskih komunista dodatno pojačao u studenome 1949. budimpeštanskom rezolucijom „Jugoslavenska kompartija u rukama špijuna i ubojica“.

Istodobno s ideološkim razlazom sa Staljinom i sovjetskim hegemonizmom jugoslavenski su komunisti inicirali dvije potrage. Prva je potraga za pristašama Rezolucije Informbiroa (informbirovcima) u vlastitim redovima uključujući njihovo ekskomuniciranje i brutalno kažnjavanje, nerijetko s kaznama bez suda i suđenja (logori na Golom otoku i Svetom Grguru!). Druga je užurbano nastojanje da se u unutarnjoj politici, a ponajprije u gospodarstvu oblikuje koncepcijska differentia specifica prema sovjetskomu centralističkom i etatističkom modelu političko-društvenih odnosa. Ta je specifičnost relativno brzo pronađena u radničkom samoupravljanju poduzećima i pretvaranju državnoga vlasništva u društveno, što je prvo regulirano Osnovnim zakonom o upravljanju državnim privrednim poduzećima i višim privrednim udruženjima od strane radnih kolektiva (kraće Zakon o predaji tvornica na upravljanje radnicima ili Zakon o radničkom samoupravljanju; donesen 27. lipnja 1950), a potom, u širem kontekstu političkoga sustava društvenoga samoupravljanja, Ustavnim zakonom o osnovama društvenog i političkog uređenja i saveznim organima vlasti koji je donesen 31. siječnja 1953.

Četiri jezika na papiru

Što se tiče jezične politike u DF/FNR Jugoslaviji, prvi je dokument odluka AVNOJ-a od 15. siječnja 1944. da će se sve odluke AVNOJ-a i drugih zakonodavnih tijela u novoj državi u duhu „federativnog načela“ na kojem će biti izgrađena objavljivati „na srpskom, hrvatskom, slovenačkom i makedonskom jeziku“ koji su ravnopravni „na cijeloj teritoriji Jugoslavije“.

Isti se jezici navode i u Odluci o „Službenom listu Demokratske Federativne Jugoslavije“ od 19. prosinca 1944. u čijem se 2. članku kaže: „‘Službeni list’ štampat će se na srpskom, hrvatskom, slovenačkom i makedonskom jeziku.“

Četiri se službena jezika spominju i u drugim odlukama AVNOJ-a o izdavanju zakonskih dokumenata, ali i u Zapisniku IV. zajedničke sjednice obadvaju domova Ustavotvorne skupštine Federativne Narodne Republike Jugoslavije, održane 31. siječnja 1946. u Beogradu u kojem se kaže da je prvi ustav nove države u Ustavotvornoj skupštini čitan u dijelovima: izvjestitelj Ustavotvornog odbora Moša Pijade svoj je dio čitao na srpskom, Zvonko Brkić na hrvatskom, Marijan Brecelj na slovenskom („slovenačkom“) i Vlado Maleski na makedonskom jeziku.

Unatoč tomu u Ustavu FNRJ donesenu 31. siječnja 1946. ne navode se službeni jezici nego se u čl. 65. kaže: „Zakoni i drugi opšti propisi Federativne Narodne Republike Jugoslavije objavljuju se na jezicima narodnih republika.“

Neznatno izmijenjena ta je formulacija uvrštena i u Ustavni zakon kao njegov 19. članak: „Savezni zakoni donose se i objavljuju na jezicima svih narodnih republika.“

Boranićev pravopis

U prvo vrijeme nove države u Narodnoj Republici Hrvatskoj u uporabu je vraćen Boranićev fonološki pravopis čije je deveto, prerađeno izdanje Ministarstvo prosvjete NR Hrvatske kao školsku knjigu odobrilo rješenjem br. 76789/46 od 2. studenoga 1946. Istodobno su iz leksika brižno odstranjena sve promjene provedene između 1941. i 1945. Pritom se, nimalo slučajno, pošlo i dalje te je uklonjeno i mnogo toga drugog što je nekomu, tko zna zašto i po kojem kriteriju, bilo sumnjivo premda nije imalo nikakve veze s razdobljem NDH nego su uglavnom posrijedi bili plodovi hrvatske leksičke obnove iz druge polovice XIX. stoljeća.

U svibnju 1953. Matica srpska iz Novoga Sada u svom je Letopisu pokrenula „Anketu o pitanjima srpskohrvatskog jezika i pravopisa“  (na što su je potaknule pobliže neodređene „izvesne pojave u razvoju srpskohrvatskog jezika“) u kojoj je, na njezin poziv, svoje mišljenje o razlikama između hrvatskoga i srpskoga jezika i pravopisa i prijedloge o njihovu prevladavanju iznijelo četrdesetak (od stotinjak pozvanih) hrvatskih i srpskih jezikoslovaca, književnika i prevoditelja. Neposredno nakon što su objavljeni zadnji prilozi u anketi, Matica srpska pripremila je i za početak prosinca 1954. sazvala sastanak na kraju kojega su (10. prosinca) doneseni zaključci koji su u sljedećih desetak godina na različite načine, pretežito negativno, utjecali na jezičnu i pravopisnu praksu u tadanjoj Narodnoj Republici Hrvatskoj, tj. na pretežitu dijelu hrvatskoga jezičnog područja.

Ti su (novosadski) zaključci nimalo slučajno većim dijelom tako formulirani da su različita tumačenja o njihovu „pravom značenju“ počela već nekoliko mjeseci nakon njihova potpisivanja, kao što je razvidno iz polemike između Mihaila Stevanovića i Ljudevita Jonkea u dnevniku Borba.

Iako su među budućim važnim zajedničkim projektima sudionici novosadskoga sastanka često spominjali izradbu zajedničkoga rječnika koji da je „naša nasušna [tj. nužna, prijeka] potreba“, ipak je nakon izjave Aleksandra Belića (1876–1960) kako je (politička?) direktiva „da se dođe do jedinstvenog pravopisa“ (koji će, kako se optimistički ponadao drugi sudionik, „vredeti bar za tri generacije“), upravo je zajednički pravopis „kao najhitnija kulturna i društvena potreba“  prihvaćen kao prioritet. O njegovoj je izradbi hrvatsku ne samo filološku javnost redovito obavještavao Ljudevit Jonke i to od prvoga (Novi Sad, 25. i 26. travnja 1955) do posljednjeg sastanka Pravopisne komsije (također u Novome Sadu 7. travnja 1959). Konačno, uoči šk. god. 1960/61. Matica srpska u Novom je Sadu zajedno s Maticom hrvatskom (ćirilicom, na srpskome) objavila srpsku inačicu toga pravopisa (Пpaвoпиc cpпcкoxpвaтcкoгa књижeвнoг jeзикa ca пpaвoпиcним peчникoм, 829 str.) a Matica hrvatska u Zagrebu zajedno s Maticom srpskom (latinicom, na hrvatskome) hrvatsku inačicu (Pravopis hrvatskosrpskoga književnog jezika s pravopisnim rječnikom, 882 str.).

Premda rađen kompromisno kako bi „pomirio“ dvije fonološke pravopisne tradicije, srpsku kako ju je svojim pravopisima određivao Aleksandar Belić i hrvatsku Ivana Broza i Dragutina Boranića, ipak je taj pravopis, uza sve službene pohvale, hrvatska jezična zajednica primila s podosta suzdržanosti kao nepotreban, a dijelom i štetan prekid s vlastitom pravopisnom tradicijom i s njom u skladu stečenim navikama. A kako su se u službenoj komunikacijskoj praksi počeli pojavljivati sve jasniji primjeri jezične neravnopravnosti, to je i početna suzdržanost spram zajedničkoga pravopisa postupno prerastala u slabo prikrivano nezadovoljstvo službenom jezičnom politikom. Upravo to nezadovoljstvo potaknulo je postanak i objavljivanje triju važnih izjava  u proljeće 1966.: Zaključaka plenuma Društva književnika Hrvatske o problemima suvremenog jezika hrvatske književnosti, znanosti, školstva i sredstava moderne komunikacije, Rezolucije Zagrebačkoga lingvističkog kruga i Izjave o jedinstvu i varijantama hrvatskosrpskoga književnog jezika Instituta za jezik JAZU.

Jezik u Ustavu

S obzirom na činjenicu da je Ustavni zakon iz 1953. bio privremeni dokument, bilo je pitanje vremena kad će se pristupiti izradbi novog ustava. Konačno, taj je posao dočet u početku šezdesetih godina kad je prvo objavljen „Prednacrt ustava FSRJ“. U Prednacrtu se pitanje prava na uporabu jezika i službenih jezika obrađuje u nekoliko članaka, a najopširnije u dvama.

U čl. 43. Prednacrta kaže se:

 

„ – Građanin ima pravo na slobodu izražavanja svoje nacionalnosti i nacionalne kulture, kao i na slobodu upotrebe svog jezika.

– Jezici naroda Jugoslavije ravnopravni su.

– Pripadnici naroda Jugoslavije imaju pravo na teritoriju druge republike na nastavu na svom jeziku, u skladu sa republičkim zakonom.

– Izuzetno, u Jugoslovenskoj narodnoj armiji komandovanje, vojna obuka i administracija vrše se na srpskohrvatskom jeziku.“ (U petome stavku toga članka govori se o nacionalnoj, rasnoj ili vjerskoj nesnošljivosti.)

 

Trećim stavkom 142. članka Prednacrta regulira se pitanje jezikā na kojima će se objavljivati savezni zakoni i drugi propisi:

 

„Savezni zakoni i drugi savezni propisi koji se odnose na građane, ustanove ili organizacije objavljuju se u službenom listu federacije u četiri autentična teksta: srpskom odnosno hrvatskom, slovenačkom i makedonskom.“

 

Drugi Ustav druge Jugoslavije, kojim je ona preimenovana u Socijalističku Federativnu Republiku (SFR) a njezine sastavnice u socijalističke republike, donesen je 7. travnja 1963. i objavljen tri dana poslije. Pitanja  u vezi s pravom na uporabu jezika, za razliku od Prednacrta, obrađena su razgođenije, u ukupno pet članaka (u 41., 42., 43., 131. i 157.). Za našu temu najvažnija su sljedeća dva:

 

§43.: „Ravnopravni su jezici naroda Jugoslavije i njihova pisma.

Pripadnici naroda Jugoslavije imaju na teritoriju druge republike pravo na nastavu na svom jeziku, u skladu s republičkim zakonom.

Izuzetno, u Jugoslavenskoj narodnoj armiji komandovanje, vojna obuka i administracija vrše se na srpskohrvatskom jeziku.“

 

§131.: „Savezni zakoni i drugi opći akti saveznih organa objavljuju se u službenom listu federacije u autentičnim tekstovima na jezicima naroda Jugoslavije: srpskohrvatskom odnosno hrvatskosrpskom, slovenskom i makedonskom.

U službenom saobraćaju organi federacije drže se načela ravnopravnosti jezika naroda Jugoslavije.“

Ovdje se svakako mora upozoriti na troje:

 

1. na odredbu iz stavka drugoga 43. članka o pravu „pripadnika naroda Jugoslavije“ na nastavu na vlastitom jeziku „na teritoriju druge republike“;

2. na izuzimanje JNA iz opće odredbe o ravnopravnosti „jezika naroda Jugoslavije“ iz prvoga stavka istoga članka i

3. na promjenu u nazivu službenih jezika: umjesto „srpskom odnosno hrvatskom“, kako stoji u Prednacrtu, u Ustavu stoji „srpskohrvatskom odnosno hrvatskosrpskom“. Po tvrdnji Vladimira Bakarića do te je promjene došlo nakon što su pisci Ustava upozoreni na rješenje u novosadskim zaključcima, dotično u 2. zaključku u kojem se kaže da je službenoj porabi u nazivu zajedničkoga jezika Hrvata, Crnogoraca i Srba nužno uvijek „istaći oba njegova sastavna dijela.“

Rankovićev pad

Kako je izradba drugoga Ustava potrajala duže negoli je bilo očekivano, tako se dogodilo da su društvene, gospodarske i političke prilike u kojima je dočet bile podosta drugačije od onih u kojima je započet. Naime, sukob unutar SKJ između federalista i unitarista (tj. onih koji nisu mogli shvatiti da bi granice između federalnih jedinica, dotada uobičajeno smatranih tek jedva zamjetnim „žilicama u mermeru“, mogle postati išta više od administrativnih međa), započet u ožujku 1962. na sjednici IK CK SKJ, nastavljen je i na VIII. kongresu SKJ potkraj 1964. u Beogradu. Zbog pogoršana gospodarskog stanja 1965. pokrenuta je privredna reforma, a sljedeće, 1966. pokrenuta je politička akcija s ciljem da se ispitaju „izvjesne deformacije u radu državne bezbjednosti“ što je na Četvrtom (Brijunskom) plenumu (1. srpnja 1966.) preraslo u žestok obračun s centralizmom i unitarizmom i dovelo do ostavke Aleksandra Rankovića, potpredsjednika SFRJ, i smjene Svetislava Stefanovića, a poslije i niza drugih funkcionara.

Premda se i prije spominjala potreba da se Ustav iz 1963. „ažurira“ amandmanima, spomenuti događaji, a naročito smjena Rankovića i Stefanovića, ubrzali su odluku o tom tako da su ustavne promjene pokrenute već tijekom 1966. za što je u vezi s Ustavom SFRJ bila „zadužena“ Ustavna komisija Savezne skupštine, a za republički Ustav Ustavna komisija Sabora SR Hrvatske kojima je trebalo upućivati prijedloge promjena.

Za razliku od rada na zajedničkom pravopisu, o kom je javnost, kako je rečeno, redovito obavještavana, rad na zajedničkom rječniku, izuzme li se nekoliko radova informativno-koncepcijske naravi objavljenih na samu početku (v. npr. članak Lj. Jonkea „Rječnik suvremenoga književnog jezika“, Jezik, V., 4.-5.), odvijao se izvan doticaja s javnošću sve do završetka leksikografske obradbe građe za prve dvije knjige obiju inačica, hrvatske i srpske. Kad su u početku 1967. te knjige bile dovršene, trebalo je uskladiti predgovor za prvu od njih. Budući da je Matica hrvatska s hrvatskim dijelom uredništva prvo predlagala da se uza Hrvate i Srbe u predgovoru kao govornici istoga jezika spomenu i Crnogorci, a poslije uz njih i „neopredijeljeni muslimani“, što je predstavnicima Matice srpske i srpskomu dijelu uredništva bilo neprihvatljivo, nastao je spor koji će, ne samo u vezi s tim pitanjem koje je nakraju u predgovoru zaobiđeno, eskalirati potkraj 1967. kad su u Zagrebu (latinicom) objavljene prve dvije knjige Rječnika hrvatskosrpskoga književnog jezika (A-F i G-K) a u Novom Sadu (ćirilicom) Peчникa cpпcкoxpвaтcкoгa књижeвнoг jeзикa (A-E i Ж-K). 

Iz dosada rečenog razvidno je kako su se nakupljanjem lošeg iskustva postupno stjecali uvjeti koji su na hrvatskoj strani poticali uvjerenje o vlastitoj jezičnoj neravnopravnosti iz čega se razvilo opravdano nezadovoljstvo temeljnim smjerom tadanje službene jezične politike. U tom su se kontekstu inicirane ustavne promjene mogle učiniti posve prikladnom i legalnom prigodom za predlaganje promjena kojima bi se poboljšalo nepovoljnu postojeću jezičnu politiku i njome poticano nepovoljno sociolingvističko stanje.  Za takvo je legalističko nastojanje, tako se bar činilo, postojao i pogodan politički okvir, ali i dobra stručna argumentacija.

Naime, takvoj su odluci nesumnjivo pogodovale nade i (dijelom nerealna) očekivanja koja je prenulo političko ozračje nastalo nakon Četvrtoga plenuma za koji je još na Brijunima rečeno da će, kao „istorijska prekretnica“, „imati ogroman značaj [tj. značenje] za daljnji razvitak našeg društva i izgradnju socijalizma“ jer će, napisano je, omogućiti da se „paralelno sa razbijanjem centralizma i unitarističkih tendencija radi na punoj afirmaciji republika“.

(…)

Matica hrvatska – žarište otpora

Iako je Matica hrvatska od svoga osnutka (god. 1842. kao Matica ilirska) i rječnika uz Gundulićev Osman („Osmana Gundulićeva riečnik“), koji je znalački odabrala za svoj editio princeps (Zagreb, 1844.), kontinuirano skrbila za hrvatski jezik, nakon Drugoga svjetskog rata, tečajem društvenoga i političkog razvoja, upravo je ona postala ustanovom koja je bila vrlo snažno izravno uključena u sva aktualna zbivanja oko hrvatskoga jezika i pravopisa od ideje da se izradi zajednički rječnik (u proljeće 1954.), preko novosadskoga dogovora i zajedničkoga pravopisa do (nedočete) izradbe zajedničkoga rječnika. Nije dakle slučajno što je Ljudevit Jonke, i sâm djelatno zauzet u Matici hrvatskoj, na kraju jednoga od svojih brojnih polemičkih članaka (onoga s crnogorskim Srbinom Đorđem Rašovićem) upravo Maticu stavio na prvo mjesto u svom pozivu na institucionalni otpor u obrani hrvatskoga jezika: „Ali s obzirom na to što su naši unitaristi tako uporni te neprestano ponavljaju i nameću svoje slatke, ali štetne teze, [...] mislim da je došlo vrijeme da brigu o pravilnom razvijanju književnog jezika kod nas i u javnosti preuzme Matica hrvatska, Hrvatsko filološko društvo, Institut za jezik JAZU, Društvo književnika Hrvatske. Meni je, kao što rekoh, već dojadilo i dosadilo da ja to nosim na svojim plećima i da već toliko puta budem izvrgavan uvredama, javnim i zakulisnim, premda ih svojim savjesnim i nesebičnim radom nisam zaslužio.“ (Telegram, VII., br. 309. /1. travnja 1966./, str. 2. Isticanje autorovo!)

Upravo u kontekstu spomenutih ustavnih promjena, svjestan nakupljenih problema u vezi s hrvatskim jezikom, tadanji se Upravni odbor Matice hrvatske, posve logično,  odlučilo za legalan institucionalni otpor takvomu stanju odlučivši 3. ožujka 1967. da se, kako piše na pozivu za nj, „održi skup eksperata za probleme hrvatskoga književnog jezika na kom će se raspraviti o stavu što ga treba danas pred javnosti zauzeti“. A upravo taj skup, održan 9. ožujka 1967., odlučio je da Matičino stajalište o hrvatskome jeziku artikulira posebna komisija (u kojoj su sigurno bili Miroslav Brandt, Tomislav Ladan, Radoslav Katičić i Slavko Pavešić, a čini se i Vlatko Pavletić). U sljedeća tri dana, od 10. do 12. ožujka ta je radna skupina sastavila dokument koji je nazvan Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, uputila ga na prihvaćanje Upravnom odboru Matice hrvatske i tekst dotjerala prema iznesenim primjedbama. Nakon toga tekst je Deklaracije umnožen i od 13. do 15. ožujka 1967. upućen ustanovama (zapravo: ustanovama, udrugama i kroatističkim katedrama) na prihvaćanje i potpisivanje, a plenum Društva književnika Hrvatske prihvatio ga je u srijedu 15. ožujka 1967. poslije podneva.

Po svjedočenju Slavka Mihalića, tada tajnika Društva književnika Hrvatske i zamjenika glavnog urednika Telegrama, sljedeća dvadeset i četiri sata trajalo je ubrzano, upravo grozničavo nastojanje da Deklaracija bude objavljena.

 

(ulomci iz knjige Marka Samardžije
Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967. – 2017. Vijesti,
komentari, osude, zaključci
, koja će uskoro biti objavljena u nakladi Matice hrvatske)

 

* * * * *

Politički i društveni život u SFRJ uoči Deklaracije

1966.

• 17. ožujka: govor Antuna Šoljana na grobu Antuna Gustava Matoša na Mirogoju

• 16. lipnja IK CK SKJ osnovao Tehničku komisiju (pod vodstvom generala potpukovnika Ivana Miškovića) sa zadatkom da utvrdi „izvjesne deformacije u radu državne bezbjednosti“ i Državno-partijsku komisiju (pod vodstvom Krste Crvenkovskog; članovi Blažo Jovanović, France Popit, Đuro Pucar, Dobrivoje Radosavljević i Miko Tripalo) sa zadatkom „ispitati sve nepravilnosti koje su godinama prisutne u državnoj bezbjednosti“ i tako „pomoći razbijanju centralizma i unitarizma uključujući tu i odstranjivanje rukovodećih dogmatizovanih ličnosti“

• 25. lipnja: potpisan protokol o ponovnoj uspostavi diplomatskih odnosa između SFRJ i Svete Stolice

• 1. srpnja:  IV. (Brijunski) plenum CK SK Jugoslavije; kritizirane deformacije u djelovanju Službe državne sigurnosti (SDS); smijenjeni Aleksandar Ranković (Marko, Leka), potpredsjednik SFRJ i Svetislav Stefanović (Ćeća), član SIV-a i predsjednik njegova Odbora za unutrašnju politiku

• u kolovozu:  skupina mladih intelektualaca pokušala u Zadru osnovati oporbenu stranku i pokrenuti nezavisno glasilo (Slobodan glas); većina uhićena i odvedena u istražni zatvor; zatvorskom kaznom kažnjen samo Mihajlo Mihajlov (1934–2010)

• 26. rujna: na plenumu Gradskoga komiteta SK Zagreba sekretar Marinko Gruić (1927–1985) kritizirao Maticu hrvatsku zbog nacionalizma

•17. listopada: odgovor Matice hrvatske Marinku Gruiću Vjesnik nije objavio

Vijenac 601

601 - 16. ožujka 2017.

Klikni za povratak