Vijenac 600

Naslovnica, Razgovor

Željko Tanjić, rektor Hrvatskoga katoličkog sveučilišta

Iz Hrvatske ne odlaze djeca elita

Razgovarao Marito Mihovil Letica

Hrvatsko katoličko sveučilište je izazov za pravilno razumijevanje pluralnosti hrvatskoga društva / Sveučilište nije samo mjesto znanstvene izvrsnosti nego i mjesto u kojem se odgajaju osobe koje znaju kako treba djelovati u povijesnim i društvenim okolnostima / Prostor javnoga pripada svima i shvaćanje sekularnoga društva ne isključuje djelovanje Crkve / Jasno da se fašizam i antifašizam kao povijesne pojavnosti ne mogu izjednačiti. Ali se mogu izjednačiti komunizam, fašizam i nacizam / Paradoks je da danas iz Hrvatske odlaze djeca onih koji su odlazili i prije / Trebamo izgrađivati jake osobe u najboljemu duhu kršćanskoga personalizma, dopustiti da se razvijaju darovi, sposobnosti i kreativnosti / Stepinca često zanemarujemo u našoj nacionalnoj povijesti, a on je velikan poput Ante Starčevića ili Stjepana Radića

 

U hrvatskome javnom prostoru u posljednje vrijeme ponovno se žustro raspravlja o odnosu sekularne države i katoličkog svjetonazora. To je bio povod da o tome, kao i o drugim temama koje se tiču vjerskog, svjetonazorskog i nacionalnog identiteta razgovaramo s prof. dr. ­Željkom Tanjićem, rektorom Hrvatskoga katoličkog sveučilišta.

Gospodine Tanjiću, Hrvatsko katoličko sveučilište proslavilo je prošle godine desetu obljetnicu osnutka. Jeste li zadovoljni suradnjom s drugim sveučilištima te integracijom u hrvatsko društvo?

Zadovoljan sam tom suradnjom. Uvijek smo nailazili na otvorena vrata, svi su se pokazali spremnim na suradnju. Javna sveučilišta, koja često zovem „starijom braćom“, bila su i jesu spremna pomoći na našem putu razvoja. Mi smo još malo i mlado sveučilište, predstoji nam puno toga učiniti. U Rektorskome zboru imamo status pridruženog člana kojemu ne pripada pravo glasa, no imajući na umu zakonska ograničenja, za koja mislim da ih treba mijenjati, mogu reći da smo s poštovanjem primljeni u Rektorski zbor i to mi je posebice drago. Hrvatsko katoličko sveučilište u mnogočemu je izazov za pravilno razumijevanje pluralnosti hrvatskoga društva. Naime, u Hrvatskoj imamo dvije vrste sveučilišta, javna i privatna, i naše Sveučilište (uz još jedno) zakonski se smatra privatnim. Premda bi na temelju cjelokupnoga poslanja našeg Sveučilišta, ali prije svega i na temelju međunarodnih ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske, taj status mogao biti drukčiji. No u ovome smo trenutku, unatoč i činjenici da se djelomično financiramo iz proračuna, definirani kao privatno sveučilište, i to je za nas velik izazov.

Kakav bi, po vama, trebao biti taj status?

Mi smo po svojoj naravi te svojemu poslanju, djelovanju i ciljevima bliži javnim sveučilištima nego privatnim. Smatram da bismo umjesto o javnim i privatnim mogli govoriti o državnim i privatnim sveučilištima. U mnogim zemljama s drugim jezičnim tradicijama kaže se primjerice state university, università statale, Staatsuniversität i sl., a time se, ponavljam, ne misli da su ta sveučilišta pod kontrolom države, nego se snažnije ističe da se država za njih posebice skrbi. Time bismo na drugi način definirali neke temeljne činjenice i odnose, ne bi bila ukinuta autonomija sveučilišta, a jasnije bi se istaknulo da i privatna sveučilišta moraju imati brigu i odgovornost za javno dobro. To mora biti jedan od ciljeva svih sveučilišta i sva sveučilišta moraju biti i jesu „javna“. Neke druge države uopće nemaju privatna sveučilišta. Budući da ih Hrvatska ima, smatram prikladnijom ovu podjelu. Osim toga u nekim zakonodavstvima europskih zemalja katolička sveučilišta imaju poseban status i izjednačena su po pravu i obvezama državnim sveučilištima uz očuvanje posebnosti koja proizlazi iz činjenice da je njihov osnivač Katolička crkva.

Vaše sveučilište u nazivu ima atribute hrvatsko i katoličko. Kako vidite ulogu ovdašnjih katolika u današnjemu globaliziranom svijetu?

Uvijek je izazov krenuti od našega imena. U njemu se kriju tri odrednice koje nisu suprotstavljene jedna drugoj. Mi smo sveučilište, poštujemo sve zakonitosti sveučilišta i željeli bismo njegovati određenu viziju sveučilišta. Važna nam je ideja sveučilišta kako ju je razvijao Alexander von Humboldt, ali također ideja sveučilišta koju je razvijao blaženi kardinal John Henry Newman, prvi rektor Irskoga katoličkog sveučilišta. Za nas je sveučilište ne samo mjesto znanstvene i nastavne izvrsnosti nego i mjesto, kako je to običavao reći kardinal Newman, u kojem se odgajaju džentlmeni, a po njegovu shvaćanju to su cjelovito odgojene osobe koje znaju kako treba djelovati u određenim povijesnim i društvenim okolnostima, iz kojih pobuda i na kojim temeljima. Tomu trebamo težiti i mislim da te ideje nisu ni danas zastarjele. Pridjev katoličko, koje u osnovnom značenju jest „sveopće“, „univerzalno“, kazuje da je naše sveučilište ukorijenjeno u katoličkom duhu koji je iznjedrio sveučilište i koji je usmjeren k služenju javnom dobru. Sâm temelj i bît suvremenih katoličkih sveučilišta proizlazi posebice iz apostolske pobudnice Ivana Pavla II. Ex corde Ecclesiae iz 1990, u kojoj su definirani ciljevi i metode djelovanja katoličkih sveučilišta, čega se čvrsto držimo. Svakako treba spomenuti da u svijetu ima više od dvije tisuće katoličkih sveučilišta te se neka od njih ubrajaju među najpoznatija i najuglednija: desetak katoličkih sveučilišta uvršteno je na tzv. Šangajsku listu petsto najboljih svjetskih sveučilišta, kao i na drugim listama. Zanimljivo je da katoličkih sveučilišta ima i u društvima gdje katolici nisu većina: u Japanu, na Tajvanu, u islamskim zemljama. Upravo su u tim zemljama ta sveučilišta vrlo cijenjena te se na njih upisuje mnogo nekršćana, i to ponajprije zato što su u katoličkim sveučilištima kao poželjno prepoznali pristup cjelovitomu odgoju i obrazovanju, učenju životnih vrijednosti, što je znatno više od tehnike prenošenja znanjâ i kompentencijâ. K tome katolička sveučilišta danas daju velik doprinos razvoju pojedinih slabije razvijenih društava, npr. afričkih. Katolička sveučilišta nastoje stjecanjem znanja omogućiti pravedni napredak pojedinih društava, upravo služenjem u duhu evanđelja. I treće: mi smo hrvatsko sveučilište. Veoma nam je važna ukorijenjenost u nacionalno i ne smatramo da je to u suprotnosti sa sveučilišnim i katoličkim, s univerzalnim, nego da se univerzalne ideje mogu na pravi način ukorijeniti u duhu i teritoriju, u povijesti, u kulturnom izričaju naroda kao što je hrvatski.

Mjesto i uloga katolika u današnjemu globaliziranom svijetu?

Katolici su u društvu odnosno svijetu pozvani na djelovanje iz promišljenosti vlastite vjere. Prostor javnoga pripada svima nama i shvaćanje sekularnoga društva ne isključuje djelovanje Crkve, odnosno religije. Sekularno društvo treba dati priliku svima da u određenome kontekstu i po određenim pravilima pridonose razvitku cjelokupne društvene zajednice. Crkva u društvu treba djelovati na drukčiji način i po drukčijim pravilima nego što je to bio slučaj u predmodernim društvima iz vremena koje je prethodilo prosvjetiteljstvu. Trebamo djelovati bez ikakvih nostalgija za prošlim vremenima jer bi takve nostalgije bile za nas najveća opasnost. Kršćani uvijek iznova trebaju imati nostalgiju za evanđeljem; ali ne kao Božjoj riječi kojoj bi pripadala samo prošlost, nego sadašnjost i budućnost. Razmislimo o onome što nam govori papa Franjo; ako se pobliže promotri njegova poruka, razaznat ćemo koliko Papa ukazuje na potrebu da kršćani budu sol zemlje i svjetlo svijeta, da djeluju u svojim društvima mijenjajući ih iznutra te da vode računa o onima koji su na periferiji, koji su marginalizirani.

Jesu li te misli pape Franje doista „revolucionarne“, kako ih se ponekad predstavlja u medijima?

Ne, papa Franjo u tom pogledu nastavlja misiju svojih prethodnika, sv. Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Tu nema razlike u sadržaju, nego u naglascima: papa Franjo na osobit je način istaknuo da socijalna dimenzija nije nešto naknadno pridodano kršćanskom navještaju, nego da socijalna dimenzija pripada samoj njegovoj bîti. Mogli bismo reći da time papa Franjo ide protiv teze o privatnosti religije, koja tu privatnost shvaća kao življenje vjere samo u nutrini čovjekova bića bez društvene dimenzije. U svakome slučaju, cilj treba biti unošenje svjetla evanđelja u osobne i društvene odnose. Ne smijemo dopustiti da budemo zarobljeni određenim političkim i mainstream načinima razmišljanja, nego trebamo nastojati da budemo slobodni od svega toga kako bismo zadobili prostor za autentično kršćansko djelovanje.

Na proslavi desete obljetnice Hrvatskoga katoličkog sveučilišta održao je predavanje kardinal Robert Sarah, prefekt Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata. Govorio je o položaju obitelji naspram rodne ideologije. U čemu se očituje negativno djelovanje rodne ideologije?

Slažući sa s onim što je rekao kardinal Sarah, iznio bih svoje osobno razmišljanje. Svakako je zanimljiva pozadina nastanka rodne ideologije. Kaže se da je postmodernizam srušio sve „velike priče“, koje su proglašene ili totalitarnim ili ideološkim, kao one koje ugnjetavaju čovjeka i stavljaju ga u funkciju „velikih ideja“. Tako smo dospjeli do potpune razmrvljenosti tih priča, pri čemu su ipak ostale „velike priče“ koje danas isto tako pokazuju svoje granice poput gospodarskoga napretka, potrošačkoga društva i zabave te seksualnosti, a time i spolnosti. S obzirom na to posljednje, u prvom je koraku došlo do dekonstrukcije antropološke potke na kojoj je građena naša kultura i civilizacija koja nosi obilježja i židovsko-kršćanskoga nasljeđa. Lišeni te dimenzije počeli smo sve graditi na određenim jednostranim činjenicama o ljudskoj spolnosti svodeći sve više-manje na biologizam. A sada rodna ideologija čini novi antropološki i društveni konstrukt. U razdoblju svih postmodernističkih dekonstrukcija suočeni smo s konstruktom koji nema nikakva antropološkog odnosno znanstvenog utemeljenja. No rodna ideologija taj novi konstrukt shvaćanja roda nastoji proglasiti neupitnom znanstvenom istinom.

Želite reći da je riječ o pseudoznanstvenim postavkama koje su ideološki motivirane.

Upravo tako. Rodna ideologija nastoji nam nametnuti, i to čini vrlo agresivno, potpuno novu antropologiju gdje su prevrednovani pojmovi spola, roda, a time i obitelji. Odjednom ništa nije bitno ni zadano i sve je društveni konstrukt. Mjerodavan je samo izbor koji čovjek čini. Nema nikakve prethodne zadanosti koja bi bila biološka, antropološka i transcendentalna, nego je čovjekov identitet konstruiran bezuporišno, iz vlastite samovolje i želje. Uvijek trebamo biti svjesni da postoje osobe koje imaju poteškoća sa svojim spolnim identitetom. To je činjenica od koje ne smijemo bježati; svi smo dužni obratiti pažnju na te ljude, prihvatiti ih i pomagati im. I papa Franjo nas na to poziva. Ali iz toga napraviti teoriju sveobuhvatnoga pogleda na čovjeka i društvo; i ne samo to, nego tražiti da se ta pseudoznanstvena teorija implementira u zakonodavstvo koje bi obvezivalo sve nas i čitavo društvo; to je, najblaže rečeno, apsurdno.

U vremenu dok je ministar znanosti, obrazovanja i sporta bio Željko Jovanović agresivno se u Hrvatskoj promicao na rodnoj ideologiji zasnovan zdravstveni i spolni odgoj, što je naišlo na snažno protivljenje javnosti i uvelike zaoštrilo odnose vlasti i Crkve. Jesu li iz toga primjera naši političari izvukli pouku da narod neće prihvatiti nametnuta učenja koja su u suprotnosti s njegovom vjerom i svjetonazorom, kulturom i tradicijom?

Nadam se da jesu. Često imamo poteškoća prije svega s onim što nam se čini nametnutim. Trenutno je veliko pitanje ratifikacije Istanbulske konvencije. Jasno je da smo svi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji i da se svaki oblik nasilja mora osuditi i spriječiti, ali problem je da se u istom dokumentu promiče za mnoge neprihvatljiva definicija roda.

Ne vidim da su rodna ideologija i nasilje nad ženama povezane pojave.

Svakomu bi trebalo biti jasno da nisu povezane, ali ih se takvima nastoji prikazati. Oko toga pitanja postoje rasprave i vidjet ćemo u kojemu će smjeru priča krenuti i kako će se rasplesti. Radi se u konačnici o političkoj odluci. Suočeni smo s govorom o uvijek novoj generaciji ljudskih prava, pri čemu je postalo teško naći konsenzus u razumijevanju što su ljudska prava, kako se definiraju i kako djeluju u društvu. Svi smo svjesni da nam je potrebna reforma školstva; to uistinu treba biti prioritet jer riječ je o pretpostavkama budućnosti društva. Vjerujem da smo za cjelovit građanski, zdravstveni pa i spolni odgoj, ali iz toga se ne smiju isključiti prava roditelja kao onih koji nose prvotnu odgovornost za djecu. A to onda znači da se odgoj ne smije oblikovati tako da isključuje ne samo kulturna, tradicijska i vjerska uvjerenja nego i sva znanstvena tumačenja koja nisu obilježena određenim ideološkim predznakom, u ovome kontekstu predznakom rodne ideologije. Sadržaj je bitan.

Hrvatsko je društvo podijeljeno možda više nego ikada od uspostave neovisne hrvatske države, a istodobno se mladi i školovani ljudi iseljavaju, Hrvatskoj prijeti demografsko izumiranje. Koliko nam u ovome trenutku mogu pomoći dijalog i konsenzus o temeljnim pitanjima koja se tiču budućnosti države i društva?

Mislim da bi dijalog i konsenzus trebali biti osnova svega. Kada se prate empirijska istraživanja, može se iščitati da u hrvatskome društvu postoji konsenzus o nekim temeljnim i bitnim pitanjima. Samo treba pronaći način kako taj konsenzus pretočiti u smislene politike: društvene, kulturne, znanstvene, pa onda i ekonomske. To je onaj raskorak koji ne uspijevamo uskladiti. Kada bismo uspjeli razaznati taj temeljni konsenzus, ne bi bilo toliko govora o podjelama. Često ni medijska javnost ne dopušta vidjeti taj konsenzus jer potiče podjele i priče o fašistima i antifašistima. Jasno da se fašizam i antifašizam kao povijesne pojavnosti ne mogu izjednačiti. Ali mogu se izjednačiti komunizam, fašizam i nacizam. Ne uspoređujem broj žrtava, ne govorim o rasnim zakonima i klasnim teorijama, nego govorim o jasnoj osudi triju totalitarizama koji su svijetu u 20. stoljeću nanijeli previše zla. A to kod nas izostaje.

Odlazak mladih i školovanih ljudi iz Hrvatske?

Paradoks je da odlaze djeca onih koji su odlazili i prije, a ne odlaze djeca elita. Naš je veliki problem da uvijek postoji društveni sloj kojemu je dobro i koji nema potrebe za odlaskom te druga skupina ljudi koji odlaze, a za koje nismo našli rješenje. To veoma zabrinjava. Treba ukazati na to da se iseljavaju najčešće ljudi iz perifernih dijelova Hrvatske. Nisam ni sociolog ni demograf, ali usuđujem se primijetiti da je problem između ostalog u sustavnome urušavanju malih sredina. Kao dobar primjer mogla bi nam poslužiti Njemačka, koja ima više od osamdeset milijuna stanovnika, a samo četiri milijunska grada. To je primjer decentralizirane zemlje gdje se dobro i dostojno živi i izvan velikih gradova, u malim gradovima i selima. A u Hrvatskoj gotovo četvrtina stanovništva živi u jednome gradu, Zagrebu.

Vjerojatno bi se Hrvati manje iseljavali kada bi umjesto beznađa i besperspektivnosti mogli prepoznati vrijednosti u društvu. Koje bi trebale biti nosive i integrativne vrijednosti u hrvatskome društvu?

Znamo da postoje mnoge teorije o zakašnjelim nacijama. Naš je problem u tome da smo stvarali hrvatsku državu u doba kada se dovodi u pitanje uloga i smisao nacionalnih država, kada su golemi utjecaji globalnih procesa te ni jedna državna zajednica ne može u svojim odlukama biti potpuno samostalna. U traženju odgovora kako pomiriti nacionalnu samostalnost i univerzalnost određenih ideja u globalnome svijetu može nam biti primjer Katolička crkva, koja funkcionira na način univerzalne i mjesne istovremeno. Tako se i hrvatsko društvo mora formirati kao suvremeno društvo i suverena država u integriranom i globaliziranom svijetu. Trebamo izgrađivati jake osobe u najboljemu duhu kršćanskoga personalizma, dopustiti da se razvijaju darovi, sposobnosti i kreativnosti. Nezaobilazne su tu i vrline: osobni integritet, poštenje, radinost, odgovornost, otvorenost za susret u dijalogu i s neistomišljenicima, prepoznavanje vrijednosti osobnog i društvenog života, ljubav prema domovini i svijetu. Ne bismo smjeli, kako je rekao sociolog ­Zyg­munt Bauman, graditi samo „estetske zajednice“, u kojima nam je ugodno, toplo i lijepo, nego prije svega „etičke zajednice“, kojih temelj postoji i nadilazi naše pojedinačne aktivnosti i osjećaje.

Odgodu kanonizacije bl. kardinala Stepinca katolički vjernici u Hrvatskoj, ali ne samo oni, doživjeli su kao veliku nepravdu, a mnogi su skloni reći da je zajednička komisija unutar koje će o Stepinčevoj svetosti iznijeti mišljenje i Srpska pravoslavna crkva svojevrsno poniženje za Hrvate.

Što se tiče postupka kanonizacije bl. Alojzija Stepinca, tomu pristupam prije svega kao vjernik, svećenik i teolog. Neki su procesi kanonizacijâ išli brže, neki sporije i s te strane ne vidim nikakvu posebnost ni neobičnost u ovom postupku. No kad govorimo konkretnim motivima odgode Stepinčeve kanonizacije, to je onda druga stvar. Shvatljiva je ponekad razočaranost katoličkih vjernika u Hrvatskoj. No volio bih da budu mirni: proces kanonizacije u svim je dijelovima dovršen i čeka se Papina odluka. Naravno, kad se nekoga proglašava svetim, to onda mora biti važno i za univerzalnu Crkvu. Vjerujem da će se upravo kroz ovaj proces još više iskristalizirati važnost lika i djela bl. Alojzija Stepinca za univerzalnu Crkvu. Također vjerujem da je i to papa Franjo imao na umu. Nikad više interesa za blaženoga Stepinca, nikad više upoznavanja s njegovim životom i svime što je činio nego danas. Ovako sve više otkrivamo veličinu Stepinca, čak i kroz neosnovane kritike koje su mu upućene. Dr. Esther Gitman napravila je na temelju Stepinčevih propovijedi 6-7 važnih oznaka koje govore o tome kako je kardinal Stepinac vidio društvo i njegove temelje i kako je pozivao na krepost i dosljedan etičan život. Nažalost, Stepinca često zanemarujemo i u našoj nacionalnoj povijesti, a on je u tome smislu velikan poput Ante Starčevića ili Stjepana Radića.

Što je s radom mješovitoga povjerenstva u kojemu su predstavnici Srpske pravoslavne crkve? Što bi se trebalo dogoditi da SPC prizna Stepinčevu svetost i možemo li takav zaokret očekivati u doglednoj budućnosti?

Siguran sam da rad mješovitoga povjerenstva ne može spriječiti kanonizaciju i to nije cilj njezina postojanja. Još bih jednom istaknuo da papa Franjo mora voditi računa o univerzalnoj Crkvi poštujući istodobno senzibilitet partikularnih crkava. Papa nas, nema u to nikakve sumnje, poštuje i kao narod i kao mjesnu crkvu. Ja ću obrnuti tezu i reći da je Srpska pravoslavna crkva pristala na to da kroz ovu komisiju surađuje i rješava stvari ne unutar srpsko-hrvatskih granica, nego upravo u susretu s Vatikanom. Možda je to prilika da se na razini univerzalne Crkve neke stvari zauvijek stave ad acta. Ne bih dao mjesta mišljenju da se nešto događa preko leđa hrvatskoga naroda. Što se pripadnika Srpske pravoslavne crkve tiče, i među njima postoji više struja. Ne zaboravimo da iskazi brojnih Srba, pravoslavnih vjernika pa i pravoslavnih svećenika, već sedamdeset godina govore Stepincu u prilog. Naravno, teško je reći kada će, i hoće li ikad, službena Srpska pravoslavna crkva priznati svetost Stepinca, koji će biti svetac Katoličke crkve. Ono što mene zabrinjava nije Srpska pravoslavna crkva ni rad mješovitoga povjerenstva, nego jedna druga pojava kod nas u Hrvatskoj.

Koja je to pojava?

Ta pojava ne samo da me zabrinjava nego me i žalosti: šutnja većega dijela hrvatskih kulturnih, intelektualnih i ostalih elita. Ono što se naziva mainstreamom postojano šuti, a ako progovori, uvijek će naći razloga za kritiku Stepinca. Na što svatko ima i pravo. Ali to znači i da dijelovi naših elita zapravo prešutno prihvaćaju sud Komunističke partije i presudu koja je donesena na montiranome sudskom postupku. Treba ipak primijetiti da je toga znatno manje danas nego prije: nekad se govorilo „Stepinac ništa nije učinio da spriječi zločine“, a danas se govori „nije dovoljno učinio“. To su hermeneutički i simbolički pomaci u jeziku i stavovima, koji ipak izriču temeljnu nelagodu mnogih kada je Stepinac u pitanju. Bilo čija svetost, pa ni Stepinčeva, ne može se razumijevati na način apsolutne savršenosti jer to svetost nije. I temeljno pitanje nije što nije učinio, nego što jest učinio. A Stepinac je učinio toliko toga da njegova svetost nije upitna. 

Vijenac 600

600 - 2. ožujka 2017.

Klikni za povratak