Vijenac 599

Književnost, Naslovnica

Uz novu knjigu Krešimira Bagića Uvod u suvremenu hrvatsku književnost 1970.-2010.

Poletno i disciplinirano

Ivana Drenjančević

Bagićevu je Uvodu u suvremenu hrvatsku književnost svojstvena izrazita preglednost, jasnoća i naglašen osjećaj za cjelinu, sve ono što se od jednoga uvoda, zapravo, i očekuje

 

 

Tko imalo poznaje i prati rad Krešimira Bagića, pjesnika, kritičara, književnoga znanstvenika i profesora sa zagrebačkoga Odsjeka za kroatistiku, zna da taj agilni stilističar i proučavatelj hrvatske književnosti u radu nikada ne miruje. Znano je to donekle i čitateljima Vijenca na čijim se stranicama Bagić redovito javlja kao autor kolumne Od figure do kulture (2009–2011) i Pogled iz Dubrave (2013–2015). Stoga se moglo pretpostaviti da je zatišje nakon kapitalnoga Rječnika stilskih figura (2012) znak da je Bagić, osim vlastitom, kontinuiranom pjesničkom praksom, ponovno zaokupljen i nekim novim, znanstvenim temama te da se, u skladu s već uspostavljenim ritmom objavljivanja, uskoro može očekivati kakav novi naslov.

O mogućim se smjerovima Bagićeva interesa također dalo već podosta zaključiti. Naime, u sklopu dubrovačkih seminara Zagrebačke slavističke škole od 2009. do 2012. oblikovao je tematske cikluse predavanja o hrvatskoj književnosti. Imajući u vidu činjenicu da su interesi polaznika, inozemnih kroatista i studenata kroatistike, najvećim dijelom koncentrirani na suvremeno književno stvaralaštvo, četiri je godišnja ciklusa posvetio hrvatskoj književnosti u četirima desetljećima – sedamdesetima (2009), osamdesetima (2010), devedesetima (2011) i nultima (2012). Svaki je tematski ciklus sadržavao pet predavanja istaknutih stručnjaka koji su iz različitih perspektiva ocrtavali ključne ideje i umjetničke dosege desetljeća, dok je Bagić u svakomu od njih (s iznimkom ciklusa o devedesetima, gdje je to učinio Tvrtko Jakovina) održao uvodno predavanje u kojemu je ponudio kratak pregled hrvatskoga društvenog i političkog konteksta te sažeto opisao osnovne tendencije u književnom stvaralaštvu toga desetljeća.

Duh današnjice

Bagićeva su predavanja imala jako dobar prijem kod dubrovačke publike, no pogled na njihove tiskane inačice (radove naknadno objavljivane u godišnjim zbornicima Zagrebačke slavističke škole) potvrđuje da zasluge za ondašnje uspjehe nikako ne treba pripisivati isključivo govorničkim vještinama predavača. Tekstovi predavanja i u svojemu grafički fiksiranu ruhu odaju isti dojam lakoće izlaganja, zaokruženosti, usustavljenosti i jasnoće koja proizlazi iz detaljne upoznatosti s građom. O Bagićevu iznimnom poznavanju domaće književne suvremenosti mogu posvjedočiti i već spomenute kolumne, no u tomu bi mnogo rječitije bile brojne generacije studenata zagrebačke kroatistike, kojima je osnovne ideje i koncepte stilistike profesor tumačio i približavao upravo na korpusu suvremene hrvatske književnosti. Stoga je odista bilo pitanje trenutka kada će inačice dubrovačkih, ali i mnogobrojnih zagrebačkih, predavanja biti ukoričene.

Bagićev Uvod u suvremenu hrvatsku književnost 1970.-2010. (Školska knjiga, 2016) tematizira kontekst i tekst hrvatske književnosti od 1971. do 2010. godine. Autor se odlučio za desetljetno načelo segmentacije (književne) povijesti te je knjiga podijeljena na četiri veće cjeline posvećene sedamdesetim, osamdesetim, devedesetim i nultim godinama. U svakoj se od cjelina susrećemo s pravilnom strukturom. Prvo se postavlja široki povijesni okvir, nabrajaju najvažniji društvenopolitički događaji koji su odredili desetljeće na svjetskoj pa onda i nacionalnoj razini, globalni fenomeni popularne i elitne kulture koji su oblikovali duh vremena, potom se pozornost usredotočuje na domaći kulturni život, ključne tendencije u umjetnostima da bi se, u konačnici, žarište interesa suzilo na književno stvaralaštvo toga razdoblja. Zasebna se poglavlja posvećuju poeziji, prozi i drami. Pri govoru o književnosti Bagić je, naravno, najiscrpniji i nastoji ponuditi što potpuniju sliku, no to je istovremeno i mjesto na kojemu je autorski pečat najprepoznatljiviji jer se iz obilja imena i opusa za analitički pristup redovito bira tek manji broj. Ponekad po načelu reprezentativnosti, ali mnogo češće po načelu vlastite procjene književne vrijednosti i vlastitoga ukusa.

Bagićevu je Uvodu u suvremenu hrvatsku književnost svojstvena izrazita preglednost, jasnoća i naglašen osjećaj za cjelinu, sve ono što se od jednoga uvoda, zapravo, i očekuje. No istovremeno se pokazuje i posebna osjetljivost za mjesta razlike. Tako autor, primjerice, u svim četirima cjelinama zasebno pristupa lirskomu, epskomu i dramskomu korpusu, dosljedno podcrtavajući razlike i ukazujući na njihove različitosti koje proizlaze iz različitih poetičkih koncepata, prikazivačkih strategija i pretpostavljenih oblika književne komunikacije. „Razlozi su tomu“, pojašnjava Bagić, „razni: od svakom rodu primjerenih retoričkih i iskazivačkih praksi preko tretmana jezika i ustaljenih oblika referencijalnosti do načina pozicioniranja spram predmetnoga svijeta ili zbilje“. Drugim riječima, autor umiče zamci prekomjerna svođenja na zajednički nazivnik i pokazuje izrazit senzibilitet za pojedinačno i različito, no pritom ipak zadržava osjećaj za sintezu te uspijeva osmišljene dekadne cjeline održati na okupu. Uvod ima jasnu strukturu, no istovremeno je i zaigran, unutar čvrsto postavljenih dekadnih okvira tekst pulsira: otvara se prostor igri, dinamičnoj smjeni analize i sinteze, približavanju i udaljavanju pogleda, ubrzavanju i usporavanju, širenju i zgušnjavanju. U tomu kontekstu Appendix (koji sastavljaju autor i Katarina Brajdić), osim kao bogat izvor bibliografskih podataka o tristotinjak suvremenih hrvatskih književnika, može biti čitan i kao svojevrsna stilska igra ubrzavanja, zgušnjavanja, kao pokušaj da se priča o suvremenoj hrvatskoj književnosti ispriča na posve drukčiji način. Ne treba biti posebno domišljat da se sudar Bagićeve stilski izbrušene, rafinirane naracije (uz to obogaćene vrijednim likovnim prilozima) i jednoličnosti, zgusnute obavijesnosti Appendixa shvati kao smišljeni postupak. Bagić je, naime, svojim znanstvenim radom, ali i ne samo njime, strastveni stilističar pa je teško pomisliti kako bi priliku da se poigra različitih stilizacijama književne povijesti tek tako propustio.

Lica sedamdesetih

Na tragu Bagićeva Uvoda, ni ovaj se tekst neće opterećivati idejom da se interes mora ravnomjerno rasporediti te će se na primjeru cjeline o sedamdesetima pokazati osnovna struktura koju dijeli s ostalim trima.

Prvu cjelinu, posvećenu sedamdesetima i naslovljenu Hrvatska šutnja, „praksa laži“ i borhesovci, Bagić počinje skiciranjem političkoga okvira. On je, između ostaloga, važan jer iz političke sfere pristižu represija i nesloboda koje znatno utječu na cijelu društvenu klimu pa tako i na intelektualni život i život umjetnosti. Kao primjere dvaju posve različitih načina opstojanja u zadanim okolnostima, autor pobliže opisuje uređivačke politike Foruma i Pitanja, dvaju časopisa koji su uvelike obilježili kulturno i intelektualno ozračje sedamdesetih. U najkraćim crtama rečeno, Forum je časopis koji „se drži kanona i kanonizira“, a u političkomu smislu djeluje suzdržano držeći se uglavnom po strani od dnevnih događaja i ideoloških naputaka. Kada se izvanliterarni kontekst nije mogao ili smio izbjeći, o njemu se svjedočilo analitički i suzdržano. Časopis Pitanja nastupa politički otvorenije, bavi se često gorućim društvenim problemima i, što je u kontekstu književne produkcije vrlo važno, donosi vrijedne prijevode ključnih tekstova aktualne dekonstrukcijske i psihoanalitičke misli. Sličnu će ulogu otvaranja prema stranim utjecajima i poticajima odigrati i jaka izdavačka aktivnost zahvaljujući kojoj mnogi suvremeni vrhovi svjetske književnosti postaju dijelom i domaćega intelektualnoga krajolika. Potom će pjesništvo sedamdesetih biti predstavljeno tekstovima Milorada Stojevića, Dražena Mazura i Zvonka Makovića, proznu će dionicu sedamdesetih autor osvijetliti polemički se osvrćući na termin borhesovci i dovodeći u pitanje njegovu opravdanost, dok će dramu obilježiti zakašnjela recepcija Kralja Gordogana Radovana Ivšića i Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja Ive Brešana. Elitistička šifriranost pjesništva, fantastičarski manirizam i politički angažirana drama – sve su to različita lica književnosti sedamdesetih. Posljednje se poglavlje posvećuje fenomenima drugih umjetničkih, (sup)kulturnih izričaja: likovnim umjetnostima, filmu i popularnoj glazbi, sferama koje su na vrlo izravne načine utjecale na književnu proizvodnju desetljeća.

Premda nudi panoramski pogled na književno stvaralaštvo četiriju desetljeća, autor svoje interese ne nastoji posve ravnomjerno rasporediti. Primjerice, izlaganje će se znatno usporiti i postati iscrpnijim kada se govori i piše o osamdesetima, a posebno o pjesništvu kvorumaškoga naraštaja. Isto tako, izlaganje će se znatno usporiti i postati složenije pri govoru o prozi devedesetih i za nju karakterističnim tendencijama (kritički mimetizam, eskapizam, interdiskurzivnost), a polemički će se zaoštriti o prozi nultih i fakovskoga književnog projekta.

Položaj koji Bagić odabire zapravo je prilično nezgodan i nezahvalan jer govori o bliskim vremenima i pojavama prema kojima će različiti (generacijski) profili čitatelja imati radikalno različit odnos pa autor nikako ne može unaprijed računati na kakav podrazumijevani skup dijeljenih, zajedničkih (pred)­znanja. Nelagoda je to nalik onoj koja nastaje u predavaonici kada, s namjerom da slušateljstvu približi određeni pojam, predavač, nesvjestan da grabi preduboko u povijest, posegne za usporedbom s kakvim događajem iz „bliske“ prošlosti te ga nelagodan muk nerazumijevanja u trenu privede spoznaji da je on sam jedini koji razumije svoju dovitljivu ilustrativnu usporedbu jer trenutno jedino sam sa sobom dijeli podrazumijevana znanja nužna da bi se ona shvatila. Bagićeva eventualna nelagoda još je veća jer u toj imaginarnoj predavaonici ne sjede samo đaci ili studenti, već i mnogi kojima je ili neznatan dio ili čak glavnina izložena sadržaja (što političkog, što kulturnog, što književnog) otprije poznata.

Za dio će, dakle, čitateljske zajednice opisani događaji i fenomeni prethodnih desetljeća biti dijelom njihova vlastita iskustva. U tomu slučaju Uvod može biti dobrodošlo štivo za popunjavanje lakuna u vlastitomu sjećanju, pomoć u preobrazbi razbarušenih i fragmentarnih sjećanja u sustavnije organizirane cjeline. S druge strane, za dobar dio mlađe čitalačke publike opisano razdoblje uglavnom nije dio (svjesnoga) životnoga iskustva. Upravo njima Bagićev Uvod hita u pomoć i daje im kontekst o kojemu se u akademskim okvirima malokad govori jer se, posve pogrešno, podrazumijevaju opća povijesna, politička i društvena znanja koja današnji studenti, mahom rođeni tijekom devedesetih, najčešće nemaju.

Poslužimo se za kraj slikom iz Bagićeva Predgovora u kojoj se (književna) povijest prispodobljuje šumi, a njezino ispisivanje šetnji. „U knjizi koju držite u rukama bavim se“, piše Bagić, „nedavnom prošlošću, događajima i tekstovima s kojima sam rastao u nakani da u šumi živih i izblijedjelih slika, podataka i imena prepoznam stabla s mahovinom kako bih se tom šumom mogao nesmetano kretati, prema potrebi iz nje izlaziti i u nju se vraćati“. Bagić je prije svega zainteresiran i interesantan šetač šumom hrvatske suvremene književnosti, ponekad brza i laka, ponekad spora i zgusnuta koraka, koristan šetalački sudrug koji iznimno dobro poznaje staze kojima se uputio. Njegov nam izoštreni pogled može pomoći da i sami uočimo pojedina stabla te zastanemo na onim mjestima pokraj kojih smo prije toliko puta posve nehajno i bez zastajkivanja prolazili.

Vijenac 599

599 - 16. veljače 2017.

Klikni za povratak