Vijenac 598

Kazalište

Miro Gavran, Traži se novi suprug, red. Željko Königsknecht, Satiričko kazalište Kerempuh

O glumcu rode da ti pojem...

Želimir Ciglar

 

U pravi čas na pravome mjestu pojavio se Miro Gavran. Naime, došao je na premijeru svoje komedije Traži se novi suprug što ju je režirao Željko Königsknecht u Kerempuhu. Kao redatelj, naravno, Keno je sebi dodijelio pet uloga, dok je Anita Matić Delić dobila samo jednu, a smilovao se Damiru Poljičaku, pa mu je dodijelio „čak“  dvije uloge. I ništa tu čudno ne bi, Keno je proslavio ovom predstavom 35 godina umjetničkog rada i kako napisa Hrvoje Ivanković, „to je glumac koji je odigrao puno više uloga nego naslova predstava“.

No neobično je ipak to što se Miro Gavran, nezgodno, ali istinito, živi hrvatski pisac kojeg izvode na svim stranama svijeta, zatekao na svojoj premijeri, ali se nije pojavio na poklonu. Poklonili su se i Anita Matić Delić i Damir Poljičak i Željko Königsknecht, poklonili su se i kostimografkinja Tanja Rodd, kako priliči i scenografkinja Nina Mia Čikeš, pa čak i asistent režije Zvonko Benić... Pritekli su im u pomoć čak i ravnatelj Kerempuha Duško Ljuština, pa i gradonačelnik Milan Bandić, koji su se poklonili Königskechtu zahvalivši mu što je izdržao u koži glumca komičara 35 godina... Bandić mu je uručio i plaketu Grada Zagreba... Svi su se oni klanjali, ali nesretni Miro Gavran, živi i živahni pisac, ostao je zatočen usred reda, u publici, i nitko ga nije pozvao da se i on pokloni.

Na čiji to račun ide, ne želimo znati, ali je ipak jako duhovito. Ovom se predstavom pokazalo kako je Gavran pisac koji odlično funkcionira u Kerempuhu. Istina, bilo bi bolje da je Sofoklove dobi, pa ne bi trebalo plaćati autorska prava, ali... Šalu na stranu, da nas ne bi optužili za nastranost.

Komedija Traži se novi suprug pravi je pogodak i već je na premijeri bilo jasno da će možda i godinama nasmijavati Zagreb i Zagrepčane. Krepka udovica s petogodišnjim stažom udovištva odluči potražiti supruga putem interneta, a susjed joj je nesretnik do ušiju zaljubljen u nju. Zavolio ju je davno prije no što joj je muž otegnuo papke. Čak je s njim igrao šah, samo kako bi joj bio blizu...

I tako, angažira taj susjed svoga prijatelja glumca da odigra pet „groznih“ prosaca, kako bi ruku svoje susjede on osvojio. Uz put nakanio je poslije vjenčanja i vrlo spretno srušiti pregradni zid pa svoj dvosobni stan spojiti sa četverosobnim stanom susjede... San snova:  spojiti postelje i stanove... Kako to i biva u najboljim komedijama, sve pođe po zlu, no ipak završi sretno. Vjenčanjem! Zašto sve komedije završavaju tamo gdje tragedije počinju?! No to je druga priča.

O slavljeniku sve najbolje. Neobjašnjiva je Königsknechtova sposobnost da svih ovih desetljeća ispod svoje kože, iz svojih mišića, tetiva i nerava, izvlači uvijek nove i svježe likove. I dok drugi posrnu i odu u maniru već poslije pet, deset godina glume, on uvijek inteligentno i spretno pronalazi nove ključeve i neumorno se smije prije svega sebi, pa potom svojim suvremenicima obasipljući ih usput sve obilno ljubavlju, razumijevanjem i dobrotom. Takav je i dramatičar Miro Gavran, pa nije čudno da su se glumac i pisac razumjeli i da su izabrali jedan drugog.

Anita Matić Delić, osim što je obuhvatila svoj lik udovice udavače, urbane inteligentne žene, dozirano je erotizirala igru navevši dva muškarca da se uistinu bore za njezinu naklonost i pozornost. U tom se metežu, koji je svjesno stvorila, više ne razabire da li se za njezinu ruku i blizinu bore Königsknecht i Poljičak, ili Gospodin Jurić i susjed Gospodin Brkić... Tako se život (i smrt) prelijeva(ju) s pozornice u publiku, iz publike na pozornicu, miješa(ju) se u jedno i postaju eros.

Kostimi i maska Tanje Rodd vrlo su dobri, očuđujući, glumci se presvlače i maskiraju na sceni i publika svjedoči nevjerojatnoj preobrazbi... I scenografija je vrlo dobra, jer je scenografkinja Nina Mia Čikeš, uz oblikovateljicu svjetla Vesnu Kolarec, napravila  nemoguće na pozornici stvorivši uvjerljivu modernu građansku dnevnu sobu gotovo samo svjetlima i projekcijama, uz nešto sitnog namještaja.

Duško Ljuština uistinu ima razloga za zadovoljstvo. A drugi put, ipak, neka se i Miro Gavran pokloni. Ipak je on sve nas odavna s mnogo ljubavi i razumijevanja napisao, iako je još kao dječak spoznao kakvi smo.  

Vijenac 598

598 - 2. veljače 2017.

Klikni za povratak