Vijenac 598

Naslovnica, Razgovor

Marinko Koščec, književnik i sveučilišni profesor

Knjiga je postala atavizam

Razgovarala Lidija Lacko Vidulić

Iznenađuje me kad se tu i tamo još pronađe mjesta za pokoju dublju književnu analizu, ali činjenica je da nam je književnost još živa / U akademskoj zajednici uvijek se radi o istim mehanizmima borbe za moć, sitnih savezništava koja se preko noći mogu promijeniti zbog lokalnih interesa, ideoloških zasada ili međusobnih mržnji / Odnos prema jeziku jest ono što me najviše zanima u pisanju / Zapadnjaci od hrvatskoga književnika očekuju da bude otprilike Kusturica u književnosti / Kao profesor vidim studente koji su u nekom smislu jako funkcionalni, vidim rast inteligencije, spretnosti, snalažljivosti, okretnosti mozgova, ali isto tako odustajanje od ideje gradnje, prikupljanja znanja i strukturiranja / Frustriran sam ravnodušnošću izdavača prema knjigama. U tu perverznu situaciju dospjeli smo zahvaljujući potporama koje su nužne da bi knjiga egzistirala, no znajući da ionako ne mogu zaraditi, izdavači ne ulažu ni elementarni trud u promociju

 

Marinko Koščec rođen je 1967. u Zagrebu. Docent je na Odsjeku za romanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Autor je romana Otok pod morem, Netko drugi (Nagrada Meša Selimović), Wonderland (Nagrada VBZ), To malo pijeska na dlanu, Centimetar od sreće, Četvrti čovjek te nedavno objavljena U potrazi za početkom kruga, koji je i povod ovome razgovoru. Objavio je i zbirku eseja i prijevoda Skice za portret suvremene francuske proze, studiju Michel H. – mirakul, mučenik, manipulator i antologiju Mrmor u mraku.

Na Interliberu se pojavio vaš novi roman U potrazi za početkom kruga. Jeste li zadovoljni dosadašnjim interesom, odjecima, iščitavanjima?

Ugodno sam iznenađen pozitivnim odjecima, knjiga očito izaziva ono što bi trebao biti jedan od ciljeva svakom autoru, a to je užitak. Nasmiješena lica onih koji su je pročitali potvrđuju mi ono što sam i sam doživljavao pišući je, a to je određeno veselje bez obzira na sumornu, čak i depresivnu tematiku. Razne vrste nelagoda i deformacija koje promatram u vlastitom i tuđim životima preraditi u igru i veselje – to je moj temeljni postupak.

Koliko vam je uopće važna povratna informacija? Kako je promatrati život romana nakon što ga otpustite u svijet?

Važna mi je povratna informacija. Pisati je jako lijepo, ali ako to činimo isključivo kako bismo sami sebe usrećili, onda nema ni potrebe za objavljivanjem. Knjiga bi morala biti komunikativna, nekomu nešto značiti i donijeti, ako ne nužno odgovore na životna pitanja, onda barem neku vrstu dijaloga i prepoznavanja bitnog. U tom smislu važno mi je ima li reakcija i kako su intonirane. S druge strane, onog časa kad knjigu predam izdavaču, ona više nije moja. Što god da se s njom dalje događa, pratim je kao i bilo koju tuđu knjigu, čitam tekstove koji se pojavljuju, vidim svoje ime i prepoznajem ga, ali nemam neke emotivne veze. Vezanost uz knjigu traje dok je pišem, nakon toga ona ima svoj put.

Jeste li ponekad iznenađeni onim što čitatelji i kritičari učitavaju u vaš tekst?

Uvijek mi se vraća uspomena na jedan od prvih tekstova o mojem prvom romanu: recenzent je primijetio da sam ja iznad svega demokrat. To me prilično začudilo jer nemam osobito povjerenje ni u demokraciju, ni u inteligenciju naroda kao presudnu instancu koje znaju bolje od pojedinca. To je samo jedna crtica, anegdota, uvijek se nađe nešto o čemu nisam ni pomišljao, a netko drugi to iščita iz mog teksta. S druge strane, mnogo toga ostane neprepoznato, ispada da sam time zabavljao sama sebe i to mi bude pomalo žao, ali prestao sam očekivati da će netko prepoznati ono što sam koncipirao i nastojao plasirati. Vrlo sam se rano ohladio od očekivanja i mislim da svatko tko dohvati knjigu ima pravo razumjeti je na svoj način. Zahtijevati ispravno tumačenje i žaliti se što je ljudima nešto promaknulo, to mi se čini potpuno deplasirano. 

Kakva je uopće književna kritika danas, nedostaje li vam ipak više suvislih sugovornika s druge strane?

Odgovor se uklapa u staru žalopojku kulturnog sektora o gubitku prostora kritike u medijima. Da postoji želja za davanjem više prostora kritici, bilo bi i suvislijega, dubljeg, podrobnijeg razglabanja o pojedinim knjigama, no takve kritike danas su uglavnom iznimka. Upravo me iznenađuje kad se tu i tamo još pronađe mjesta za pokoju dublju književnu analizu, ali činjenica je da je književnost još živa, a ono što je ostalo utoliko je dragocjenije. Imamo još ponešto književnosti i veselimo se onomu što je preostalo. Književna kritika danas je otprilike ono što joj se dopušta biti. Kao i svemu, i kritici treba neki materijalni prostor, no živimo u svijetu u kojem već dugo vlada redukcija ne samo književnosti nego svega kulturnog. 

Koji svoj roman smatrate najbolje pročitanim, a u kojem je ostalo mnogo, kako kažete, neprepoznatog?

Roman Wonderland zbog dimenzije razotkrivanja jednog vrlo precizno imenovana konteksta pobudio je interes na razini trača i „gole istine“. Premda moja namjera nije bila pisati roman s ključem, niti se ikako obračunavati s pojedincima, ispalo je i previše prepoznavanja za moj ukus. Da sam malo opreznije napisao tu knjigu, teže bi se povezivala s konkretnim ljudima i nanijela bi manje štete. Funkcionirala je kao neka vrsta provokacije i skandala pa je stoga i najviše bila u žarištu. Druge nisu imale tu skandaloznu dimenziju pa ih se čitalo uglavnom kao stilska ostvarenja. Nisam toliko tematizirao konkretne i aktualne društvene probleme koji bi donijeli dodatno pogonsko gorivo za recepciju. Moj je pretposljednji roman, Četvrti čovjek, zakasnio. Počeo sam ga pisati u vrijeme vladavine političke grupacije koja je u međuvremenu sišla s vlasti, a roman je po objavi već bio zastario jer je kao jasna politička satira daleko manje zanimao ljude nego što je mogao da se pojavio u neko drugo vrijeme. U recepcijskom smislu mislim da je imao više potencijala, no podbacio je. Ostale su knjige vjerojatno dobile onoliko pažnje koliko zaslužuju u postojećem književno-medijskom pejsažu. Ne mislim da sam prošao osobito dobro, ni osobito loše.

Nadahnjuju li vas burna aktualna događanja na Filozofskom fakultetu i na Sveučilištu da ponovno pišete o akademskoj zajednici?

Mislim da sam tu temu potrošio i da Wonderland u tom smislu nije promašio. Ciklički se vraća jedno te isto i bilo bi se dosadno ponavljati. Ljudi se malo drukčije zovu, ali uvijek se radi o istim mehanizmima borbe za moć, sitnih savezništava koja se preko noći mogu promijeniti zbog lokalnih interesa, ideoloških zasada ili međusobnih mržnji, što se onda opet na temelju nekih drugih, sitnih ciljeva zaboravlja preko noći i pretvara u nešto drugo. Uzajamne zavisti, ljubomore i podmetanja... Međuljudski odnosi koji ne počivaju na profesionalizmu, prosudbe koje nemaju nikakve veze s kvalitetom nečijeg rada, sve to traje. Kad to čovjek jednom vidi i shvati, nema potrebe za recikliranjem.

Mnogi vas uspoređuju s Michelom Houellebecqom, kojeg ste prevodili i o kojem ste objavili studiju. Sam naslov novog romana U potrazi za početkom kruga aludira na Prousta. Vaše znanstveno bavljenje francuskom književnošću očito je snažno utjecalo na vaše pisanje. Koji su vam autori bliski i važni?

Francuska je književnost moja struka, bilo bi neobično da nije ušla u mene. Sve što sam pročitao utjecalo je na mene, francuska književnost tu nije iznimka. Naravno da imam svoje favorite. Spomenuti Michel Houelle­becq, od kojeg ne mogu nikako pobjeći i kojeg iz čiste lijenosti ljudi povezuju sa mnom, zapravo je malo prisutan u mojem pisanju. U jednom trenutku počeo sam se njime baviti kao svojim stručnim predmetom, vjerojatno zbog afiniteta u načinu promatranja svijeta, ali u samoj tehnici pisanja, estetici, pretenzijama, ciljevima vidim vrlo malo zajedničkog s njime. Postoje neki drugi autori. Recimo Jean Echenoz autor je kojega volim zbog njegove finoće, prigušena humora, načina na koji se igra jezikom i na koji se u kombinaciji melankolije i humora bavi intimom suvremenog čovjeka, ali čak i kad bi netko poznavao njegov opus, teško bi ga prepoznao u mojim djelima. To su stvari koje vrlo rubno mogu utjecati na mene. Ima i mnogo drugih pisaca koji me inspiriraju. Primjerice, Régis Jauffret. Riječ je o najvažnijem suvremenom francuskom autoru u posljednjih nekoliko desetljeća, najrevolucionarnijem u smislu pristupa naraciji i književnosti. Teško je u nekoliko rečenica objasniti njegovo značenje, o tome predajem u nekim kolegijima. Uz njega još mi nekoliko suvremenih pisaca mnogo znači, a od klasika osobito Céline u svojoj furioznosti, u baroknom zanosu, u svom obračunu sa svijetom, ali ne i u smislu političkih nazora, jer je zbog antisemitizma pa i pristajanja uz višijevski kolaboracionizam prilično zazoran. No Céline također ima taj revolucionarni pristup jeziku, zanima se za izraz kao takav, za emociju i način da se ona prenese u jezik izobličavanjem i slamanjem transparentnoga klasičnog akademskog jezika. Odnos prema jeziku jest ono što me najviše zanima u pisanju. Moj primarni napor nije ispričati priču, stvoriti napetu fabulu, enigmu, dramatski moment. Zanima me izraz, rečenica, stil. Moje su situacije obično banalne, nešto što se može dogoditi svakomu, priče mojih susjeda, znanaca, prijatelja, s kojima se poigram tako da ih promatram na meni zanimljive, intrigantne načine, da ubacujem neočekivane riječi, da riječi spajam na zaigran način, eventualno duhovit, u granicama svojih mogućnosti. Volim pisce koji se igraju, koji se ne zadovoljavaju pričanjem priče, suhim realizmom, oponašanjem stvarnosti. Volim pisce koji se obračunavaju s jezikom, koji ga uzimaju za svoju metu, koji ga razbacuju i razigravaju. U germanofonoj književnosti to su primjerice Thomas Bernhard i Elfriede Jelinek. U svakoj književnosti ima nekoliko autora koji su mi važni. Premda nije netočno ni to da se osjećam kao da sjedim na dvije stolice: u vlastitom jeziku i u francuskoj književnosti kao meni primarnoj.

Njemačka agentica Dagmar Schruf jednom mi je prilikom rekla kako ne uspijeva plasirati vaše romane na tamošnje tržište jer izdavače ne zanima „Hrvat koji piše kao Francuz“. Kako biste to komentirali?

Teško mogu zamisliti kako to piše francuski pisac. Treba poći od činjenice da se u Francuskoj godišnje objavi oko 900 romana. Reći kako piše suvremeni francuski pisac značilo bi pročitati ih i napraviti nekakav skupni profil. U Francuskoj ima toliko različitih tradicija, toliko obilježja koja su često i međusobno proturječna, tako da stvarno ne znam što bi to bila francuska književnost, što bi to bio francuski duh u književnosti. Možemo govoriti, recimo, o francuskoj ljubavi prema baguetteu ili camembertu, ili o crnom vinu uz ručak i večeru, ali obilježja francuske književnosti koja bi se možda mogla nekako nepobitno ustanoviti, to su zadnjih desetljeća izraziti parizijanizam, odnosno usmjerenost na vlastitu intelektualnu sredinu, na usko francuske teme, nekakav intimizam i povezanost s vrlo lokalnom problematikom. Riječ je o vrlo zatvorenom, ne samo francuskom nego upravo parizocentričnom krugu kojem nikako ne mogu pripadati ni tematski, ni intelektualnom orijentacijom, jer riječ je o proizvodima određenog obrazovanja i medijskog kruga koji je meni stran i mogu ga promatrati jedino kroz teleskop.

Tu se možda više postavlja pitanje kakva su očekivanja od hrvatskog pisca?

To je još bolnije pitanje jer dolazimo do toga da bi otprilike trebalo biti Kusturica u književnosti. Trebalo bi davati teme, motive i poetiku koja bi dokazala da mi jesmo ono čega se najviše bojimo, ono od čega želimo pobjeći, nekakav balkanski mentalitet, mačizam, brutalnost, neciviliziranost, sklonost nasilju, ne znam... U svakom slučaju trebalo bi biti rata, grupnog silovanja, eventualno nekog nadrealizma, ali nikako ne običnih životnih situacija i tema koje bi mogle zanimati intelektualce jer tko smo mi da budemo intelektualci pored tako obrazovanih i profinjenih zapadnjaka?

Ne bi li upravo književnost trebala biti mjesto koje razbija stereotipe, a čitateljska publika otvorenija spram svijeta?

Lijepo je to vjerovati, a onda to u praksi funkcionira tako da agentica ne može plasirati pisca koji dolazi iz defavoriziranog dijela svijeta.

Na predstavljanju vašeg novog, sedmog romana, rekli ste kako smatrate da ste napravili iskorak u odnosu na prethodne. Što vam je bio najveći izazov?

Nisam siguran da sam upotrijebio riječ iskorak jer pisanje ove knjige kao i pisanje općenito vidim u kontinuitetu, s konstantnim nastojanjem da odem malo dalje, da budem malo bolji nego što sam bio do tada, i to onda uspije ili ne uspije. Činjenica jest da su stvari u ovoj knjizi nekako sjedale na mjesto, da sam mnogo radio na kompoziciji i načinu na koji se motivi uglavljuju jedni u druge. Njihovom međusobnom rezonancijom, naslojavanjem i ponovnim pojavljivanjem gomilalo se značenje, a slika je postala koherentna. Nije riječ o strukturnoj promjeni u odnosu na ostale knjige, nego sam pišući stekao osjećaj da su stvari lijepo sjele na mjesto i da sam dobio zaokruženu, smislenu cjelinu, što mi je bio velik izazov: ponovnim spajanjem i povezivanjem motiva dobiti pojačani efekt te neke rezonantne kutije. Točnije je reći da se to „dogodilo“ nego da sam ja to tako od početka ciljano oblikovao. 

Osnovnu nit romana čini ljubavni odnos protagonista – književnika i njegove djevojke Gabi. Od ljubavi očekujemo ispunjenje i sreću, no taj je odnos samo naglasio njihovu tjeskobnu samoću.

Notorno je da se o sretnim ljubavnim pričama nema što pisati. Ljudi pišu zato što ih nešto muči, zato što nešto nije uspjelo, zato što bi htjeli stvari povratiti ili popraviti na neki način u tom prostoru fikcije, produbiti ih, promisliti, preraditi tako da imaju barem malo smisla. Stvari postaju zanimljive kad su teške, kad ne idu, kad nam nanose bol, stvaraju probleme. Ne radim ništa jako originalno. Prihvatio sam se odnosa među ljudima, to me nekako iz knjige u knjigu najviše zanima, intimni odnosi s bliskim ljudima koji donose radost, mnogo zanimljivog, obogaćuju nam život, ali isto tako – barem je takvo moje životno iskustvo – ne idu bez trenja, uzajamnog povređivanja i maltretiranja. Što su ljudi međusobno bliži, to su opasniji jedno po drugo.

Jedna od anomalija suvremenog društva o kojoj progovarate jest virtualni svijet, koji sve više zamjenjuje pravi život. Ljubavna je veza protagonista nesretna, no njegova kći Nika nema volje ni za pokušaj uspostavljanja bliskosti.

Volio bih da je ono što sam napisao o toj dimenziji života karikatura, pretjerivanje i šala, ali zapravo me od ovoga što konkretno piše u romanu još više strah toga kako će svijet, siguran sam, izgledati u sljedećoj generaciji, a da ne govorim o onima koji tek dolaze. Naime, imam prilično dobar uvid u duh današnjih dvadesetogodišnjaka, s kojima radim iz tjedna u tjedan, kroz kontakte na predavanjima, ali i u vlastitoj obitelji. Uostalom, zainteresiran sam na različite načine za tu generaciju i povezan s njome. I bojim se onoga što vidim.

Što se sve promijenilo? U odnosu na vaš naraštaj?

Recimo, u obliku ilustracije, da knjiga kao predmet danas izaziva strah ili odbojnost. Djeluje arhaično, strašno ili potpuno nerazumljivo. To je realnost, a ne moja hiperbola, jer knjiga je postala atavizam, a koncept čitanja kao aktivnosti potpuno se promijenio. Danas se ne čitaju djela. Koncentracija je takva da adolescentsko ljudsko biće nema potrebu nešto pročitati kao semantičku cjelinu. Čitanje je s jedne strane ubrzano, ali se čita naprečac, hvataju se informacije, povezuju se, ali lateralno, ne unutar nekakve zaokružene semantičke cjeline, nego preskačući iz registra u registar, čita se vertikalno. Stvari se razumiju jako brzo, umovi su jako okretni, ali nema ni analitičkog ni sintetičkog duha. Vlada potpuni kaos, potpuna proizvoljnost, nema hijerarhijske ljestvice, nema vrijednosti na koje bi se čovjek oslonio. S obzirom da je znanje potpuno dostupno, nema potrebe za njegovim akumuliranjem, stjecanjem, čini mi se da informacije samo prolaze kroz umove kao kroz nekakvo rešeto, nemam pojma što od toga ostaje. Ne vidim potrebu za gradnjom, ne vidim da se mladi ljudi doživljavaju kao materijal koji treba produbljivati, usavršavati, strukturirati. Čini mi se da ono što do njih prodire – samo protječe kroz njih. Ne vidim razvijanje misaonih jedinki, nego samo potragu za jednokratnom informacijom. Vidim ljudska bića koja su u nekom smislu jako funkcionalna, vidim rast inteligencije, spretnosti, snalažljivosti, okretnosti mozgova, ali isto tako odustajanje od ideje gradnje, prikupljanja znanja i strukturiranja. Kamo to vodi? U meni isključivo izaziva strah.

Pogotovo što je Filozofski fakultet zadnje mjesto gdje bismo očekivali takve ljude.

Odavno je poznato da jezik i književnost danas možete studirati pa i diplomirati bez čitanja knjiga jer postoje vrlo efikasni modeli zaobilaženja čitanja.

Čvrsto se držite romana. Jeste li razmišljali okušati se u drugim književnim formama?

Razmišljao sam i pokušavao, ali čini se da mi roman najviše leži, omogućuje mi prirodan način prerade iskustva. Roman ima širinu, tolerira meditaciju, razvlačenje trenutka, dopušta da se stvari promatraju u trajanju, u vremenskoj perspektivi, iz različitih dimenzija i kutova, kroz različite likove, u pluralnosti i stilskoj raznovrsnosti, u različitim tonovima i registrima, bojama raspoloženja, a ne zahtijeva nužno scensku dramatiku i dinamiku (možda upravo zato i nisam pisao drame). Roman ima širinu i fleksibilnost zbog kojih se u njemu osjećam udobno.

Svaki roman objavljujete kod drugog izdavača. Zašto mijenjate urednike i izdavače?

Činjenica je da bi čovjek volio da ga se podupre kao autora, da netko vjeruje u njega, pa kad već ide u neku kuću koja se bavi objavljivanjem knjiga – da dobije određenu infrastrukturu i brigu o knjizi kao proizvodu. Svaki bi autor volio da izdavač odradi svoj dio posla ne bi li knjizi dao dodatnu vrijednost. S obzirom da se od tržišta ne može previše očekivati, teško je očekivati i uvjerljiv napor podizanja knjige na višu razinu. Iako je tržište malo i skučeno, imao sam osjećaj da se može postići više pa sam išao od izdavača do izdavača tražeći određenu potporu. Zadovoljan sam Ivanom Sršenom iz Sandorfa kao osobom koja savjesno odrađuje svoj posao i vjeruje u knjige koje objavljuje, osobom u kojoj prepoznajem moralni integritet. Doduše, kad su mi jednom postavili isto pitanje, odgovorio sam da mi je žao zapostaviti ostale izdavače te ću nastojati objaviti toliko knjiga koliko ima izdavača da svakom dam barem jednu... Bio sam frustriran tom ravnodušnošću izdavača prema knjigama. U tu perverznu situaciju dospjeli smo zahvaljujući potporama koje su nužne da bi knjiga egzistirala i da bi naši izdavači došli otprilike do pozitivne nule. Znajući da ionako ne mogu zaraditi, ne ulažu ni elementarni trud u promociju knjige. Knjigu objavljuju za državne statistike, no sama riječ objavljivanje prevelika je jer se nikom nije ništa objavilo, nego se jednostavno otisnuo nečiji tekst, koji je potom pao u bunar.

Majstor ste stila, elegantnih rečenica. U kojoj se mjeri pisanje može učiti? Podučavali ste pisanje i književno prevođenje, kakva su iskustva?

Radionice pisanja svakomu mogu koristiti. Vrlo će teško štetiti. Mogu zamisliti da je netko jako loš pisac pa ide druge podučavati, no to bi bio prilično neuvjerljiv ili statistički rijedak scenarij. U svakom drugom slučaju, ako slušate čovjeka s iskustvom i ako vam on iznosi svoja zapažanja, nešto ćete usvojiti. Svatko će postići određen napredak, svakomu se može popraviti uvid, produbiti, profiniti, ubrzati, osvijestiti niz tehničkih pitanja o kojima dotad uopće nije razmišljao. Hoće li ga to učiniti piscem, nemoguće je odgovoriti, to je vrlo individualno. Radionice ne mogu stvoriti genija, dara imamo koliko imamo, pitanje je koliko ćemo ga razvijati. Dokle ćemo doći, ovisi o tome koliko smo nadareni, koliko u sebe ulažemo i koliko ozbiljno shvaćamo pisanje.

Jesu li i vama kao piscu bile korisne rasprave, zajednički rad na tekstu...?

Bez sumnje. Pripremajući se da druge nešto podučim, počeo sam bolje razumijevati proces pisanja i o njemu razmišljati na strukturiran način, s određenom disciplinom. Možemo spontano pisati bilo što, ali onoga trenutka kada želimo postići nešto više, osvijestiti svoje ciljeve i načine kako bismo ih ostvarili, potrebno je razmišljanje i osmišljavanje, a radionice teže upravo tome. Otkrivaju nam vlastite jake i slabe strane, vode nas k vlastitim izvorima inspiracije. Mene osobno takve radionice zanimaju u onoj mjeri koliko su ozbiljne i zahtjevne.

Može im se pristupati kao zabavi i razbibrizi, druženju, zajedničkom razmišljanju i razmjeni iskustava, a mogu imati i određenu terapijsku vrijednost. Od tog bazičnog registra ili osnovne ljudske komunikacije mene više zanima ozbiljan rad, kad ljudi zaista očekuju određen napredak u pripovijedanju i načinu izražavanja, porast zahtjeva prema sebi, promjene u pristupu pisanju. Takav rad zahtijeva više vremena i posvećenost, sagledavanje procesa pisanja iz različitih perspektiva. U idealnom smislu to bi trebao biti pravi studij s različitim kolegijima koji produbljuju i proširuju vidike.

Svojedobno ste osmislili i pokušali pokrenuti sveučilišni studij kreativnog pisanja. Jeste li odustali od te ideje?

S različitim suradnicima pokušavao sam pokrenuti takav studij na nekoliko fakulteta u Hrvatskoj. Rezultat je zasad izostao. Na više mjesta dobili smo odgovor da nije vrijeme za pokretanje takvih studija. Šteta jer takvi studiji postoje u svijetu. U nekim tradicijama to je sasvim legitimna i uhodana akademska praksa. Ne vidim zašto ne bi bila i kod nas. Utoliko više što učenje pisanja ne treba shvatiti kao stvaranje romanopisaca i pjesnika, nego itekako potrebnu praksu u suvremenom društvu, primjenjivu u različitim sferama, od publicistike i kolumnistike pa sve do reklamnog diskursa.

Kakav je interes za studij francuskog jezika i kakva je uopće recepcija francuske književnosti u Hrvatskoj? Koliko i kako se prevodi, što se objavljuje i čita?

Broj studenata ne mijenja se znatno, iako je francuski daleko manje zastupljen nego što je to bio nekoć ili u drugim zemljama u našem okruženju. Promjena koja se dogodila zadnjih desetljeća sve je veća pragmatična orijentiranost prema uporabljivim i prebrojivim znanjima i vještinama. Naglasak se premjestio na prevođenje i to prije svega ono što zovemo tehničkim prevođenjem, dok književnost rapidno gubi teren i sve više postaje nekovrsnim ukrasom, neupotrebljivim na tržištu rada. Nažalost, često se tako percipira. Recepcija francuske književnosti komparativno govoreći nije loša, prevodi se dosta, ne znam koliko se čita. Poznajemo francuske klasike, ali postoje i jake veze sa suvremenom produkcijom. Francuska je književnost često orijentirana na samu sebe, na određeni društveni kontekst, na određenu estetsku i poetičku tradiciju koja nije lako razumljiva izvan granica, pa se često promatra s određenim zazorom. No važni francuski pisci koji su se plasirali u inozemstvu vrlo brzo stignu i do Hrvatske i u tom smo smislu ravnopravni dio svijeta.

Kao što ste rekli, nakon što knjigu predate izdavaču, ona započinje vlastiti život i nije više vaša. Radite li već na nekom novom, zasad samo vašem projektu?

Stalno se nešto kuha, čak i dok još traje aktualni projekt već klijaju i neke nove ideje, tako da imam prilično jasnu viziju što će se dalje događati. Pitanje je samo kojom će se brzinom to i ostvariti. Za posljednju mi je knjigu trebalo mnogo više vremena nego za prethodne, zbog određene životne dinamike i stvari koje su pisanje potisnule u drugi plan, a možda i zbog kompleksnosti ovog romana u odnosu na druge. Bojim se da će ovo što se sad sprema zahtijevati još više vremena i posvećivanja, jer kao da mi ambicije rastu u pogledu onoga što nastojim postići u tekstu. Bojim se da ću još više zaglibiti u sljedećoj knjizi.

Vijenac 598

598 - 2. veljače 2017.

Klikni za povratak