Vijenac 598

Kazalište

Tito Strozzi, Igra u dvoje, red. Saša Broz, GD Histrion

Kazališna igra koja ne stari

Igor Tretinjak

Zadana ili ne, dječja, ljubavna ili okrutna, igra je prostor u kojemu se ruše ili barem pomiču granice. Kao takva ona je (ili bi trebala biti) pokretač i sastavni dio umjetnosti i kazališta – njegova sadržajnog, izvedbenog, redateljskog ili glumačkog sloja, koncepcije, prostora, zvuka, svjetla... odnosa s publikom te kazališta sa samim sobom i vlastitim slojevima. Kazalište uz nju postaje igra u dvoje, u troje, igra ansambla ili igra u samoći. Sve to jako je dobro znao jedan od najvećih poznavatelja kazališta na našim prostorima, Tito Strozzi. Taj glumac, redatelj, tekstopisac prošao je s kazalištem i u njemu razne faze – od ljubavi do odbijanja i pomicanja na margine, od rada s glumačkim velikanima do scenskog druženja s djecom. I sve je to, između ostaloga, upleo u naizgled malu Igru u dvoje. U toj igri na prvi pogled nema ničega pretjerano teatralnog. Riječ je o ljubavnoj i životnoj priči naslonjenoj na autorov život sa suprugom, glumicom Elizom Gerner. Da bi takav isječak iz života postao punokrvno kazališni, nije potrebno uvesti u njega nekog trećeg ili četvrtu, ni više sile, već ga prepustiti samom kazalištu da se poigra njime i takvo, zaigrano, samim sobom. I to je Tito Strozzi napravio majstorski.

Igru je u komad upisao već naslovom, pridodavši joj ključnu relaciju – dvoje – Sandra Austina i Il. Bez trećega koji, kako je Il na početku komada ustvrdila, nije nužno potreban. No treći je taj koji stvara zaplete, što dobro znaju i Tito i Austin. Pa ako ga već nema u (tekstualnoj) stvarnosti, oni će ga stvoriti. Tako Austin, stvarajući u Strozzijevu komadu komad o sebi i Il, uvodi u njega trećeg – glumca Malenskog, očajno zaljubljena u Il. I dok Malenski u komadu u nastajanju sve više uspijeva pridobiti Ilinu pažnju i osjećaje, jednako se događa u stvarnosti Austina i Il, odnosno tekst i stvarnost se izjednačuju. Štoviše, tekst polako i sigurno zavlada stvarnošću i preuzima je, usisavši u sebe likove i odnose. I dok mu je u početku Malenski bio dobrodošao zaplet, na koncu postaje ključ Austinova pucanja u sad već opako mračnoj stvarnosti. Da komad ne bi ostao na samo dva kruga fikcije, u unutarnji sloj, nagrižen Malenskim, prodire dodatni sloj fikcije kroz lik koji Austin u tom trenutku igra u kazalištu – Othella. Taj najveći junak među patnicima i žrtvama vlastite ljubomore omogućuje Austinu da se prepusti krajnjem stupnju ljubomore i da na koncu konca ubije svoju Desdemonu.

Dora Delbianco, koja je adaptirala tekst, tu je sjajnu igru kazališnim slojevima osuvremenila, omotavši je dodatnom kazališnom fakcijom, odnosno slojem u kojemu Janko Popović Volarić i Dora Fišter Toš na probi za predstavu Igra u dvoje igraju igru ljubavi i ljubomore sličnu likovima koje tumače. Iako dobre ideje, taj suvremeni sloj ima neuvjerljive dijaloge te nije uspio parirati originalu. A i nije nam jasno zašto je zaustavljen u prostoru probe, a ne pretočen u stvarnosni trenutak, odnosno u trenutak igranja predstave, čime bi postao izravna veza gledatelja tu i sada s nizom slojeva do krajnjeg Othella.

Redateljica Saša Broz odlično je prenijela slojevitu igru teatra i s teatrom, maksimalno umanjivši razdvojenost slojeva, a na mjestima gotovo u potpunosti poništivši granice. Na taj način stvorila je vrlo zanimljiv dijalog i sukob kazališnih slojeva. Također, finom je gradacijom scenski pojačala prelijevanje unutarnjeg sloja preko vanjskog do konačnog poništenja razlika i vladavine fikcije, konačnost relativiziravši uletima nove stvarnosti. Prepletanjem i igranjem slojeva stvorila je i vrlo dinamičnu, brzu i nabijenu predstavu bez praznih hodova.

Ključ igre na sceni bio je Janko Popović Volarić, koji se kao Sandro Austin odlično poigravao slojevima. Tako je u početnom dijelu predstave Austina oblikovao autorski autoritativnim, puštajući ljubavnim igrama da se razigraju, štoviše, dolijevajući ulje na vatru jer je to odgovaralo njegovu tekstu. U trenutku kad je tekst zavladao njime i njegovom scenskom stvarnošću, Austin je počeo pucati da bi se na kraju u potpunosti raspao u Othellu. I dok je na makroplanu odlično razvio i gradirao lik, na mikroplanu je vrlo uvjerljivo i prirodno šetao iz sloja u sloj, iz fakcije u fikciju i još dublju fikciju.

Dora Fišter Toš nije uspjela parirati scenskom partneru i svojoj junakinji Il, previše rastrgavši lik koji u šetnji slojevima nije zadržao cjelovitost i prateći joj razvoj. Također, prenijela je emocionalni sloj na površinu, što je moglo funkcionirati na razini ideje, budući da je Il u nekoliko slojeva plod Austinova pera. No na taj ju je način svela samo na plod fikcije, izbrisavši stvarnosne slojeve, a time i mogućnost dijaloga i sukoba unutar lika.

Scenograf Miljenko Sekulić radnju je smjestio u 60-e godine 20. stoljeća, oblikovavši vrlo zgodan i funkcionalan zid te se u dijelovima predstave fino poigravši sjenama. Kostimografkinja Marita Ćopo vrlo dojmljivo nam je približila isto razdoblje, dok je Matej Meštrović oblikovao glazbu koja je fino i nenametljivo dizala ritam i prepletala slojeve.

Zaključno, predstava Igra u dvoje vrlo je dobra kazališna igra u kojoj su odličan tekst, pametna režija i vrlo uvjerljiv Janko Popović Volarić uspjeli pokriti slabije točke, pokazavši da pametna igra kazalištem ne zastarijeva.

 

Vijenac 598

598 - 2. veljače 2017.

Klikni za povratak