Vijenac 598

Glazba

GIUSEPPE VERDI, OTELLO, DIR. VILLE MATVEJEFF, RED. MARIN BLAŽEVIĆ, HNK IVANA PL. ZAJCA

Šekspirijanska i verdijanska snaga

Davor Schopf

Pretposljednja opera Giuseppea Verdija, Otello, jest: „snažna glazbena drama o ljubavi, u mreži intriga i manipulacija; djelo očaravajuće, nadahnute partiture što spaja nježnost, senzualnost i žestinu: erupciju ljubomore i mahnitost osvete. Verdi je glazbom dao novu dimenziju drami obožavanog pisca kojem se stalno vraćao. Još od trijumfalne praizvedbe, jedna je od najcjenjenijih i najljepših opera u cjelokupnoj glazbenoj literaturi, operna poezija svjetla i sjene.“

Citat iz promidžbenog materijala i poziva na premijeru Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci doista sažeto opisuje operu Otello, a njezino uprizorenje razrađuje te riječi i dojmljivo ih potvrđuje. Ostvarena je snažna glazbena drama uzročno-posljedične interakcije zvukovnog i vizualnog. Dramaturg-redatelj Marin Blažević odlično je organizirao sastavnice scenske izvedbe, osobito oblikovanje svjetla i scene (Dalibor Fugošić i Alan Vukelić) te scenski pokret i koreografiju (Selma Banich), sukladno situacijama i dramskom tijeku. Kostimi Sandre Dekanić iz prokušana su arsenala suvremenih opernih kostimografija, što je ovdje bilo učinkovito, osim nepotrebno razbarušena Desdemonina kostima.

Prizori su, zahvaljujući i kreativnim protagonistima, imali dvostruku snagu: šekspirijansku i verdijansku, ostvareni plastičnim, sugestivnim svjetlom, postavom reflektora, efektima kontrasvjetla i crvenih slika. Tek je završetak opere – s (mrtvim?) tijelima svih osoba i prizor Ave Maria, koji više nije molitva nego Desdemonin hod po rubu nekog ponora (kojeg?) – ispao donekle artificijelan, no možda će se i takav nekomu svidjeti.

Finski dirigent Ville Matvejeff mlad je, 31-godišnji glazbenik, glavni gost dirigent i muzički savjetnik Riječke opere, u kojoj je posljednjih godina postavio niz uspješnih premijera. Bile su to Oedipus Rex Igora Stravinskog, Mozartov Don Giovanni, Giordanov Andrea Chénier, Händelov Julije Cezar u Egiptu i Massenetov Werther. Unatoč mladosti, Matvejeff dobro razumije zrelost Verdijeva remek-djela i kompleksnost te partiture zasnovane na Shakespeareu, s libretističkom nadgradnjom Arriga Boita.

Matvejeff osjeća snagu glazbe koja počinje olujnim morem, gromovima i munjama (s odličnim videoprojekcijama!) i zna kako te glazbene motive preoblikovati u crne, opore olujne valove u tminama Otellove duše, u prizoru njegova napadaja u trećem činu. Matvejeff je postigao te profinjene nijanse s odlično disponiranim orkestrom, blistavih limenih puhača, a i solistički su istupi, u komornim prizorima, postizali podjednako sugestivan ugođaj.

Poseban je doživljaj bila postava zbora u prva dva čina, u gledalištu, u prva dva reda partera. Njegov je nastup (s potpunim elementima scenske igre) ispunio gledalište energijom ljepote tona i zapjevâ, osobito ženskog dijela, te Dječjeg zbora Toretta i Djevojačkog zbora PZM Josip Kaplan. Baletni ansambl dotle je figurama tijela gradio dramsku radnju. Zborove su uvježbale Nicoletta Olivieri, Doris Kovačić i Suzana Štefanić.

Nije rijedak slučaj da među protagonistima u prvi plan izbije lik Jaga. Ovdje se to zapravo i očekivalo, poznajući kreativnost i afinitet za oblikovanje demonskih likova bas-baritona Giorgia Suriana. Glasovno snažan, pjevački superioran (odlično otpjevana arija Vanne!... Credo in un Dio crudel!), glumački i scenski angažiran, u pokretu razigran i u zamahu, dominirao je predstavom, sijao sjeme zla i pleo mrežu Jagove zloće. Uništavao je Otella, njegov svijet i sustav vrijednosti u koji vjeruje.

Glas nositelja naslovne uloge, tenora Luisa Chape, prosjao je novom ljepotom koja nije dolazila do izražaja u prethodnim nastupima i ulogama toga dragog i dragocjenog gosta Riječke opere. Izrazito dramskoj ulozi Otella postavio je lirske pjevačke temelje, koji su mu omogućili, primjerice, tako suptilnu interpretaciju monologa u trećem činu Dio! mi potevi…. Glumački je bio dovoljno odmjeren, naivan i zbunjen, ljubomoran i bijesan da zaokruži lik i potvrdi se kao vrlo dobar Otello.

Anamarija Knego dobro se, iako pomalo i oprezno, predstavila u najliričnijoj Verdijevoj sopranskoj ulozi, iskazujući ljepotu nježnoga glasa. U mnogim je trenucima odgovarala njezinu određenju dolce Desdemona. Manje uloge korektno su, uklapajući se u cjelinu, donijeli tenori Marko Fortunato kao Cassio i Sergej Kiselev kao Roderigo, bas Slavko Sekulić kao Lodovico i bariton Dario Bercich kao Montano.

Naglašeno dramski pristup mezzosopranskoj ulozi Emilije zasluženo je pripao sopranistici Olgi Kaminskoj, iako se nedostatak prikladne boje glasa dobro čuo u glazbenoj fakturi. Svakako je bolje tu vrsnu umjetnicu i prvakinju, u posljednje vrijeme svedenu u epizodističke okvire, vratiti i koristiti u primadonskom fahu.

Vijenac 598

598 - 2. veljače 2017.

Klikni za povratak